Piram i Tizba – zatočeništvo, odvojenost, ljubav i bijeg versus korona virus zatočeništvo

,,Sve bi da da si tu, Bar na jedan tren da vičnost bude, Da ti pratim trag u beskraju, Sve bi da da si tu”. To su stihovi pjesme Trag u Beskraju našeg glazbenika Olivera Dragojevića. Ispada da je na kraju i on čovjek od krvi i mesa kao svatko od nas, čovjek koji zna interpretirati svoje emocije i staviti ih u pjesmu. Emocije poput tuge i požude za nekim, dragom osobom za koju nam je stalo, posebno nas pogađa u ovo vrijeme, vrijeme samoizolacije. U ovim trenucima baš kako stihovi kažu, sve bismo dali da osoba koju volimo bude pored nas, da nas zagrli, poljubi, izusti koju riječ poticaja i ohrabrenja da će sve ovo brzo završiti. Trenutno živimo u svijetu u kojem ovisi dan za danom koliko ljudi će se razboljeti, umrijeti, kada će mjere popustiti. Vjerovali ili ne vrijeme u kojem živimo nalikuje na situaciju Pirama i Tizbe, antičkog ljubavnog para čija ljubav dopire do srca svim čitateljima. Ljubav je poseban osjećaj koji ne prepoznaje granice i upravo zbog toga sam odabrala ovu priču da izrazim kako je ljubav vrsta svetosti koju trebamo proživjeti sa nekim i biti spremni učiniti ono najgore za nekog voljenog.

Piram i Tizba nemaju sreću u svojoj ljubavi prvenstveno zbog njihovih obitelji koje se međusobno svađaju, kratko rečeno mrze. Piram i Tizba predstavljaju jedine klice dobrote i nevinosti u obiteljima koje su se spojile. Njihova ljubav se žarila svakim danom sve više i sve bi dali na tom svijetu da su tu, jedan pored drugoga, barem na jedan trenutak i to bi im bilo vječno zadovoljstvo. Nisu se smjeli viđati, jedini užitak bi im bio međusobni razgovor između pukotine zida. Među tim zidom sebi su prepričavali dogodovštine, anegdote, te ni više ni manje ljubavne poeme. Priznali su si ljubav, a da se nisu ni vidjeli. Da li su se osjećali zatočenima unutar svojih domova? Osjećali se očajnima, izgubljenima? Da li su odustali jedan od drugoga ili su se borili zajedno svim snagama do samoga kraja? Barem mene, ova pitanja upućuju na vremena u kojima se nalazimo. Osjećamo se zatočeno u svojim domovima, osjećamo se očajno što ne možemo k osobama koje volimo, s kojima bismo najradije provodili većinu svojeg vremena. Upravo u ovim vremenima, zapitajmo se; Zašto mi ovo radimo ako to spušta naše emocionalno stanje? Zašto jednostavno ne odemo van i organiziramo zabavu? Zašto moramo biti pritisnuti mjerama Nacionalnog stožera? Zašto? Odgovor na sva ova pitanja je vrlo jednostavan; zato što marimo. Izađemo li van svojega stana i napravimo zabavu, kome zapravo radimo štetu? Drugima, a to su najčešće osobe u čijem društvu bi najradije proveo svaki dan svoga života. Zašto postoje pravila? Radi opreza. Sve postoji, i sve se rješava radi nas, radi ljudskog bića koji ima želje, postupke ali i svoje pogreške. Nije do ostalih, do nas je. Osobno moramo shvatiti da one do kojih nam je stalo nismo izgubili zauvijek, nego na nekoliko mjeseci ako i toliko. Nije da smo međusobno povezani pupčanom vrpcom. I da prođe godina dana, vrijedi li platiti takvu cijenu u zauzvrat za nestanak virusa i godina koliko nam je ostalo do kraja života? Po mom mišljenju, vrijedi. Koliko god nerealno zvučalo, žrtvovat ću se za takvu ljubav, platiti cijenu, kako bih ostatak života mogla provesti u miru sa svojim najbližima. Takvu cijenu ni više ni manje platili su i Piram i Tizba. Umrli su nesebično, kao mlade žrtve ljubavi. Piram, vidjevši okrvavljen veo svoje voljene misli kako je sve izgubljeno, te se probada nožem. Tizba, ipak živa, ugledavši ga ispod duda onakva, probada se nožem. Umrli jedno za drugo, čine tužan završetak. Za razliku od njihovog naš može biti sretan. Pridržavajmo se mjera opreza, razgovarajmo telefonski sa našim dragima, ostanimo kod kuće. Ako to već ne radimo za sebe, napravimo to za druge. Prije ili kasnije sve će nam biti vraćeno od Svevišnjeg.

Uzmimo ovo kao lekciju koja nas može poučiti daljnjem životu. Završila bih pjesmom kojom sam sve započela, ali različitim stihom. ,,Budi opet moj dom”.

Marta Bradić, 3.d

Moj junak – Mucije Scevola

Historia magistra vitae est, ili povijest je učiteljica života vrlo je raširena i istinita izreka. Za temu svoga eseja odabrao sam rimskoga junaka i istinskog domoljuba Mucija Scevolu. Po njegovu primjeru rekao bih da je povijest i učiteljica domoljublja. On me se posebno dojmio zbog svoga domoljublja u punom smislu te riječi. Domoljublje je imenica sastavljena od imenice dom i glagola ljubiti. Ljubiti je glagol vrlo duboka značenja, a najkraće bismo mogli reći da znači – sve dati, ( u njegovu slučaju za Rim). Zaista, Mucije je bio spreman dati sve, dao je „ruku u vatru“, no ovaj puta ne metaforički već doslovno. Promišljanje o njegovom liku i djelu dovelo me do Domovinskoga rata. Poistovijetio sam Mucija sa svim braniteljima koji su, poput njega za Rim, bili spremni položiti život za Hrvatsku i obraniti je od zlih i izopačenih napadača, učiniti je ponosnom i samostalnom. Mucije je osoba zanimljiva ne samo poradi toga što je njegov čin ostvarenje poznate metafore, već po tome što je on kao primjer hrabrosti i domoljublja vrlo blizak svima, u 1. i 21. stoljeću. Jedna od stvari koja je meni pomogla da ga vizualiziram malo bolje bio je njegov odrješit stav prema paradoksalnom, „novom životnom uvjetu“ koji za njega nije dolazio u obzir, otkrivanje tajnih vrata Porseni za ulaz u Rim. Taj je trenutak potvrda njegove autentičnosti i sigurnosti, hrabrosti i neposustajanja. Priču o Mucijevu junaštvu pokušat ću sažeti u idućim retcima...

Za početak, potrebno je vratiti se na rimskoga kralja Tarkvinija Oholog kojega su Rimljani protjerali upravo zbog njegove oholosti i nečasnih djela, poput Pizistrata kojega su zbog tiranije i također nečasnih djela protjerali Grci. Protjerani se Tarkvinije nastanio u etruščanskom taboru i želio uz njihovu pomoć osvojiti Rim te se na taj način vratiti na prijestolje. Zapravo, utaborenjem u etruskom taboru postao je rimskim kvislingom. Rimljani su se zbog te etruske okupacije dobro čuvali iza zidina grada, no opasnost je uvijek bila prisutna. Mucije je donio odluku da će spasiti Rim od osvajanja na način da ubije Porsenu, etruskog kralja i tako zaustavi pohod na Rim. Krenuo je put neprijateljskoga tabora odlučan u svomu naumu. Stigao je i ušuljao se u etruski tabor, tako vješto da ga nitko nije primjetio. Za bolje promatranje idućeg događaja potrebno je poznavati antičko rimsko društvo i društvene položaje. Pisari su naime, bili vrlo cijenjeni i školovani poradi poznavanja pisma. Mucije je primjetio pisara koji je bio raskošno obučen, a kako Mucije nije poznavao svoju nesuđenu žrtvu – kralja Porsenu, ubio je pisara. To nije uspjelo biti neprimijećeno te su ga stražari uhvatili i odveli pred pravog kralja. Zamišljao sam taj susret, Mucije je zasigurno bio u šoku i nevjerici, no dalje mi se činilo da ga to nije pokolebalo. Iz glave nisam mogao izbiti pitanje „što u svim ovim trenutcima radi Tarkvinije? Ima li on ikakvu ulogu, gdje je?“. Sada dolazi na red onaj paradoksalni životni uvjet Porsene kojega doduše, Mucije odbija. Porsena nudi da mu Mucije otkrije tajni ulaz u Rim ili će gorjeti. Vrlo simbolično, Mucije je preduhitrio Porsenu te je sam stavio desnu ruku u oganj na žrtveniku. Nije jecao niti plakao. Ne znam kako bih se osjećao na njegovu mjestu, no po mojim mislima i dalje besciljno trčkara Tarkvinije, no za pretpostaviti je kako mu je bilo sasvim svejedno, jer u tim trenutcima, tko je išao na Porsenu išao je i na Tarkvinija. Porsena je bio više nego zadivljen Mucijevim činom te ga odlučuje zbog smjelosti pustiti na slobodu. Zbog toga je važno primjetiti kako je nemoguće Porsenu izjednačavati s Tarkvinijem ili kasnijim antičkim carevima koji nisu imali milosti ni za koga. Porsena je cijenio hrabrost i odanost vlastitim idealima unatoč svemu lošemu. Za usporedbu, i Kleliju je pomilovao iako je pobjegla iz ropstva. Mucije je uspio u svome naumu, ne samo da je ostao živ i gotovo nekažnjen, nego je Porsena u zadivljenosti njegovim činom stavljanja života na kocku i njegovim istinskim domoljubljem prekinuo napad na Rim. Mada treba reći kako Mucije isprva nije bio svjestan da je uspio odgovoriti Porsenu od napada, štoviše, bio je tužan što mu to nije pošlo od ruke. Kasnije je shvatio da nije bio u pravu. Dobio je naziv „Scevola - Ljevoruki“ zbog slave i hrabrosti koju je pokazao te je slavljen kao narodni heroj. Pitao sam se, je li zapravo Porsena ovdje uz Mucija ispao pozitivac? Mislim da bi odgovor zavisio od svačijeg mišljenja i kuta gledanja, no, osobno mislim da u ovom slučaju jest. Vjerujem da je kod zagovaratelja napada na Rim, (posebice Tarkvinija) ovakva Porsenina odluka da obustavi napad na Rim stvorila moralnu kataklizmu, jer su svi ideali pali u vodu. Dobro je opet pobijedilo ideale male svjetovne skupine. Oholost i samodostatnost ljudi gladnih bogatstva i vlasti činilo je od podložna naroda samo kolateralnu žrtvu.

Na kraju još je jedna važna poruka koju šalje primjer Mucija Scevole, a ta je da ljubav (prema domovini) sve pobjeđuje, a pravedniku ne škodi. Mucijevo domoljublje može biti trajna inspiracija. Njegov lik i djelo itekako su aktualni, pokazuju kako treba voljeti odnosno ljubiti domovinu i sve ljude koji ju čine, bez toga postajemo surovi i koristoljubivi te štetimo drugima, postajemo oholi. Kad smo spremni sve dati, tada će vrlo malo ljudi na to ostati hladnima i bit ćemo sposobni za velike stvari.

Matej Mlinarić 1.b

Već noć krvari u bezdan i u njeg’ se nečujno skrila,

zalazi tama međ’ zvjezdam’, a crnilo širi već krila;

mjesec gasne svjetlost svoju, nebesa prestaju hod

a S njim i Plejade u svom broju, žurno napustiše svod;

i ponoć dođe, kuca na vrata, od mene traži trenutak,

i prolazi vrijeme, sporog je cvata, k’o beskrajni teče vrutak;

tiho mi šapuće vječne tajne, nerazgovjetna je ova tama,

Vrijeme mi prate budućnosti bajne, a ja tu ležim sama.

Sara Jelić, 4.d