Život

Marko Marulić (latinski oblik imena: Marcus Marulus) rodio se u Splitu 18. VIII. 1450, a umro u istom gradu 5. I. 1524. Potječe iz splitske plemićke obitelji, koja se hrvatski nazivala Pečenić (Pecinić, Picinić), a u 15. st. počela se nazivati Marulus ili De Marulis; oblik Marulić nalazi se u posveti Judite. Podaci o njegovu životu razmjerno su malobrojni i nepouzdani. U rodnom gradu pohađao je humanističku školu Tidea Acciarinija, a nakon toga možda nastavio školovanje u Italiji (u Padovi?). Život je proveo u Splitu, putujući povremeno u Mletke (radi trgovine) i Rim (na proslavu jubilarne godine 1500). Neko je vrijeme proboravio u Nečujmu na otoku Šolti (vjerojatno oko 1510). Obavljao je komunalne dužnosti egzaminatora, sudca, izvršitelja oporuka. Zahvaljujući književnom radu postao je središnja osobnost splitskoga humanističkog kruga. (Kronologija Marulićeva života i djela).

Književni profil

Marulić je književno stvarao na trima jezicima: hrvatskom, latinskom (više od 80 posto sačuvanih djela) i ponešto na talijanskom (sačuvana 3 pisma i, vjerojatno njegova, 2 soneta). Bio je pjesnik i prozaik, sastavljao je kompendije i zbornike uputa za praktičan kršćanski život, moralno-teološke i kulturnopovijesne rasprave, propovijedi, dijaloge, priče, pisma, epove, poeme i kraće pjesme. Prevodio je s latinskog i talijanskog na hrvatski te s hrvatskog i talijanskog na latinski. Djelo mu se napaja na Bibliji i patristici te na grčko-rimskoj klasici. Gotovo u cijelom opusu zauzet je širitelj i tumač temeljnih zasada kršćanske moralke, no uz duboku religioznost i trajnu sklonost moralnoj pouci očituje i tipično humanističku širinu interesa (književnost, povijest, politika, arheologija, slikarstvo) i svestranu erudiciju te renesansnu sposobnost sinteze hrvatske, latinske i talijanske književne tradicije. Živeći na razmeđu srednjeg i novog vijeka, preuzimao je mnoge srednjovjekovne sadržaje, ali ih je obrađivao u novim (obnovljenim) oblicima; ujedno je višekratno i s velikom zauzetošću pisao o suvremenim zbivanjima, u prvom redu o turskoj opasnosti i razjedinjenosti kršćana. Na Marulićeve nazore utjecao je i pokret laičke pobožnosti Devotio moderna.

Jezik hrvatskih Marulićevih djela temelji se na splitskoj čakavici 15. i 16. st. s umjerenim unošenjem crkvenoslavenizama, raguzeizama i općeštokavskih elemenata; latinski mu jezik, uz težnju klasičkoj normi, očituje i srednjovjekovne crte na svim razinama, od leksika do stila.

Djela (vidi: Sigla i kratice Marulićevih djela)

Hrvatska djela

Najvažnije je Marulićevo hrvatsko djelo Judita (Libar Marka Marula Splićanina u kom se uzdarži istorija svete udovice Judit u versih harvacki složena… napisana 1501, prvo izdanje 1521), biblijsko-vergilijevski ep u 6 pjevanja (ukupno 2126 dvostruko srokovanih dvanaesteraca s prijenosnom rimom). Pjesničkom obradbom pripovijesti o hrabroj starozavjetnoj udovici M. je želio pokazati da se prijetećoj turskoj sili može odoljeti junaštvom i vjerom u Boga. Iako se vjerno držao biblijskoga predloška, ep je uobličio po poetičkim pravilima renesansne epske tvorbe, dok je u versifikaciji nasljedovao suvremene pjesnike svjetovne tematike (“začinjavci”). Prozna posveta djela iznimno je važno autopoetičko očitovanje.

Biblijska poema Suzana, nastala nakon Judite, manjeg je opsega (780 stihova) i pjesničkog dometa. Ostale hrvatske pjesme pretežno su nabožne i moralističke tematike (npr. Dobri nauci, Divici Mariji, Od uskarsa Isusova, dijaloška pjesma Utiha nesriće). Domoljubna i protuturska zauzetost snažno se očituju u Molitvi suprotiva Turkom i Tužen’ju grada Hjerozolima. Svjetovnoj su poeziji bliske zabavno-poučne Spovid koludric od sedam smartnih grihov, Anka satira i Poklad i Korizma. Dramski tekst (također u stihovima) Prikazan’je historije svetoga Panucija adaptacija je talijanskog predloška Fea Belcarija.

Prozna hrvatska djela koja se s pouzdanjem pripisuju Maruliću malobrojna su: izvorna su samo dva pisma Katarini Obirtića i prozni tekstovi u Juditi, dok su Oficij Blažene Dive Marije i Od naslidovan’ja Isukarstova (1500) Marulićevi prijevodi s latinskoga (ovaj drugi prijevod je djela De imitatione Christi Tome Kempenskoga).

Latinska djela

Većinu Marulićevih latinskih djela čine prozni spisi religiozno-poučnog, moralističkog i teološkog usmjerenja. Po opsegu i svjetskom odjeku na prvom je mjestu De institutione bene vivendi per exempla sanctorum (Upućivanje u čestit život po primjerima svetaca, oko 1496?, prvo poznato izdanje 1507), zbirka poučnih pričica i anegdota iz života mnogobrojnih svetaca u šest knjiga. Svrha je djela živim i sažetim primjerima, bez apstraktnih razmatranja, ponukati čitatelja na krepostan život. Evangelistarium (Evanđelistar, 1480-1500?, prvo poznato izdanje 1516), najvažnije Marulićevo moralno-teološko djelo, rasprava je u sedam knjiga o praktičnoj kršćanskoj etici, zasnovana na obradbi triju bogoslovnih kreposti: vjere, nade i ljubavi, na što se, po Maruliću, može svesti čitava Biblija. U kristološkoj raspravi De humilitate et gloria Christi (O poniznosti i slavi Kristovoj, 1518) na osnovi starozavjetnih proroka, a usuprot Židovima, dokazuje da je Krist obećani Mesija.

Manji prozni spisi: In epigrammata priscorum commentarius (Tumač uz natpise starih, poslije 1503), zbirka od 142 antička natpisa pretežno iz Italije i Salone s obilnim stvarnim i moralističkim komentarima; Vita divi Hieronymi (Život sv. Jeronima, 1507, prvo izdanje 1994), s priloženom polemičkom raspravom In eos qui beatum Hieronymum Italum fuisse contendunt (Protiv onih koji tvrde da je sv. Jeronim bio Italac), u kojoj se dokazuje da svetac potječe iz hrvatskih krajeva; Quinquaginta parabolae (Pedeset priča, 1510), zbirka prispodoba po uzoru na novozavjetne; Regum Dalmatiae et Croatiae gesta (Djela hrvatskih i dalmatinskih kraljeva, 1510, prvo izdanje 1666), slobodan prijevod tzv. Hrvatske kronike (dijela Ljetopisa popa Dukljanina); propovijed De ultimo Christi iudicio (O Kristovu posljednjem sudu, oko 1520-1521, prvo izdanje 1901), retorički najdotjeraniji Marulićev tekst; De Veteris instrumenti viris illustribus commentarium (Starozavjetne ličnosti, oko 1517-1518, prvo izdanje 1979), kompendij Staroga zavjeta; Dialogus de Hercule a Christicolis superato (Razgovor o Herkulu koga su nadvisili Kristovi štovatelji, 1519. ili 1520, prvo izdanje 1524), u kojem Pjesnik i Bogoslov raspravljaju o uporabi mitologije i alegorije u pjesništvu (u posveti Marulić izražava divljenje djelima Erazma Rotterdamskog); Epistola domini Marci Maruli Spalatensis ad Adrianum VI pont. max. de calamitatibus occurrentibus et exhortatio ad communem omnium Christianorum unionem et pacem (Poslanica gospodina Marka Marulića Splićanina papi Hadrijanu VI o nesrećama koje nas snalaze i poziv na opće ujedinjenje i mir svih kršćana, 1522), apel za uspostavu sloge katoličkih vladara i zajednički vojni pohod protiv Turaka; Repertorium (Repertorij, prvo izdanje 1998-2000), donedavno poznat kao Multa et varia, velika zbirka izvadaka (pretežito etičke tematike) iz Biblije te iz djela antičkih, patrističkih i humanističkih pisaca. Od zacijelo obilne korespondencije poznato nam je samo nekoliko pisama.

Marulić je bio i plodan latinski pjesnik. U epu Davidias (Davidijada, 1506-1517?, prvo izdanje 1954), u četrnaest pjevanja s ukupno 6765 heksametara, opjevao je djela židovskoga kralja Davida, striktno se držeći Biblije, ali nasljedujući u jeziku, stilu i stihu rimske epske pjesnike (ponajvećma Vergilija). Djelo je koncipirano alegorijski, pa David predstavlja Krista a Šaul Židove koji ga progone. Na kraju je dodan ključ alegoreze: Tropologica Davidiadis expositio (Alegorijsko tumačenje Davidijade). Ovaj najbolji ep hrvatskog i vrhunski biblijsko-vergilijevski ep europskog humanizma prvi put je tiskan tek 1954. Sačuvan je znatan broj Marulićevih kraćih latinskih pjesama (elegija, epigrama, poslanica, versificiranih sažetaka svetačkih životopisa, himana i dr.). Među onima duhovnoga sadržaja ističu se Hymnus ad Deum (Himan Bogu) i Carmen de doctrina Domini nostri Iesu Christi pendentis in Cruce (Pjesma o pouci Gospodina našega Isusa Krista koji visi na križu) a među svjetovnima raznovrsni epigrami (satirični, nadgrobni, pohvalni, moralistički, mitološki) te pjesničke poslanice. U najnovije vrijeme otkrivene su i Marulićeve pjesme ljubavnog sadržaja. Prvi u Hrvata prevodio je Dantea i Petrarku: s talijanskog je na latinski preveo I. pjevanje Pakla (u heksametrima) i posljednju pjesmu Kanconijera (u elegijskim distisima).

Neka Marulićeva djela poznata su nam samo po naslovu, npr.: Psichiologia de ratione animae humanae, Quaestiones utriusque Testamenti, De pace Italiae carmen heroicum i dr.

Postumna sudbina

Odjeci i utjecaji M. hrvatskih djela, po kojima je u 19. st. stekao naziv oca hrvatske književnosti, nalaze se u brojnih domaćih auktora od 16. do 20. st. (Petar Hektorović, Petar Zoranić, Barne Karnarutić, Juraj Baraković, Jerolim Kavanjin, Rafael Levaković, Tin Ujević, Tonči Petrasov Marović i dr.). Izniman su uspjeh tijekom 16. i 17. st. doživjeli latinski mu spisi, po kojima je postao prvi hrvatski pisac svjetskoga glasa. Institucija i Evanđelistar tiskani su, što u izvorniku, što u prijevodima (na talijanski, njemački, francuski, španjolski, portugalski, češki, možda i japanski, u najnovije vrijeme hrvatski), više od 60 puta, i to u Mletcima, Firenzi, Bergamu, Baselu, Kölnu, Dilingenu, Antwerpenu, Parizu, Madridu, Lisabonu itd. Osobito je veliku raširenost stekla Carmen de doctrina (više od 80 izdanja u izvorniku te prijevodima i adaptacijama na sedam jezika).

Mjesto u hrvatskoj i europskoj književnosti

Marulić je po općem sudu najvažniji hrvatski pisac 15. i 16. st., nacionalni klasik, tvorac prvog epa na hrvatskom jeziku, ujedno i klasik kršćanske književnosti te humanist europskog formata. Ostavio je opsežit i raznovrstan opus, koji se odlikuje vrsnom književnom stilizacijom, generičkom kompetencijom, sposobnošću variranja i prilagodbe raznovrsnoj čitateljskoj publici. I u stihu i u prozi stvorio je djela neprijeporne vrijednosti (pokoja mu je pjesma, doduše, tek korektno versificirana obradba zadane teme) i prvorazredna značenja za nacionalnu kulturu; neka od njih još čekaju primjerene raščlambe i vrednovanja u nacionalnom i europskom obzoru. U najnovije vrijeme, ponajviše zahvaljujući izdavanju Sabranih djela (dvojezična, komentirana izdanja), započelo je sustavno i intenzivno proučavanje M. književne ostavštine, a otkrivena su i nova djela i rukopisi.

Vita Marci Maruli Spalatensis per Franciscum Natalem conciuem suum composita

Frane Božićević: Život Marka Marulića Splićanina – Vita Marci Maruli Spalatensis