Projekt VALMAR izvorno na adresi:

http://web.archive.org/web/20070818053057/http://marulianum.storia.unipd.it/lang/hr

Poziv na putovanje

Iter Marulianum - Marulićevsko putovanje poziv je da se krene na pomalo neobičan put. Neobičnost nije u izboru odredištâ – jer ona su i otprije dobro poznata, dapače slavna – nego u razlogu putovanja, a još više u vodiču kojeg ćemo slijediti. Riječ je o Marku Maruliću (1450-1524), književniku koji je djelovao u Splitu u vrijeme procvata renesansnog humanizma, piscu čije su knjige u proteklih petsto godina doživjela otprilike isto toliko izdanja, a djela su mu do danas prevedena na dvanaest jezika i tiskana u pedesetak gradova Europe i svijeta. Najpoznatiji kao kršćanski humanist, latinski pisac i pjesnik epa Judita, Marulić je istodobno i mnogo više: humanistički naobražen ljubitelj antike, plemić, renesansni građanin i trgovac, intelektualac europskih uvida. Obzori njegovih interesa protežu se od antike do suvremenosti, od ovozemaljskoga i vremenitoga do onostranoga i vječnoga. Taj spoj lokalnog i univerzalnog, kozmopolitskog i patriotskog, može se odčitati i u tijeku njegova života, i to upravo promotrimo li ga ne samo kao vremenski slijed događaja, curriculum, nego kao kretnje kroz prostor, iter.

Povezujući dvije obale Jadrana, putanja Marulićeva života na svoj način svjedoči o bogatstvu međusobnih veza, pokazuje da su važni i rub i središte, i idilični otium i urbani negotium, i staro i novo, i domaće i svjetsko. Upravo zbog toga čini se vrijednim i nakon pet stoljeća slijediti stope staroga meštra. Otkriti te tragove, kao i podatke o Marulićevim knjigama u Italiji i Hrvatskoj kao i rukopisimau knjižnicama Veneta, pa i čitave Italije – to je bila svrha potprojekta VALMAR (Valorizzazione e ricupero degli scritti e dei luoghi dell'umanista spalatino Marko Marulić), u okviru programa Interreg IIIA - InterAdria. Projekt je pod vodstvom prof. Luciane Borseto Marulianum ostvario u suradnji s Odsjekom za povijest Padovanskog sveučilišta. Rezultati tog projekta izneseni su u dvojezičnoj, hrvatsko–talijanskoj knjizi Iter Marulianum (Viella, Rim 2008) i na ovim internetskim stranicama.

Marko Marulić – skica za portret

Marko Marulić rodio se u Splitu 18. VIII. 1450. i, doživjevši za ono doba duboku starost, umro je u istom gradu 5. I. 1524. Potječe iz splitske plemićke obitelji, koja se hrvatski prezivala Pečenić (Pecinić, Picinić), a u XV. st. počela zvati Marulus ili De Marulis. Split, tada gradić od kojih 6 tisuća stanovnika, nalazio se od 1420. godine u sklopu moćne Mletačke Republike, ali na samoj granici prema prijetećoj, golemoj turskoj državi. Turci su u prethodnim desetljećima brzim bojnim pohodima osvojili čitavo splitsko zaleđe, a za Marulićeva života harali su i pljačkali po najbližoj okolici, dolazeći sve do gradskih zidina.

U tom malom gradu na rubu zapadnog svijeta, unatoč teškim prilikama živo se razvila umjetnost i književnost humanističko-renesansnog tipa: u gradu su djelovali ugledni slikari, kipari, graditelji, zlatari, a postojao je i krug književnika koji su pisali na hrvatskom i latinskom jeziku. Humanističku školu Marulić je pohađao u Splitu (učitelji mu bijahu Tideo Acciarini, Girolamo Jenesio i Nicola iz Ferma), a uskoro se uključio se u javni život grada te u upravljanje imetkom svoje ugledne plemićke obitelji. Povremena putovanja u Mletke, možda u Padovu (po neki pretpostavkama i u Rim), nisu ga – koliko znamo – nikad udaljila iz rodnoga grada na dulji period. No znao je uživati u čarima splitske okolice: šetao je među ostatcima obližnjeg antičkog velegrada – Salone, a na obližnjem otoku Šolti odmarao se u idiličnom seoskom okruženju i nalazio mir potreban za književni rad.

Kao pravi predstavnik humanističko-renesansne univerzalnosti Marulić je najviše djela napisao na latinskom, ali za hrvatsku književnost osobito je važan njegov hrvatski opus (sam je pisac hrvatski nazivao svojim materinjim jezikom). Nekoliko kraćih djela (pisma, soneti) sastavio je na talijanskom. Kao mladić istakao se Marulić izvrsnim govorničkim umijećem, te spretnim i duhovitim latinskim epigramima. U toj je kratkoj pjesničkoj formi pokazao pravu virtuoznost, ali i neke mediteranske osobine svojega temperamenta: vrlo oštar jezik, duhovitu podrugljivost i zajedljivost. Nažalost, njegov najzamašniji pjesnički projekt, latinski ep Dauidias, ostao je nepoznat i netiskan sve do sredine 20. stoljeća, ali zato su mu europski ugled još za života donijela prozna djelima na latinskom. Uglavnom je riječ o tekstovima s moralno-poučnom svrhom, razmišljanjima i primjerima kako valja živjeti u skladu s kršćanskim sustavom vrijednosti. Važna je ta tema bila za Marulića zbog toga što je sam bio duboko religiozan čovjek, no i zato što je pred osmanlijskom opasnošću vidio spas ne samo u vojnom otporu, nego i u obnovi visokih moralnih načela u čitavoj Europi. O potrebi za takvim štivom najbolje svjedoče brojna izdanja i prijevodi Marulićevih knjiga, koje su u 16. i 17. stoljeću bile pravi bestseleri. Tada su njegova djela De institutione bene uiuendi per exempla sanctorum (Upućivanje u čestit život po primjerima svetaca), Euangelistarim (Evanđelistar) i Quinquaginta parabolę (Pedeset priča), doživjela više od stotinu izdanja u tridesetak europskih gradova i čitala su se od Portugala do Češke, od Italije do Velike Britanije. Marulića su tada prevodili i tiskali na gotovo svim europskim jezicima (talijanski, francuski, njemački, engleski, flamanski, portugalski, španjolski, češki), a čitali su ga engleski kralj Henrik VIII. i njegov kancelar Thomas More, španjolski dramatirač Francisco de Quevedo, francuski leksikograf Pierre Bayle, njemački kozmograf Sebastian Münster, sveci kao sv. Franjo Ksaverski, sv. Franjo Saleški i mnogi drugi.

Među Marulićevim djelima na hrvatskom jeziku najvažnija je Judita, spjev o starozavjetnoj udovici koja je svojom hrabrošću i vjerom spasila rodni grad. Marulić je građu uzeo iz Biblije, ali ju je opjevao ugledajući se na antičke epske pjesnike, tako da je stvorio pravi biblijsko vergilijevski ep u čakavskih stihovima. Samo naizgled daleka, tema je za Marulića i njegove sugrađane bila i te kako aktualna: kako obraniti grad od nadmoćna osvajača. Juditina Betulija ujedno je i Marulićev Split, a Asirci koji joj prijete jesu dakako Osmanlije. Pročitana na taj način, Judita svjedoči o pjesnikovoj ljubavi prema rodnom gradu i o zabrinutosti za vlastitu domovinu. Kao prvi ep hrvatske književnosti ispjevan narodnom jeziku, Judita ima ishodišnu i simboličnu vrijednost za tu književnost; no prijevodi na više europskih jezika (među ostalim i na talijanski) potvrđuju da je ona vrijedno ostvarenje europskog renesansnog pjesništva.

Potomci su Maruliću postavili lijepu grobnu ploču u crkvi sv. Frane na obali, koja je postala kultno mjesto hrvatske književnosti. Rodni grad odužio mu se spomenikom, remek-djelom glasovitoga hrvatskog kipara Ivana Meštrovića. U Splitu djeluje Marulianum, znanstveni i dokumentacijski centar koji proučava i objavljuje Marulićeva djela te prikuplja po čitavoj Europi raspršenu dokumentaciju o znamenitom Splićaninu.

* * *

Tragovi što ih je naš pisac ostavio na talijanskom poluotoku ipak se ne ograničavaju na mjesta navedena u ovom itinereru: oni zacrtavaju šire prostorno-vremensko putovanje i izvan Veneta, Padove i Venecije. Pored već spomenutih osoba i na Poluotoku mnogi su ga cijenili, čitali i prevodili: među njima Remigio Nannini (1521-1581), Ulisse Aldrovandi (1522-1605), Silvano Razzi (1527-1613), Serafino Razzi (1531-1611), Francesco Panigarola (1548-1594), Lorenzo Brancati (1612-1693), Apostolo Zeno (1668-1750),Giovanni Benedetto Mittarelli (1708-1777), Tommaso Giuseppe Farsetti (1720-1792), Pietro Mazzucchelli (1762-1829) (> Onomasticon degli Italiani). Danas se u talijanskim knjižnicama čuva preko 400 izdanja njegovih djela, tiskanih od 16. do 20 stoljeća. Obilje podataka, sabranih dobrim dijelom zahvaljujući projektu VALMAR, svjedoči kako je kroz pet stoljeća splitski pisac na talijanskom tlu ostavio uistinu neizbrisiv trag, mnogolike vidove njegove recepcije koje se zahvaljujući projektu VALMAR sad može anlizirati i vrednovati.