Miroslav Krleža

Miroslav Krleža (7. srpnja 1893.-29 prosinca 1981.), rođen u Zagrebu u građanskoj obitelji niže-srednjega socijalnoga statusa.Pohađao Klasičnu gimnaziju u Zagrebu i završio ju 1909. godine. Pohađa vojnu kadetsku školu u Pečuhu, te neposredno uoči Prvoga svjetskog rata, u doba Balkanskih ratova, pod utjecajem jugoslavenske integralističke ideologije bježi u Srbiju. Godine 1913. prekida vojni studij u peštanskoj Ludovicejskoj akademiji. Preko Pariza i Soluna dolazi u Srbiju s nakanom da bude dobrovoljac u srpskoj vojsci. Osumnjičen je kao špijun i srbijanske ga vlasti protjeruju. Vraća se u Austro-Ugarsku i u Zemunu biva uhićen na osnovi tjeralice Ludoviceuma. Godine 1915. mobiliziran je kao domobran i poslan na bojišnicu u istočnoj Europi (Galicija) gdje doživljava Brusilovljevu ofenzivu. Na bojištu je kratko vrijeme, a ostatak rata provodi po vojnim bolnicama i toplicama zbog slaboga zdravstvenog stanja, a i objavljuje prve književne i novinske tekstove. Po stvaranju Kraljevine SHS Krleža se, fasciniran Lenjinom i sovjetskom revolucijom, angažira u komunističkom pokretu novonastale države i razvija snažnu spisateljsku djelatnost: u to je doba, gotovo do Radićeva ubojstva, pisao srpskom ekavicom kao i niz drugih, jugounitarizmom opijenih hrvatskih pisaca (Šimić, Ujević, Cesarec, Majer, Cesarić, Donadini, Andrić...).

Već je potkraj dvadesetih godina prošlog stoljeća dominantan lik u književnom životu jugoslavenske države, a neka od najsnažnijih ostvarenja na svim poljima objavljuje u tridesetima, u vrijeme jačanja desnih i lijevih totalitarizama. Približavanjem Drugoga svjetskog rata Krležina vjera u komunizam slabi i opada: pojava dijelom povezana s averzijom prema kanonima socrealizma koji su postali obvezatnima u razdoblju zreloga staljinizma, a još više čistkama u kojima je Staljin iskorijenio većinu stare boljševičke garde, a i sve Krležine prijatelje koji su završili kao prognanici u komunističkoj obećanoj zemlji. Zgađen nad svim opcijama koje su bile na političko-ideološkom meniju od liberalno-imperijalnih demokracija koje su mu bile odbojne zbog protuhrvatskih makinacija sila Antante, kasnijih geopolitičkih manipulatora u Versaillesu, preko nacističkog i fašističkog totalitarizma kojeg je dobro procijenio kao slijepu ulicu civilizacije do komunističke diktature, Krleža je Drugi svjetski rat dočekao praktički usamljen i posvađen s prijašnjim sudruzima iz komunističke partije, ipak su ga željeli za potpredsjednika AVNOJ-e.

Drugi svjetski rat

Nakon proglašenja NDH Krleža se našao u Zagrebu. Luigi Salvini, tadašnji kulturni ataše talijanskog veleposlanstva u Zagrebu mu je bio ponudio propusnicu za Italiju, no on to odbija kao što odbija i odlazak u partizane jer mu je svejedno, kao što je Krleža govorio, hoće li ga „Dido (Eugen Dido Kvaternik) ili Đido (Milovan Đilas) ubiti“. Ubrzo se pokazalo da mu od vlasti NDH nije prijetila nikakva opasnost bez obzira što je Krleža u cijelom predratnom razdoblju nastupao s izrazito ljevičarskih pozicija. Vlasti NDH u cilju svenarodne pomirbe nudile su Krleži razne funkcije, no on ih je sve bio odbio. Poglavnik Ante Pavelić mu je 23. rujna 1943. godine ponudio mjesto intendanta HNK, nakon toga je odbio mjesto profesora hrvatske književnosti na Sveučilištu u Zagrebu te upraviteljstvo u Sveučilišnoj knjižnici. Krleža odbija suradnju kad ga izričito na to poziva Mile Starčević, ministar nastave i bogoštovlja. Mile Budak koji se nekoliko puta našao osobno s Krležom i tijekom cijelog rata imao prema njemu više nego zaštitnički stav ponudio mu je uređivanje časopisa Hrvatska da ga uređuje u neutralnom duhu u neutralnoj Švicarskoj. Krleža je i to bio odbio. Krleža se sklonio nekoliko puta za vrijeme rata kod liječnika Đure Vranešića koji je mučki ubijen u čistkama novog komunističkog režima i kojega ni Krleža nije uspio spasiti. Titovom posredniku i kiparu Antunu Augustinčiću Krleža je poručio da ostaje na partijskoj liniji a prijeratno prijateljstvo s Titom poslije rata doslovno mu je spasilo život. Krleža je pisao i za vrijeme rata i svoje je dnevničke zapise koncipirao za dramu "Aretej". Miroslav Krleža je iskoristio ugledni položaj unutar Komunističke partije i osobno prijateljstvo s Josipom Brozom Titom za zaštitu samobitnosti hrvatskog jezika: bez Krležine bi zaštite Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika bila teško ostvariva zamisao. Neko vrijeme na ledu u doba poraća, reafirmirao ga je i reaktivirao prekid veza Jugoslavije i Kominforma, poslijeratne inačice Kominterne. U klimi kakve-takve liberalizacije pokreće 1950. Jugoslavenski leksikografski zavod, današnji Leksikografski zavod Miroslav Krleža, praktički jedinu "jugoslavensku" instituciju sa središtem u Hrvatskoj, te istupima i referatima djeluje kao poticatelj umjetničke slobode i oslobađanja od stega socrealizma. 1961. je bio među utemeljiteljima časopisa Razreda za književnost HAZU Foruma.

Godine 1967. potpisuje "Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika". Nakon potpisivanja Deklaracije morao je Krleža dati ostavku na položaj u Centralnom komitetu SKH, nakon jugokomunističke hajke na "nacionalizam" izražen, navodno, u tom dokumentu. Međutim, bez njegove bi podrške Deklaracija bila teško ostvariv projekt: Krleža je ipak bio osobni prijatelj Josipa Broza Tita, te je predstavljao rijetku osobu koja je mogla socijalno “preživjeti“ kritiku moćnog Vladimira Bakarića izrečena sa saborske govornice protiv potpisnika Deklaracije; kritike koja je većinu potpisnika stajala socijalne degradacije, a bez Krležinog pokroviteljstva bi zacijelo potpisnici bili suočeni i s kaznenim progonom. U doba Hrvatskoga proljeća simpatizirao je zahtjeve proljećara, no povukao se kad je postalo očito da je Tito odlučio slomiti hrvatski nacionalni pokret. Do kraja života djeluje u Leksikografskom zavodu, a zadnje godine provodi narušenoga zdravlja i poluparaliziran. To je razdoblje Krležina života iscrpno prikazano u nekonvencionalnim višesveščanim monografijama njegova Eckermanna, Enesa Čengića.

Djela Poezija i proza:

• “Pjesme” I i II (1918.)
• “Pjesme” III (1919.)
• “Hrvatski bog Mars” (1922.; potpuna i konačna verzija 1933.)
• “Pjesme u tmini” (1937.)
• “Novele” (1924.)
• “Hiljadu i jedna smrt” (1932.)
• “Povratak Filipa Latinovicza” (1932.)
• “Novele” (1937.)
• “Balade Petrice Kerempuha” (1936.)
• “Na rubu pameti” (1938.)
• “Banket u Blitvi” (1938.), (1939.), (1962.)
• “Zastave” (1969.)

Drame:

• "Legenda" (1914.)
• "Maskerata" (1914.)
• “Kraljevo” (1915.)
• “Kristofor Kolumbo” (1917.)
• “Michelangelo Buonarroti” (1918.)
• "Saloma" (1918.)
• “U logoru” (1920.)
• "Adam i Eva" (1922.)
• "Galicija" (1922.)
• "Golgota" (1922.)
• "Vučjak" (1923.)
• "Gospoda Glembajevi" (1929.)
• "U agoniji" (1928.)
• “Leda” (1930.)
• “Aretej” (1959.)

Eseji:

• "Evropa danas" (1935.)
• "Deset krvavih godina" (1937.)
• "Eppur si muove" (1938.)
• "Knjiga studija i putopisa" (1939.)
• "Dijalektički antibarbarus" (1939.)
• "Moj obračun s njima" (1940.)