Neke osobe u velikoj su opasnosti da postanu

potpuno ovisni o videoigrama. Takve osobe zanemaruju sve one aktivnosti

koje bi u životu morale biti na prvom mjestu (posao, školske obaveze, izvannastavne

aktivnosti, druženje s članovima obitelji i vršnjacima). Stručnjaci upozoravaju

da se nekima (odraslima) dogodila toliko snažna ovisnost da više ne

odlaze na posao, a neka djeca ne odlaze u školu; neki ne jedu redovito kako ne

bi prekidali igranje; neki jedu jako brzo kako bi se ponovno vratili igranju, što je

nezdravo i štetno, a neki zaboravljaju da se moraju kretati, vježbati i biti tjelesno

aktivni.

Stručnjaci su nam dokazali da videoigre (pa i one na spomenutom Wiiju) tijelu ne daju sve

ono što treba, nisu prikladan „trening“ za onaj stvaran – na dvorištu, u parku,

na igralištu ili u dvorani. Dugotrajno igranje videoigara može dovesti do

oštećenja vida, gomilanja kilograma (zbog pretjerane konzumacije nezdravih

prehrambenih proizvoda), ali i oštećenja kralježnice zbog vrlo često lošeg načina

sjedenja pred računalom.

Neke su osobe u opasnosti

da postanu neosjetljive na nasilje ako je njihova „zabavna“ aktivnost

često (a kod nekih i potpuno!) posvećena videoigrama koje su jako nasilne. Zna

se da industrija videoigara – da bi privukla pozornost korisnika i kako bi povećala

prodaju – ima tendenciju stvaranja priča koje su posebno okrutne, a koje

dugoročno mogu oštetiti mentalno zdravlje i učiniti medijske korisnike neosjetljivima

na nasilje (pa i na tuđu, stvarnu patnju)

Virtualni svijet nema ništa zajedničkog sa svakodnevnim životom. Virtualni

svijet je iskrivljena, nepostojeća i nestvarna slika našega stvarnoga svijeta.

Stoga je vrlo važno djeci objasniti razlike između stvarnog i virtualnog

svijeta, osobito kada su u pitanju posljedice različitih djela i ponašanja.