Digitalizirani dijapozitivi Muzejskoga dokumentacijskog centra iz Donacije Tomislava Šole
Izložbom „Grad u muzeju sjećanja“ predstavljamo 35 digitaliziranih dijapozitiva od više od 2000 skeniranih dijapozitiva iz donacije autora Tomislava Šole. Za izložbu su odabrani dijapozitivi na kojima su prikazane ulične scene Milana, Comacchija, Pariza, Barcelone, Cuence, Belfasta, Brna, Antwerpena, Soluna, Zagreba, Méxica, Pueble, Montreala, Gatineua, Bostona, a među njima se našla i ulica fiktivnog grada u Disneylandu u Anaheimu. Tematski se ova izložba djelomično oslanja na prethodnu koja je pod naslovom „Duh mjesta“ objavljena 31. prosinca 2020. na platformi Google Sites.
Kustosica Zrinka Marković u svom je istraživačkom radu za izložbu opet koristila alate poput Google karata, Google Street View, Google objektiva, Google slika i Google tražilice koji su pomogli pri utvrđivanju lokacije za dijapozitive kod kojih ona nije navedena ili je naveden samo grad bez daljnjih specifikacija. Google objektiv i Google tražilica pomogli su i pri utvrđivanju okvirnog vremena nastanka snimaka u slučaju kada to nije bilo navedeno, npr. pomoću identifikacije modela automobila. Google prijevod poslužio je za prijevod nekih snimljenih natpisa te internetskih izvora koji su objavljeni na stranim jezicima.
Uz pomno promatranje detalja na dijapozitivima kako bi se otkrili tragovi koji bi pomogli pri utvrđivanju mjesta nastanka, poneki su dijapozitivi iziskivali duge virtualne šetnje ulicama gradova kako bi se pronašli kadrovi uhvaćeni na njima. Kod nekih je proces odgonetanja trajao mjesecima, ali su sve lokacije pronađene. Uz svaki je virtualno izložen digitalizirani dijapozitiv navedena i metoda kojom se neka lokacija utvrdila.
Virtualna izložba pomoću poveznica na Google Street View omogućava i usporedbu stanja prije i sada. Povrh toga, na ovaj se način može „izaći” iz kadra i prošetati okolinom, slijediti imaginarne korake autora i pretpostaviti kojim se putevima kretao, gdje je možda još zastao i što je posjetio. Na taj način sami kreiramo tijek priče.
Uz svaki je digitalizirani dijapozitiv priložen i kratak tekst. Ti tekstovi govore o onome što je na snimci ili o onome što se možda ne može iščitati iz oku vidljivog momenta. Spoznajom takvih informacija dvodimenzionalni prikaz ili čak trodimenzionalna virtualna šetnja dobivaju novi kontekst. Njime nam objekti i mjesta koja dosad možda nismo posjetili i koja nam nisu pobuđivala asocijacije postaju bliža i dublje usađena u svijest i memoriju.
Internetski izvori na kojima se tekstovi uz digitalizirane dijapozitive temelje popisani su kako bi se virtualni posjetitelji, ukoliko žele, mogli dodatno informirati o pročitanome. Edukativna uloga virtualne izložbe ostvarena je i interaktivnim igrama kojima je zaključena. One su osmišljene tako da posjetitelji na zabavan način mogu provjeriti koliko su upamtili prezentirane lokacije i podatke o njima.
Virtualne šetnje, virtualna vodstva i virtualna putovanja ne mogu zamijeniti ona realna, ali mogu barem kao svojevrsni surogati prenijeti djelić doživljaja te u sadašnjosti, ovakvoj kakva jest, prizvati sjećanja na neka, možda bolja, prošla vremena i nadu za ona buduća.
Ulične scene koje je Tomislav Šola snimio tijekom svojih putovanja na prvi pogled čine se kao statični isječci prošlosti, no kad se zakorači u kadar, on oživi. Natpisi i reklame, ploče s nazivima i uličnim brojevima, magloviti izlozi, zagonetni objekti u daljini, intuicija koja vabi u neku mračnu ulicu, navode da se izgubite u sjenama zgrada, linijama, obrisima, refleksijama i jedva primjetnim biljezima grada. Prizori su to koji distanciranog promatrača pretvaraju u nametljivog znatiželjnika, stoga počinjem zuriti u lica prolaznika, odmjeravam ih, zavirujem kroz prozore, slijedim automobile… gubim se u detaljima koji me, kada ih ugledam, kako se čini, po tisućiti put, navedu na pravi trag.
Nijemo ih promatram i analiziram kao ljude. Polako gulim sloj po sloj dok kroz neku brazdu ne izmigolji pramen njihove tajne. A tada ga čvrsto uhvatim, izvadim iz kadra i pridobijem da me svojim njuhom odvede na mjesto gdje sam ga otela, nekoliko desetljeća kasnije. Ponekad to mjesto više ne postoji, ponekad je tu, ali s ožiljkom više, a ponekad se čini kao da su mu godine činile dobro i sad je sjajnije nego prije.
Grad diše, veseli se i obolijeva. Njegova promjenjiva atmosfera upija naša raspoloženja. Nije isti pod krunom sunčevih zraka, pod svodom sivih oblaka i pod baršunastim okriljem noći. On bilježi naše tragove, od brižnih radnji do udaraca. Njegova je koža debela, ali ne neprobojna i neuništiva. Ono na što smo se do ovog trenutka navikli, što smo uzeli zdravo za gotovo, ono što smo mislili da znamo o njemu, da je neupitno i vječno, u jednom treptaju oka može iščeznuti... A njegovo se lice, ali i srž, gotovo alkemijskim procesom preobraziti u nešto drugo. K tome čak i da stanemo na isto mjesto, u isto vrijeme i gledamo isti prizor, svaki promatrač vidjet će drugačiju sliku koja će se razlikovati makar u sitnicama.
Na filmu našeg uma zapisana sjećanja, često kolorirana emocijama, eksponati su muzeja sjećanja. Ponekad ta sjećanja ulančimo i dodajemo nove nastavke, a ponekad ih zametnemo, otpišemo, zamijenimo drugima. Ono što je sigurno jest da je svaki muzej sjećanja jedinstven. Poput mentalnog otiska prsta, ali vidljivog samo nama samima.
Kada je voljan podijeliti svoju priču, jednom naizgled pasivan promatrač postaje interpretator zapamćenog, pripovjedač onoga što je drugima dotad bilo skriveno i vodič kroz svoj unutarnji stalni postav. Svaki muzej sjećanja umire sa svojim stvoriteljem, ali grad ga može - kao motiv, kao tema, kao izvor nadahnuća, ipak nadživjeti. Gledan s istog mjesta, u neko buduće vrijeme, kroz neke druge oči.
...............................................................................................................................................................................................................Zrinka Marković, kustosica (MDC)
