Slabije razvijene države

Slabije razvijene zemlje su zemlje niskog ekonomskog razvoja, malog bruto domaćeg proizvoda (BDP) te niske vrijednosti ljudskog razvojnog indeksa (HDI). Postoje različiti nazivi za slabije razvijene zemlje poput: nerazvijene zemlje, neindustrijalizirane zemlje, zemlje Juga ili Zemlje Trećeg svijeta. Nakon završetka Hladnog rata izraz, odnosno, pojam Treći svijet se sve manje koristi jer izaziva negativne konotacije kao što su inferiornost prema razvijenim zemljama, želja za zapadnjačkim modelom razvoja te određena homogenost među zemljama unatoč postojanju velikih prostornih razlika (npr. Latinska Amerika i Afrika). Iz tog razloga primjerenije je nazvati ih slabije razvijenim zemljama.

Najveći broj slabije razvijenih zemalja je s afričkog kontinenta

Veći BDP po stanovniku imaju države afričkog Sredozemlja, Ekvatorijalna Gvineja, južnoafričke zemlje (Bocvana, Južna Afrika, Namibija, Svazi) te Sejšeli i Mauricijus, no samo se Južna Afrika ističe općom gospodarskom razvijenošću i raznovrsnom proizvodnjom. Velike su razlike u razvijenosti između država, ali i unutar njih. Poljoprivredom se bavi većina stanovništva. Oko 60% poljoprivrednoga zemljišta koristi se za samoopskrbnu poljoprivredu, a na plantažama se tržišno uzgajaju palmini plodovi, arašidi, pamuk, sisal, čaj, agrumu, kaučuk. Vodeće poljoprivredne države su Gvineja, Gvineja Bisau, Angola, Zair, Burundi, Egipat. Afrika proizvodi sve glavne žitarice – kukuruz, pšenicu i rižu. Kukuruz ima najširu rasprostranjenost, uzgaja se u gotovo svim ekološkim zonama. Najveći prinosi po hektaru zabilježeni su u Egiptu i na otocima Réunion i Mauricijus u Indijskom oceanu, područjima gdje je proizvodnja pod navodnjavanjem. Proso i sirak se također proizvode, ali uglavnom u predjelima savana na kontinentu. Proizvodnja i potrošnja riže postaju sve važniji i usko su povezani s područjima brze urbanizacije. Najvažnije zemlje koje proizvode rižu su Egipat, Gvineja, Senegal, Mali, Sijera Leone, Liberija, Obala Bjelokosti, Nigerija, Tanzanija i Madagaskar. Proizvodnja pšenice je nekada bila ograničena na Južnu Afriku, zemlje Sjeverne Afrike i planinske zone Etiopije i Kenije, ali nove sorte proširile su uzgoj (pod navodnjavanjem) na zemlje u regiji savane kao što je Nigerija. Stočarstvo je tradicionalno u mnogim zemljama, ali samoopskrbno i ograničeno tropskim bolestima. Šuma se pretjerano siječe, uglavnom za ogrjev; važan je izvoz plemenitoga drva (na primjer ebanovina).

Rudarstvo (zlato, bakar, dijamanti, uran, fosfati…) je važno u pojedinim afričkim državama (Južna Afrika, DR Kongo, Gabon, Zimbabve Niger, Namibija, Bocvana, Gana). Među svjetski istaknutim proizvođačima nafte jesu Nigerija, Libija, Egipat i Alžir. Alžir je važan proizvođač prirodnoga plina. Industrijska proizvodnja u Africi općenito nema velikog značenja, što je dijelom posljedica kolonijalizma, kada su afričke zemlje bile samo sirovinska baza i tržište. Mnoge afričke države nemaju dovoljno sredstava za podizanje suvremenih pogona te izobrazbu stručnjaka. Veći afrički gradovi imaju manje industrijske pogone koji proizvode robu široke potrošnje, uglavnom za domaće tržište: na primjer cigarete, namještaj, obuću, pivo, sapun, sokove, tekstil.

Razvijena industrijska zemlja je Južna Afrika, koja proizvodi oko 2/5 svih industrijskih proizvoda Afrike. Razmjerno industrijski razvijeniji jesu Egipat, Alžir, Maroko i Libija te Nigerija i Zimbabve. Afrika sudjeluje sa samo oko 5% vrijednosti sveukupne svjetske trgovine, iako je trgovina važna u gospodarstvu afričkih zemlja. Većina afričkih država ostvaruje najveći prihod od izvoza dvaju ili triju poljoprivrednih proizvoda ili ruda. Kolebanja cijena na svjetskom tržištu čine gospodarstvo tih država ranjivim i ovisnim. Prirodne nepogode (suša, erozija tla, najezde štetočina) i povremeni ratovi i sukobi otežavaju stanje. Nafta čini oko 50% vrijednosti afričkog izvoza. Afrika najviše trguje s Europom (bivše kolonijalne matice), te s Japanom i Sjevernom Amerikom.

Politička rascjepkanost kontinenta kao posljedica kolonijalizma prepreka je industrijskom rastu jer je stvorila brojna mala tržišta. Većina afričkih zemalja opterećena je viškom industrijskih kapaciteta, zajedno s ogromnim vanjskim dugovima koji su velikim dijelom nastali radi izgradnje tih kapaciteta. U gotovo svim afričkim zemljama lošu ekonomsku situaciju pogoršao je brzi rast stanovništva, koji je održavao niski bruto domaći proizvod po stanovniku ili u nekim slučajevima uzrokovao njegov pad. Stoga, svaka nada za poboljšanje gospodarskih uvjeta u većini Afrike počiva na dva čimbenika: kontroli stanovništva unutar pojedinih zemalja kako bi se njihovim gospodarstvima dala prilika za rast; i organiziranje skupina država u regionalne ekonomske blokove kako bi se stvorila unutarnja tržišta dovoljno velika da održe rast.