🗺️ EN

The Eternal Hyper-System: A Philosophical Hypothesis of Eternal Reality and Our Universe as a Local Cosmic Domain

This page presents The Eternal Hyper-System, a philosophical-cosmological hypothesis according to which reality as a whole did not come into being. It is an eternal, self-sufficient hyper-system within which our universe represents one local cosmic domain. The Big Bang and the early history of our universe are not identified with the beginning of reality as a whole. The paper also considers the fundamental order of reality, consciousness as a cosmic flash, and humanity’s place in the universe.

Read or download the original English paper on Zenodo: https://doi.org/10.5281/zenodo.21969445

🗺️ HR

Vječni hiper-sustav: Filozofska hipoteza o vječnoj stvarnosti i našem svemiru kao lokalnoj svemirskoj domeni

Ova stranica predstavlja Vječni hiper-sustav, filozofsko-kozmološku hipotezu prema kojoj stvarnost kao cjelina nije nastala. Ona je vječni, samodostatni hiper-sustav unutar kojega naš svemir predstavlja jednu lokalnu svemirsku domenu. Veliki prasak i rana povijest našeg svemira ne poistovjećuju se s početkom stvarnosti kao cjeline. Rad također razmatra temeljni poredak stvarnosti, svijest kao svemirski bljesak te mjesto čovječanstva u svemiru.

Autorizirani hrvatski prijevod izvornog rada na engleskom jeziku

Vječni hiper-sustav

Filozofska hipoteza o vječnoj stvarnosti i našem svemiru

kao lokalnoj svemirskoj domeni

Autor: Eraldo Banovac – hrvatski inženjer, energetski stručnjak i sveučilišni profesor

___________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

Citiranje: Banovac, E. (2026). The Eternal Hyper-System: A Philosophical Hypothesis of Eternal Reality and Our Universe as a Local Cosmic Domain (Version v1.0). Zenodo. https://doi.org/10.5281/zenodo.21969445

Sažetak

Ovaj rad iznosi filozofsko-kozmološku hipotezu prema kojoj stvarnost kao cjelina nije nastala. Ona je vječni, samodostatni hiper-sustav unutar kojega naš svemir predstavlja jednu lokalnu svemirsku domenu. Veliki prasak i rana povijest našeg svemira ne poistovjećuju se s početkom stvarnosti kao cjeline.

Svi pojedinačni svemiri u hiper-sustavu shvaćaju se kao zasebne svemirske domene koje mogu prolaziti kroz vlastite faze širenja, skupljanja i preobrazbe. Hiper-sustav obuhvaća te domene, njihovu dinamiku i temeljni poredak izražen u pravilnostima i strukturi stvarnosti. Vječnost hiper-sustava znači trajnost totaliteta kroz neprekidne promjene unutar njega. Budući da hiper-sustav nema prvi trenutak, njegovo se postojanje ne promatra kao događaj koji zahtijeva vanjski uzrok. Kauzalnost pripada procesima i odnosima unutar stvarnosti.

Struktura stvarnosti sadrži potencijal za pojavu života i svijesti. Kada se taj potencijal ostvari, tvar stječe sposobnost opažanja, razumijevanja i vrednovanja svijeta kojem pripada. Svijest se stoga shvaća kao kratkotrajni svemirski bljesak. Čovječanstvo ne zauzima središnje mjesto u svemiru. Sposobnost razumijevanja, preuzimanja moralne odgovornosti i humanog djelovanja predstavlja istinski izvor vrijednosti.

Ključne riječi

dinamička ravnoteža hiper-sustava, entropija, epistemički savjestan um, fizikalni zakoni, informacija, kauzalnost, kozmologija, singularnost, svemirska domena, svemirska pluća, svemirski bljesak, svemirski mjehur, svijest, temeljni poredak stvarnosti, Veliki prasak, vječna stvarnost, vječni hiper-sustav

1. Uvod

O svemiru razmišljam približno šezdeset godina. Kada sam imao desetak godina, počeo sam postavljati pitanja koja su me već tada zaokupljala. Kako je moguće da nešto tako zadivljujuće uopće postoji? Mora li sve što postoji imati početak? Ako je svemir jednom nastao, što je bilo „prije” njegova početka? Odakle bi u tom slučaju potekla golema količina tvari i energije sadržana u svemiru?

Ta su me pitanja pratila desetljećima tijekom kojih je znanost znatno proširila ljudsko znanje o svemiru. Danas raspolažemo čvrstim dokazima o njegovu širenju i možemo rekonstruirati velik dio njegove povijesti. Znamo da je opažljivi svemir nekoć bio mnogo topliji i gušći te da su tijekom njegova razvoja nastale zvijezde, galaktike, planeti i složene strukture iz kojih je, barem na jednom mjestu, nastao život. Razumijevanje tog razvoja ostavlja otvorenim pitanje ontološkog statusa svemira. Opis njegova razvoja sam po sebi ne daje odgovor na pitanje predstavlja li svemir ukupnost svega što postoji ni je li stvarnost kao cjelina ikada imala prvi trenutak.

Prije približno deset godina ta su se dugotrajna pitanja počela povezivati u jasno oblikovan koncept. Dugo sam oklijevao s njegovom objavom jer se neke njegove pretpostavke nalaze izvan dosega neposrednog mjerenja. S vremenom sam zaključio da to ograničenje ostavlja prostor za racionalno promišljanje vođeno intelektualnom disciplinom i jasnim razlikovanjem empirijskog znanja, teorijskog zaključivanja i filozofske hipoteze.

Središnja hipoteza ovog rada glasi:

Stvarnost kao cjelina nije nastala. Ona je vječni, samodostatni hiper-sustav unutar kojega naš svemir predstavlja samo jednu lokalnu svemirsku domenu.

Ova hipoteza prihvaća opaženo širenje našeg svemira i nalaze suvremene kozmologije koji se na njega odnose. Ostaje otvoreno pitanje imaju li naš svemir i stvarnost kao cjelina zajednički početak. Hipoteza o vječnom hiper-sustavu razvija se iz tog pitanja.

2. Granica fizikalnog opisa i pitanje apsolutnog početka

Kada se sadašnji fizikalni opis svemira ekstrapolira unatrag prema njegovim najranijim fazama, doseže granicu na kojoj poznati matematički i fizikalni okvir više ne pruža potpun opis. Pojam singularnosti označava upravo tu teškoću. Na toj granici fizika otkriva ograničenja vlastitog formalizma, dok pitanje stvarnog ontološkog stanja ostaje otvoreno.

Granica primjenjivosti određenog fizikalnog formalizma ne predstavlja nužno granicu postojanja. Model Velikog praska opisuje rani razvoj našeg svemira iz iznimno vrućeg i gustog stanja. U okviru ove hipoteze tom je stanju moglo prethoditi drugo fizikalno stanje ili je ono moglo proizići iz preobrazbe čija priroda nije poznata.

Hipoteza o vječnom hiper-sustavu polazi od te mogućnosti. U tom okviru singularnost ostaje granica postojećeg fizikalnog opisa, dok pitanje postojanja kao cjeline prelazi na ontološku razinu. Ako naš svemir predstavlja jednu lokalnu domenu unutar vječne cjeline, njegov rani razvoj ne označava početak postojanja kao cjeline.

Takav pristup uklanja potrebu za apsolutnom nultom točkom stvarnosti. Veliki prasak zadržava svoje mjesto u opisu ranog razvoja našeg svemira, dok se pitanje podrijetla totaliteta odvaja od pretpostavke o prijelazu iz apsolutnog ničega u sve što postoji.

3. Vječni hiper-sustav i svemirska pluća

Pojam hiper-sustava u ovom radu označava ukupnost stvarnosti. Njegovo postojanje ne smještam u neki još veći prostor jer bi se time isto pitanje ponovno otvorilo na drugoj razini. Hiper-sustav predstavlja cjelinu iza koje se ne pretpostavlja daljnji fizikalni okvir koji bi je sadržavao.

Unutar takve cjeline naš svemir predstavlja jednu od mnogih svemirskih domena. Njihov broj može biti golem ili čak neograničen. Te domene mogu biti međusobno odvojene na način koji ne mora odgovarati našem uobičajenom poimanju prostorne udaljenosti. Neke mogu biti potpuno kauzalno nedostupne jedna drugoj. Promatraču unutar kauzalno izolirane domene vlastiti bi svemir prirodno izgledao kao cjelokupna stvarnost jer mu ništa izvan njega ne bi bilo dostupno opažanju.

Metafora mjehura korisna je za opis njihove odvojenosti, dok slika mjehura unutar svemirskih pluća potpunije izražava njihovu dinamiku. Svaki svemirski mjehur može prolaziti kroz vlastite faze širenja, skupljanja i preobrazbe. Naš se svemir danas širi. Drugi svemirski mjehuri mogu se skupljati ili se nalaziti u stanjima koja se ne mogu opisati današnjim fizikalnim pojmovima.

Svemirski mjehuri slijede vlastite razvojne ritmove. Pitanje postoji li zajednička vremenska mjera prema kojoj bi se njihove faze mogle uspoređivati ostaje otvoreno. Takva raznolikost daje sliku nezamislivo velikoga hiper-sustava čije se pojedine domene neprekidno mijenjaju.

Vječnost hiper-sustava znači trajnost cjeline kroz stalnu promjenu njezinih dijelova. Iz toga proizlazi zamisao dinamičke ravnoteže hiper-sustava. Analogiju pružaju živi sustavi. Oni svoju cjelovitost održavaju neprekidnom izmjenom tvari i energije te stalnim unutarnjim promjenama. Sličan misaoni obrazac primjenjuje se na hiper-sustav čija se dinamička ravnoteža ostvaruje kroz različita stanja i preobrazbe njegovih svemirskih domena. Domene pripadaju istoj cjelini na temelju zajedničke strukture i zakonitosti hiper-sustava. Izravna razmjena među svim domenama stoga nije nužan uvjet.

Mogućnost da pojedine svemirske domene prolaze kroz ponovljene faze širenja, skupljanja i preobrazbe otvara složeno pitanje entropije. Ako termodinamički izolirana svemirska domena dopušta makroskopski termodinamički opis utemeljen na istim načelima koja vrijede u našem svemiru, njezina ukupna entropija može rasti ili ostati nepromijenjena, ali se ne može spontano smanjivati. U tim uvjetima prijelaz iz širenja u skupljanje ili iz skupljanja u preobrazbu ne bi sam po sebi vratio domenu u početno termodinamičko stanje. Termodinamički razvoj pojedine domene nije dovoljan za određivanje termodinamičkog stanja totaliteta. Kako je lokalna entropija pojedinih domena povezana s dinamičkom ravnotežom hiper-sustava, ostaje otvoreno i krajnje složeno pitanje.

4. Vječnost, kauzalnost, tvar i energija

Pretpostavka o vječnom hiper-sustavu prirodno vodi do pitanja njegova uzroka. Svakodnevno nas iskustvo navodi da događajima pripisujemo uzroke, a ista se logika lako proširuje na postojanje kao cjelinu. Pitanje uzroka vječnog hiper-sustava već sadržava pretpostavku da je on nastao. Ako je sustav oduvijek postojao, nije bilo trenutka u kojem nije postojao. Stoga ne postoji događaj njegova nastanka, a time ni potreba da se odredi njegov uzrok.

Kauzalnost zadržava svoje puno značenje unutar hiper-sustava. Jedno stanje vodi prema drugom, energija se preobražava, strukture nastaju i nestaju, a svemirski mjehuri prolaze kroz različite faze. Kauzalnost pripada procesima i odnosima unutar stvarnosti. Vječni totalitet ne pripada kategoriji pojedinačnog događaja unutar vlastitog kauzalnog slijeda.

Na istoj se osnovi postavlja i pitanje tvari i energije. Ako pretpostavimo apsolutni početak stvarnosti kao cjeline, postavlja se pitanje podrijetla goleme količine tvari i energije povezane s ranim svemirom. Ako bi ta tvar i energija potjecale iz nečega što je već postojalo, početak ne bi bio apsolutan. Pojam ničega zahtijeva još veću preciznost.

Apsolutno ništa ne može se poistovjetiti s praznim prostorom jer prostor već ima fizikalnu strukturu. Kvantni vakuum nije apsolutno ništa. U kvantnoj teoriji polja označava stanje kvantnih polja s najnižom energijom. To stanje već pretpostavlja postojanje polja, fizikalnih zakona i strukture.

U takvom stanju ne bi postojalo načelo koje bi omogućilo nastanak nečega. Svaki zakon, mogućnost ili mehanizam prijelaza već bi predstavljao oblik postojanja. Hipoteza o vječnom hiper-sustavu stoga polazi od pretpostavke da fizička stvarnost, njezina struktura i njezina sposobnost preobrazbe pripadaju samom vječnom hiper-sustavu. Tvar i energija koje opažamo predstavljaju oblike i stanja te dublje fizičke stvarnosti.

Hipoteza ostavlja otvorenim pitanje zašto išta uopće postoji, a istodobno uklanja potrebu da se postojanje kao cjelina izvodi iz apsolutnog nepostojanja. Postojanje se time shvaća kao temeljno stanje stvarnosti.

5. Temeljni poredak stvarnosti

Vječnost sama po sebi ne objašnjava poredak. Svemir koji opažamo pokazuje iznimnu pravilnost. Tvar i energija ponašaju se prema dosljednim obrascima, prostor i vrijeme imaju matematičku strukturu, a prirodni se procesi mogu opisivati i predviđati s velikom preciznošću. Time se otvara pitanje pripada li pravilnost samoj prirodi stvarnosti.

Tu temeljnu pravilnost nazivam temeljnim poretkom stvarnosti. Taj pojam označava unutarnju povezanost fizikalnih zakona, logičke konzistentnosti, matematičke strukture, informacije i ravnoteže unutar strukturiranog hiper-sustava koji se mijenja.

Njegova se fizička dimenzija izražava u odnosima tvari, energije, prostora i promjene. Racionalna i matematička struktura tih odnosa omogućuje njihovo razumijevanje i opisivanje.

Činjenica da ljudski um može tako uspješno opisivati prirodu matematikom zaslužuje posebno mjesto u ovom konceptu. Između strukture stvarnosti i strukture racionalnog mišljenja postoji određena podudarnost. U ovom se konceptu fizikalni zakon i logički poredak shvaćaju kao različiti izrazi istoga temeljnog poretka.

6. Svijest kao potencijal i svemirski bljesak

Struktura stvarnosti omogućuje nastanak različitih oblika organizacije tvari, među kojima se u određenim uvjetima pojavljuju život i svijest. Tu mogućnost razmatram kroz tri stadija. Prvi je potencijal. Fizička i informacijska struktura stvarnosti omogućuje nastanak dovoljno složene organizacije iz koje proizlazi svijest. Drugi je ostvarenje tog potencijala kroz iznimno složen slijed fizičkih, kemijskih, bioloških i evolucijskih okolnosti unutar pojedine svemirske domene. Treći je bljesak, trenutak u kojem potencijal postaje stvarna svijest.

Pojavom svijesti tvar stječe sposobnost opažanja vlastitog okruženja, stvaranja apstraktnih modela, otkrivanja prirodnih zakonitosti i postavljanja pitanja o vlastitom podrijetlu. Jedan dio svemira tako počinje opažati drugi dio svemira i promišljati cjelinu kojoj pripada.

Zbog toga svijest nazivam svemirskim bljeskom. Nastaje krug u kojem fizička stvarnost dovodi do organizirane tvari, organizirana tvar do života, život do svijesti, a svijest se okreće prema stvarnosti i pita što ona jest.

U tom smislu dio svemira kroz svjesno biće nakratko stječe sposobnost promatranja i razumijevanja samoga sebe.

7. Čovječanstvo i njegovo mjesto u hiper-sustavu

Takvo razumijevanje svijesti određuje i mjesto čovječanstva unutar ovog koncepta. Suvremena je znanost postupno pokazala da ljudska bića ne zauzimaju središnji prostorni položaj u svemiru. Zemlja je jedan planet, Sunce jedna zvijezda, a naša galaktika jedna od neizmjerno mnogo drugih. Ljudska povijest zauzima gotovo neprimjetno kratak odsječak na vremenskoj ljestvici svemira.

Ljudska vrijednost nije određena fizičkom veličinom ni trajanjem. Biće može zauzimati neznatan prostor i postojati kratko, a ipak posjedovati razum, empatiju, kreativnost i moralnu prosudbu. Te osobine ljudskom postojanju daju posebnu dimenziju.

U ovom modelu čovječanstvo nije svrha zbog koje hiper-sustav postoji. Tijekom našeg kratkog razdoblja svijesti razumijemo dio svijeta, stvaramo, volimo, pomažemo drugim ljudima, ublažavamo patnju, donosimo moralne odluke i ostavljamo vlastiti mali trag ljudskosti.

Iz takvog razumijevanja proizlazi humanističko shvaćanje mjesta čovječanstva u hiper-sustavu. Malenost čovječanstva i vrijednost ljudskog života pripadaju istoj slici. Ljudsko dostojanstvo proizlazi iz sposobnosti svjesnog bića da razumije, vrednuje i djeluje.

Kratkotrajnost svemirskog bljeska dodatno naglašava odgovornost. Vrijeme svijesti ograničeno je i unutar tog vremena odlučujemo kako ćemo postupati prema drugim ljudima i prema svijetu kojem pripadamo. Čovječanstvo stoga zauzima položaj duboke univerzalne poniznosti i istinske etičke odgovornosti.

8. Granice provjerljivosti

Neki elementi hipoteze o vječnom hiper-sustavu nalaze se izvan dosega neposredne eksperimentalne provjere. Ako su druge svemirske domene kauzalno izolirane od naše, ne postoji instrument kojim bismo mogli neposredno potvrditi njihovo postojanje. Ni ukupnost stvarnosti nije moguće pretvoriti u laboratorijski objekt.

Takva epistemološka granica zahtijeva preciznost. Suvremena se kozmologija oslanja na velik broj opažanja koja se mogu mjeriti i uspoređivati s teorijskim predviđanjima. Širenje svemira, kozmičko mikrovalno pozadinsko zračenje i mnoge druge pojave pripadaju području empirijske znanosti. Granica mjerenja nije samim time i granica postojanja.

Logička konzistentnost stoga ima posebnu važnost. Sama konzistentnost ne utvrđuje istinitost hipoteze, a unutarnja nedosljednost ozbiljno umanjuje njezinu vrijednost kao modela stvarnosti. Koncept vječnog hiper-sustava treba procjenjivati prema jasnoći njegovih premisa, unutarnjoj koherentnosti, odnosu prema poznatim činjenicama i sposobnosti da bez proturječja poveže pitanja početaka, zakona, tvari, svijesti i ljudskog smisla.

Nemogućnost empirijske provjere sama po sebi ne određuje ni istinitost ni neistinitost ove hipoteze. Ona određuje granicu našeg znanja. Time se otvara pitanje podudara li se ta granica s granicom same stvarnosti.

9. Epistemički savjestan um

Na toj se granici pojavljuje završni pojam ovog okvira, epistemički savjestan um. Time označavam način mišljenja koji razlikuje ono što znamo, ono što zaključujemo iz poznatoga, ono što smatramo mogućim i ono što samo zamišljamo. Takav um vlastitoj hipotezi pridaje stupanj izvjesnosti koji odgovara dostupnim dokazima i nastavlja postavljati pitanja ondje gdje sadašnji eksperimenti ne pružaju odgovor.

Granica određene metode ne bi smjela automatski postati granicom dopuštenog mišljenja. Opravdano je pitati postoji li stvarnost izvan opažljivog svemira, je li totalitet vječan i pripada li svijest mogućnostima sadržanim u njegovoj strukturi. Konačan empirijski odgovor na ta pitanja možda nikada neće biti dostupan, a njihovo racionalno razmatranje ostaje otvoreno.

Epistemički savjestan um stoga povezuje intelektualnu hrabrost potrebnu za postavljanje pitanja koja ostaju bez odgovora sa spremnošću na priznavanje granica između hipoteze i znanja.

10. Zaključak

Hipoteza o vječnom hiper-sustavu proizlazi iz pretpostavke da stvarnost kao cjelina nikada nije imala prvi trenutak. Ako je stvarnost vječna, pitanje što je bilo prije gubi svoje vremensko značenje. Ako stvarnost nije nastala, ne postoji događaj njezina nastanka kojemu bi trebalo pripisati vanjski uzrok. Stvarnost, njezina struktura i njezina sposobnost preobrazbe pripadaju samom vječnom postojanju.

U toj slici naš svemir predstavlja jedan svemirski mjehur s vlastitim dinamičkim stanjem unutar neusporedivo veće cjeline. Njegovo je širenje dio njegove vlastite povijesti, dok drugi mjehuri prolaze kroz druge faze i slijede vlastite ritmove. Temeljni poredak stvarnosti izražava pravilnost i informacijsku strukturu hiper-sustava. Svijest se pojavljuje kao rijedak i kratkotrajan svemirski bljesak u kojem dio stvarnosti postaje sposoban promišljati cjelinu.

Ljudska vrijednost u toj slici određena je sposobnošću razumijevanja, preuzimanja moralne odgovornosti i humanog djelovanja. Na taj način kratko trajanje svijesti stječe vlastiti sadržaj i smisao.

Završno pitanje ovog rada ostaje: mora li stvarnost kao totalitet imati početak?

Prema ovdje iznesenoj hipotezi odgovor je niječan. Stvarnost kao cjelina nije nastala. Vječni hiper-sustav oduvijek postoji. Pojedine svemirske domene, metaforički predstavljene kao svemirski mjehuri, lokalna su očitovanja njegove vječne dinamike i prolaze kroz vlastite ponovljene faze širenja, skupljanja i preobrazbe.

   ↑ Povratak na vrh / Back to top 

 🔗 Povratak na uvodnu stranicu / Return to homepage