Kafkin opus, koji se može podijeliti u nekoliko vrsta (romani, pripovijetke, aforizmi, dnevnici i pisma) veže tematsko, svjetonazorsko i, moglo bi se reći, spiritualno jedinstvo. Baštinik više tradicija (njemačkoga romantizma, fantastične struje u književnosti, židovskih heterodoksnih učenja kao i kršćanske gnoze), poštovatelj velikana europske književne tradicije (napose Goethea, Heinea, Flauberta, Gogolja, Dostojevskog), Kafka bijaše i suputnikom njemačkoga ekspresionizma. Ipak, Kafkina vizija zbilje i intenzitet kojom ju je iskazao čine ga autorom kojega se ne može utrpati u shematske podjele po književnim pravcima.
Najvažnija djela:
„Proces“ (Der Prozess, posthumno 1925.)
o Roman o čovjeku, Josephu K., koji biva uhićen bez objašnjenja i upleten u labirint apsurdnog pravnog sustava.
o Tema: nemoć pojedinca pred anonimnim autoritetom, egzistencijalna tjeskoba.
„Dvorac“ (Das Schloss, posthumno 1926.)
o Glavni lik K. pokušava stupiti u kontakt s birokratskom vlašću u dvorcu, ali bez uspjeha.
o Tema: potraga za smislom, otuđenje, nepremostiva administracija.
„Preobrazba“ (Die Verwandlung, 1915.)
o Gregor Samsa se jednog jutra budi pretvoren u ogromnog kukca.
o Tema: otuđenje, izolacija, gubitak ljudskosti, neprihvaćanje u obitelji.
„U kažnjeničkoj koloniji“ (In der Strafkolonie)
o Pripovijetka o okrutnom sustavu kažnjavanja koji simbolizira bezosjećajnu mehaniziranu pravdu.
Kafkina djela prikazuju sivu i banalnu svakodnevicu kao enigmatsku i alogičnu zbilju ispunjenu strepnjom, u kojoj su likovi, pritisnuti osjećajem krivice i zbunjenosti, neprestance izloženi prijetnji birokratskih sila kojima ne mogu dokučiti izvor ni motiv. Repetitivni i besmisleni tlačiteljski postupci nerazumljivog i svemoćnog birokratskog aparata, mehaničke i apsurdne reakcije "junaka" koji nemaju izraženi osobni identitet, usamljenost i nemogućnost komunikacije među likovima koji se grčevito i bezuspješno trude da spoznaju mehanizam opresije koji ih muči i proganja bez ikakvog vidljivog razloga, realnost zbivanja koja je bliža događajima u snu nego u «običnoj» stvarnosti, iracionalni i fantastični element u radnji koji ne može biti reduciran na psihopatološke poremećaje - sve je to učinilo Kafkinu prozu posebno dojmljivom i utjecajnom u razdoblju poslije 2. svjetskog rata (a i kasnije), jer se iskustvo opće bespomoćnosti pojedinca naspram sila kako totalitarno-terorističke (nacizam, komunizam), tako i liberalno-birokratske (demokratski kapitalizam) države pokazalo kao paradigmatsko za modernu ljudsku sudbinu.