Karate sport

IZVORNI AMBLEM ŠOTOKAN KARATEA

ZASLUŽNI ZA RAZVOJ KARATEA

ŠTA JE TO KARATE ?

Karate ili karatedo (jap. prazna ruka odnosno put prazne ruke) je borilačka veština, poreklom iz Japana koja koristi sve delove tela u svrhu samoodbrane. U bukvalnom prevodu, kara znači prazna (gola) ili kineska (po načinu izgovora),a te znači ruka ili šaka, dakle prazna ruka, i misli kako se odbraniti, odnosno boriti "bez oružja u rukama". Nastanak karatea vezuje se za stare borilačke veštine Okinave ostrva, 19. veka, gde su se lokalne tradicije mešale sa kineskim i japanskim uticajima. Početkom 20. veka karate stiže u Japan, a posle Drugog svetskog rata raširio se po svetu. Moderni naziv karatedo (Karate-do) treba da svrsta karate u liniju sa drugim budo stilovima (Budo); ipak se još uvek uglavnom koristi uobičajni izraz karate. Karate je posebno poznat kao udaračka borilačka veština koja koristi sve delove tela,a posebno ruke, noge, laktove, kolena itd.

Karate pripada takozvanim tvrdim stilovima. Nasuprot mekim stilovima (aikido, ving cun itd.). koji gledaju da koriste snagu i energiju napadača, tvrdi stilovi ističu telesnu kondiciju, pre svega brzinu i snagu iz brzine. Tehnički, karate koristi udarce pesnicom, šakom, prstima, laktovima, kolenom i nogama, razne blokade, a ponekad se uče i poluge, bacanja, bolni hvatovi, udarci u vitalne tačke (u oči, grlo, nos itd.), i tehnike rukovanjem oružja - kobudo. Moderni karate je često sportski orijentisan, time takmičenja imaju veliki značaj. Ovo može da bude na štetu realnih tehnika samoodbrane, koji su isto deo karatea.

Neko ga doživljava kao blagu relaksaciju i aktivnost koja služi održavanju dobrog zdravlja i kondicije.

Drugi će reći da je to sportska disciplina, namenjena postizanju vrhunskih takmičarskih rezultata. Manji broj zaljubljenika koji se bave karateom, reći će vam da je to prava, tradicionalna veština borenja i ponašanja koja određuje njihov celokupni životni put.

Moderni karate se obično deli na tri dela:

Kihon (tehnika)

Kate (zamišljena borba)

Kumite (borba)

Kod osnovne tehnike uče se pojedinačni udarci, blokovi, stavovi itd. Kate su poseban skup tačno određenih pokreta (udaraca, stavova i blokova) koji se izvode, a pokazuju borbu sa zamišljenim protivnikom (jednim ili više). Borba može biti slobodna ili dogovorena . U vežbanju se može primenjivati određena oprema kao naprimer makiwara, vreća za udaranje, fokuseri, tegovi, itd.Iako karate doslovno označava praznu ruku neki stilovi uče i borbu oružjem (kobudo )kao što su kama, nunčake, bo , isl.….

Istorija karatea

Smatra se da počeci borilačkih veština počinju s indijskim princem Bodhidharmom koji je šireći budizam došao iz Indije u Kinu, tačnije u hram koji se zvao Shaolin i tamo meditirao. Videvši kako su budistički svestenici lošeg zdravlja smislio je određene vežbe za očuvanje zdravlja i taj sustav nazvao «18 načina lo-hama». Među tim vežbama su bile vežbe meditacije koje je nazvao «devetogodišnje gledanje zida» i vežbe samoodbrane. Nakon što je hram Shaolin uništen svestenici koji su preživeli su se raširili po Kini i tamo podučavali borilačke vještine. Tako su nastali razni stilovi. U to vreme na Okinawi kojom je vladao shogun Hanoshi iz dinastije Sho bilo je zabranjeno svako posedovanje oružja, osim osoba u neposrednoj vladarevoj službi. Pošto je Shangai dva puta bliži od Nare i Kyota, tadašnjih prijestolnica Japana, ljudi s Okinawe su odlazili u Kinu i tamo trenirali borilačke veštine. Povratkom na Okinawu prenosili su svoje znanje na druge i tako je nastala veština borbe koja se zvala Te što na japansko znači ruka. Vremenom se formiraju Te iz Nahe (Naha-te), Te iz Shurija (Shuri-te) i manje popularan Te iz Tomare(Tomari-te). Naha-te: defanzivnog je karaktera, kružnih kretnji s tehnikama hvatova i bacanja i podseća na kineske stilove borilačkih vještina.

Shuri-te: Ofenzivnog je karaktera, pravocrtnih je pokreta i direktnih tehnika, uključivao je borenje s nunchakom (mlat za žito), tonfa (ručica za okretanje mlinskog kamena) i kama (vrsta srpa).

Tomari-te: Uzima elemente oba prijašnja stila borenja.

Karate biva otkriven kada je jedan nepoznati vojni lekar primetio da su vojnici s Okinawe izuzetno fizički spremni, i kada se raspitao saznao je da oni treniraju borilačku vještinu zvanu Te. To se pročulo i do japanskog cara i on je pozvao okinavljanske majstore da je javno prikažu. Za demonstraciju je određen okinavljanin Gichin Funakoshi. On je celi svoj život posvetio popularizaciji karate vještine i prozvan je ocem modernog karatea. 1930. godine on je promenio naziv veštene iz Te u Karate što na japanskom znači prazna ruka ili borba bez oružja. Nakon toga karate se proširio po čitavom svetu.

Najrašireniji stilovi karatea su:

  • Shotokan

  • Uechi ryu

    • Shito ryu

  • Wado ryu

  • Goju ryu

  • Kyokushin

TVORAC MODERNOG KARATEA

Gichin Funakoshi

Gichin Funakoshi je rođen u Šuri, na Okinavi 1868 godine. Još kao dečaka uvežbavala su ga dva slavna majstora tog vremena. Od svakog je učio različitu okinavljansku borilačku veštinu. Od Zatasune Azatoa učio je Shuri-te, od Yatsune Itosua Naha-te od 1879 godine. Spajanjem ova dva stila nastalo je ono što danas nazivamo Karateom a posebno Shotokan karateom.Prvu formalnu privatnu demonstraciju karatea u istoriji dao je 1902. godine. Već iduće, 1903. godine uveo je karate u javnom školskom sistemu u Muškoj normalnoj školi i Daiichi srednjoj školi. 1906 je priredio prvi javni prikaz karatea na Okinavi. Tokom 1912 godine počeo je da uči karate u Carskoj Mornarici. 1914 godine držao je prikaze karatea širom Okinave.Funakoshi-sensei je čovek koji je karate doneo u Japan. Prve prezentacije je po pozivu izveo 1917 u Butokudenu u Kyotou, pa ponovo 1922. godine kada ga je pozvalo Japansko ministarstvo obrazovanja da prikaže karate na Ženskoj Višoj Normalnoj Školi u Tokiju. Posle prikaza, Gichinu je prišao Jigaro Kano, osnivač Džudoa. On je zamolio Funakoshia da ostane duže u Japanu i pokaže mu neke osnovne tehnike. Posle više meseci, kada se spremao da ode iz Japana, Funakoshiju je prišao slikar Hoan Kosugi, sa zahtevom da njemu i njegovim učenicima da instruktažu iz karatea. Tako je Funakoshi još jedanput odložio svoj odlazak i počeo prvo organizovano obučavanje u karateu u Japanu, u Tabata narodnom klubu. U tom periodu doneo je odluku da ne napušta Japan. Proživeće ostatak svog života učeći karateu Japanski narod.Treća zvanična prezentacija, 1928. godine, bila je specijalna prilika da svoju veštinu prikaže carskoj porodici. Ovo je bila izuzetna čast, pogotovo što je demonstracija izvršena u okviru carske palate.Gichin Funakoshi je umro 1957 godine u 88. godini života. Pored toga što je stvorio savremeni karate i predstavio ga Japanu i svetu, napisao je i knjigu o karateu, "Rzukyu Kempo: Karate-do". Takođe je napisao "Karate-Do Kyohan" – osnovnu knjigu, priručnik o karateu, te svoju autobiografiju, "Karate-Do: Moj način života." Ove knjige kao i njegova umetnost su odgovarajuće nasledstvo ovog skromnog i mirnog čoveka.

Koliko je Funakoši Gićin imao važnu ulogu u propagiranju i širenju karate veštine s jedne strane,utoliko je njegov sin Jošitaka,bio čovek iz senke,zadužen za tehničku stranu veštine.Malo je poznato da je upravo Jošitaka kreirao i ubacio u sistem vežbanja više tehnika koje se ranije nisu praktikovale i proučavale.Nažalost,u to vreme neizlečiva bolest,tuberkuloza,bila je kobna po Jošitaku,koji završava život sa svega 39 godina,ne stigavši da podigne sebe i karate na još viši nivo. Kratak kontakt tada sa Jošitakom,ostavio je veliki trag na čuvenog karate učitelja sensei Taidji Kazea.

KARATE U EVROPI

Nakon Drugog svetskog rata,upravo Kaze dolazi sa još nekoliko instruktora( Hiroši Širai,Keinosuke Enoeda...) u Evropu,kako bi propagirali šotokan karate.Jugoslovenski karate se vezuje za Kazea, pa je od samog početka na izvoru znanja i informacija,što ga za kratko vreme izbacuje u sam vrh evropskog karatea.Ostat će upamćen kao jedan od najkreativnijih učitelja koji se usudio da se otrgne od zvanične JKA linije i stvori svoj koncept učenja i vežbanja.Razvoj karatea u svim evropskim Zemljama veže se za njegovo ime.

Istorija karatea u Evropi Početkom šezdesetih godina prošlog vijeka karate veština se vežbala u Europi u okviru judo klubova. Prve karate–ke su podučavali japanski instruktori koji su u Europi boravili pod pokroviteljstvom Japanske karate federacije (Japan Karate Association).

U Francuskoj je 1961. godine osnovan prvi europski nacionalni savez (French Karate) koji je bio član francuske judo federacije (Judo Federation) a prvi predsednik je bio Jacques Delcourt.

Prvo mađunarodno takmicenje održano je 1963. godine u Belgiji (Belgija, Francuska, Velika Britanija).

U Francuskoj je održan 15.12.1963. prvi europski karate kongres sa prisutnoscu predstavnika sedam nacionalnih saveza: Italije, Belgije, Švicarske, Njemačke, Velike Britanije, Francuske i Španije. Na kongresu je odlučeno da se kontaktiraju nacionalne europske judo federacije u okviru kojih se je vežbao karate. Zauzet je stav da je unifikacija karate tehnika nemoguća te da se pitanje unifikacije sudačkih pravila koja su bila različita u nacionalnim savezima rješi na idućem kongresu.

Drugi europski karate kongres održan je u Parizu 24.05.1964. godine gde su delegati za predsednika izabrali Jacques Delcourt-a, te direktorij u sastavu: podpredsjednici Brief (Njemačka), Cherix (Švicarska), Fannoy (Belgija), sekretar Sebban (Francuska) i pomoćnik sekretara Goetz (Belgija). U sklopu kongresa održan je sudački kurs pod vodstvom japanskih instruktora.

Kaze, Širai i Enoeda

Treći europski karate kongres održan je u Parizu 21.11.1965.godine na kojem je broj članova povećan na deset uključenjem delegata iz Jugoslavije, Austrije i Portugala. Tehnički savetnik francuz Henry Plee izabrao je četiri japanska instruktora za savetnike (Kono, Yamashima, Toyama i Suzuki). Prihvaćen je statut te je formirana Europska karate unija (EKU) te je na novim izborima za predsednika izabran Jacques Delcourt.

Na kongresu su doneta sudačka pravila te je odlučeno da se prvo europsko prvenstvo održi 07.05.1966. u Parizu (ekipno takmicenje sa 5 članova+ jedna rezerva i pojedinačno bez težinskih kategorija i sa maksimalnim brojem od 4 takmičara po nacionalnom savezu).

Prvi europski prvak 1966. bio je tim Francuske koja je u finalu pobedila Švicarsku. U finalu pojedinačnog takmičenja Baroux je pobedio Sauvin-a (oba iz Francuske). Prvenstvo je obilovalo teškim povredama.

U Rimu je 1967. godine održan prvi međunarodni sudački seminar koji je trajao nedelju i na kojemu su usklađena sudačka pravila bazirana na pravlima JKA.

U Hamburgu je 1970. godine na 8. kongresu EKU prihvaćen repasažni sistem takmičenja i usvojene su težinske kategorije.

Iste godine prihvaćen je Statut ,te je osnovana Svetska karate unija (WKU) a prvo svjetsko prvenstvo održano je u Tokiju 10.10.1970. godine.

КАРАТЕ НА НАШИМ ПРОСТОРИМА

Први карате клуб у Југославији основан је 28. априла 1963. године, у Београду, при Универзитетском џудо подсавезу. На оснивачкој скупштини клуб је добио назив Универзитетски карате клуб.Наредне године конституисано је још неколико клубова (Медицинар и Партизан) а 1966. године формирана је карате комисија при Џудо савезу Југославије. Карате одбор Југославије је настао из претходне Комисије 1967. године при Савезу за џудо и сродне спортове, обједињујући организације републичког ранга.

Карате савез Југославије основан је 1. марта 1970. године,као добровољно удружена организација Карате савеза и Карате одбора свих република и покрајина. Први председник и савезни капитен је био Др.Владимир Јорга, а први селектор ( у периоду од 1968. до 1980. године) је био Др. Илија Јорга.Za njihova imena vezuje se dolazak karatea na ove prostore.У том периоду освојено је 65 медаља на међународним такмичењима, као и 12 европски и светских шампионских титула.Први шампионат Србије одржан је 1966. године, док је први шампионат Југославије одржан 1968. године.Велики допринос развоју модерног спортског каратеа на нашим просторима у новије време дао је проф.Душан Дачић, мајстор каратеа 8.ДАН, дугогодишњи селектор и тренер јуниорске и сениорске репрезентације, један од оснивача Српске карате уније,освајач више медаља на европским првенствима и купвима као такмичар и многих европских и светских титула као Национални тренер. Погледај слику испод.ŠOTOKAN

"Šotokan (shotokan) stil" je najpopularniji i najrasprostranjeniji pravac u karateu. Njegovo prvobitno značenje, kojim bi trebalo da se prikažu osobine snage i odlučnosti, u simboličkom smislu odražavaju „okeanski talasi koji udaraju u stablo“ ili „tigar u pagodi“.Osnivač i glavni učitelj stila bio je majstor Gićin Funakoši. Međutim, potrebno je znati da on nikada nije ­koristio ovaj naziv da bi njime ozna­čio svoj pravac u karateu. Najčešće, svoj način praktikovanja veštine nazivao je jednostavno: karate-do. Do naziva stila najverovatnije je došlo na inicijativu majstorovih učenika, koji su karate što je Funakoši predavao počeli da nazivaju Šotokan. Razlog tome je korišćenje Funakošijevog nadimka "Šoto" i reči "kan" što označava dvoranu. Ipak, tokom vremena, Funakošijev pravac postao je poznat isključivo po imenu Šotokan.Godine 1934, Funakoši je zvanično oformio svoj prvi Šotokan dođo (Mesci Juku).U radu na razvoju i ekspanziji Šotokana, koji je uticao na modifika­ciju pređašnjeg okinavljanskog karatea, značajnu ulogu je imao i najstariji Funakošijev sin, Jošitaka."Na principima Shotokan karatea zasniva se i rad u Karate klubu LOTOS, čije ideje i učenje polaznicima Karate škole prenosi instruktor ZORAN BERAK, majstor shotokan karatea 3.DAN.Karate kao sport i veština:

Dve strane medalje

Karate je nastao iz potrebe za odbranom zivota bez upotrebe oruzja. Za razliku od mnogih drugih borilackih vestina, cilj karatea je onesposobiti protivnika jednom tehnikom. Danas se karate primenjuje u vojnim i policijskim specijalnim jedinicama, ali treba reci i to: dobro obuceni karateka u stanju je da se odbrani i na ulici.

Ipak, u zivotnim okolnostima koje su znatno izmenjene od vremena nastanka ove vestine, karate je poprimio novi oblik praktikovanja. U siroj upotrebi on se tretira vise kao sport koji je, nalik brojnim drugim disciplinama, omedjen pravilima. Misticizam,koji ga je pratio s pocetka, ali i naporno i tesko vezbanje pod strogim nazorima zamenjeni su sasvim drugacijim trenaznim procesom ciji je krajnji cilj postizanje vrhunskih sportskih rezultata. Imajuci u vidu i to da je starosna granica vezbaca pomerena na najmladje uzraste, moze se reci da vezbanje karatea danas ima veliku ulogu u pravilnom razvoju dece, kako fizickom, tako i psiho-socijalnom.

Žal za minulim godinama ponegde je i dalje prisutan. Veran tradiciji, manji broj karatista, nasih savremenika, praktikuje karate koji stilom i nacinom vezbanja podseca na prosla vremena.

Zavrsimo ovu pricu o sportu i vestini jednim citatom :"Sa aspekta modernog vremena, karate se (po mnogima) danas jedino moze tretirati kao sport. Transformacijom karatea u sportsku disciplinu, kvalitetno su izmenjeni sustina i izvorna efikasnost ove borilacke vestine i sa tim je nepovratno izgubljen 'duh' karatea."

Karate sport kao jedan od najkompleksnijih zahteva brzu obradu velike količine informacija, istovremeno uspoređivanje većeg broja situacijskih parametara, prepoznavanje namera protivnika te predviđanja tijeka borbe i takmičenja. Aktivnosti u karateu izuzetno su složene pa u njihovom učenju uvelike sudeluju intelektualne sposobnosti.

Takmičenja se dele u dve osnovne grupe:

**KARATE BORBA ili kumite /nadmetanje dva takmičara prema sudijskim pravilima/

**IZVOĐENJE KATA ili formi /izvodi se skup udaraca ili blokova svrstanih tačno određenim redosledom protiv zamišljenih protivnika/

PROSTOR U KOJEM SE VEŽBA KARATE

Pojam DOJO se odnosi na salu ili mesto na kome se ucenici karatea (pa tako i drugih borilackih vestina) skupljaju da bi imali trening. Najvazniji deo dojo-a predstavlja prostor pokriven strunjacama na kojima ucenici treniraju. Tradicionalno ovaj prostor ima svoje delove. Preovladjujuca strana - koja predstavlja centralni deo dojo-a i njegovu glavnu oblast orjentacije zove se kamiza. Rezervisano je za instruktore, pocasne goste ili pojedinaca u vreme obracanja ucenicima. Obicno se prepoznaje po tradicionalno izlozenoj slici Majstora Funakoshija ili po uramljenom primerku kaligrafije filozofskog znacaja. U Japanu, kamiza se prepoznaje po naglasenom, uzvisenom delu sa izlozenim simbolima (macevi, ceremonijalni bubanj, slikani pergamenti…). Suprotno od kamize je strana nazvana shimoza. To je mesto okupljanja svih ucenika i strana gde su oni okrenuti prema svojim instruktorima. Oni ce se obicno poravnati, ili ce sedeti po redu prema rangu, sa naprednijim ucenicima na levoj strani (joseki) od kamize. Ovo podrucije takodje koriste instruktori sa kamize u slucajevima kada je ova ispraznjena za ceremonije, posete, seminare… Na desnoj strani od kamize je podrucije nazvano shimoseki.

Tradicionalni dođo Savremeni dojo

MORALNI KODEKS KARATEA

Neke vrednosti neophodne su za život u zajednici. One čine duhovni sklop čovekov, ali se u savremenom društvu često izgube. Prvorazredni zadatak i misija svakoga ko ima crni pojas je da obnavlja te principe i da bude njihov živi primer.

ČAST - MEIYO / VERNOST - CHUJITSU / ISKRENOST - SEIJITSU / HRABROST - YUUKI

DOBROTA I LjUBAZNOST - SHINSETSU / SKROMNOST I PONIZNOST - KEN / PRAVEDNOST - TADASHI

POŠTOVANjE - SONCHOO / SAMOKONTROLA - SEIGO

Teži za savršenstvom karaktera

Budi iskren

Uloži maksimum napora u sve šta radiš

Poštuj druge

20 основних правила за "Карате-до начин живота"

Мајстор Гицхин Фунакосхи утемељио је ових 20 основних правила која комбинују филозофију Зена и тренинга Карате-до-а.

Разумевање ових 20 правила може се разликовати у складу са схватањем Каратеа код сваког појединца.

1. Карате није само тренинг у дворани.

2. Не заборави да Карате почиње са наклоном и завршава са наклоном.

3. У Каратеу, никад не нападај први.

4. Онај који тренира Карате мора следити пут праведности.

5. Прво мораш познавати себе. Тада можеш упознати друге.

6. Духовни развој је најважнији; техичке вештине једноставно долазе на крају.

7. Мораш ослободити свој ум.

8. Неуспех произилази из лењости.

9. Карате је доживотни тренинг.

10. Унеси Карате у све што радиш.

11. Карате је као врућа вода. Ако је стално не подгрејаваш постат ће поново хладна.

12. Не размишљај да мораш победити. Размишљај да не мораш изгубити.

13. Победа зависи од твоје способности разликовања рањивих тачака од нерањивих.

14. Крећи се у складу са својим противником.

15. Гледај на ноге и руке као на оштре мачеве.

16. Када напушташ дом, размишљај да те вани чекају милиони противника.

17. Став спремности за почетнике и природан став за напредне ученике.

18. Ката је једно. Улазак у праву борбу је нешто сасвим друго.

19. Не заборави (1) снагу и слабост енергије, (2) ширење и скупљање тела, (3) спорост и брзину технике.

20. Размишљај у свако време.

U ČEMU TRENIRATI KARATE?

Karate se trenira bosonog u odelu nazvanm GI (KIMONO). Karate Gi sačinjavaju UWAGI, OBI i ZUBON, tj. gornji dio, pojas i donji dio.

Kimono nije uniforma, već je, po mišljenju starih majstora, ritualna odeća koja ima jednu svrhu - čovek u kimonu je izmenjen čovek. Kako je kimono ritualna odeća, valja je poštovati i nositi sa puno dostojanstva. Kaže se da karateka ne smije uprljati kimono, pod čime se misli da ne sme raditi protiv pravila karatea.

Naravno, kimono je i odeća za vežbanje. Vrlo je bitna higijenska uloga kimona. Tokom treniranja vežbač se znoji, uvežbava tehnike rukama i nogama na partneru i na drugi način prlja. Kimono je tu da se zadrži nečistoća i da ne dolazi direktno na telo. Zato je važno da se prilikom vežbanja bude odjeven u kimono koji uvek mora biti čist.

Ne zaboravite da je čovek u kimonu izmenjen čovjek!

Prof.DUŠAN DAČIĆ 8.DAN i Instruktor ZORAN BERAK 4.DAN

VIŠE O KARATE UČENJU, OSNOVNIM POJMOVIMA, TEHNIKAMA I ONOME ŠTO SE UČI U KARATE ŠKOLI POGLEDAJTE

NA NAŠOJ STRANICI "KARATE ŠKOLA"