Kako privući ljude u Crkvu?
Kako privući ljude u Crkvu?
Aleksandar Trajkovski
Kako postići da Crkva bude zanimljivija za ljude?
Kako dosegnuti novu generaciju?
Šta činiti da bi Crkva rasla?
Današnja tema veoma opširna i široka. Uspjet ćemo da vidimo samo dio priče ili da zagrebemo površinu problema.
Kako privući ljude u Crkvu? Restorani i kafići žale privući ljude odnosno mušterije, prodavnice i trgovinski centri isto, radio stanice žele privući slušatelje, TV kuće gledatelje. Crkve također žele privući ljude. Bio sam u jednoj stranoj zemlji gdje mnoge crkvene zgrade zjape prazne. Prodaju ih ili iznajmljuju, pretvaraju ih u restorane ili muzeje. Bio sam i na kavi u jednom restoranu koji se nalazi u djelu crkvene zgrade. Otvorili su restoran da bi tako privukli ljude u Crkvu.
Pitanje za nas jeste: Šta trebamo i možemo učiniti da bismo privukli ljude u Crkvu?
U Americi je u zadnjih 30-ak godina došlo do pojave mega-crkava. To su Crkve u koje nedjeljom dođe preko 10000 ljudi, u neke i 30000 ljudi. Kako su ove Crkve uspjele privući toliko ljudi? Koje metode koriste? Da li mi trebamo usvojiti njihove metode?
Prije nego što odgovorim na pitanja koja sam postavio do sada, postavit ću još neka pitanja. Da li mi uopće trebamo privlačiti ljude u Crkve? Da li ćemo postići svoj cilj i svrhu ako uspijemo privući ljude u Crkvu? Da li je broj ljudi u Crkvi mjerilo uspješne službe neke Crkve?
1. Metode koje se koriste i predlažu
Postoje dvije skupine metoda. Prva skupina su biblijske metode a druga su svjetovne metode. Pogledajmo najprije svjetovne metode.
Svjetovne metode
Većina mega-crkava i drugih modernih Crkava koristi svjetovne metode da privuku ljude u Crkvu. U te metode između ostalog spadaju metode marketinga, biznisa i psihološke metode. One metode koje ljudi u svijetu koriste da bi prodali svoju robu su prihvaćene i usvojene od strane mnogih crkvenih vođa i koriste se za privlačenje ljudi u Crkve. Učitelji koji zagovaraju ovakav pristup smatraju da Crkve trebaju biti relevantne, u trendu, osjetljive prema trenutnim potrebama ljudi, otvorene i pristupačne.
Da bi Crkve bile ovakve kakve oni smatraju da trebaju biti, dužnosti crkvenih starješina je da vrše istraživanja i otkriju kakve su trenutne potrebe i interesi ljudi u društvu u kojem živimo. Kada starješine otkriju potrebe i interese ljudi onda trebaju propovijedi i čitavu crkvenu službu organizirati tako da udovolje potrebama ljudi odnosno da im pruže ono što oni traže.
Šta to praktično znači? Prvo da vidimo kakve propovijedi trebaju biti. Prema nekima, propovijedi uopće ne bi trebalo biti. Klasična propovijed kakvu mi imamo u crkvi svake nedjelje je označena kao akt nasilja. Propovjednik govori a Crkva mora slušati. Takvo što bi trebalo potpuno izbaciti, misle neki. Drugi opet prihvaćaju propovijedi ali one trebaju biti što kraće, deset ili najviše dvadeset minuta.
Sadržaj propovijedi mora biti pažljivo odabran. Propovjednik mora govoriti o onim stvarima koje ljudi žele slušati, a ne smije govoriti o onim stvarima koje ljude ne zanimaju ili koje ih mogu uvrijediti. U principu se tvrdi da propovijedi ne smiju biti teološke odnosno ne smiju govoriti o biblijskim doktrinama, nego moraju biti praktične. Jedan pastor veli da danas ljudi ne žele slušati o opravdanju, posvećenju i otkupljenju, pa tako te doktrine više ne bi trebalo propovijedati. Onaj koji išta zna o Bibliji i teologiji zna da su upravo ove doktrine sama srž Evanđelja. Prema modernim guruima crkvenog rasta, treba ih zaboraviti. Ljudima treba govoriti o tame kako mogu biti uspješni u braku, u biznisu, u odnosu s ljudima i sl.
Propovijedi ovih modernih propovjednika su zvučne i zanimljive, ali su lišene bilo kakvog stvarnog sadržaja i što je nagore, lišene su spasonosnog Evanđelja Isusa Krista. Onima koji nisu upućeni to može izgledati kao propovijedanje Evanđelja, ali to uopće nije Evanđelje. Npr. nakon slatkaste i zanimljive i poticajne porukice propovjednik pita ljude: „Želite li promjenu? Želite li smislen i ispunjen život? Želite li mir i radost? Dođite Isusu. Recite Mu: da. Primite Ga u svoje srce.“ I nakon što ljude izmole molitvu u kojoj kažu Isusu da žele mir, radost i smisao i da Ga primaju u svoje srce, propovjednici ih uvjeravaju da su spašeni. I neki misle da je ovo propovijedanje Evanđelja i da su ovi koji su izmolili molitvu obraćenja stvarno spašeni. Vjerujem da u mnogim slučajevima u ovakvim propovijedima nema ni E od Evanđelja.
Primiti Isusa. Kojeg Isusa? Zašto Ga primiti? Da bi mi dao smisao i radost? Ali gdje je priča o Božijoj svetosti i pravednosti? Gdje je priča o ljudskoj grešnosti? Gdje je priča o posljedicama grešnosti, o Božijem sudu i paklu? Gdje je priča o Kristu koji na križu umire za naše grijehe? Gdje je priča o pokajanju i obraćenju od grijeha? Ovo zasigurno nedostaje u mnogim nazovi propovijedima i nazovi evangelizacijama.
Jedan mi je propovjednik rekao kako su ga zvali da evangelizira i propovijeda ali da ne govori ništa o grijehu. Neki dan slušam poznatog hrvatskog propovjednika koji poziva ljude Isusu i čudim se. Nigdje križa, nigdje krvi, nigdje Božije svetosti, nigdje strahote čovjekove grešnosti, nigdje kazne, nigdje pokajanja. Nevjerovatno je da iko imalo informiran takvo što naziva propovijedanjem Evanđelja ili uopće propovijedanjem. Potpuno je osakatio i promijenio poruku. Njegovo „evanđelje“ nije Evanđelje uopće a čini se da ni on sam to uopće ne naziva Evanđeljem.
Zanimljivo je da propovjednici koji zagovaraju svjetovne metode često govore da oni ne mijenjaju poruku, ne mijenjaju Evanđelje, nego samo metode i načine kako tu poruku komuniciraju ljudima. Nažalost, to u mnogim slučajevima nije istina. Poruka se mijenja, oblikuje i osakaćuje do te mjere da ona više nije prepoznatljiva. To se često ne dešava slučajno nego namjerno.
Pastor John Piper je jednom prilikom pozvao na razgovor poznatog pastora i zagovornika modernih metoda crkvenog rasta Ricka Warrena. U tom razgovoru ga je ispitivao šta vjeruje i postavljao mu važna teološka pitana. Ako se dobro sjećam, Warren je prilično dobro odgovarao na njegova pitanja. Priznao je i da njegovoj knjizi Purpose driven life (Svrhovit život) Evanđelje nije dovoljno dobro objašnjeno jer je knjiga ustvari urađena na temelju lekcija koje su bile pripremljena za ljude u Crkvi a ne prvenstveno za nevjernike. Waren dakle tvrdi da on ne kompromitira Evanđelje i da ga ne razvodnjava.
Međutim, postavlja se pitanje da li je to stvarno tako u praksi. Slušao sam njegovu evangelizacijsku video poruku „Šta znači biti spašen“ 1 i uopće nisam siguran da je rečeno sve što treba i kako treba odnosno da je Evanđelje propovijedano. A u jednoj drugoj poruci gdje ljude poziva Kristu bez ikakve sumnje nema ni E od Evanđelja. Evo molitve koju on predlaže ljudima da mole:
Dragi Bože, želim znati tvoju svrhu za moj život. Ne želim proživjeti ostatak života za pogrešne stvari. Danas želim učiniti prvi korak u pripremi za vječnost tako što ću upoznati tebe. Isuse, ja ne razumijem puno toga, ali koliko razumijem želim otvoriti svoj život za tebe. Molim te da uđeš u moj život i pokažeš mi se stvarnim. Koristi ovu seriju pouka u mom životu i pomozi mi da znam za šta si me stvorio. Hvala ti. Amen.2
One koji su molili ovo molitvu s njim Warren proglašava djelom Božije obitelji. U molitvi vidimo veoma lijepe riječi i izraze: priprema za vječnost, upoznati Isusa, otvoriti se za Isusa. Ali ovdje nema niti E od Evanđelja niti P od pokajanja. Nekome ko je izgovorio ovu molitvu i stvarno to mislio reći da je postao dio Božije obitelji je najobičnija besmislica.
Osim toga Warren otvoreno izjavljuje da on u svojoj Crkvi ne želi govoriti protiv homoseksualizma iako kaže kako vjeruje da je homoseksualizam grijeh. Dakle otvoreno izjavljuje da on ljudima govori samo ono što ih neće uvrijediti. Možemo to reći i drugim riječima: ljudima govori samo ono što im je ugodno i što žele čuti. Škaklji im uši.
Drugi zagovaraju pristup u duhu postmodernizma. Propovjednik ponovo ne smije propovijedati biblijske doktrine, a posebno ne smije tvrditi da on zna sigurno šta Biblija naučava o bilo kojoj temi. Slušateljima se treba predstaviti kao onaj koji traži, a ne kao onaj koji zna istinu. On se više i ne treba zvati propovjednik, nego narator jer on ustvari više i ne tumači biblijski tekst nego priča priču. On više nije niti učitelj nego jednostavno sudionik u dijalogu.
Osim što propovijedi trebaju biti drugačije, tvrdi se i da služba treba izgledati puno drugačije nego što izgleda npr. naša služba u Crkvi: slavljenje, propovijed, molitva. Moderni učitelji nam predlažu da nedjeljna služba treba biti namijenjena prvenstveno nevjernicima. Dužina propovijedi se treba dobrano smanjiti a umjesto toga ubaciti raznorazni drugi sadržaji koji će biti zanimljivi ljudima. Više glazbe, drama, skečevi i bilo šta drugo što će biti zanimljivo ljudima. Gledao sam snimak iz jedne Crkve gdje je na binu izašao čovjek na motoru, vozio okolo i izvodio akrobacije.
Službe u nekim crkvama u Americi danas izgledaju ovako: dok onaj koga mi zovemo pastor, učitelj i propovjednik, a oni ga zovu narator ili bilo kako drugačije, dok on priča priču, ljudi okolo hodaju, meditiraju, gledaju knjige, pale svijeće i sl.
Osim što propovijed i crkvena služba trebaju biti drugačiji i naš cjelokupni život treba biti drugačiji, kažu nam moderni učitelji crkvenog rasta. Uče nas da se trebamo što više približiti ljudima i njihovoj kulturi. Trebamo govoriti, ponašati se i oblačiti se kao oni. Neki pastori u Americi su za propovjedaonicom obučeni kao rokeri i govore proste riječi. Navodno je to ključ kako se približiti ljudima i pridobiti ih za Krista.
Sve to je, vele, relevantno, u trendu, orijentirano prema potrebama ljudi i Bez kompromitiranja poruke. Znate li šta ja mislim o tome? To su besmislice. Pomoću svjetovnih metoda mi možemo privući ljude u Crkvu. Laskavim riječima i psihološkim tehnikama ih možemo nagovoriti da prime Isusa u svoje srce. Ali šta smo time postigli? Ništa dobro nego samo zlo. Napravili smo svoju a ne Kristovu crkvu. Slava ide nama a ne Kristu. Naši nazovi obraćenici idu u pakao a ne u raj.
Ako želimo privući ljude u Crkvu ili, ispravnije rečeno, ako želimo služiti Bogu i Evanđelje spasenja donijeti ljudima, onda moramo koristiti samo i jedino biblijske metode.
Biblijske metode
Kako privući ljude u Crkvu? Kako postići da Crkva bude zanimljivija za ljude? Kako dosegnuti novu generaciju? Šta činiti da bi Crkva rasla?
Da li ima smisla koristiti biblijske metode? Zar one nisu zastarjele? Svaki istinski vjernik i istinski propovjednik vjeruje da je Biblija nepogrešiva, jednako nadahnuta, savršena, razumljiva, dovoljna i završena Božija riječ. Ako tako vjerujemo onda slijedi da se niko normalan neće okretati ograničenom, pomračenom i grešnom ljudskom umu za savjet i vodstvo a odbacivati savršenu Božiju riječ.
Biblija nam kaže da je Riječ Božija živa i djelotvorna, oštrije od svakog dvosjeklog mača. Prodire do rastavljanja duha i duše, zglobova i moždine i može suditi nakane i misli srca. Ko normalan će odbaciti ovakvu, Riječ i ići graditi Crkvu svjetovnim metodama? Ako neko može graditi Crkvu i privući ljude jeste samo i jedino Isus Krist. On je onaj koji gradi Crkvu koju ni vrata pakla neće nadvladati. A On prilikom gradnje Crkve koristi samo i jedino metode koje su objavljene u Bibliji. Pa pogledajmo koje su to metode.
Propovijedanje je primarna biblijska metoda.
(21) Doista, kad svijet u mudrosti Božjoj Boga ne upozna mudrošću, svidjelo se Bogu ludošću propovijedanja spasiti vjernike. (22) Jer i Židovi znake ištu i Grci mudrost traže, (23) a mi propovijedamo Krista raspetoga: Židovima sablazan, poganima ludost, (24) pozvanima pak - i Židovima i Grcima - Krista, Božju snagu i Božju mudrost. (1Kor 1:21-24)
Dakle, primarna metoda koju Bog koristi da bi ljude priveo k sebi i pripojio Crkvi je propovijedanje. Vidjeli smo da i u svjetovnim metodama postoji propovijedanje, ali je ono oblikovano prema željama slušatelja. Biblija nam strogo zabranjuje da propovijedanje oblikujemo prema željama slušatelja.
Tekst nam kaže da Židovi znake ištu i Grci traže mudrost. Mi im ne dajemo ono što oni ištu i traže i žele nego im propovijedamo ono što ne ištu i ne traže, ne ispunjavamo njihove želje ni potrebe koje oni misle da imaju. Propovijedamo im Krista razapetoga, za ljude ludost i sablazan.
(1) Zaklinjem te pred Bogom i Kristom Isusom, koji će suditi žive i mrtve, zaklinjem te pojavkom njegovim i kraljevstvom njegovim: (2) propovijedaj Riječ, uporan budi - bilo to zgodno ili nezgodno - uvjeravaj, prijeti, zapovijedaj sa svom strpljivošću i poukom. (3) Jer doći će vrijeme kad ljudi neće podnositi zdrava nauka nego će sebi po vlastitim požudama nagomilavati učitelje kako im godi ušima; (4) od istine će uho odvraćati, a bajkama se priklanjati. (5) Ti, naprotiv, budi trijezan u svemu, zlopati se, djelo izvrši blagovjesničko, služenje svoje posve ispuni! (2Ti 4:1-5)
Ljudi će sebi po vlastitim požudama nagomilavati učitelje kako im godi ušima. Zar to nije upravo ono što nas uče moderni propovjednici i stručnjaci za crkveni rast? Propovjednik se nipošto ne smije povoditi za željama i zamišljenim potrebama ljudi nego im propovijedati Božiju Riječ.
Biblija ne samo da govori protiv propovjednika koji ljudima govore ono što ljudi žele čuti, nego i protiv ljudi koji od propovjednika traže da im govore ono što žele čuti:
(9) Ovo je narod odmetnički, sinovi lažljivi, sinovi koji neće da slušaju Zakon Jahvin. (10) Vidovitima oni govore: "Okanite se viđenja!" a vidiocima: "Ne prorokujte istinu! Govorite nam što je ugodno, opsjene nam prorokujte! (Iz 30:9-10)
Drugim riječima, mi nećemo istinu, pričajte nam priče i zabavljajte nas. I neki propovjednici to rade i još imaju toliko drskosti da se zovu propovjednicima i Božijim slugama.
Dakle, primarna metoda koju Krist koristi da bi ljude spasio i pripojio Crkvi je propovijedanje. Kakvo to propovijedanje ne treba i ne smije biti? Prvo, ne smije biti ugađanje ljudskim nazovi potrebama i željama. Drugo, ne smije biti prikriveno niti se Riječ Božija smije iskrivljavati ili izobličavati. Pavao je to izričito rekao u sljedećem tekstu.
(1) Zato, budući da po milosrđu imamo ovu službu, ne malakšemo. (2) Ali odrekosmo se sramotnoga prikrivanja: ne nastupamo lukavo niti izopačujemo riječ Božju, nego se objavljivanjem istine preporučujemo svakoj savjesti ljudskoj pred Bogom. (2Kor 4:1-2)
A upravo suprotne savjete čujemo od današnjih učitelja crkvenog rasta. To je sramotno i to nije služba Bogu.
Vidjeli smo kakvo propovijedanje ne treba biti, a sada da vidimo kakvo treba biti odnosno šta treba propovijedati.
Propovjednik Evanđelja mora propovijedati Krista, Boga i čovjeka u jednoj osobi, Kralja kraljeva i suca živih i mrtvih koji je na križu umro za naše grijehe i uskrsnuo treći dan po Svetim Pismima. Propovijedanje Evanđelja uključuje propovijedanje o čovjekovoj grešnosti u odnosu prema svetom Bogu i Njegovom Zakonu. Propovijedanje Evanđelja je propovijedanje opravdanja, oproštenja grijeha, pomirenja s Bogom i spasenja od pakla na temelju Kristove prolivene krvi. Propovijedanje Evanđelja uključuje i propovijedanje posvećenja jer Evanđelje oslobađa od kazne za grijeh ali i od ropstva grijehu za službu Bogu.
Propovjednik Evanđelja ne govori samo o tome ko je Krist, šta je učinio na križu i zašto, nego govori i o tome kakav čovjekov odgovor na Evanđelje treba biti. A čovjekov odgovor na Evanđelje treba biti obraćenje i vjera. Čovjek se treba pokajati za svoje grijehe i okrenuti Kristu vjerujući u ono ko On jeste i šta je učinio na križu. Čovjek prihvaća Evanđelje tako što se okreće od grijeha i Krista prihvaća za Spasitelja i Gospodina.
Tako se propovijeda Evanđelje i to je puno drugačije od nazovi Evanđelja koje se danas propovijeda. Niko nikada ne može biti spašen bez propovijedanja biblijskog Evanđelja. Niko nikada ne može biti spašen bez biblijskog pokajanja i vjere. Svaki pastor mora propovijedati biblijsko Evanđelje. Svaki evangelizator mora propovijedati biblijsko Evanđelje. Svaki vjernik mora propovijedati biblijsko Evanđelje.
Kada propovijedamo biblijsko Evanđelje na biblijski način onda Duh sveti djeluje i poziva i obraća i nanovo rađa ljude. Sve ljudske tehnike i metode su isprazne i bezvrijedne.
Mnogi vjernici misle da su svjedočili i propovijedali ako su ljudima rekli kako im je Bog pomogao ili kako je napravio promjenu u njihovom životu. I to je dobro govoriti, ali to nije Evanđelje i niko neće i ne može biti spašen preko takve poruke osim ako nije čuo i Evanđelje. Grijeh, svetost, pravednost, križ, krv, pokajanje, obraćenje, oproštenje, posvećenje, to se mora govoriti inače nismo propovijedali Evanđelje.
Nekoliko primjedbi
Neki mogu reći da je im je jasno kako i šta trebaju propovijedati, ali ne znaju kako doći do ljudi da bi im propovijedali. Vrlo teško će neko doći u Crkvu. Kako ljude privući u Crkvu da bismo im propovijedali? Možda je Rick Warren upravu? Možda stvarno crkvene službe trebamo osmisliti tako da budu zanimljive za nevjernike? Pa kad ih nekako privučemo onda im možemo i propovijedati. Žao mi je ali ne ide tako. Crkva i crkvene službe su prvenstveno za vjernike. Ne kažem: jedino za vjernike, nego prvenstveno za vjernike. Kada je Isus Krist osnovao Crkvu u Jeruzalemu, piše da se niko od nevjernika nije usuđivao pridružiti im se.
(12) Po rukama se apostolskim događala mnoga znamenja i čudesa u narodu. Svi su se jednodušno okupljali u Trijemu Salomonovu. (13) Nitko se drugi nije usuđivao pridružiti im se, ali ih je narod veličao. (Dj 5:12-13)
Ali bez obzira što je tako bilo sljedeći stih kaže da se sve više povećavao broj onih koji su vjerovali. Iz Biblije je veoma jasno kako se radi služba za nevjernike. Propovjednici, evangelizatori i svi ostali vjernici idu van iz Crkve i propovijedaju Evanđelje. Sam Isus je išao od grada do grada i propovijedao. Slao je apostole da idu i propovijedaju. Apostol Pavao je išao na misijska putovanja i propovijedao. Nikada nije vodio bend sa sobom. Nikada nije radio skečeve i predstave. Nikada nije zabavljao ljude. Nikada nije koristio humanitarnu pomoć da bi propovijedao (iako je nosio pomoć, ali vjernicima). Nikada nije mislio ni naučavao da je socijalni rad zamjena za propovijedanje Evanđelja. Jednostavno je išao i propovijedao Krista raspetoga, osobno i javno. Osobno, tamo gdje bi susretao ljude, i javno u sinagogama, na trgovima u školama i po kućama. Ovo su biblijske metode.
Ovdje trebamo zastati. Iz Biblije je sasvim jasno da trebamo ići van i propovijedati. U to nema sumnje. Trebamo propovijedati ljudima s kojima se susrećemo, rodbini, prijateljima, poznanicima, na kavi, na ručku, na izletu ili u bilo kojem pogodnom trenutku i situaciji. Trebamo propovijedati i javno. Da li to znači da trebamo izaći grad, stati na trg i vikati i propovijedati ljudima? Ovdje moramo pogledati na vrijeme i kulturu u kojoj živimo. U biblijsko vrijeme se propovijedalo tako da se išlo u sinagoge, na trgove, na gradska vrata i što su se pisale knjige i pisma. To su bili načini na koje su se širile informacije i prenosile novosti. To su bili mediji onog vremena. Danas više niko ne viče novosti na trgovima i na ulicama.
Ja sam rođen u Travniku i čuo sam od starijih da je u Travniku prije bio telal. On bi vikao i govorio novosti po gradu. Vjerovatno je imao i bubnjara sa sobom, koji bi bubnjem privukao pažnju slušatelja. Međutim, danas nisam vidio da neko ide Travnikom i viče novosti. Od kada znam za sebe u Travniku postoji radio stanica i vijesti se govore preko radija, televizije i novina. Jasno je kako nema nikakvog smisla da idemo i vičemo po gradu. Sasvim je normalno i biblijski da idemo na radio i televiziju i preko tih medija propovijedamo Evanđelje. Internet je pristupačan svima i to je pravi način kako danas možemo javno propovijedati Evanđelje. Svaki propovjednik može napisati traktat ili knjigu. Svaki vjernik može dijeliti traktate i kršćansku literaturu. To su legitimni i biblijski načini kako se propovijeda Evanđelje. Neki mogu reći: „Pa ne možemo mi na televiziju. Ne daju nam.“ Je li? A daju li vam na internet? Možda vam neko brani da propovijedate preko interneta? Ili vam brane dijeliti Traktate? Pa sve i da vam brane vi idite i propovijedajte.
Ja sam iznenađen koliko ljudi ustvari ne žele propovijedati Evanđelje. Postoji mnogo načina i mogućnosti, ali ljudi jednostavno ne žele. Sotona, lažni učitelji i raznorazni zavodnici govore i propovijedaju a oni koji znaju Evanđelje šute.
Zaključak
Moderne metode crkvenog rasta su ne biblijske. Punjenje crkvenih zgrada nazovi obraćenicima propovijedanjem nazovi evanđelja nipošto nije nešto za čim trebamo težiti. Naša težnja treba biti vjerno propovijedanje Kristovog Evanđelja jer Bog spasava ljude samo i jedino kroz propovijedanje Kristovog Evanđelja. Naša briga nije kako da Crkve učinimo zanimljivijima i u njih privučemo nevjernike, nego da što bolje razumijemo Evanđelje i da ga što vjernije prenosimo ljudima izvan Crkve. Takva služba će biti ugodna Bogu i bit će uvijek plodonosna. Nekima će bit na osudu, a nekima na spasenje.
(17) Jer ne posla me Krist krstiti, nego navješćivati evanđelje, i to ne mudrošću besjede, da se ne obeskrijepi križ Kristov. (18) Uistinu, besjeda o križu ludost je onima koji propadaju, a nama spašenicima sila je Božja. (19) Ta pisano je: Upropastit ću mudrost mudrih, i odbacit ću umnost umnih. (20) Gdje je mudrac? Gdje je književnik? Gdje je istraživač ovoga svijeta? Zar ne izludi Bog mudrost svijeta? (21) Doista, kad svijet u mudrosti Božjoj Boga ne upozna mudrošću, svidjelo se Bogu ludošću propovijedanja spasiti vjernike. (22) Jer i Židovi znake ištu i Grci mudrost traže, (23) a mi propovijedamo Krista raspetoga: Židovima sablazan, poganima ludost, (24) pozvanima pak - i Židovima i Grcima - Krista, Božju snagu i Božju mudrost. (1Ko 1:17-24)