MACHU PICCHU:

Bingham je bio u potrazi za Vilcabambom, posljednjom tvrđavom Inka, koju su 1572. Španci sravnili sa zemljom. Činilo se da je konačno našao to povijesno mjesto — "Bilo je to poput nevjerojatnog sna...", rekao je Bingham kasnije. No, poznato je da su snovi varljivi. Danas znamo da su ruševine Vilcabambe na sjeverozapadu Perua kod Espiritu Pampe. Za Binghama, koji je umro 1956., ruševine Machu Picchua ostale su do kraja života ostaci te posljednje tvrđave Inka.

Razmjerno mali utvrđeni grad na brdu, koji su istraživači otkrili u Andama, bio je vjerojatno napušten još prije razaranja Vilcabambe. Njegove su ruševine vrlo dobro očuvane. Da su ga otkrili Španci koji su svaki osvojeni grad opljačkali i spalili, od Machu Picchua vjerojatno ne bi ništa ostalo. U zapisima konkvistadora ne postoji ništa što bi upućivalo na Vilcabambu.

Binghama je pratila sreća marljivih. Kad je njegova ekspedicija postavila logor u dubokom klancu, sreo je jednog seljaka koji mu je pričao o ruševinama napuštenoga grada na susjednom brdu Machu Picchuu (Stari vrh). lstraživač je najprije bio sumnjičav, ali je ipak sljedećeg dana pošao sa seljakom kroz gustu prašumu na strmo brdo. Ispod vrha, oko 600 m iznad dna doline, naišao je na dugačku kamenu terasu. Iza nje su se iz zelenoga gustiša uzdizali ostaci zgrada od brižljivo obrađenih kamenih blokova kakve poznajemo s drugih građevina u carstvu Inka. Hiram Bingham shvatio je da je otkrio jedan stari grad Inka. Mislio je da to može biti samo Vilcabamba.

Sljedeće godine istraživač se sa svojim ljudima vratio u Machu Picchu, očistio ruševine od šikare i počeo iskopavanja. Bingham i njegovi pomagači iznenadili su se kad su vidjeli što se sve pojavIjivalo na površini: kuće za stanovanje, palače, hramovi, stube, dvorišta, kanali i terasasta polja. Graditelji Inka slagali su velike granitne blokove bez žbuke jedan na drugi; bili su tako dobro složeni da se između blokova nije mogla gurnuti ni oštrica noža. Tako je velika građevina bila sigurna od čestih potresa u Andama.

Protiv neprijatelja sigurnu zaštitu pružale su litice s obje strane planinskog sedla, a s visine su mogli vidjeti i dolinu Urubambu koju je neprijateljska vojska morala proći na putu za Cuzco, glavni grad carstva Inka. Narod Inka, koji su zbog njegovih tehničkih i vojnih osobina često uspoređivali s Rimljanima, prepoznao je strateško značenje Machu Picchua, te vjerojatno u 15. st. sagradio tvrđavu u kojoj je moglo živjeti oko 10 000 stanovnika.

Zapadno od samoga grada nalazi se kultno mjesto, intihuatana, "mjesto na kojem se privezuje Sunce". Tu su na dan zimskog solsticija simbolično privezali Sunce za stup da budu sigurni da će se vratiti iduće godine. Ispred toga mjesta stoje dva hrama, Hram s tri prozora i Glavni hram. Oni su vjerojatno bili bez krova i služili za promatranje zvijezda. Inke su poštovali zvijezde kao bogove, osobito Sunce i Mjesec. Inti, bog Sunca, smatran je božanskim pretkom vladara Inka, a njegov je kult bio državna religija. U Cuzcu je stajalo glavno svetište, hram Suncu Coricancha. Po uzoru na njega u cijeloj su zemlji sagrađeni drugi hramovi pa tako i u Machu Picchuu. Svećenstvo je u narodu Inka imalo veliki ugled i utjecaj u državi. No, u vjerskim pitanjima nisu bili ograničeni, čak su rado preuzimali kult pobijeđenih naroda.

Zašto su stanovnici napustili Machu Picchu do danas je ostala neriješena zagonetka. Među neprijateljskim plemenima Inka često je bilo borbi u kojima su katkad žrtve bile svi stanovnici nekoga grada. No, protiv takvog događaja govori dobro stanje ruševina; na njima se ne mogu otkriti tragovi sile. Možda je u Machu Picchuu vladala kakva zarazna bolest pa su mnogi stanovnici umrli, a preživjeli su naglo napustili grad i nikad se više nisu vratili na Stari vrh visoko iznad doline Urubambe.