Staničenjske ledenice

-Prilog poznavanju uloge i značaja kraških oblika Belave-

Staničenjske ledenice nalaze se na severozapadnoj periferiji sela Staničenja, po kome su i nazvane. One su na apsolutnoj visini 380m, kod crkvice sv. Bogorodice i pored puta koji vodi levom obalom Nišave ka zaseoku Đurđevo Polje. Do njih se dolazi preko železničke stanice Staničenje, udaljene oko 3km.

FIZIČKO GEOGRAFSKI FAKTORI

Morfološke odlike

Staničenjske ledenice predstavljaju ostatke završnih delova uništenih pećina. Pristupačnim promatranjima danas su dostupni samo završni kanali nad kojima je izgrađen skladišni prostor pirotske mlekare.

Ove ledenice se sastoje od jedne zajedničke razorene dvorane sa tri otvora. Od njih, dva istočna pripadaju jednom sistemu vertikalnih pukotina, a zapadni drugom. Prvobitna topografska površina završnog dela bila je na visini 384-390m, a dno na 380m. Ova rekonstrukcija se zasniva na današnjem morfološkom izgledu izlaznog dela ledenica. U njega se ulazi kroz magacin mlekare. Taj ulaz je vertikalan i zasečen u krečnjačkom odseku. Pristup unutrašnjosti Mlekare je veštački uobličen, a na otvorima kanala su drvena vrata. Sva tri otvora su orijentisana na sever – severo-istok.

Istočni ili levi otvor počinje kanalom širokim i visokim oko 0,80m, ukupne dužine 5m. Od ulaza prema unutrašnjosti pod je relativno ravan, dok se tavanica izdiže od 0,8m do 1,5m, u srednjem, a u završnom na 2,5m. Na kraju ovog kanala javlja se vertikalna pukotina ispunjena i začepljena krupnim i labilnim drobinama, koje potiču sa Crvene Stene, uložena je i zemljasta masa sa topografske površine. Ovo proširenje je prvobitno bilo predvorje zajedničke dvorane ledenica. Ono je suvo, bez nakita i sa ponorom. Taj ponor je dubok 1,5m, a dno mu je začepljeno sitnim drobinama. Ovaj horizontalni deo kanala protezao se od predvorja dublje u zajedničku dvoranu i dopirao do izvora svete Bogorodice. Bio je sličnih dimenzija kao i današnji otvor, dok mu je dužina iznosila 3,5m.

Situacioni položaj Staničenjskih ledenica

Srednji otvor je takođe veštački preinačen i skraćen za oko 3m. Ulaz mu je istih dimenzija kao i kod prethodnog s kojim se spaja drobinama. Ovaj horizontalni deo kanala protezao se od predvorja dublje u zajedničku dvoranu i dopirao do izvora sv. Bogorodice. Bio je sličnih dimenzija kao i današnji otvor, dok mu je dužina iznosila 3,5m.

Srednji otvor je takođe veštački preinačen i skraćen za oko 3m. Ulaz mu je istih dimenzija kao i kod prethodnog s kojim se spaja. Dug je 3m, dok mu je visina0,80m do 1m. Prema tome predvorje istočne ledenice je imalo dva izlaza u zajedničku dvoranu. Ono je formirano na dve dijaklaze: jednoj kosoj, pravca istok-zapad, i drugoj poprečnoj, pravca jugo-zapad – severo-istok. Prva je potpuno a druga delimično začepljena površinskim materijalom.

Zapadni, odnosno desni otvor predstavljen je izlaznim kanalom zasebnog sistema vertikalnih pukotina, te čini posebnu ledenicu. Dno joj je za 1m više od prethodnih otvora i dugo svega 2m, dok je otvor širok 1,8m i visok 0,7m. Tavanica se prema unutrašnjosti snižava na 0,4m.

Izložene morfometrijske karakteristike postojećih kanala u ledenicama pokazuju da se radi o ostacima jedne veće zajedničke podzemne šupljine koje se jasno vide pred ulazom u mlekaru, kao i u njoj samoj. Prema njihovim morfološkim odlikama, izvesno je da je završni deo ledenice dostizao širinu 10m -14m, visinu oko 10m i dužinu do 35m.

Geološko-tektonska građa

Teren Staničenjskih ledenica je vrlo složene geološke, tektonske i hidrogeološke strukture. U geološkoj građi učestvuju baremski krečnjaci i senonski laporci, peščari i peskoviti krečnjaci. Od mlađih slojeva zastupljene su krečnjačke drobine, a na suprotnoj strani Nišave, diluvijalno-aluvijalne naslage i andezitski eruptivi (up. 1; 2; 3, 4).

Planina Belava na sektoru sela Staničenja. U desnom planu, iznad sela, pod odsekom Crvene Stene, nalaze se ledenice

Tektonski odnosi su predstavljeni nenormalnim kontaktom baremskih i senonskih slojeva. Po ranijim shvatanjima baremski krečnjaci čine ploču planine Belava koja je navučena preko senonskih tvorevina (up 1; 5). Međutim, prema najnovijim proučavanjima (6) i rezultatima naših posmatranjima, nenormalni kontakt izmešu barema i senona objašnjava se reversnim nasedima i najahivanjima. Za problematiku Staničenjskih ledenica mnogo je značajnija radijalna tektonika. Još P. Janković je pretpostavio da je Belava prema Nišavi ''možda jednim uzdužnim rasedom takoreći odsečena, ograničena'' i da su nanjemu eruptivne žice oko Staničenja'' (4, 76-9).

Pseudodolina pod Crvenom stenom sa oburvanim blokovima od pećinskog tavana

Međutim, po K.Petkoviću ovaj rased je u stvari poprečna dislokaciona linija koja ''ide današnjom dolinom reke Nišave od severo-zapada ka jugo-istoku'' (1, 45; 3, 54-6). U delu ledenica, ovaj rased najbolje je izražen na severnim stranama Crvene Stene i Zubara. Prema morfološkim osobinama terena, to je stari rased sa dugom aktivnošću i podmlađivanjem. Na to upućuje i teren sa desne strane Nišave koji je neprirodno nagnut njenom toku. Na njegovu permanentnu aktivnost upućuju i vrlo jaki seizmički potresi zabeleženi 1893. god. i 1904. god (7; 8). Naglašava se da pored ovog u delu ledenica postoje i rasedi drugoga reda koji su takođe do skora bili aktivni. Opšta tektonska aktivnost svih ovih raseda od bitnog je značaja bila za izmenu površinskog i podzemnog kraškog reljeflj nlj terenu Staničenjskih ledenica (razdruzganost, ispucanost krečnjačkih slojeva, sistemi pukotina, stropoštavanje pećinskih tavanica itd.)

Hidrogeološki uslovi

Kao što je uzneto, glavna karakteristika baremskih slojeva je da su vrlo trošni i ispucani zbog čega lako apsorbuju veliki deo atmosferskog taloga koji se izlučuje na terenu Crvene stene. Prema K.Petkoviću, njih kiša lako rastvara, ulazeći u bezbrojne pukotine koje tokom vremena proširuje i vrši stalno oburvavanje. Ta je pojava osobito izražena na Crvenoj Steni. ''Tu ne samo što su se otkinulibezbrojni vrlo krupni blokovi stena, već se odvaljuju čitave strane''. (9) Pukotine u krečnjacima Crvene Stene su najraznovrsnije po tipu i dimenzijama. Predstavljene su brahiklazama, dijaklazama i drugim. Takvi sistemi postoje od temena Crvene Stene pa sve do dna ledenica. Duž njih se vrši intezivno raspadanje i stvaranje drobina i sipara kroz koje takođe neometano prodire voda.

Za hidrološke prilike samih ledenica od značaja su dva izvora. Prvi izvor sv. Bogorodice, je u samoj mlekari. On ima pukotinski karakter i javlja se u malom basenu čiji je nivo na 376m, odnosno 4m dubine od poda završnog dela istočne ledenice. Ovaj izvor je najpre bio zatrpavan drobinskim, a zatim i siparskim materijalom. Prvi je dospevao kroz vertikalne kanale, a drugi sručivanjem niz odseke Crvene Stene. Godine 1954, kada je izgrađena mlekara, ovaj izvor je najvećim delom zabetoniran, te mu je pristup vrlo otežan. Naime, do njegovog otvora, koji je dubok 1,40m, silazi se niz 8 stepenica. Temperatura izvorske vode 05.10.1967. god. U 12 časova iznosila je 4º C. Sa tom temperaturom, izvor sv. Bogorodice bio bi među najhladnijim ne samo u oblasti Belave, već i cele istočne Srbije, jer odgovara temperaturi izvora na Midžoru koji su po J. Cvijiću najhladniji (10, 23, 33).

Drugi izvor, kaptiran u česmu sa dve lule, nalazi se ispred mlekare kod crkvice sv. Bogorodice. Voda sa ove česme izbija na kontaktu baremskih krečnjaka i senonskih laporaca nedaleko od rasedne linije pravca severo-zapad – jugo-istok. Merenja 05.10.1967. god. vršena u više mahova, dala su temperaturu vode 6ºC. Po J.Cvijiću, 17.06.1895.god., temperatura ove vode je bila 5ºC. Ovako nisku temperaturu J.Cvijić objašnjava strujanjem hladnog vazduha kroz ledenice koji kao takav rashlađuje podzemne vodene žice a zatim i masom sipara koji se zagreva tokom leta i uslovljava isparavanje vode vode pod siparima ''vezujući pri tom toplotu'' (10, 23).

Mikroklimatološke prilike

Za naša razmatranja klimatskih odlika ledenica, na prvom mestu od značaja je poznavanje njenih temperaturnih osobina i mehanizma podzemne cirkulacije vazduha. S tim u vezi, treba istaći najpre da u ledenicama nije nađen led i da je temperatura vazduha relativno niska. Zbog toga ih je J.Cvijić svrstao u priveremene (periodske) ledenice. Led i sneg se najverovatnije zadržavaju u višim, promatranju nepristupačnim, delovima vertikalnih kanala, gde ih delimično zaptivaju i u letnje doba. Time se rashlađuje vazduh koji kao teži struji prema završnom zajedničkom delu ledenica. Ovo strujanje je vrlo osetno u otvoru zapadne ledenice. Godine 1895, po J. Cvijiću ''je vazduh imao vrlo nisku temperaturu, +2º C'' (10, 23). Prema našim merenjima 05.10.1967. god., temperatura vazduha u zajedničkom delu, odnosno u današnjoj mlekari variralo je između 10º i 11º C. U otvorima istočne ledenice, kao i u njenom predvorju, bila je 8º C, dok je u otvoru zapadne ledenice iznosila 6ºC. Razlika od 4º C, koja se javila za vreme od 72 godine, najverovatnije je posledica kasnijeg jačeg zaptivanja drobinama te i slabijeg strujanja rashlađenog stuba u vertikalnom stubu. Tako se ispod snežno-ledenog čepa javlja stalni slojijenog hladnog vazduha koji, neprekidno pritiskivan novim slojevima površinskog vazduha, uvek zadržava vrlo nisku temperaturu. Međutim, temperaturne razlike između otvora istočne i zapadne ledenice je rezultat pomenutih posebnih pukotinskih sistema, te i drukčije podzemne cirkulacije vazduha. Naime, dok se u levoj javlja strujanje odozgo naniže, dotle u desnoj strujanje vatduha je u obrnutom smeru. To dokazuje da je desna ledenica sifonskog karaktera i da njena podzemna cirkulacija prelazi duži put, pa je u njoj i jače rashlađivanje vazduha.

Haos krupnih krečnjačkih blokova na mestu salomljene tavanice pećine pod Crvenom Stenom

Da su ledenice u vezi sa topografskom površinom, pored pomenutih drobina i zemlje u vertikalnim kanalima, svedoče i više otvora u pseudodolini neposredno pod odsekom Crvene Stene, Stanovništvo ih naziva''odijala''. Iz njih tokom zime, izbija topla vodena para, te se sneg tu ne zadržava. Ova pojava se objašnjava postojećim vazduhom u sistemima pukotina koji je u odnosu na spoljašnji topliji i kao lakši izbija na površinu (''odiše'').

Takva cirkulacija je dokaz o komunikaciji vazduha u sloju iznad ledenica i površinskog pod Crvenom Stenom. Prema tome, ostaci Staničenjskih ledenica su zaista povremene ledenice, jer njihovi završni kanali imaju više vertikalnih otvora. Oni su u vezi sa topografskom površinom neposredno ispod odseka Crvene Stene kao i brojnim sekundarnim pukotinama u kojima se uvek zadržava vazduh niske temperature.

(Prema jednoj novinskoj informaciji na terenu Staničenja pronađen je i hladniji izvor. Tom prilikom je istaknuto da je u jednoj pećini izmerena temperatura izvora od 1º C i kao takav taj izvor bi bio najhladniji ''ne samo u našoj zemlji nego i u Evropi'' (11, 6). Verodostojnost ovog navoda nije potvrđena našim ispitivanjima, ukoliko bi se radilo o izvoru Staničenjskih ledenica.)

Antropogena uloga Staničenjskih ledenicama

Dok su gotovo sve ledenice istočne Srbije na velikim visinama i na većim daljinama od naselja (up. 12, 84-5), dotle su Staničenjske skoro u samom selu. Takav položaj je bio presudan za njihovu antropogenu ulogu i značaj, kako u prošlosti tako i danas.

Značaj za ljudski život

U prošlosti, Staničenjske ledenice imale su dvojaku ulogu. One su najpre služile kao zbežišta stanovništva Staničenja, a zatim kao privredne ostave.

U mlađem periodu turskog doba, pećine kao i veće okapine i jame (Ljiljćina Duvka i dr.) na planini Belavi, stanovništvo je koristilo kao pribežišta. Ono je često bilo izloženo turskim zulumima, jer je u blizini sela prolazio važan put. Njega je stanovništvo, kao i glavni, nazivalo ''Carigradski drum'', dok se u samom selu nalazilo sedište spahije i čitluk sahabije koji je bio ''gospodar'' Staničenja i ostalih sela. Ostaci zidina, koji se danas nalaze iznad ušća Temštice u Nišavu, i koji se zovu Kula, u stvari potiču od njegovog utvrđenog staništa. Iz Staničenja, on je nadzirao okolna naselja koja je takođe počitlučio. Ovo stoga, jer je Staničenje u tursko doba bilo najrazvijenije selo i najglavnije naselje i središte Đurđevopoljske kotline.

U daljoj prošlosti, ledenice su kao prirodne ostave i hladnjače koristili bačijski stošari sa Belave, a u XIX i prvoj deceniji XX veka uglavnom Crnovunci. U njima su ti nomadski stočari ostavljali kačkavalj koji su proizvodili na planini. Od poslednjih Crnovunaca, neki su bili naseljeni u Đurđevom Polju. Na ''pojatištima'' Belave, gde su sada crnokliški stočarski stanovi naselje Koste Janića, zimovao je njegov otac Ašanin Šterija Stafeji. On je bio jedini Crnovunac u srednjem Nišavlju za koga se zna da je kupio zemlju i nastanio se na svojim pojatama (13, 35-6), između ostalog i zbog toga, što je mogao da koristiti Staničenjske ledenice.

Po odlasku Crnovunaca, ledenice su takođe korišćene za ostavu kačkavalja. U njima su kačkavalj držali privatni trgovci koji su u neposrednoj blizini imali radionice („kačkavaljdžinice“) u kojima se spravljao kačkavalj za izvoz u zemlju i inostranstvo.

Prestankom robne proizvodnje kačkavalja, stanovništvo Staničenja pred drugi svetski rat počelo je koristiti ledenice kao ostave stočarskih proizvoda. Jer, selo Staničenje i prirodom je upućeno na stočarstvo. Neposredno pod odsecima Belave do granice sipara, prostiru se paralelno s grebenom na većim povrđinama planinske livade, od kojih su neke ograđene suhomeđinama. Na tim livadama i sada se napasaju stada ovaca i goveda. Ova stočarenja su pored prirodnih ispaša, potencirale i ledenice. Naime, one su tokom leta bile glavna ostava za kačkavalj, sir, maslo i meso. Zbog njihove klimatološke funkcije, tu je izgrađena 1954. god. mlekara. Time su Staničenjske ledenice dobile još veći značaj kao prirodne hladnjače. Otada je tu veliko stovarište kačkavalja Pirotske mlekare. U njoj se kravlji i ovčiji sir u kriškama. Mleko se uglavnom odkupljuje od stanovništva Staničenja. Kačkavalj, koji se ovde samo magazinira, izvozi se po našoj zemlji, a u znatnim količinama i u inostranstvo (SAD i druge zemlje). Iz mlekare meštani uzimaju surutku i njome tove svinje.

Staničenjske ledenice predstavljaju lep primer preobraćanja prirodne u namensku ostavu. One su upravo kombinacija prirodne i građene velike magacinske hladnjače. Kao takve, one su redak primer iskorišćavanja kraških podzemnih šupljina u privredne svrhe.

Kultna manifestacija ledeničkog izvora

Izvor sv.Bogorodice u mlekari je, kao prirodna pojava, imao dvojaku kultnu ulogu. Iz tih razloga, stanovništvo Staničenja, pri izgradnji mlekare, nije dozvolilo da se zazida. Zbog toga je na dnu mlekare ostavljen otvor za prilaz i zahvatanje izvorske vode. Ona se zahvatala limenim sudovima pričvršćenim za drvo, te se voda iz izvora vadi kao iz bunara. Jedan vid kulta izvora sv. Bogorodice je verovanje u lečilišnu moć, a drugi mistifikacija svetilišta. U lečilišne svrhe, voda izvora se koristi za umivanje i ispiranje očiju. Verujući u znatnu lečilišnu moć, stanovništvo pri izvoru ostavlja, ili u njegov basen baca, metalni novac i cveće (bosiljak i dr.).

Zgrada Pirotske mlekare nad ledenicama. U pozadini deo pseudovrtače sa oburvavanim materijalom koji potiče od završne zajedničke dvorane Staničenjskih ledenica

Drugi vid kulta manifestovao se paljenjem sveća pored zida iznad izvora. Ostaci gorelih sveća tu se i danas vide. To znači da se ovaj izvor smatrao i kao ''sveti izvor'', tj. svetilište. Ime mu dolazi od srednjovekovnog crkvišta sv. Bogorodice, koja je u neposrednoj blizini. Na njemu je podignuta crkvica koja i danas ima veliku versku ulogu u životu stanovništva, što se da zaključiti po održavanju sabora o sv. Bogorodicei.

Izgradnjom mlekare prestalo je ranije svakodnevno i praznično dolaženje na ovaj izvor. Sada se povremeno pohodi i to kada je mlekara otvorena. Znači, u poslednje vreme kult izvora sv. Bogorodice je izgubio umnogome svoj raniji značaj. Ipak, ostaci lečilišnog i svetilišnog kulta i danas se održavaju, ali uglavnom kod starijih žena. Inače izvor je proglašen kao ''lekovit'' i uzdignut na kult svetilišta, jer se odlikuje vrlo hladnom vodom, osobinom koji ostali ovdašnji izvori nemaju.

ZAKLJUČAK

Po svojim morfo-speleološkim karakteristikama, Staničenjske ledenice su kombinacija ledenica oknastog otvora i okapine. Kao oknaste one su postale posle stropoštavanja i rušenja velike pećine pod odsekom Crvene Stene, a ako okapinske po slamanju njihovog zajedničkog završnog dela. Posebna naučna morfo-speloška teorijska vrednost Staničenjskih ledenica je u tome, što su one postale dvostrukim slamanjem pećinskih tavanica u različitim vremenskim intervalima. Ova veoma retka a možda i jedinstvena pojava u jugoistočnoj Srbiji, nesumnjivo se dokazuje tektonskim i morfološkim činjenicama. U tektonskoj strukturi vrlo se ističu rasedni odseci i ogledala, a u morfološkoj jasni ostaci pseudodoline, haos blokova na njenom dnu i klasični pećinski nakit na nekadašnjim zidovima pećine pod odsecima Crvene Stene, a zatim pseudovrtača i ostaci pećinskog svoda pri završnim kanalima ledenica.

Antropogena uloga i značaj Staničenjskih ledenica takođe se ističe kao njihovo specifično i, za geografsku aplikaciju, važno obeležje. Nasuprot mnogim ledenicama istočne Srbije, koje su zbog nepristupačnog položaja mesnom stanovništvu čak i nepoznate i o kojima jedino znaju čobani koji u planinama čuvaju stoku (12, 84), ove ledenice su i u prošlosti imale značajnu privrednu i privremenu naseobinsku funkciju. Izgradnjom Pirotske mlekare, ta je uloga postala još značajnijom, jer su one danas u Srbiji svakako jedinstven primer privredne ostave.

LITERATURA

1. Petković K.: 1930. Stratigrafija i tektonika planine Belave i Crnog vrha (Posebna izd. Geografskog društva, sv. 9, Beograd).

2. Protić M., Petković K. i Milojević S: 1931. Geološka karta list Pirot 1:100.000 (Izdanje Geol. inst. kralj. Jugoslavije, Beograd).

3. Protić M., Petković K. i Milojević S: 1932. Tumač za geološku kartu lista „Pirot" (Povremena izd. Geol. inst. kralj. Jugoslavije, Beograd).

4. Janković P.: 1909. Istorija razvitka nišavske doline (Posebna izd. SKA, Beograd).

5. Jaranoff D.: 1935. Morphilogie der hinterbal Kanischen Becke (Sophia)

6. Grubić A. i Antonijević J.:1964. Nova shvatanja o tektonskom sklopu istočne Srbije (Zbornik Rudarsko-geološkog fakulteta, sv. 8 za 1961/2. Beograd).

7. Pavlović P. 1897. Zemljotresi u Srbiji 1893. god. (Spomenik SKA XXXII, Beograd).

8. Mihajlović J.: 1906. Zemljotresi u Srbiji u 1904. godini (Spomenik SKA HLIII, Beograd).

9. Petković K.: 1930. Bujice u selu Staničenju kao tip ovih pojava (Priroda i nauka, br. 4, Beograd).

10. Cvijić J.: 1896. Izvori tresave i vodopadi u istočnoj Srbiji (Glas SKA LI, Beograd).

11. „Sloboda" od 02. IX 1967. (Pirot).

12. Cvijić J.: 1895. Pećine i podzemna hidrografija istočne Srbije (Glas SKA HVLI. Beograd).

13. Kostić M.: 1952. Đurđevo polje (Glasnik SGD, sz. XXXII, br. 1, Beograd).

Vaše kritike, primedbe, komentare i sugestije šaljite na stanichanac@yahoo.com