Saluki i beduini

Perzijski hrt kroz povijest

Ovdje donosim jedan svoj stariji članak o pasmini koji sam svojevremeno napisala i objavila na webu kao doprinos temi o perzijskim hrtovima na jednom forumu.

O porijeklu pasmine i imena

Pravo porijeklo ove predivne pasmine arapskih pustinjskih hrtova izgubljeno je u magli vremena i promjenjljivim pješčanim dinama, pa i porijeklo imena Saluki je zapavo tajna. Oni su i danas predmet brojnih rasprava u znanstvenim i kinološkim krugovima.

Riječ Saluki je anglizam arapske riječi saluqi, i istraživanja srednjevjekovne literature, pisane na arapskom, otkrivaju nekoliko mjesta koja su možda dala ime pustinjskim hrtovima. Neki leksikografi sugeriraju da je porijeklo riječi izvedeno iz imena grada Saluk, u Sjevernoj Arabiji, koji više ne postoji. Saluk ili Saluq bio je poznat u svoje vrijeme po oružju i lovačkim psima.

Postoji i jedno drugo mjesto Saluq u Armeniji, na zapadu Kaspijskog jezera.

Drugi izvori spominju dva grada imena Saluqiyah.

A još jedna mogućnost je da je saluqi izvedenica od Seleucia (Saluqiyah na arapskom), grada na zapadnoj obali Tigrisa južno od Baghdada, koji je osnovan 312. godine pr.n.e.

Sve to zajedno upućuje da saluki hrt ne potjeće iz određenog mjesta nego je povezan sa širokim zemljopisnim područjem Srednjeg Istoka.

Ući u trag početku pasmine salukija je poput sklapanja ogomne slagalice kojoj nedostaju mnogi dijelovi pa vjerojatno nikad ni nećemo saznati stvarno porijeklo i razvoj ove drevne pasmine hrtova. U svakom slučaju lovili su i za stare egipćane i mezopotamce, a lovinom su opskrbljivali i nomadska arapska plemena koja su tumarala različitim pustinjskim predjelima arapskog poluotoka.

Salukiji su nađeni u Siriji, dolini Eufrata i Tigrisa, Kurdistanu, Perziji, Turkistanu, Sinajskom poluotoku, Abesiniji i sjevernoj Africi.

Ova otmjena pasmina istančane elegancije brzo će oduševiti svakoga te potaknuti na maštanje i sanjarenje o mjestima najranijih civilizacija, no nažalost sve se to može svesti samo na pretpostavke i nagađanja.

Kako bilo da bilo, ovi elegantni i otmjeni hrtovi koje danas viđamo na izložbama pasa pretežno potječu od Beduina, nomada. A na sreću njihov položaj i značaj u toj nomadskoj zajednici je opsežno dokumentiran u arapskim zapisima te među istraživačima arapske kulture.

Brzina salukija, izdržljivost i nenadmašna ljepota postali su legenda. Sposobni su pratiti vidom i savladati svojom brzinom i izdržljivošću razne vrste divljači na raznim vrstama terena. Pjesnici su slavili njihova postignuća u svojim pjesmama, slikari ih ovjekovječili na svojim slikama.

Salukijev izgled, dostojanstven, simetričan, njegova snaga i brzina, u kombinaciji s izdržljivošću, ali i njegova blagost i obzirnost, ponosno držanje, bistar pogled, a nadasve graciozan, lagan, lebdeći hod, očarat će svakoga.

Uz to Saluki je izuzetno odan i vjeran i posvećen svome gospodaru te je ovisan o čovjekovoj naklonosti i pažnji.

To je pasmina koja ne trpi grubo postupanje, već se odgaja i dresira s blagošću, dosljednošću i strpljenjem, a po svom shvaćanju gotovo da je ljudske prirode.

Saluki i Beduini

Beduini su živjeli u grupama plemena u okrutnom pustinjskom okruženju, a saluki je zadovoljavao njihovu potrebu za hranom, ali i sportom i rekreacijom. Beduini su vodili nomadski način života, što znači da su stalno bili u pokretu, u potrazi za novim pašnjacima i izvorima vode za svoja stada deva, koza, ovaca i konja. Svako pleme kretalo se unutar određenih zemljopisnih granica, slijedeći obrazac života koji se vrlo malo mijenjao tijekom godina.

Salukiji, kao i jastrebovi i sokolovi, držali su se radi lova i sporta, često loveći zajedno za svog gospodara. Unutar različitih plemena i zemljopisnih područja bilo je i različitih tipova salukija te su i dugodlaki i kratkodlaki salukiji egzistirali paralelno. Svako pleme je u ovisnosti o zemljopisnim i klimatskim značajkama terena unutar kojeg se kretalo uzgajalo svoj osobiti tip salukija.

Ponekad su se uši dugodlakih salukija kropirale u namjeri da se spriječi njihovo zaplitanje u šikari.

Svako pleme se specijaliziralo u očuvanju pasmine čistom, čuvajući i održavajući izvanredan lovački nagon u hrtova. Bez obzira na izgled i tip, saluki je uzgajan da ispuni svoju ulogu u nomadskoj zajednici. Na primjer, odnos visine do ramena i dužine trupa kod salukija varira u ovisnosti o regiji iz koje potječe i svaki tip ima svoje prednosti. U sjevernim krajevima trup je duži u odnosu na visinu, što je anatomska prednost u savladavanju planinskog terena. U južnim krajevima je obrnuto, a viši tip postiže veću brzinu u sprintu na ravnim terenima. Dok tzv. kvadratični tipovi, gdje su ti omjeri izjednačeni, mogu biti izdržljiviji i brži u gonjenju divljači kroz velike daljine.

Trebalo je uložiti mnogo truda i brige da bi se pasmina očuvala besprijekornom. Rodovna stabla salukija učila su se napamet i prenosila s koljena na koljeno usmenom predajom. Uzgajalo ih se vrlo pažljivo, a rijetko ko može sumnjati u vještinu uzgoja kod Arapa – arapski konji su sasvim dovoljan primjer. U stvari, sličnost između salukija i konja se u nekoliko navrata pojavljivala i kao tema u arapskoj literaturi.

Ono što naročito treba naglasiti je uloga i izuzetan značaj salukija svakoj obitelji i plemenu kao onog koji ih opskrbljuje mesom/ hranom. Saluki je uživao izuzetno povlašten položaj u odnosu na druge obične pse koji su smatrani prljavima te su se koristili kao psi čuvari.

U Islamskoj religiji svi se psi smatraju prljavima te im iz tog razloga nije dozvoljen boravak u šatorima odosno u kući gospodara. No saluki nije smatran psom nego „salukijem“, ili El Horom (El Hor = plemeniti), pa je stoga i uživao poštovanje i bio cijenjen u arapskom domaćinstvu. Slobodno su se mogli kretati unutar šatora, jesti istu hranu kao i njihovi gospodari (uglavnom rižu, meso i datule), i spavati u ženskim odajama.

U islamu je zabranjeno jesti divljač koja nije zaklana na propisan način. Lovac mora izgovarati molitvu prilikom puštanja salukija u lov na divljač, saluki divljač ne smije pokušati jesti ili sakatiti te mora dozvoliti lovcu da svojim rukama divljač ulovi i zakolje što znači mora je sačuvati kao nagradu svom gospodaru. Upravo takvo ponašanje zapečatilo je i osiguralo salukiju povlaštenu ulogu u arapskom društvu. Često su ih i nosili u lov na devama ili konjima kako bi bili što svježiji i odmorniji za lov.

Obzirom da su salukiji bili tako cijenjeni, Beduini ih nikada nisu prodavali. Ponakad su ih darovali prijatelju ili uglednom gostu u znak prijateljstva i poštovanja. Pojedina obitelj obično je imala dva salukija koji su ih opskrbljivali mesom.

Neželjene trudnoće ili slučajna parenja ženki salukija s psima čuvarima spriječavali su i o tome naročito brinuli. Jedna od metoda sprečavanja parenja bila je vezanje stražnje noge i ovratnika kuji, tako da je jedino mogla udobno ležati. O ženki i štencima brinule su žene i djeca.

Kaže se da ne postoji neinteligentan saluki... jer takav je sigurno izumro u pustinji prije više od 5.000 godina...

©