Kako sam se popela na Lović

Post date: Oct 4, 2014 6:51:37 PM

Helena De Bona

Kako sam se popela na Lović

Da mi je netko prije samo par mjeseci rekao da ću se ustajati u nedjelju ujutro prije sedam i ići na planinarenje, mislila bih da je lud da luđi ne može biti. Al' eto, upravo je tako počela TA nedjelja. Moj treći izlet s planinarskim društvom Jelengrad. Nakon nekoliko dana dvoumljenja, odlučila sam biti hrabra i otići na malo dulji izlet od prethodna dva. Znala sam da će biti naporno, al' šanse za preživljavanje su mi prilično velike, pa nema odustajanja. Nakon što smo se svi koji su namjeravali ići u 8 sati okupili pred kafićem Paris u Kutini, krenusmo na put. Cilj nam je Ozalj odakle ćemo krenuti na pohod.

Ispred kafića Paris u maglovito jutro

Cijelim putem u autu vladala je pozitivna atmosfera. Nikola vozi, Branko na prednjem sjedalu, a iza Jovanka, Tomislav i ja pokušavajući se što udobnije smjestiti. Nepotrebno je reći - neuspješno. Stigli smo u Zagreb na benzinsku postaju gdje sam službeno upoznala Jasminku i Darka koji je i vodič ovog izleta. Nakon kratke kave nastavljamo vožnju prema Ozlju i uskoro stižemo. Slijedi kraće čekanje da Darko i Nikola razvezu aute, tijekom kojeg smo imali priliku poslušati i nešto o Ozlju od tamošnjeg vodiča koji je čekao svoju grupu. Ubrzo krećemo hodati.

Na početku pohoda. Tu još nemam poima što me sve čeka.

Krenuli smo svi veseli i poletni - čak i ja. Prvo što me se dojmilo je Munjara, te zabavan i pametan način na koji je izgrađena, okružena prekrasnom Kupom koja cijelo vrijeme mami poglede. Nastavljamo s hodanjem i onim bez čega ni jedan izlet ne prolazi - fotografiranjem. Fotografiranje od naprijed, odzada, kraj svake table, spomenika, prekrasne prirode i svake životinjice koju vidimo, živice i oblaka. Hodamo mi malo gore malo dolje, većinom po cesticama kako bi izbjegli silno blato po šumskim putovima. Razgovaram s Darkom o putu i kilometrima koji nas čekaju. Kaže mi da ćemo jedan dio presjeći, pa ćemo i skratiti malo hodanje, tako da bi to moglo biti i ispod 6 sati predviđenih za danas. Nemam s tim uopće problema, jer sam primijetila da je vrijeme postalo prilično toplo i glava mi se već dobrano zagrijala. Također znam da tijekom penjanja uzbrdo brzo gubim energiju i kondicija mi je jadna. Sva sretna idem dalje i još uvijek se dobro držim. I tako hodamo mi i hodamo kroz prekrasna sela gdje smo se nagledali zanimljivih tradicionalnih kućica, prekrasne prirode i njezinih igrica (npr. jeste li znali da tikve mogu rasti na vrh drveta?). I dalje vlada pozitivna atmosfera s puno humora i brbljanja sa svih strana.

Pogled s mosta preko Kupe na stari grad Ozalj

Nakon što smo shvatili da smo mrvicu zalutali, vraćamo se na pravi put i tu nailazimo na mini prepreku koju treba prijeći – potok. Nikola i Tomislav brzo i prilično jednostavno preskaču potok. Ostali slijedimo Jasminku koja je pronašla srušeno stablo preko kojeg smo prešli bez povećih poteškoća. Slijedi lagani uspon. S obzirom da smo prošli već poveću kilometražu (za koju svi komentiraju da je više-manje bilo ravno, ali meni ništa nije bilo ravno i nisam sigurna jel' su ozbiljni), već lagano osjećam noge i počinjem ubrzano disati. Na jednom dijelu Darko odlazi pitati mještanku nešto o daljnjem putu, ne znam što, znam samo da sam iskoristila priliku da malo kleknem u hlad, uhvatim zraka i popijem vode. Nakon nekoliko sekundi osjetim da me nešto žari po leđima. Rukom dotaknem leđa, a ono poznata bol mi opali prste. Ne bi meni izlet bio izlet da se negdje ne bacim u koprive. Vraća se Darko i krećemo dalje. Sada mi bol od kopriva odvlači pažnju od bolnih stopala - eto bar nešto. Nakon kraćeg hoda uz brijeg Darko viče da imamo odmor od 15 minuta. Sjedamo svi i navalismo na hranu raznu. U neko doba, odlučili smo da je prošlo tih 15 minuta i nastavljamo dalje uz brijeg. I tako kreće mojih sat vremena pakla, ako ne i duže - ne znam koliko je trajalo.

Preko ovog smo brvna prešli potok

To je taj odmor nakon koga su usljedile moje muke

Nakon ovog odmora osjećam se gore nego prije, ne znam zašto. Hodam, pokušavam zadržat neki normalan tempo, al' vidim ne ide. Sve više usporavam, lovim zrak. Slijede čudni pogledi ostalih planinara, uz pitanje: „Helena jesi li dobro?“ i „Helena jel' možeš?“. Ja, naravno, odgovaram da sam dobro i da mogu. To se njima samo čini da će me šlagirat, nije mi ništ'. U glavi mi je praznina, sva usredotočenost i koncentracija odlazi na svaki korak. Uz mene hodaju Jasminka i Jovanka i uče me kako moram disati dok sam tako bez daha. Jasminka mi nakon mog kraćeg protivljenja uzima ruksak i nosi ga dalje uzbrdo da mi bude lakše. I tako traje cijelu vječnost moja agonija. Čini mi se da sam se zabila u zid koji ne mogu priječi, ali odustajanju ili panici nema mjesta. Jednostavno moram ići sporije i stati češće.

Tu sam vrlo koncentrirana na svaki korak

Na žalost, počinje me trgati grč iznad koljena i ne pušta. Radim čudne poze u pokušajima da ga zaustavim, ali mi baš ne ide. Momci mi dobacuju poluzabrinute poglede od naprijed. Napokon, nakon cijele vječnosti agonije ili možda sat vremena, dolazimo kod kapele sv. Križa, gdje opet malo odmaramo uz neopisivo prekrasan pogled. Nastavljamo do vrha Pristava. Priroda i pogled su prekrasni, ali ipak prije nego što se bacim na dulje uživanje u pogledu, još uvijek moram doći k sebi. Jasminka mi kaže da legnem i da će mi dići noge u zrak. Imam napadaj smijeha, al' onda shvatim da se žena ne šali. Bacam se na pod i šutam noge u zrak, nemam snage za otpor. Čujem ostale kako se smijulje i vidim Branka s fotoaparatom. Naravno ni to nije moglo proći bez koje šaljive fotografije.

Evo me s nogama u zraku

Ubrzo mi se pridružila i Jovanka. Nakon fizikalne terapije mene i Jovanke, još malo odmaramo. Društvo vidi da ipak neću odapeti, pa dobivam sve manje zabrinutih pogleda i sve više šala na vlastiti račun. Ne smeta mi ni najmanje i sama sam oduševljenja s povratkom snage i napokon prijeđenim ˝zidom˝. Čujem divnu vijest, slijedi nizbrdica. E, tak' već mogu.

Ovdje sam saznala da je dalje nizbrdo

Ostatak izleta bio je kakav je i cijelo vrijeme: veseo, prekrasan, zanimljiv i poučan. Na povratku vidjesmo još divne prirode, životinjica, kućica, ljudi. Nije nam dugo trebalo da se spustimo u Kamanje. Na kraju rute prilazi mi Darko uz čestitku na prijeđenih skoro 19 i pol kilometara. To me pomalo iznenadilo, jer sam mislila da ćemo proći manje od 17, ali mi je i lakše, jer su moje noge opravdano boljele. Ipak mi je ovo prvi put da sam odjednom prešla toliku kilometražu i to ne baš po ravnom. Na koncu smo ponovno završili u Ozlju i kratko razgledali unutrašnjost starog grada. Poslikali smo sve barokne dame i gospodu koje smo uspjeli uhvatiti, pozdravili Darka i Jasminku te krenuli put Kutine.

A o ovome vam nisam ništa napisala

Sve u svemu, na svakom izletu sam naučila nešto novo, vidjela nešto novo i napravila nešto po prvi put, pa tako i na ovom. Bolni mišići, hrpa žuljeva, čudnovata bol od grčeva, ali sretno i puno srce. Još jednom moram reći da sam oduševljena pozitivnom vibrom kojom pršte svi iz planinarskog društva koje sam upoznala i načinom na koji prihvaćaju nove ljude. Naravno, već se veselim sljedećem izletu i novim doživljajima koji me čekaju!

Na mostu preko Kupe u Kamanju. Sad znam da sam pri kraju puta.

Evo me na kraju izleta u Kamanju. Doduše na jednoj nozi, ali zadovoljna.