Povijest Zastražišća

U prošlosti se ljudi nisu oslanjali na tehnologiju kao danas, u prošlosti su ljudi imali samo jedni druge. Komunikacija nije bila brza i jednostavna kao danas, a ratovi, napadi i uzbune bili su mnogo češći. Danas je lako prenijeti informacije na drugi kraj svijeta, a prije je to bilo teško izvesti i unutar otoka.

Zbog toga su na brdima koja spadaju pod naselja istočno od Jelse bile česte signalne vatre koje bi upozoravale ostatak otoka da nešto nije u redu.

Još od tih davnih vremena naselja istočno od grada Jelse se jednom riječju zovu Plamusi. Među Plamuse ubrajamo i Zastražišće koje je svoju vatru palilo na Veloj Glavi, najvišem brdu na području sela.

Ime Plamusi, logično, dolazi od riječi plamen, no izgleda da je mu dogorjelo jer već polako tone u zaborav.

Nastanak župe

U 16. stoljeću postojala je zajednička „župa sela u Plamama”, a oskudni izvori govore da je župa od 1570. bila u rukama dvaju svećenika. Jedan je bio zadužen za Gdinj i Bogomolje, a drugi za Poljica i Zastražišće. Prvi zabilježeni zastražiški svećenik bio je 1573., a zvao se Luka Barozzi.

Zastražišće postaje zasebna župa (s pridruženim Poljicima) 19.7.1605. zahvaljujući prvom hvarskom biskupu Petru Cendulinu.

Župna crkva svetog Nikole prvi put se spominje 1579. i vjerojatno i nije starija od 16. stoljeća. Prvobitna crkva bila je toliko mala da su vjernici morali stajati vani za vrijeme mise, čak i za nevremena. Naši stari su tako kisli sve do 26.5.1771. kada je biskup dao privolu da se crkva proširi. Zbog siromaštva stanovništva koje je teško skupljalo sredstva za proširenje, gradnja je završena tek 1801. ili 1802. Sakristija je izgrađena 1897., a djelo je Jurja Novaka – Trumbita.

Od tada se može reći da crkva svetog Nikole postoji u obliku u kakvom je sada iako je na jugozapadnom uglu crkve sagrađen poseban toranj zvonika, ne tako davne 1980. godine po nacrtu iz 1957.

Župljane bude tri zvona iz ljevaonice Jakova Cukrova - veliko „muško” iz 1909. te srednje „žensko” i malo „anđeosko” iz 1924.

Već preko dva desetljeća dužnost župnika s ponosom obnaša don Josip (Bepo) Franulić, a trenutni remete su Stipe Fistonić i Ante Beroš koji uz pomoć svojih supruga dobrovoljno održavaju crkvu.

Beštije - životinje

Životinje su nekada bile uobičajena pojava po Zastražišću. Od njih se živilo, nije bilo kuće koja nije imala neku životinju.

Među svim životinjama koje su se držale na otoku najveće poštovanje zaslužuje tovar. Ta plemenita životinja blagog pogleda, iznimne snage i prepoznatljive dalmatinske tvrdoglavosti bila je našim starima ono što su automobili nama. No tovari imaju prednost u odnosu na automobile jer mogu doći na mjesta do kojih se cesta neće probiti još godinama. Isto tako kada pogledate autu u svjetla ne vidite ništa, a kada pogledate tovaru u oči preplavi vas spokoj.

Na slici možete vidjeti Luciju Zaninović rođena Fistonić s ugotom Rokelinom.

Prve kuće

Prva zemljišta namjenjena za gradnju kuća na području današnjeg Zastražišća dana su 1454. Silvestru Zečiću i Jurju Radojeviću za 4 šolda godišnje ( volili bismo da nan neko objasni šta su ti „šoldi“ i kolika bi bila današnja vrijednost ta 4 šolda).

No prvi popis stanovništva bio je tek 1673. i tada su u Zastražišću bila prezimena: Bakotić, Banić, Barbarić, Barbarin, Bezerović, Bokanov, Domjanić, Gvozdinović, Hančević, Hvistojnić (danas Fistonić), Jurčev, Kurtelašić, Marinac, Mateljanov ( danas Mateljan), Milić, Radonjić, Sladojev, Srhojević, Zaninović i Zoranić uz novo prezime Dragićević koje je došlo s Makarskog područja 1653.

Kretanje stanovništva

Prvi stanovnici Zastražiša došli su iz starijih naselja u središtu otoka Pitava, Vrisnika i Vrbanja te njihovih kolonija Svirča, Vrboske i Jelse.

Dok se zemlja nije iskrčila ljudi su se većinom bavili stočarstvom.

Ranije spomenuti, prvi, popis pučanstva iz 1673. kazuje da je tada u Zastražišću bilo 40 obitelji i 287 stanovnika.

Broj duša u Zastražišću povećavao se sve do početka 19.st. kada su ga oskudica i bolesti smanjile za tri petine.

Možemo razumit bolesti, ali kako to da je bila oskudica ako je bilo zemlje i mora? Možda jer ljudi nisu imali svoju zemlju nego je sve pripadalo veleposjednicima? Ako ko ima pojašnjenje volili bi ga saznat.

Nakon tog drastičnog pada selo se oporavlja i doseže svoj vrhunac sa 638 stanovnika 1931. godine.

Iseljavanje je kroz sljedećih 60 godina i više nego prepolovilo broj stanovništva pa je tako, relativno nedavno, 1991. Zastražišće imalo 296 stanovnika. Tek 9 više nego u trenutku prvog popisa stanovništva davne 1673.

Ako ste pomislili da ne može gore od povratka u 17. stoljeće ( što se tiče broja stanovnika. Ni druge stvari nisu puno bolje kada znate da je sva voda koju imamo u gustirnama. Struja nam dolazi preko drvenih, laskat ćemo im, stupova) prevarili ste se jer Zastražišće sada ima tek stotinjak stanovnika.

Groblje

Groblje pokraj crkve sv. Nikole spominje se već 1579. , a 1603. se navodi da ga se ne može ograditi jer tuda prolazi javni put.

1627. po znanstvenom radu Joška Kovačića se ljude nije više sahranjivalo na groblju već u grobnicama unutar crkve. To je dovelo do toga da 1637. tadašnji biskup nije mogao ući u crkvu od smrada nekog „friškog“ mrtvaca. Na Sve svete ponovno blagoslivlja groblje iza crkve i dopušta pokapanje tamo, groblje je navodno bilo oskvrnuto nekim ubojstvom.

Nepodnošljivi smrad se spominje i 1658. , a tako je vjerojatno bilo i po ostalim crkvama u to vrijeme.

Župnici

Od 1605. do danas u župi Zastražišće se promijenilo 36 župnika/dušobrižnika.

Prvi je bio Jakov Bilan – Bianchi, a u službi u našoj župi je bio od 1605. do 1619. godine.

U 20. stoljeću u župi Zastražišće promijenilo se 11 župnika i to redom:

Tadija (Tade) Gamulin iz Jelse od 1894. do 1925.

Dinko Jerković iz Nerežišća od 1925. do 1926.

Luka Antićević iz Pitava od 1926. do 1930.

Toma Moscatello iz Dola od 1930. do 1937.

Ivan Tržok iz Jelse od 1937. do 1951.

Drago Lovrić iz Mratova od 1951. do 1971.

Ante Erstić iz Medviđe od 1971. do 1973.

Emil Pavišić iz Nerežišća od 1973. do 1978.

Mate Bižaca iz Postira od 1978. do 1981.

Jurica Carić iz Svirača od 1981. do 1996.

Josip Franulić (Bepo) iz Nerežišća (čak treći iz Nerežišća u 71 godinu) preuzeo je župu 1996. i vodi je do danas.

Škola

U Zastažišću 1834. nitko nije želio pohađati školu!

1848. župnik Luka Lučić šalje molbu za 9 besplatnih početnica jer si ih roditelji te djece ne mogu priuštiti. (šta su te početnice?)

Pomoćna škola se otvara 1867. , pohađa je 5 učenika, a učitelj je Bonaventura (Frane) Lučić.

Škola se ponovno otvara 1873. za 10 đaka, a učitelj je Josip Matković iz Vrbanja.

Sva se ta nastava odvijala u župnoj kući . Crkovinarstvo je 1888. podiglo kat na staroj crkvenoj kući koja je do tada bila prizemnica, škola se ponovno otvara, a učitelj je Vicko Bojanić iz Vrisnika. Broj učenika u tom razdoblju nije poznat.

Od 1894. do 1896. učitelj je bio Juraj Lučić iz Zastražišća, a nakon njega je tu odgovornost i čast na dvije godine (1896- 1898.) preuzeo don Tade Gamulin.

Iz meni nepoznatog razloga (nije navedeno u znanstvenom radu gospodina Joška Kovačića) škola se zatvara do 1905. godine, a učitelj je ponovno bio don Tade.

16.10.1906. godine otvara se škola u novoj zgradi u kojoj je i danas, a učitelj kojem je pripala čast biti prvi meštar u novoj školi (iako na samo dvije godine, do 1908.) je bio mještanin Juraj Stella koji je do tada predavao u Bogomolju.

Godine 1908. novi učitelj postaje Toma Koludrović iz Jelse, a njegova žena podučava ženske ručne radove.

Marica Stanojević postaje upraviteljica godine 1926. , a od 1931. do 1936. tu obavezu preuzima Juraj Dobronić Prosperov.

Škola radi i danas iako je neko vrijeme bila zatvorena zbog nedostaka djece, a ako se dobro sjećam riječi malog Špira Barbarića školu sada pohađa samo 5 učenika. Jedan iz Zastražišća i četiri iz Gdinja.

Župna kuća

Župna (carkovna) kuća se prvi put spominje 1603. i tada je opisana kao „dosta prikladna“ što je za to vrijeme vjerojatno i bila. To „dosta prikladno“ je kroz dva stoljeća koja su prošla, jer vrijeme nikoga ne čeka, došlo do toga da je 1815. opisana kao „najgora u Biskupiji“. Tako se opisivalo veću, stariju „popovsku“ kuću koja se nalazi tik ispod crkve.

Manja kuća kojoj je kat obnovljen te je i sada „dosta prikladna“ nažalost zjapi prazna kao i mnoge kuće u Zastražišću. Lako je moguće da selo ima više kuća nego stanovnika.

U prošlosti je u manjoj kući na katu bila škola (do otvaranja nove škole 1906.), a učitelji su redom bili svećenici (više možete pročitati u našoj prošloj objavi).

Zanimljivo je da je donji dio te manje kuće služio kao konoba u kojoj je crkva čuvala svoje ulje i vino. Crkva je očito imala vlastite masline i loze. Cijeli Gardojac (ispod igrališta) i cijela Skalica ispod crkve su bili pod lozama.

Običaj je da križonoša napravi ručak za svoje uzvanike koji su s njim nosili u procesiji, a prije se to često znalo organizirati upravo u crkvenoj konobi. Sve je ovisilo o financijskim mogućnostima križonoše, ali je tu mnogo manje bitno koliko je novaca potrošeno na ručak od toga da se ljudi druže i čuvaju običaje. Naravno da je u prošlosti sve to bilo mnogo skromnije nego danas, a danas križonoše ručkove obično organiziraju u vlastitom domu.

Sveta Barbara

Sveta Barbara (Borbara) najstarija je crkva na području Zastražišća. Prvi se put spominje 1407. ,ali nakon toga vrijeme je svojim rukama izbrisalo sve tragove o njoj sve do kolovoza 1621. kada je Stjepan Haračić iz Jelse dobio od biskupa dozvolu da sredi sv. Barbaru.

Sveta Barbara kao jedan od najstarijih srednjovjekovnih spomenika na otoku (potječe negdje između 12. i 14. stoljeća) i imanje koje je okružuje ne dobivaju dovoljno pažnje. Doduše, sada se koristi kao postaja u procesiji na Veliki Četvrtak, a kroz povijest je nekoliko puta bila zabranjena za korištenje.

Zabrana bogoslužja stupila je na snagu 1705. jer su crkvu obesvetile životinje, a bila je neopremljena i otvorena.

Godinama je sv. Borbara bila samo hotel za ptice i puhove, koji su je vjerojatno cijenili više nego mi, ali je 1732. kći Stjepana Haračića dala obnoviti crkvicu.

U 18. stoljeću crkvica i okolno imanje pripojeni su župi, ali se mise nisu držale u njoj jer je i tada bila obesvećena. Kao što natpis na nadvratniku govori crkva je obnovljena 1896.i ponovno blagoslovljena za bogoslužje. Posljednje glancanje sv. Barbara je dobila 1959. i danas nije u lošem stanju, ali potencijal koji se u njoj krije nije bio prepoznat kroz sve ove godine.

O nastanku procesije "za križem"

Izvori (crkvene knjige) kažu da je na otok Hvar Venecija tijekom kandijskih ratova, početkom 17. stoljeća, doselila ivanovce s Krfa, najprije na gornji dio otoka, u Zastražišće, gdje je tada bila limes, granica, Mletačke Republike. Istočni dio otoka, Plame, do Sućurja, Turci su temeljito spalili, uz pomoć svojih jataka iz Makarskoga primorja (Makarsko primorje je 220 godina bilo pod Turcima, zato su sudjelovali u kandijkom ratu na strani Turaka!). Otuda netrpeljivost između Plamusa i Makarana. Posebnu ulogu su imali Sućurani, koji su nekoliko puta odbili Turke, pa i Jelšani, koji su također odbili Turke i brodovima ih potjerali prema Makarskoj. O tri lađe hvarskih ratnika u kandijskom ratu sve se zna, a možda nedovoljno ima informacija o tome da je posada broda Zvir, po povratku, napala Makarsku, spalila skelu (mjesto trgovine) i zadala im velike štete te su povukli makarskog biskupa u Hvar, otkud je dalje upravljao.

Doseljenici s Krfa, ivanovci (johannes), talijanizirali su se kao Zanini, a poslije je to prezime postalo Zaninović. Stari naziv, odnosno ime, Johan, odnosno patronim, zadnji je nosio pok. Ivan Zaninović iz Male Bande, koji je ujedno zadnji imao, koliko je poznato, nasljednu glavarsku ulogu očuvanja tih običaja. Za te usluge Crkvi i očuvanju vjere Zaninovići su dobili zemlju od Crkve na kojoj su gradili kuću. Njegovi sinovi Mate, Nikola i Ivan (Dobri, koji je nedavno umro) izgubili su vremenom taj značaj. Ti doseljenici s Krfa, dobili su zemlju i konrolu, odnosno promicanje katoličke vjere, koja je ujedno značila antitursko rasploženje. Prilikom popisa stanovništva 1673. najbrojnija skupina su u Zastražišću upravo Zaninovići. Istodobno je registrirana jedna obitelj Zaninovića u Starom Gradu i dvije obitelji u Velikom Grablju. Svi su imali istu funkciju – očuvanje kršćanskih običaja i promicanje vjere. Međutim, baš oni su sa sobom donijeli taj bizantski običaj slavljenja Križnoga puta, koji će se tijekom vremena glorificirati i pojačavati, posebice u onim mjestima gdje je jačao crkveni utjecaj (npr. Jelsa!).

Page updated

Google Sites

Report abuse