VLASENICA

«Vlasenica nije bila velika, a pogotovo nije bila mala. Bila je tamam. Nevelika, ali najljepša. Bila je grad s najljepšim mogućim položajem.

U njenome grbu je, kao početna, stajala 1244. godina. Ali, nije moguće da može postojati grad, ma koliko bio star, ako u njemu nejma onih koji su mu s koljena na koljeno produdužavali život. Oni su, između proljeća i ljeta 1992. godine, ili poubijani ili protjerani. Mrtvi su ostavljeni bez mezarova, a preživjeli raseljeni svukud; i po Bosni i po svijetu.

Ostat će upamćeno da nikad niko više od ljudi koji su nekad nastanjivali Vlasenicu nije volio svoje rodno mjesto. Bez njih, Vlasenica više nije što je bila. Niti može biti.»