KIMOO

S pojavom nastave na daljinu i korištenjem materijala drugih kolega (autora) ili iz bilo kojih izvora, javilo se pitanje o poštivanju i (mogućem) kršenju autorskih prava.

Ovdje objavljujem dopis (preporuku) NSK upućenu školskim knjižničarima:

"Prilikom korištenja književnih, glazbenih, filmskih i drugih djela radi javne objave potrebno je voditi računa o autorskom pravu i srodnim pravima. Autorsko pravo nad djelima traje za života autora i 70 godina nakon autorove smrti. Srodna prava (prava nakladnika, umjetnika izvođača, proizvođača fonograma i dr.) traju 50 (70) godina od objave ili izvođenja djela. Istekom zaštite autorskog prava, autorsko djelo postaje javno dobro te se može slobodno koristiti. Za djela koja su zaštićena autorskim pravom potrebno je dobiti dopuštenje nositelja autorskog prava za njihovu javnu objavu ili izvođenje. Sukladno iznimkama i ograničenjima autorskog prava dopušteno je koristiti ulomke autorskih djela te je dopušteno javno izvođenje ili scensko prikazivanje autorskih djela u obliku izravnog poučavanja na nastavi."

Što to konkretno znači?

Da pojednostavnim, kad god koristimo tuđe materijale u sastavljanju svojih materijala za nastavu (bez obzira je li za realnu, razrednu ili virtualnu učionicu), potrebno je CITIRATI. Ista obveza postoji za učenike u pisanju Završnih i svih ostalih radova.

Što je citiranje?

U širem smislu podrazumijeva pravilno navođenje podataka o autorstvu.

U užem smislu označava izravno navođenje teksta i parafraziranje.

Citiranje je obvezno jer se time zadovoljava moralnopravna komponenta, a svako nepoštivanje citiranja je plagiranje i predstavlja kršenje zakona.

Kako se navode reference u popisu literature (izvora informacija)?

Mnogo je načina, bitna je dosljednost. Razne ustanove, instituti, sveučilišta, časopisi...često imaju objavljene interne upute za pravilno navođenje korištenih izvora. Zadnjih godina, od pojave Hrvatskog pravopisa, u našim školama uobičajilo se navođenje po uputama poglavlja Bibliografske jedinice. To je i preporuka na mrežnim stranicama naše škole.

Sve potrebne informacije vezano uz autorska prava možete naći u sljedećim dokumentima:

Zakon o autorskom pravu i srodnim pravima (NN 96/18),

Autorsko pravo i srodna prava na mrežnim stranicama Državnog zavoda za intelektualno vlasništvo

Vodiču za nastavnike

odnosno u prezentacijama:

Autorska prava u učenju na daljinu

Autorsko pravo u nastavi na daljinu

ŠTO JE CYBERBULLYING (ELEKTRONIČKO NASILJE)?

U vrijeme nastave na daljinu i mjera zaštite od koronavirusa velik broj komunikacija odvija se putem interneta. Pojačana je opasnost od neželjenih pojava, a jedna od njih je elektroničko nasilje.

Elektroničko nasilje (engl. cyberbullying) je svaka komunikacijska aktivnost putem interneta (kroz uporabu e-mailova, web stranica, blogova), videa ili mobilnih telefona koja služi kako bi se neko dijete ponizilo, zadirkivalo, prijetilo mu se ili ga se teroriziralo na neki drugi način. Uvijek je cilj povrijediti, uznemiriti ili na bilo koji drugi način naštetiti djetetu, bilo u obliku tekstualnih ili video poruka, fotografija ili poziva ili neugodnih komentara. Može ga činiti jedna osoba ili grupa djece.

Što obuhvaća elektroničko nasilje?

• slanje anonimnih poruka mržnje

• poticanje grupne mržnje

• širenje nasilnih i uvredljivih komentara o vršnjaku

• kreiranje internetskih stranica (blogova) koje sadrže priče, crteže, slike i šale na račun vršnjaka

• slanje tuđih fotografija te traženje ostalih da ih procjenjuju po određenim karakteristikama

• otkrivanje osobnih informacija o drugima

• „provaljivanje“ u tuđe e-mail adrese

• slanje zlobnih i neugodnih sadržaja drugima

• prijetnje smrću

• izlaganje dobi neprimjerenim sadržajima

• seksualno namamljivanje

Po čemu se elektroničko razlikuje od “tradicionalnog” vršnjačkog nasilja?

Elektroničko nasilje razlikuje se od „tradicionalnog“ vršnjačkog nasilja prema dostupnosti (prisutno je 24 sata na dan, svih 7 dana u tjednu), izloženosti (kod kuće i na mjestima koja su ranije bila sigurna za dijete), mnogobrojnijoj publici i svjedocima, anonimnosti koja olakšava kršenje socijalnih normi te kod žrtve pojačava osjećaj nesigurnosti i straha radi čega posljedice takvog oblika nasilja ponekad mogu biti i ozbiljnije od onih prouzročenih međuvršnjačkim nasiljem u stvarnim situacijama. S obzirom da ne dolazi do fizičkog kontakta između žrtve i publike, djeca i mladi teže vide i razumiju štetu koju njihove riječi mogu nanijeti.

Pravila ponašanja koja djecu i mlade štite na internetu:

• Ne stavljati osobne informacije i fotografije na internet (chat, blogovi, osobne ili društvene web stranice)

• Nikome ne govoriti svoje lozinke, čak ni prijateljima

• Ako prime zlonamjernu ili prijeteću poruku, ne odgovarati već pokazati odrasloj osobi u koju imaju povjerenja

• Ne otvarati e-mailove nepoznatih osoba ili od ranije poznatih zlostavljača

• Ne stavljati na internet ništa što ne želie da vide prijatelji iz razreda, čak ni u e-mailu

• Ne slati poruke u ljutnji. Razmisliti kako bismo se osjećali da sami primimo takvu poruku

• Pomoći djeci koju na ovaj način zlostavljaju – ne prikrivati nasilje nego odmah obavijestiti odrasle

Autor članka: Marija Crnković, prof. psihologije; članak je preuzet s mrežnih stranica Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba