Biografija

Vesna Parun (Zlarin, 1922. – Stubičke Toplice, 2010.), hrvatska je književnica i prevoditeljica. Rođena je na otoku Zlarinu, blizu Šibenika. Djetinjstvo je provela u činovničkoj obitelji koja se često selila po malim mjestima. Živjeli su u teškim uvjetima. Osnovnu školu započela je na Zlarinu, zatim školovanje nastavlja u Biogradu i na otoku Visu.[1]

Studij romanistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu prekinuo je Drugi svjetski rat, a nakon rata upisala je studij filozofije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Studij  nije završila zbog bolesti i od 1947. počinje djelovati kao slobodna književnica, ujedno i prva žena u hrvatskoj književnosti koja je isključivo živjela od književnosti i za književnost.[2]

Osim pjesama pisala je i drame, igrokaze, basne, aforizme, epigrame, eseje, kritike i pjesme za djecu. Vesna Parun jedna je od najprevođenijih hrvatskih pjesnikinja. Djela su joj prevedena na bugarski, češki, engleski, esperanto, francuski, talijanski, mađarski, njemački, poljski, ruski, slovački, slovenski i švedski. [3] Objavila je više od 87 knjiga poezije, a uprizorena su četiri njezina dramska djela. Prevodila je pjesme sa slovenskoga, bugarskoga, francuskoga i njemačkoga, a među cijenjenim su njezini prepjevi pjesama J. W. Goethea, H. Heinea i R. M. Rilkea. Dobitnica je mnogih nagrada, a za životno djelo dobila je 1982. godine Nagradu „Vladimir Nazor“.[4]

Surađivala je i u periodicima Narodni list (1945), Republika (1946., 1976., 1995., 2010.), Vjesnik (1946., 1978., 1988., 1990., 1999., 2007.), Kulturni radnik (1961.), Telegram (1962., 1971.), Forum (1964., 1980.), 15 dana (1966.), Termin (1976.), Oko (1977., 1988.–1989.), Književna reč (Beograd 1979.), Književne novine (Beograd 1979., 1985.), Erasmus (1993.–1994.), Zaprešićki godišnjak (1997.–1998., 2007.), Hrvatski iseljenički zbornik (1998.), Kontura (2000.), Večernji list (2000.), Hrvatsko zagorje (2001., 2005., 2008.), Novi Kamov (2002.), Književna Rijeka (2005.) i Autsajderski fragmenti (2007–2008.).[5]

Veći dio svoga života živjela je u Zagrebu, a zadnjih godina svoga života zbog invalidnosti u Stubičkim Toplicama, gdje je i preminula.[6]

Njezina bogata ostavština koja obuhvaća neobjavljenu poeziju i prozu, prijevode, korespondencije i osobne predmete, čuvaju se u HDA, a dio u spomen-zbirci u Zavičajnom muzeju u Zlarinu.[7]

[1] Parun, Vesna. Ptica vremena. Zagreb: Mozaik knjiga, 1996., str. 477

[2] Hrvatska enciklopedija. Preuzeto 21. travnja 2022. s https://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=46830

[3] Parun, Vesna. Ja koja imam nevinije ruke. Zagreb: Zoro; Sarajevo: Naklada Zoro, 2009., str. 507

[4] Hrvatska enciklopedija. Preuzeto 21. travnja 2022. s https://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=46830

[5] Hrvatski biografski leksikon. Preuzeto 23. travnja 2022. s https://hbl.lzmk.hr/clanak.aspx?id=11885

[6] Parun, Vesna. Ja koja imam nevinije ruke. Zagreb-Sarajevo: Naklada Zoro, 2009., str. 507

[7] Hrvatski biografski leksikon. Preuzeto 23. travnja 2022. s https://hbl.lzmk.hr/clanak.aspx?id=11885