Literarni izričaj

PLAVI ZMAJ

Negdje daleko živi jedan neobičan zmaj. Plavi zmaj. On je vrsta malenog morskog puža… Plave je boje i vrlo je sitan, svega nekoliko centimetra i jedna je od najljepših životinja na svijetu. Živi u oceanima nošen tropskim strujama, koje ga znaju donijeti sve do obala Australije i Južne Afrike. Grabežljivac je koji se hrani otrovnim meduzama, a svoj otrov čuva u svome tijelu i kasnije ga koristi za samoobranu. Ubod plavog zmaja, zbog otrova, za ljude može biti osobito bolan. 

Naš mali plavi zmaj nije ni svjestan svoje opasnosti za okolinu. Živi u svojoj toploj uvali mora, među mekanim algama i toplim pijeskom. Ima prijatelja meduzu i oni se jako dobro slažu. Vole se igrati skrivača po cijele dane, sve dok im predvečer ne dosadi. Oni se jako vole igrati zajedno i ništa im nitko ne može. Ponekad se izgube pa se, nošeni morskim strujama, opet nađu putem kojim su išli. Jednoga dana plavi je zmaj slučajno stigao na obalu gdje su bili ljudi. Ljudi su ga vidjeli i jedno dijete mu je prišlo i gledalo u njega. Ono ga je uhvatilo, diveći se njegovoj ljepoti, ali se plavi zmaj jako uplašio pa ga je uboo u ruku i dijete ga je odmah pustilo u vodu. Plačući pobjeglo je svojoj majci u zagrljaj, a plavi je zmaj, ni ne znajući što je učinio, vidjevši te suze odlučio nikada više prilaziti ljudima. Rekao je svom prijatelju meduzi da se više nikada neće razdvajati, zato što to može biti opasno za njih. Vratili su se u svoju voljenu uvalu, svojem svakodnevnom životu i svojoj igri. 

Najveće se opasnosti ponekad kriju u nepoznavanju jedni drugih…

Elinela Pap

ZAŠTO LJUDI ODLAZE?

Zašto ljudi odlaze? Toliko mnogo je odgovora, a samo je jedno pitanje. Odlaze za boljim životom, neki kažu. Odlaze tražiti sreću, novi život. Zašto ljudi napuštaju svoju rodnu zemlju? Zemlju u kojoj su se rodili i odrastali. Zar nije to tlo po kojem su prvi put prohodali? Zar nisu ondje progovorili svoju prvu riječ? Ondje su naučili svoj materinski jezik, svoje narječje. Naučili su svoje običaje i tradicije. Toliko je navika i sjećanja u čovjekovu životu zabilježeno u njegovu srcu. Nakon svih životnih uspona i padova, nakon svakog trenutka, onog dobrog i onog lošeg, čovjek i njegovo srce odlučuju otići u nepoznato. Čovjek, svjestan svega, odlučuje otvoriti novo poglavlje u svome životu. On ostavlja sve za sobom. Uspomene, sjećanja, osmijehe, ljubavi... Ostavlja svoju majku i oca i odlazi na put. Putuje i razmišlja, ali ne osvrće se i ne pomišlja o povratku. A onda, kada nogom zakorači na tuđe tlo, nema isti osjećaj kao u svojoj zemlji. Ostaje u toj zemlji, ali ništa nije isto. Svaki dan, on razmišlja o svojem domu. Razmišlja o svom zavičaju, svom jeziku. No, ne napušta tuđu zemlju. U trenutcima odmora odjednom se prisjeti svega što je volio u svojoj zemlji. Prisjeti se oca i majke. Prisjeti se jutarnjih šalica svježeg mlijeka i toploga kruha. Sjeti se mirisa rosne trave u rano jutro. Sjeti se onoga najvažnijeg, a to je onaj predivan osjećaj kada si u svom toplom domu okružen onima koje najviše voliš. Čovjek odlučuje otići natrag u svoju rodnu zemlju. Kada se vrati, otrči u suzama k svome ocu i majci, zagrli ih i poljubi. Opet je udisao svježi zrak svoga kraja i gazio po svojem rodnom tlu. Ušavši u svoj dom, preplavila ga je beskrajna sreća. Odluči ostati ondje zauvijek. Jednom, dok je sjedio u svojoj udobnoj fotelji i ispijaotopli čaj, nešto se upitao. Upitao je samoga sebe : "Zašto ljudi odlaze iz svoje rodne zemlje?" Brzo je u svome srcu pronašao odgovor. Ljudi odlaze kako bi spoznali što dom zaista jest.

Elena Grabar 

PRIRODA JE MOĆNA

Bok, ljudi! Ja sam planet Zemlja… Zašto bacate u prirodu otpad?

Svakodnevno prolazim kroz teške trenutke i pitam se zašto ljudi odbacuju sve što im ne treba tamo gdje ne treba i ne smije se. Raduje me kada vidim da nema u gradovima puno automobila. Bolje je da odete biciklom ili pješice u školu ili na posao, ne samo zbog vašeg zdravlja, nego i zbog mog. Tužna sam kada vidim kako su mi onečišćeni oceani. Moja najveća bogatstva. No borim se i trudim obnoviti se svaki put iznova. Kada neko baca ili kida nešto što ne smije, ja ću mu uzvratiti… Kada on negdje nešto posadi, to nikada neće iznići...  

Čuvajte me kao što i ja čuvam i darujem vas svakodnevno.

Filip Kunović

PRIRODA JE MOĆNA

Priroda je sve što nas okružuje, to je cvijet u mome dvorištu, to je drvo u mome vrtu, to je nebo plavo koje gledam, to je sunce drago koje grije. To su kiše rane ili kasne, to je snijeg koji se bijeli, to je more plavo nebesko i tu su rijeke svjetske. 

Mogla bih unedogled nabrajati ljepotu prirode jer je priroda velika i moćna. Moćnija je od običnog čovjeka, moćnija od cijeloga svijeta. Pitamo se zašto nema snijega tako često zimi, zašto su suše sve češće ljeti i zašto se poplave pojavljuju sve jače. Odgovore tražimo u drugima, ali odgovor smo mi sami. Mi smo krivi za sve posljedice prirode ove jer dok se mi ne promijenimo, neće se ni priroda promijeniti prema nama. Zašto smo sami sebi neprijatelji najveći, zašto ne cijenimo svako drvo koje predstavlja zrak koji udišemo. Budimo odgovorni, poštujmo majku prirodu i njezino bogatstvo jer je jedinstvena i neprocjenjiva svaka biljka na ovom svijetu. 

Zar nije ljepše biti okružen zelenilom i raznoraznim cvijećem umjesto smeća. Zar nije ljepše gledati u čisto plavo more nego u zagađeno. Potresi, poplave i tornada prestat će onda kada mi postanemo odgovorni, jer priroda je ta koja je moćnija od nas. Samo je jedna jedina majka priroda za sve nas na ovome svijetu koja nema zamjenu i zato ju čuvajmo jer priroda je nepredvidljiva. 

Lana Brkić