Literarni izričaj

Učenici su birali između tri teme: "Priroda je moćna", "Neobične životinje" i "Tijek misli".

PLAVI ZMAJ

Negdje daleko živi jedan neobičan zmaj. Plavi zmaj. On je vrsta malenog morskog puža… Plave je boje i vrlo je sitan, svega nekoliko centimetra i jedna je od najljepših životinja na svijetu. Živi u oceanima nošen tropskim strujama, koje ga znaju donijeti sve do obala Australije i Južne Afrike. Grabežljivac je koji se hrani otrovnim meduzama, a svoj otrov čuva u svome tijelu i kasnije ga koristi za samoobranu. Ubod plavog zmaja, zbog otrova, za ljude može biti osobito bolan. 

Naš mali plavi zmaj nije ni svjestan svoje opasnosti za okolinu. Živi u svojoj toploj uvali mora, među mekanim algama i toplim pijeskom. Ima prijatelja meduzu i oni se jako dobro slažu. Vole se igrati skrivača po cijele dane, sve dok im predvečer ne dosadi. Oni se jako vole igrati zajedno i ništa im nitko ne može. Ponekad se izgube pa se, nošeni morskim strujama, opet nađu putem kojim su išli. Jednoga dana plavi je zmaj slučajno stigao na obalu gdje su bili ljudi. Ljudi su ga vidjeli i jedno dijete mu je prišlo i gledalo u njega. Ono ga je uhvatilo, diveći se njegovoj ljepoti, ali se plavi zmaj jako uplašio pa ga je uboo u ruku i dijete ga je odmah pustilo u vodu. Plačući pobjeglo je svojoj majci u zagrljaj, a plavi je zmaj, ni ne znajući što je učinio, vidjevši te suze odlučio nikada više prilaziti ljudima. Rekao je svom prijatelju meduzi da se više nikada neće razdvajati, zato što to može biti opasno za njih. Vratili su se u svoju voljenu uvalu, svojem svakodnevnom životu i svojoj igri. 

Najveće se opasnosti ponekad kriju u nepoznavanju jedni drugih…

Elinela Pap

PLES PAHULJICA

 

Pahuljice padaju, plešu cijeli dan.

Vrte se u krug, padaju u san.

 

Ruka za ruku, noga ispred noge,

sve od reda svoju brigu vode.

 

Kad se vjetar udruži sa suncem sjajnim,

pahuljice se tope, sve se čini bajnim.

 

Andreas Ivančić 

TAMO, TAMO DA PUTUJEM

 

Sanjam da putujem u daleki kraj

tamo gdje kažu da je raj.

 

Gdje su zlatna polja, plavo more

i visoke, čvrste, daleke gore.

 

Sanjam da putujem u mjesto ljubavi i sreće,

tamo gdje sreće ima još veće.

 

 

Zvonimir Vračarić 

PRIRODA JE MOĆNA


Eno, vidi, mladi medo šeće po mojoj nježnoj zelenoj travi,

dok vjeverica brzo trči po našem najdražem hrastu starom,

a moj plavi potok žubori od sreće jer ga ribe škakljaju i previše…

Po mojoj planini koračaju jeleni s divnim rogovima,

zmija se sunča na mojoj velikoj stijeni…


Ponosna sam na sve jer sam ja ta moćna priroda

koja je puna drveća, životinja, stijena, planina i spokoja.

Ja osjetim svaki povjetarac koji gura nježno travu,

osjetim i lišće koje polagano pada u jesen,

osjećam čak i kad se sve zaledi…


Svako godišnje doba učini me još posebnijom...

Kada je proljeće, sve cvate u milijun boja,

ljeti je zeleno i toplo,

jesen prekrijem tamnijim nijansama,

zima mi nosi bijeli pokrivač…

A onda sve kreće opet ispočetka.


Obožavam kada vidim ljude

koji često imaju piknike,

kada osjetim ljudski dodir, odmah se sva očarana zarumenim…


Tako brižni, čiste me i brinu,

a ja njima podarim svježeg zraka zauvijek…


Iva Markovinović


O ČEMU SVE MATEO MISLI?

 

Zašto medvjedi spavaju zimski san i

ne prožive ni jedan zimski dan?

Zašto zec ima velike uši

kada mu to sve skupa strši?

Kako to da pčela leti

kada joj se nitko ne prijeti?

Zašto ljudi imaju dvije noge

koje ih često na krive staze vode?

Kako to da pas laje, a

ne kaže “Što je?”?

Zašto čovjek skače

kada izgubi hlače?

Kako to da žaba skače, a

ona nije malo mače?

Kako to da sat kuca

ako nema srca?

Kakvi su ovo dani

u kojima nas korona sve davi?

I kakva je ovo rima

kada u njoj ništa ne štima?

 

Mateo Topić 

VJEVERICA MALA


Vjeverica mala na granu je stala

pa je pala.

Pala je na žir

i nestao je mir.

Viknula je: “Jooooj!

Sad me boli repić moj!”

Našla je žir

i bio je mir.

 

Petra Humplik 

ZIMSKA USPAVANKA

 

Zima je pjevala uspavanku cvijeću,

upalila je svoju veliku svijeću.

 

Cvijeće je spustilo svoje glavice

u vrtu kod tete Marice.

 

Zaspalo je zimski san

dok ne svane topli proljetni dan.

Petra Humplik 

ZAŠTO LJUDI ODLAZE?

Zašto ljudi odlaze? Toliko mnogo je odgovora, a samo je jedno pitanje. Odlaze za boljim životom, neki kažu. Odlaze tražiti sreću, novi život. Zašto ljudi napuštaju svoju rodnu zemlju? Zemlju u kojoj su se rodili i odrastali. Zar nije to tlo po kojem su prvi put prohodali? Zar nisu ondje progovorili svoju prvu riječ? Ondje su naučili svoj materinski jezik, svoje narječje. Naučili su svoje običaje i tradicije. Toliko je navika i sjećanja u čovjekovu životu zabilježeno u njegovu srcu. Nakon svih životnih uspona i padova, nakon svakog trenutka, onog dobrog i onog lošeg, čovjek i njegovo srce odlučuju otići u nepoznato. Čovjek, svjestan svega, odlučuje otvoriti novo poglavlje u svome životu. On ostavlja sve za sobom. Uspomene, sjećanja, osmijehe, ljubavi... Ostavlja svoju majku i oca i odlazi na put. Putuje i razmišlja, ali ne osvrće se i ne pomišlja o povratku. A onda, kada nogom zakorači na tuđe tlo, nema isti osjećaj kao u svojoj zemlji. Ostaje u toj zemlji, ali ništa nije isto. Svaki dan, on razmišlja o svojem domu. Razmišlja o svom zavičaju, svom jeziku. No, ne napušta tuđu zemlju. U trenutcima odmora odjednom se prisjeti svega što je volio u svojoj zemlji. Prisjeti se oca i majke. Prisjeti se jutarnjih šalica svježeg mlijeka i toploga kruha. Sjeti se mirisa rosne trave u rano jutro. Sjeti se onoga najvažnijeg, a to je onaj predivan osjećaj kada si u svom toplom domu okružen onima koje najviše voliš. Čovjek odlučuje otići natrag u svoju rodnu zemlju. Kada se vrati, otrči u suzama k svome ocu i majci, zagrli ih i poljubi. Opet je udisao svježi zrak svoga kraja i gazio po svojem rodnom tlu. Ušavši u svoj dom, preplavila ga je beskrajna sreća. Odluči ostati ondje zauvijek. Jednom, dok je sjedio u svojoj udobnoj fotelji i ispijaotopli čaj, nešto se upitao. Upitao je samoga sebe : "Zašto ljudi odlaze iz svoje rodne zemlje?" Brzo je u svome srcu pronašao odgovor. Ljudi odlaze kako bi spoznali što dom zaista jest.

 

Elena Grabar 



PRIRODA JE MOĆNA


Priroda je zbilja moćna,

priroda je puna šarenih boja,

priroda je svima lijepa i potrebna,

bogata je različitim oblicima…

Priroda je naša tiha majka,

a mi njezini nespretni sinovi,

koji ju katkad uništavamo…

Ali ona je moćna i čuva se,

ima svoje zaštitnike…


Melani Grganić

PRAVA TETA

 

Moja teta svijetom šeta

iako je stara dvadeset ljeta.

Prava teta je kraljica svih kraljica

jer nosi puno špangica.

Na svojoj dugoj kosi

često kapu nosi.

Ona često glumi klauna i žonglera

jer tada joj se duh izbaci iz lera.

Svaki dan na priča priče

od čiča Miče.

U proljeće se više družimo

i mobitelima manje služimo.

S njom je uvijek dobra zabava

jer klaun nikada ne spava.

 

 

Martin Petričević 

MATEINE MISLI, ZAMISLI!

 

Zašto se trava zeleni, a ne plavi

i zašto su mravi toliko mali?

Imaju li životinje rođendanske želje

i koliko dugo traje dječje veselje?

Koliko je ukupno ptica na svijetu

i zašto svinja ne drži dijetu?

Koliko ima riba u Dravi

i koliko brodova plovi po Savi?

Kada će korona virus proći

i kada ću opet u školu moći?

 

 

Matea Kobaš 

MAJČIN DAN

 

Danas je dan crvenih ruža

što se majci pruža.

Danas je majčin osmjeh sve veći

I taj me osmjeh vodi putu ka sreći!

Danas sve izgleda kao srce ili ruža

I danas svako dijete majci čestitku pruža.

Draga majko, ja ti ovom pjesmicom zborim

da te jako, jako volim.

Želim ti reći još samo jednu stvar

Sretan ti Majčin dan!

 

Matea Kobaš 

PRIRODA JE MOĆNA


Bok, ljudi! Ja sam planet Zemlja… Zašto bacate u prirodu otpad?

Svakodnevno prolazim kroz teške trenutke i pitam se zašto ljudi odbacuju sve što im ne treba tamo gdje ne treba i ne smije se. Raduje me kada vidim da nema u gradovima puno automobila. Bolje je da odete biciklom ili pješice u školu ili na posao, ne samo zbog vašeg zdravlja, nego i zbog mog. Tužna sam kada vidim kako su mi onečišćeni oceani. Moja najveća bogatstva. No borim se i trudim obnoviti se svaki put iznova. Kada neko baca ili kida nešto što ne smije, ja ću mu uzvratiti… Kada on negdje nešto posadi, to nikada neće iznići...  

Čuvajte me kao što i ja čuvam i darujem vas svakodnevno.

Filip Kunović

MOJ MEDO EDO

 

Jedan se medo zvao Edo.

 

Taj medo stalno spava

i nikad ga ne boli glava.

 

O njemu uvijek pričam priču,

a drugi samo glavom miču.

 

Edo sve moje tajne zna,

on i ja smo prijatelja dva.


Ida Filković 

ČAROLIJA RIJEČI

 

Izgovorene riječi mogu čarobne biti,

u njima se mogu tuga i sreća kriti.

 

Ponekad su tople, a ponekad  hladne,

izlaze iz usta kao da su gladne.

 

Lijepe riječi osmijeh na lice stave,

a one ružne samo problem prave.

 

Riječi mogu tako čarobne biti,

kao čarobnim štapićem istinu skriti.

 

Ida Filković 

PRIRODA JE MOĆNA


Priroda je sve što nas okružuje, to je cvijet u mome dvorištu, to je drvo u mome vrtu, to je nebo plavo koje gledam, to je sunce drago koje grije. To su kiše rane ili kasne, to je snijeg koji se bijeli, to je more plavo nebesko i tu su rijeke svjetske. 

Mogla bih unedogled nabrajati ljepotu prirode jer je priroda velika i moćna. Moćnija je od običnog čovjeka, moćnija od cijeloga svijeta. Pitamo se zašto nema snijega tako često zimi, zašto su suše sve češće ljeti i zašto se poplave pojavljuju sve jače. Odgovore tražimo u drugima, ali odgovor smo mi sami. Mi smo krivi za sve posljedice prirode ove jer dok se mi ne promijenimo, neće se ni priroda promijeniti prema nama. Zašto smo sami sebi neprijatelji najveći, zašto ne cijenimo svako drvo koje predstavlja zrak koji udišemo. Budimo odgovorni, poštujmo majku prirodu i njezino bogatstvo jer je jedinstvena i neprocjenjiva svaka biljka na ovom svijetu. 

Zar nije ljepše biti okružen zelenilom i raznoraznim cvijećem umjesto smeća. Zar nije ljepše gledati u čisto plavo more nego u zagađeno. Potresi, poplave i tornada prestat će onda kada mi postanemo odgovorni, jer priroda je ta koja je moćnija od nas. Samo je jedna jedina majka priroda za sve nas na ovome svijetu koja nema zamjenu i zato ju čuvajmo jer priroda je nepredvidljiva. 


Lana Brkić