Slavenska mitologija u našim motivima

U slavenskoj mitologiji prvobitno ispoljavanje Svevišnjeg Apsoluta, tvorca čitavog svijeta. Do njegove pojave čitav Svemir se nalazio u stanju »nepostojanja« ,t o jest nije bilo ni bogova, ni materije, ni prostora, ni vremena, ni vidljivog ni nevidljivog svijeta.

Rod je dvospolni bog, koji ima u sebi i muški i ženski početak. Rod je otac bogova, Rod je i majka bogova. Zatim je Rod izdvojio iz sebe odvojen muški početak boga Svaroga i ženski početak boginju Ladu.

Bog groma i munje (gromovnik), vrhovno božanstvo u panteonu slavenskih bogova. Opisan je kao grub čovjek s bakrenom bradom. Vozi se u kočiji upregnutom jarcem te nosi moćnu sjekiru, a katkad i čekić. Sjekiru baca na zle ljude i duhove, koja se uvijek vraća u njegovu ruku.

Njegovi gromoviti znakovi su često bili nacrtani ili ugravirani na krovove kuća, da bi zaštitili ljude od gromova.

Bog je zemlje, voda i podzemlja; povezivan je sa zmajevima, stokom, magijom, glazbenicima, bogatstvom i prijevarom. Perunov je glavni protivnik, a njihova je borba jedan od najvažnijih mitova u slavenskoj mitologiji.

Veles ima moć transformacije u različite životinje, ali najčešće je obitavao u obliku medvjeda.

Perunov sin, bog-sunce, gospodar zemlje, bog rata, bog koji daje bogatstvo, plodan bog, bog vratar podzemnog svijeta, bog rudnika, bog dragih metala. U legendama često se pojavljuje u obliku hromog vuka (vukovi- inkarnacija duša).

Bog rata i razaranja, utjelovljenje smrti i sile, jurio je na crnom pastuhu, bio je opasan sa sedam mačeva, i okružen jatom zlokobnih vrana.

Nosio je štit, kacigu i za pasom rog.

Boginja smrti i zime, pojavljuje se u raznim obličjima. Najčešći je lik lijepe djevojke crne kose i izuzetno bijele puti vučjih očnjaka i kandžama na rukama. Morana je letjela na metli i plovila na ljusci od jajeta i ove odlike će, kasnije, biti pripisane novom duhovnom biću – vještici.

Rusalka je u slavenskoj mitologiji vodena vila koja živi u rijeci ili jezeru. Obično (ali ne uvijek) se opisuje kao sirena, žena s donjim dijelom tijela ribe. Stariji mitovi o Rusalkama lokalno se razlikuju, ali u kasnijima prevladava viđenje Rusalka kao zlih sirena ili vila. Imaju dugu, kosu za koju su neke legende tvrdile da je uvijek mokra, jer, ako Rusalka previše proboravi na suhom i osuši joj se kosa, umrijet će.

Rusalke oko Save, Dunava i Dnjepra su drage, vesele i pjevale su pjesme. Također su pomagale junacima u boju, zbog čega su česta tema narodne poezije. U svojim zabavama odabrale bi neku vrbu ili brezu pored rijeke na koju bi sjele, pa bi noću skakale s nje, češljale svoju dugu kosu, divile se svojim ribljim repovima i plesale u vodi. Ujutro, na mjestu gdje je voda poštrcala dok su plesale u vodi, trava i žito raslo bi obilnije, ali, prema nekim mitovima, tko vidi Rusalke u njihovu plesu, odmah onijemi.

Domovoj je bio kućni duh u mitologiji Istočnih Slavena.

Domovoj je nastao od riječi dom. Bio je malo božanstvo i duh kuće. Često je nazivan djed ili gospodar kuće, Domovik, Djeduška, Starik, Khoromozitel.

U srednjovjekovnoj Poljskoj zvali su ih i ubozi (priča iz 15. st). U legendama se pojavljuje u liku malog dlakavog starca, ponekad ima rep i rogove. Mogao je uzeti lik mačke, psa, krave, a rjeđe u zmije i žabe.

Brine se o blagodati kuće, posebno o stoci što ga povezuje s bogom Velesom. Često se u kući mogao čuti Domovojev glas koji je zvučao kao jecaj, inače je bio blag i umirijuć. Domavoja je bilo teško pronaći u kućama, najviše se nalazio na tavanu, najčešće u napuštenim kućama. Opasno je bilo da ga ukućani vide. Raznim znakovima nagovještava nedaće i smrt. Njegova družica Domovika boravi u podrumu.

Prema legendi (u kojoj možda ima utjecaja kršćanstva) o porijeklu Domovoja koju navodi Mike Dickson Kennedy, u svojoj Enciklopedija ruskih i slovenskih mitova i legendi, dok je stvoritelj (Svarog) stvarao nebo i zemlju, neka bića su se pobunila protiv njega pa ih je protjerao na zemlju gdje su se udomaćili i postali kućna božanstva Domovoji ili Domaći.

Svarožić je u slavenskoj mitologiji mladi bog Sunca, ognja i zadružnoga ognjišta. Jedan od dva sina boga Svaroga dijete neba i čuvar vatre svoga oca. On je bog dobročinitelj, zaštitnik života, zrači svojom toplinom i svjetlošću, ali istovremeno ima i svoju razaračku snagu, može se pretvoriti u katastrofu, uništavatelja i ubojicu. Stoga je bio poštovan i kao bog rata, ali i borac protiv zlih sila, a vatra kada spaljuje i uništava, ujedno je i simbol očišćenja i preporoda.

Sin Svaroga i brat Dažboga ili Daboga. Kod Baltičkih Slavena značajno je obožavanje Svarožića - Radgosta. Titmar navodi da u Radgostovom hramu, kod Redarija, između mnoštva idola bogova postoji i jedan pod imenom Zuarasici - Svarožić (bog vatre i domaćeg ognjišta) kojeg narod najviše štuje. Njemu su pridonošene žrtve - muškarci i domaće životinje. U hramu su uz idole čuvane i zastave koje su se iz svetišta iznosile samo u slučaju ratnog pohoda. Tada su ih nosili pješaci. Svarožić na glavi ima klobuk protiv žege, u desnoj ruci rog obilja, o lijevome boku mač, kojim je sjekao zloduha, jureći na svome konju.