"Imajući u vidu multidisciplinarni karakter pozorišta kao medija, nema sumnje da će umjetnički potencijali Bošnjaka ovim činom dobiti snažan poticaj. Naime, pozorište je multimedijalna umjetnosti koja, po definiciji, podrazumijeva saradnju sa svim sferama umjetničkog izražavanja, pa se s pravom može očekivata da se uz već afirmisane Bošnjake umjetnike, uskoro pojave mnogi mladi talenti, dramski pisci, glumci, scenografi, kostimografi, režiseri, pozorišni kritičari…

Jednako je značajno i što će se formirati i naša pozorišna publika. Pozorište je povijesno središte socijalnog života, centar formiranja estetskog standarda svake zajednice; zbog preopterećenosti radnim obavezama i održavanjem porodice, prva generacija naših građana u dijaspori, realno nije imala ni vremena ni mogućnosti da formira pozorište kao sopstveno kulturni središte. Evo, sada, nakon punih 50 godina od svog postojanja u Njemačkoj, Prvo bošnjačko pozorište u dijaspori konačno je riješilo taj problem. Postavilo je čvrste temelje duhovnom i kulturnom središtu Bošnjaka u Njemačkoj, zemlji koja je, od vremena Getea i Šilera, pa do naših dana, jedna od vodećih svjetskih kultura, dobrim dijelom upravo zahvaljujući tradiciji vodeće pozorišne nacije svijeta, uz Englesku i Francusku."

"Prekrasna predstva. Moje čestitke autorici za tekst i glumu, za dekoraciju, za kompletan utisak koji nas je osvježio i potvrdio ljepotu naše kulture i naših običaja. Uživala sam...

Historija čovječanstva svjedoči koliko su jedan čovjek ili grupa ljudi uništili mnoge narode nanoseći im nezamislive štete. Isto tako se pamte i ulaze u historiju ljudi po dobru, ljepoti i umjeću da na jednom mjestu budu ambasadori svoje kulture i bogate tradicije. Ovo je najljepša melodija zavičaja, u kojoj pulsiraju naši gospodski korijeni i naše postojanje."

"Ovu bol rastavljanja, ostavljanja, pomiješanu sa otriježnjenjem i sviješću o toplini materine ruke i milovanja zavičaja i mahale Binasa u obilju pred nas prosipa. Tu je i ona bol razasutih širom tuđina onih što se vole i izgaraju u ljubavnim čežnjama a ne stižu jedno do drugoga. I potom, neprekinuti lanac stalnih dolazaka na kućni prag i odlazaka sa kućnoga praga. Sve ovo Binasa je dala u svojoj zavičajnoj predstavi s imenom Šta me snađe. Binasa je ne samo tekstopisac, ona je i režiser i scenarist i glumica, u predstavi u ulozi Zejne, a ostalih šest u ulogama Raze, Šaćire, Meke, Emine, Sabahete i Esme od kojih je, svaka za sebe, izvezla po jedan šareni rubac sudbine Bošnjakinje koja u svojim njedrima i dugim besanim noćima tiho sabureći nosi, tuge i uzdahe, i boli svoje, a prema vani je neranjiva, nesalomljiva, osmjehnuta, drčna, ponosita. Binasa je osnovala ovo Prvo bošnjačko pozorište u dijaspori da bi kroz scensko umjeće donijela pred nas sliku o nama samima, ženi posebno koju ona nekima tek otkriva, drugima ispravlja sliku o njoj, a neki je uopšte i ne vide, a drugi bi od te istinite slike o Bošnjakinji da uteknu; ali, Binasa nas odlučno zaustavlja da u polutami pozorišta ruku pod ruku sa svojom Bošnjakinjom na čas dokučimo i spoznamo samo nešto od njene plemenitosti, ali i da dokučimo na kratko i dio njenih patnji, čežnji i boli suočavajući nas licem u lice sa ženom koja je vrijedna divljenja, sa heroinom bez pijedestala i oreola, ostavljajući nas na kraju i u mislima o tome ko smo i šta smo to mi zapravo?"

"Sandžak, to sam i sinoć rekao, ima jednu katarzu, jednu kulturnu revoluciju i oni su je sinoć predstavili. Vi ste ovdje dugo, već dvadeset i kusur godina, neki možda i više. Pazite, Bošnjaci se na žalost predstavljaju sa malom ili velikom porcijom ćevapa, sa ili bez luka, sa 'veslanjima', krkanlucima, seljaklucima. To ne pripada našem kodu. Ja ne kažem, postoji i ta vrsta umjetnosti ... i to neko zove kulturom ... ali sinoć u dijaspori je urađena pozorišna predstava. To je trebalo doživjeti. To je revolucija za dijasporu. Bez da im imalo podilazim. Midhat i njegova hanuma koja je postavila prvu predstavu ali pazite, kvalitetnu predstavu u punom smislu riječi, i kad su oni zaledili publiku, punu salu, meni je bilo 'wau'! Šta je ovo sad!? Konačno da se i to dešava. Taj pravac treba slijediti."

"Onih devedesetih godina kada je rat lomio zemlju, a mi bili pritisnuti teretom vremena i brige, veliki broj naših sugrađana otišao je u zemlje Zapadne Evrope. Moja se porodica dugo nećkala, a onda je ipak odlučila da ostane – sada bih bio negde u Holandiji, vozio bicikl i čeznuo sa mantijama. Otuđeni, zaboravljeni, daleko od svega što su imali, naše bošnjačke porodice počele su da žive jedan drugačiji život. Onih prvih teških godina života, ćutali su i u nedrima nosili večitu želju, a onda bi kada noć padne u minutima pred san, razmišljali o majkama, smijali se nekim bezazlenim trenucima i sa blaženim osmehom zaspali. Sve potisnute emocije dolazile su u san u taj beskonačni prostor razgovora na svom jeziku, u svom punom identitetu, slobodni i sretni.

Predstava “Šta me snađe” sublimira bošnjačku lirsku priču, životnu anegdotu i jezičku britku perfekciju sandžačkih Bošnjaka, živu i onu najiskreniju emociju iz našeg sokaka prikrivenu zlatnim namazbesom. Ovo je priča o našem životu, halu, tradiciji, našim brigama, sreći, razumevanju, vaspitanju i poštovanju. Binasa Hajrović, autorica ovog pozorišnog amaterskog krika suočava nas sa životom kroz prizmu jasnog životnog majčinskog pitanja "Šta me snađe"."