Duga

Nikad ne prestajemo spoznavati vrijeme pa je stoga iznimno važno pokušati usporiti ga i iskoristiti svaki trenutak. Vrijeme je mnogo vrjednije od novca, slave, materijalnih stvari... Ono je vjerojatno najveće bogatstvo u našem životu.

Ljudi kojima ste se okružili i ono čime se bavite tijekom određenog vremena, govori o vama i vrijednostima koje cijenite. Ja, odnosno svi mi, moramo što više vremena provoditi u prirodi kako bismo iskoristili najbolje od sebe. Zamislite da smo dijamanti. Najtvrđi i najcjenjeniji elementi u prirodi. Svojim postupcima i vremenom koje trošimo, oblikujemo se. Na kraju, kako ćete vi, odnosno vaš dijamant izgledati, ovisi samo o vama. Zato budite u prirodi jer jedino tako možete spoznati sebe. Priroda je zaista puna dragocjenih primjera, ali trebamo uroniti u nju i čitati iz nje, neovisno o knjigama. Vjerojatno se sjećate, kada ste bili djeca, malenog oblutka na obali mora koji vam je privukao pažnju, blistav od vlage i sjaja Sunca. Obično ste ga uzeli i spremili, sigurni da ste ponijeli bogatstvo boja i sjaja, sve dok ga jedne večeri niste pronašli u nekoj zaboravljenoj vrećici i ugledali samo beživotan kamen bez ikakve dražesti. Niste ga smjeli baciti jer to je pouka! Trebali ste ga odnijeti ponovno do mora, izložiti ga zrakama Sunca i čudo njegove ljepote opet će se pojaviti. Zar ne bismo možda i mi mogli učiniti isto što i kamen? Zar ne bismo mogli obnoviti svoju ljepotu, svoju etiku i estetiku, kada bismo znali stupiti u kontakt s onim što će u nama potaknuti naše svjetlo, umjesto da iščezne u sjeni neznanja? Isto se dešavalo kod Srne, Brunhilde. Priroda i zrake sunca bile su svijet o kojem je mogla samo sanjati. Priroda joj je predstavljala neispunjenu sreću i u njoj budila ono najbolje. Nadu u bolji život, svjetlost u tami, pustolovine o kojima je mogla samo sanjati, miris svježe rose u proljetno jutro (za razliku od lijekova, znoja i uljnih svjetiljka u njezinoj kući) i veličanstven glas. Tako čist, sladak i svjež. Više nije moga izdržati da kipi i vrije svo to neznanje o drugom svijetu, nepoznatom i univerzalnom, da je odlučila povjerovati beskorisnim legendama. Netaknuta priroda ju je oblikovala. Ona je bila zdrava, tanka, vitka i visoka tako da su joj se divili svi u selu, a ono što je bilo kao šlag na torti, bile su velike i krupne zjenice kao kod srne.

Imala je dugu i ravnu kosu koja joj se prelijevala preko ramena poput svile. Ono što je svakoga privlačilo jest njezina vesela, ali ipak tužna strana, zato jer je željela biti sin. Roditelji su mislili da je zbog svoje želje o jednakosti lakoumna, ali to ne bijaše istina, bila je ona vrlo razumna i tankoćutna djevojka, vrlo pristojna i ljubazna prema drugima iako je bila iz bogate obitelji tj. baštinica.

Zato mi žene, ne smijemo, niti slučajno, pomisliti da nismo snažne, hrabre i vrijedne poput muškaraca, jer to nije istina! Što više govorimo o feminizmu, to više shvaćamo da borba za ženska prava postaje često sinonim mržnje prema muškarcima. To ne smije biti tako. Budite svoje!

Lana Frančin, 8.b, MŠ Pazin

(Rad je predložen za državnu razinu smotre Lidrano 2021.)