NOVI IZBORNI PREDMET - NOVA UČITELJICA
Informatika i Maja
Ako ste naslov povezali s pčelicom Majom ili onom iz slikovnica o djevojčici Maji onda ste se prevarili. Ovdje je riječ o našoj Maji, novoj učiteljici i novom izbornom predmetu ove školske godine, informatici. Učiteljica informatike odmah nas je osvojila svojom voljom i spremnošću da nam pomogne u svladavanju novih sadržaja. Kad je nešto novo onda je i zanimljivo. Zbog toga smo odlučile otkriti što više o učiteljici Maji. Evo što smo saznale.
Učiteljica Maja u djetinjstvu
Danas, sa učenicama " novinarkama"
Što vas je potaknulo i motiviralo da postanete učiteljica?
Nekako sam oduvijek htjela biti učiteljica. Još sam se kao mala, i prije nego sam krenula u školu, s prijateljicom igrala škole i ja sam uvijek bila učiteljica (iako sam bila mlađa ).
Polaskom u pravu školu ta je želja bila sve jača i kad sam napokon stigla do odabira zanimanja kojim se želim baviti nisam se dvoumila kao neki moji prijatelji. Ja sam točno znala koji fakultet želim upisati.
Sad kad radite s djecom kakvi su vaši dojmovi?
Još je ljepše i bolje nego kad sam se kao mala igrala učiteljice.
Što vas veseli, a što rastužuje kod učenika? Kako se učenici odnose prema vama?
Učenici su prema meni vrlo dragi, vole podijeliti sa mnom anegdote iz svog slobodnog vremena, neke priče i događaje koji su im se dogodili, hranu koju su jeli prethodnog dana i razne priče.
Ne mogu reći da me nešto posebno rastužuje kod učenika. Ponekad se naljutim i nakratko rastužim zbog nečijeg ponašanja ili ometanja nastave, ali to tako brzo prođe da se na kraju dana više toga i ne sjetim.
Ipak je više onih veselih i pozitivnih trenutaka koji obilježe svaki dan proveden u nastavi. Volim kada me učenici ne doživljavaju strogom pa se osjećaju slobodnima ispričati mi vic, pokazati mi novu igru ili pozdrav koji su osmislili. Htjela bih da učenici imaju povjerenja u mene, da me se ne boje i ne skrivaju svoja razmišljanja, već da osjete da sa mnom mogu podijeliti misli pa i tajne ako to žele.
Što vam je izazov u radu s učenicima?
Izazov je osmisliti sat za učenike i organizirati ga tako da učenicima bude zanimljiv, da sami dođu do zaključaka. Moram priznati da mi je ovaj dio teže napraviti u pripremanju nastave informatike. Ipak je tu puno pojmova za koje učenici nikad nisu čuli pa ne mogu samostalno doći do zaključaka. Stoga često vodimo razgovore o onome što znaju pa razgovorom proširimo znanje i dođemo do sadržaja koji im je nepoznat.
Kakvi ste bili kao učenica, kakve ste ocjene imali, opišite nam malo svoje školovanje?
U osnovnoj sam školi bila odlična učenica od 1. do 8. razreda te imam 8 pohvalnica kod kuće. Na kraju 8. razreda dobila sam i nagradu za najbolju učenicu tijekom osnovnoškolskog obrazovanja. Nisam to uopće očekivala pa je iznenađenje bilo još veće. I danas knjiga koju sam dobila na poklon stoji na posebnom mjestu u sobi tako da me podsjeti na odličan uspjeh. Bila sam vrlo aktivna u osnovnoj školi pa sam polazila puno izvannastavnih i izvanškolskih aktivnosti (kemijska grupa, biološka grupa, fizikalna grupa, ekološka grupa, dramska grupa, tamburaška grupa, folklor, Dječji forum, zajednica mladih) te sate dodatne matematike. Zanimljivo je što sam prvu jedinicu u životu dobila u 7. razredu baš iz matematike koju sam obožavala. Nisam se mogla sjetiti matematičke formule kad me učiteljica pitala i ne bi bilo u redu prema drugim učenicima da i ja ne dobijem jedinicu. Nikad nisam plakala kao taj dan, a mama i tata su mi se smijali zbog prve jedinice.
Nakon osnovne škole upisala sam prirodoslovno-matematičku smjer u Gimnaziji „Fran Galović“ u Koprivnici. Moje su se aktivnosti smanjile, ali sam i dalje svirala u tamburaškom orkestru osnovne škole koju sam polazila, plesala sam u folklornoj skupini i bila član zajednice mladih, a jedno sam vrijeme bila i predsjednica zajednice. No, zbog obveza koje sam imala u slobodno vrijeme, uspjeh u školi više nije bio odličan nego vrlo dobar. I iz godine u godinu moj je uspjeh bio sve bolji tako da mi je na kraju četvrtog razreda gimnazije nedostajala jedna petica da bi uspjeh na kraju godine bio odličan. No to mi je bila pouka da se više trebalo učiti kroz godinu te da je više trebalo raditi za školu, a ne za slobodne aktivnosti.
Upisala sam željeni fakultet – Učiteljski studij u Čakovcu. Mogu reći da sam bila uzoran student, polazila sam sva predavanja, dok su neki moji prijatelji ispijali kave u obližnjem kafiću ili spavali kod kuće. To mi je često donijelo još veći uspjeh na ispitima jer su me profesori zapamtili pa nisam morala pisati ispit ili odgovarati. Tijekom studiranja nikad nisam izašla na jesenski rok, odnosno uvijek sam sve obveze i ispite riješila prije ljeta pa sam redovno svake godine imala duge praznike od 3 mjeseca, a nekad i više. Lijepo je studirati ono što stvarno želiš i voliš.
Što volite raditi u slobodno vrijeme? Bavite li se nekim sportom?
U slobodno sam vrijeme najčešće sa svojim nećakom i nećakinjom. Gotovo svaki dan se viđamo pa se s njima igram, zabavljam, plešem, crtam i slično. Osim s obitelji, ostatak vremena provodim sa svojim dečkom koji mi pomaže oko škole kad ne stignem sve sama pa mi reže listiće ili lijepi plakate, a onda u slobodno vrijeme odlazimo u šetnje, kino, posjete muzejima, dvorcima, parkovima prirode ili gledamo filmove i serije kod kuće.
Ovog ljeta sam krenula na vježbanje zajedno s dečkom i prijateljicom pa odlazimo tri puta tjedno na trening. Trener nam svakog tjedna osmisli trening pa na taj način održavamo tjelesnu aktivnost. Plesala sam deset godina u folkloru, a posljednje dvije godine koje sam plesala bila sam članica dviju folklornih skupina tako da sam navikla na aktivnost i pokret.
Volite li čitati i koje knjige bi preporučili našim učenicima?
Moram priznati da sam kao mlađa puno više čitala nego danas. Odnosno, više sam čitala knjige po svom izboru i nevezane uz školu. Danas sve što čitam ima veze s poslom koji radim tako da ne čitam više romane koje sam prije desetak godina čitala. Najviše sam voljela čitati u vlaku kad sam putovala u Koprivnicu u srednju školu, odnosno u Čakovec na fakultet.
Učenicima ne bih preporučila konkretno neki naslov, već bih im rekla da čitaju što god ih zanima. Samo neka čitaju. Bio to časopis, roman, strip, novine, lektira – nije važno, samo neka čitaju. Bilo što da učenici pročitaju bolje je nego da ništa ne pročitaju. Pritom bih im savjetovala da čitaju tiskane primjerke, a izostave čitanje s ekrana mobitela, tableta ili računala.
Kakvu odjeću volite nositi?
Volim sve, najbolje rečeno. Nekako najviše volim traperice kad idem negdje, a trenirke ili tajice kad sam kod kuće. Volim i haljine, košulje, majice, veste. Zapravo nosim sve, nemam neki određeni stil. Što mi se određeni dan nosi, to obučem.
Koja vam je najdraža životinja odnosno imate li kućnog ljubimca?
Nažalost već 3 godine nemam kućnog ljubimca. Imala sam Azru, malog psa, deset godina je bila član moje obitelji. Bila je kućni pas i iznimno dobar ljubimac. Bila je jako zaigrana i voljela se maziti, grliti, kupati i nikad nije voljela biti sama, jedva je čekala da stignemo kući. Kad je ona uginula svi u obitelji smo toliko plakali da smo zaključili kako nikad više ne želimo imati kućnog ljubimca. Ne možemo ponovno prolaziti kroz tugu koji smo proživjeli, a nijedan pas nam neće biti kao naša Azra. Stoga nemam kućnog ljubimca, već živim sa sjećanjem na nju. Mislim da možete zaključiti kako volim male pse.
Volite li putovati? Koje mjesto vas je očaralo dok ste bili tamo, a koje biste još htjeli posjetiti?
Jako volim putovati. Srećom, plesala sam u folkloru pa sam imala prilike posjetiti mjesta koje sama možda nikad ne bih posjetila. Tako sam posjetila Tursku, Latviju, Grčku, Makedoniju, Poljsku, Sloveniju, Mađarsku i mnoga mjesta diljem Hrvatske. Nekoliko me mjesta očaralo i kad bih dobila na lutriji vjerojatno bih se tamo zaputila ponovno. To bi sigurno bio grad Krakow i rudnik soli u gradu Wieliczka te logor, odnosno muzej Auschwitz u Poljskoj, Baltičko more koje je slatko i smeđe je boje, a u kojem sam se kupala kad sam bila u Latviji, zatim iznimno slano i modro Jonsko more u Grčkoj, Ohridsko jezero i grad Ohrid u Makedoniji i mnoga mjesta u Hrvatskoj. Ne mogu se odlučiti samo za jedno mjesto jer je toliko lijepih mjesta, kako u Hrvatskoj, tako i izvan Lijepe naše.
Mnogi kažu da je tehnologija put prema budućnosti. Slažete li se s time?
Živimo u vremenu koje nam to dokazuje. Nevjerojatnom se brzinom tehnologija razvija i možda nismo ni svjesni što nam ona sve može donijeti. Tako da se slažem s izjavom.
Što biste poručili našim učenicima za kraj razgovora?
Bez obzira što sam učiteljica informatike, učenicima želim poručiti da ostave mobitele, tablete i računala. Više vremena provedite vani, s prijateljima uživo, a ne preko poruka i videozapisa koje snimate, sa svojom obitelji, uz knjigu, strip ili društvene igre. Elektronički uređaji nisu jedini izvor zabave.
Izborna nastava njemačkog jezika
Učenici 4, razreda ove jeseni počeli su pohađati još jedan novi nastavni predmet. Uz engleski jezik svladavat će i vještinu govorenja njemačkim jezikom. U tome će im pomoći učiteljica Jasna Cirkvenec. Malo više o njoj saznali su u razgovoru s njom prije početka sata.
Učiteljica Jasna s učenicima 4. razreda PRO Donji Mosti
Učiteljica Jasna u mlađim danima :-)
Što vas je potaknulo i motiviralo da postanete učiteljica?
Dugo sam radila u turizmu i onda sam shvatila da je to za mlade ljude. Nakon što je moja kćerka Andrea upisala prvi razred osnovne škole, ja sam upisala prvu godinu u fakultetu.
Zašto ste odabrali baš njemački jezik?
Njemački jezik sam odabrala zato što mi je bio najdraži predmet.
Sad kad radite s djecom kakvi su vaši dojmovi?
Svaki dan naučim nešto novo od svojih učenika.
Što vas veseli, a što rastužuje kod učenika? Kako se učenici odnose prema vama?
Veseli me kad su oni veseli, a rastužuje kad su oni tužni.
Što vam je izazov u radu s učenicima?
Osmisliti sat koji je poučan i zabavan.
Kakvi ste bili kao učenica, kakve ste ocjene imali, opišite nam malo svoje školovanje?
U osnovnoj školi sam bila uzorna učenica, u gimnaziji su mi ocjene bile lošije, a na fakultetu opet odlične.
Što volite raditi u slobodno vrijeme?
Volim se bavit poljoprivredom.
Kakvu odjeću volite nositi?
Volim se oblačiti sportsko. Najviše volim tamno plavu i rozu boju.
Koja vam je najdraža životinja odnosno imate li kućnog ljubimca?
Najdraža mi je životinja mačka.
Volite li putovati? Jeste li bili u Njemačkoj?
Jako volim putovati. Rođena sam u Njemačkoj i svake godine putujem u Njemačku.
Mnogi kažu da vrijediš onoliko koliko jezika znaš govoriti, slažete li se s tim?
Slažem se. U današnje vrijeme svaki jezik je potreban u svakom zanimanju. Od poljoprivrednika do liječnika.
Što biste poručili našim učenicima za kraj razgovora?
Poručila bi im da se više igraju vani na svježem zraku i da se što više kreću.
INTERVJU S UČITELJICOM ENGLESKOG JEZIKA
Teacherica Matea
Učiteljicu Mateu znamo od prvog razreda i zapravo znamo sve o njoj, ali smo ipak odlučile postaviti joj neka pitanja i saznati još ponešto o njoj. Pročitajte jesmo li uspjele u toj nakani.
Smeta li Vam kad djeca ne napišu domaću zadaću?
Domaća zadaća je posao koji bi učenici trebali napraviti, no naravno da se dogode situacije u kojima učenik zaboravi na svoje obveze pa tako i domaću zadaću. Naravno da mi smeta, ali ne zbog sebe, nego zbog učenika jer s domaćom zadaćom ponavljaju i uvježbavaju naučeno gradivo te onda kada je ne naprave, samo sebi štete.
Jeste li ljuti kad ispravljate naše testove?
Ne bih mogla reći da sam ljuta, više razočarana, posebice ako dosta učenika griješi na vrlo jednostavnim zadatcima i dobije lošu ocjenu zbog brzopletosti ili nedovoljno uvježbanosti nastavnih sadržaja.
Koja nastava vam je zanimljivija online ili u školi?
Svakako nastava uživo u školi jer smatram kako je interakcija i komunikacija uživo u realnom vremenu bogatija i ispunjenija za učenike koji mogu odmah reagirati i pitati ako nešto nije jasno; učenicima se sadržaji mogu lakše predočiti primjerima te pojasniti nejasnoće, dok u online okruženju to nije toliko izvedivo.
Koji vam je bio najdraži predmet u školi?
Najdraži predmet mi je bila povijest koju sam planirala i studirati, ali sam se ipak na kraju za Engleski jezik. Povijest me oduvijek fascinirala i obožavala sam slušati predavanja o prošlim događajima i zanimljivostima koji su se događali poznatim i nepoznatim ljudima.
Koliko ste puta bili u Velikoj Britaniji i kako vam se svidjela?
Veliku Britaniju sam posjetila samo jednom, no planiram se vratiti opet. Grad koji sam posjetila bio je London i on me oduševio svojom jednostavnošću i ljepotom. Hodajući ulicama grada osjećala sam se kao kod kuće. Svakako svima preporučujem putovanje tamo i uvjerena sam da nećete požaliti.
Kakav je bio osjećaj kad ste vidjeli kraljičin dvorac?
Kraljičin dvorac sam do tada vidjela samo na fotografijama i smatrala ga veličanstvenim, a ugledavši ga uživo samo je opravdao svoj status.
Jeste li bili na nekom mjestu o kojemu smo pričali na satu?
Osim Velike Britanije, posjetila sam pustinju u Maroku koju smo spominjali kada smo učili staništa životinja.
Jeste li bili na nekom mjestu o kojemu smo pričali na satu?
New York mi je još uvijek neostvarena želja i nadam se da ću ga jednog dana i posjetiti. To putovanje planiram već godinama, ali nikako da se uspije ostvariti posebice sada uz ovu nepogodnu situaciju u svijetu.
Koliko dugo vam je trebalo da naučite engleski?
Engleski jezik sam krenula učiti još u vrtiću tako da mogu reći da ga učim gotovo cijelog života. Jezik se ne uči preko noći te je potrebno mnogo truda i volje kako bi ga što uspješnije savladali.
Koliko jezika pričate?
Osim engleskog, mogu se sporazumjeti na njemačkom i španjolskom jeziku kojeg sam naučila gledajući španjolske serije.
Koja vam je najdraža boja?
Najdraža boja mi je kraljevsko plava za koju smatram da najbolje pristaje uz moju plavu kosu.
Imate li kućnog ljubimca?
Nemam kućne ljubimce jer sam alergična na životinjsku dlaku tako da nažalost ne mogu imati male mezimce.
Koje godišnje doba volite?
Volim sva godišnja doba, ali mogu reći da mi je ipak najdraže ljeto zbog svoje topline, zaigranosti, živahnosti, dugih sunčanih dana, uživanja na moru i druženja u prirodi s obitelji i prijateljima.
Koji vam je najdraži dućan?
Nemam omiljeni dućan, ali mogu izdvojiti Bershku, Calvin Klein, Pepe jeans i Adidas kao najdraže modne marke koje pronalazim u zagrebačkom shopping centru Areni.
Volite li više biti u selu ili u gradu?
Oduvijek sam više bila gradski tip, no također volim i selo. Kako radim u selskim školama i baka mi živi na selu, dosta vremena provodim tamo te mogu reći da mi paše što boravim pola dana na mirnijem i manje stresnom području te se onda ostatak dana vratim u užurbaniji gradski dio.
Jeste li mrzovoljni kad se morate rano buditi?
Nisam jutarnji tip i svako ustajanje ujutro mi predstavlja problem jer volim dugo spavati tako da rano ujutro nakon buđenja nisam baš dobar sugovornik, a pošto živim sama nemam na koga biti mrzovoljna osim na sebe.
Je li Vam draže hodati u štiklama ili u tenisicama?
Tenisice su uvijek moj prvi izbor. Iako i štikli i tenisica imam dosta velik broj, uvijek ću se odlučiti za tenisice koje kombiniram sa svim mogućim odjevnim kombinacijama.
Igrate li računalne igrice?
Ne igram igrice jer mi to ne ide i nisam dobra u tome.
Čega se najviše bojite?
Najviše se bojim visine i morskih pasa. Ovaj drugi strah ostao mi je još odmalena kada sam uporno pred ljeto gledala filmove o morskim psima koji su mi u isto vrijeme bili toliko napeti i užasavajući.
Koji vam je najdraži film?
Kao najdraži film izdvojila bih „The Invisible Guest“, španjolski triler koji me oduševio odličnom pričom i likovima te pokazao kako su Španjolci pravi majstori u osmišljavanju intriga i zapleta.
Pokraj naše škole živi “sused Vrabec”. Niski je to starčić uvijek s olovkom iza uha, kapom šiltačom na sijedoj glavi i debelim naočalama na izboranim očima. Često ga vidimo kako šeta školskim vrtom i popravlja naše šarene kućice za ptice i hranilice, pričvršćuje drvenu bijelu ogradu na cvjetnoj gredici. Napravio je prema nacrtu učiteljice malu drvenu pozornicu za naše lutkarske predstave i igrokaze. Uvijek rado u pomoć priskoči “sused Vrabec”, bilo kad treba popraviti drveni prozor na učionici ili izrezati komad štapa za sunčani sat. Zapravo , većinu drvenih predmeta i pomagala koje imamo i koristimo u školi napravio nam je “sused Vrabec”. Naša učionica gleda na njegovo dvorište i radionu iz koje se već rano ujutro čuje zvuk pile i drugih strojeva. Svi u selu znaju za njega i vrlo rado mu nose stvari na popravak. Mogli bismo reći da je on naš Geppeto. Porazgovarali smo s njim kako bismo saznali nešto više o njemu te mu zahvalili na svemu što nam je pomogao i napravio svojim vrijednim, vještim rukama.
1. Koliko imate godina i koliko dugo živite u Donjim Mostima?
Imam 84 godine, a u Donjim Mostima živim od 1965., znači 55 godina.
2. Zašto ste se odlučili za rad s drvetom odnosno da postanete drvodjelja/ stolar?
Još kao malog dječaka jako me zanimalo drvo. Moj otac je također bio tesar i drvodjelja pa sam se uz njega zainteresirao za drvo. Željezo me nije nešto posebno zanimalo. Ja sam završio i za tesara i stolara. Tesar radi krovišta, “šaluje” gdje se betonira, dok stolar radi prozore, vrata, ormariće, krevete i ostali namještaj.
3. Kako biste opisali svoje školovanje, kako je bilo biti učenik pred nekih sedamdesetak godina?
E, cure moje, moje školovanje bilo je zanimljivo. Ja nisam išao u školu za stolara nego samo u običnu osnovnu školu. A pošto me jako zanimao rad s drvetom i od oca sam naučio dobro raditi s njim nakon doseljenja u Donje Moste nisam mogao raditi neprijavljeno. Zbog toga sam morao plagati ispit. Polagao sam ga doma u svojoj kući. Ove prozore koje imam na kući sam radio sebi za ispit. Imao sam pet inspektora koji su me ispitivali i moram priznati mučili skoro pola dana.
4. Što vas je najviše zanimalo kao dijete?
Kao dijete najviše me zanimalo drvo. Moj djed je svako popodne išao u klet ( ja sam inače došao iz Zagorja, a tam ljudi vole popit), a ja sam se uvijek igrao s čavlićima, hoblićem i takvim nečim pa je znao vikati : Balavec jedan i posranec, buš mi klešta zgubil, buš mi zgubil...a ja sam se onda znao sakriti I dalje nastaviti raditi s komadom drva.
5. Čime su se djeca igrala kad ste vi bili mali?
Znali smo se igrati špekulama. Znali smo sami raditi igračke od bilo čega što smo našli.
6. Kako je biti susjed školi?
Ja se tome divim. Možda ne bih ni kupio kuću ovdje u Mostima da mi se nije odmah svidjela škola i crkva koje su tu odmah blizu. Imam dvoje djece, kćer i sina koji su ovdje završili osnovnu školu. Nažalost, oboje žive u gradu. Moja kćer je babica, a sin mehaničar. Volim kad čujem smijeh djece. Ne smeta me buka. Volim kad mogu nešto pomoći i popraviti kad treba za školu ili crkvu. Najviše bi me usrećilo da još doživim da vidim svoje praunuče.
8. Što vas veseli, a što ljuti kod djece danas?
Veseli me kod djece sve, posebno kad su pristojni i pozdrave. Djeca me ne mogu naljutiti. Naime, pamtim učitelja i župnika koji je dolazio u školu koji ako ih dijete nije gledalo i bilo potpuno mirno su znali i udariti ga. To mi se nikako nije svidjelo niti sam kasnije podržavao takav odgoj.
9. Što je najveće što ste napravili od drveta, a što najmanje?
Najveće što sam napravio je ormar regal, a najmanje ni ne znam iskreno.
10. Što najviše volite raditi od drveta?
Najviše volim raditi prozore i vrata. U tome stvarno najviše uživam.
11. Jeste li kad radili igračke ili lutke od drveta poput Pinokia?
Moram priznati da nisam, ali još uvijek stignem.
12. Što bi poručili djeci iz Mosti?
Poručio bih da uče i da budu dobri i pristojni, da pozdravljaju starije jer to starim ljudima puno znači.
Blic pitanja
Telefon ili mobitel?
Pizza ili grazelje?
Trenirka ili odijelo?
Računalo ili dlijeto?
Selo ili grad?
Pas ili mačka?
Istina ili laž?
Kako se zovete?
Dražena Rajsz
Igor Iveković
Zašto ste odlučili postati knjižničar i raditi baš u bibliobusu?
Dražena Rajsz:
„Odlučila sam se za zvanje knjižničara stoga što ono zahtijeva puno vještina i znanja (kompetencija) i na taj način se mogu stalno usavršavati i prilagođavati potrebama ovog zanimljivog posla. Rad u bibliobusu je dinamičan i veseo jer ispunjava našu misiju knjižničarstva: doći do svakog korisnika i ponuditi sve moguće informacije kojima raspolažemo.“
Igor Iveković:
„Rad u bibliobusu sam odabrao iz razloga što sam nekoliko godina bio trener i volim raditi s djecom. Pogotovo me veseli što mogu djeci koja žive u udaljenim mjestima od knjižnice dovesti pokretnu knjižnicu. Na taj način i oni mogu uživati u samostalnom izboru naše građe.“
Opišite jedan dan u bibliobusu.
Dražena Rajsz:
„Dan u bibliobusnoj službi počinje, da se malo našalim: „razmjenom fonda između bibliobusa i spremišta“! To znači da moramo izbaciti vraćene knjige i ubaciti one koje nam trebaju po rasporedu za taj dan i područje na koje idemo. Sve zajedno imamo oko 18.000 knjiga, a u bibliobus nam stane oko 2.500 knjiga. Malo nam je nezgodno što nemamo garažu za bus uz spremište pa knjige nosimo amo-tamo preko ceste. Ali sve se izdrži za zadovoljstvo naših korisnika. Zatim odlazimo na teren po ustaljenom rasporedu koji traje dva tjedna kako bi se obišlo svih 46 stajališta. Svaki slobodan trenutak slažemo knjige, a sada ih i brišemo alkoholom zbog epidemiološke situacije. Izdvajamo one koje treba ponovo zamotati u najlon ili eventualno popraviti. U spremištu se knjige opet moraju vratiti na policu, na točno određena mjesta kako bi smo ih lako pronašli. Kažemo da naš posao stalno traje, uvijek je dinamično.“
Koliko škola prođete u jednom danu odnosno koje područje sve obilazite bibliobusom?
Dražena Rajsz:
„Bibliobus posjećuje 12 općina na području Bjelovarsko-bilogorske županije. U jednom danu imamo 5-7 stajališta (od ukupno 46) na udaljenosti od 2-35 kilometara od Bjelovara. Osim škola posjećujemo i dječje vrtiće te Zatvor u Bjelovaru kako bi zatvorenici sami birali knjige te smo po tome, izgleda jedini bibliobus u Europi.
Kome sve posuđujute knjige?
Dražena Rajsz:
„Naši korisnici su uglavnom djeca predškolskog i školskog uzrasta, odgojitelji, učitelji, djelatnici Zatvora u Bjelovaru, umirovljenici i svi ostali kojima je bibliobus najpristupačnija knjižnica.“
Vraćaju li djeca knjige redovito i što najviše posuđuju?
Dražena Rajsz:
„Uglavnom svi redovito vraćaju knjige. Najviše se posuđuje zabavna literatura poput slikovnica, knjiga o životinjama, svemiru i prirodi, zatim stripovi, krimići i ljubići.“
Kojih knjiga/književnih vrsta ima najviše?
Dražena Rajsz:
„Bibliobus je „knjižnica u malom“ što znači da smo dio jedne velike knjižnice i to Narodne knjižnice „Petar Preradović“ Bjelovar te u njemu vozimo od svega po nešto. Najviše imamo dječje literature jer od ukupno 1.300 korisnika, učlanjene djece predškolske i školske dobi ima oko 1.000.“
Ispadaju li knjige iz polica tijekom vožnje?
Igor Iveković:
„O da! Dogodi se! Sve su police pod nagibom kako bi se smanjilo ispadanje u vožnji ali svejedno od trešnje vozila one se malo po malo gibaju i kada se malo jače zaljuljamo (pogotovo kada projuri šleper pored nas!) dio popada. Stoga ih na stajalištu moramo pogurati na stražnji dio police.
Kad bi ste mogli zaželjeti što bi od moderne tehnologije imao novi bibliobus, kako bi izgledao?
Igor Iveković:
„Vidjeli smo nedavno novi bibliobus iz Finske na električni pogon koji košta oko 4 miliona eura! Ima računala za korisnike (s pristupom na internet), printere, skenere, bankomat, uslugu pošte, plaćanja računa...izvana ima LED panoe i svaki puta može drugačije izgledati. Mi, za sada možemo samo maštati o tome.“
Gdje parkirate bibliobus nakon radnog vremena?
Igor Iveković:
„Bibliobus parkiramo u dvorištu Elektre Bjelovar iz razloga što je tamo u ograđenom i čuvanom prostoru. On je naše sredstvo za rad i nama je neprocjenjiv.“
Koja je vaša najdraža knjiga?
Dražena Rajsz:
„Zadnja knjiga koju sam pročitala je: Bio sam pas i opet sam Nene Lončar. To je dječja knjiga i jako mi se svidjela jer je osjećajna i govori o pravom prijateljstvu.“
Igor Iveković:
„Nemam neku najdražu knjigu jer je to teško izdvojiti. Inače dosta čitam kriminalističke romane.“
Što bi ste poručili djeci koja posuđuju u bibliobusu?
Dražena Rajsz:
„Ostanite vjerni knjizi. Nema veze ako niste čitali neko vrijeme: knjiga uvijek čeka na vas!“