Naime, povijesni zapisi Antuna Cuvaja kazuju da se 1820. nalazi škola u Donjim Mostima, a prvi učitelj bio je Franjo Olter. Škola je bila mjesto gdje se, osim obrazovanja, odvijao bogat društveni, zabavni i kulturni život. Učitelji su vodili razne grupe i sekcije. Povodom obilježavanja 200-te obljetnice, a u skladu s epidemiološkom situacijom pripremljena je izložba fotografija koja govori o bogatoj prošlosti ove područne škole. Izložba će biti prikazana i na web stranici matične škole. U četvrtak, 8. listopada, organiziran je integrirani nastavni dan na temu" Sretan ti rođendan školo!". Učenici su kroz literarne sastavke osvijestili značenje svoje škole i izrazili svoju ljubav prema njoj i svome zavičaju. Likovnim uratcima prikazali su svoju školu kao pravu staru ljepoticu. Ovaj događaj povezao je mještane svih generacija koji su pohađali ovu školu skupljanjem starih fotografija, zapisivanjem dojmova i zanimljivih događaja iz školskih klupa u prošlosti u Školski spomenar 2020. Svoje osvrte s puno volje i želje napisale su i učiteljice u mirovini Blanka Špoljarić i Edita Jembrih u kojima se vidi neizmjerna ljubav prema svojem pozivu tada, ali i njihovom prvom radnom mjestu, u maloj školi u Donjim Mostima. Mnogih učiteljica i učitelja koji su nekada radili u Donjim Mostima nažalost više nema, ali svatko od njih ostavio je neizbrisivi trag u sjećanjima svojih đaka. Pregledavajući fotografije mnogi će se sjetiti školskih dana i djetinjstva.

Na samom kraju, kakva bi to bila rođendanska proslava bez torte. S njom se zasladilo sadašnjih 20 učenika i dvije učiteljice te poželjelo svojoj školi još najmanje dvjesto godina punih dječjeg veselja i smijeha!

Sretan ti rođendan stara ljepotice!

Sjećanje

Kakva divna slučajnost! Poznanstvo iz osnovne škole, preko učiteljskog obrazovanja, završava na zajedničkom zadatku. Dolazak iz učiteljske škole s puno spoznaja i pedagoškog znanja ukazat će nam nove ciljeve života prema kojima će nas voditi novi način povezivanja s nepoznatom sredinom, s novim izazovima…

Imala sam tada 19 godina, a preda mnom velika odgovornost. Radost nam je pružao mali pas Džoni kojega smo dobile da nas zabvlja i čuva.

Pred sam početak nastave došao je u školu Donji Mosti inspektor NOK-a Bjelovar drug Ivan Sušec i donio Rješenje o imenovanju učitelja Stanka Drage za upravitelja ove novoimenovane osmogodišnje narodne škole o čemu svjedoči i Glavni imenik od 1. 9. 1955./56. godine. No učitelj Drago Stanko dobiva poziv za odsluženje vojnog roka i već 1. listopada imenovana sam upraviteljicom ove narodne osmogodišnje škole. Treba napomenuti da je tada škola u Donjim Mostima imala, koliko se sjećam nakon šezdeset godina, oko 270 učenika, a polazili su je učenici iz nekoliko sela: Gornji Mosti, Srednji Mosti, Donji Mosti, Gornje Zdjelice, Poljančani i Javorovac.

U školu 1956. dolazi učitelj Mirko Novosel, a ubrzo iste godine i učiteljica Marija Došen koja se smjestila u blizini škole u obitelji Hoić, te učiteljica Marija Lovriša kod obitelji Lovreković u Donjim Mostima. Mislim da je ovaj mali broj prosvjetnih djelatnika uspio naći zajednički jezik kao i cilj u životu ovih učenika i ove škole. Radili smo s radošću, radovali se dobru djelu i uspjehu.

Bili smo svjesni da u životu postižu uspjeh oni koji stanu na svoje noge i traže prilike koje im odgovaraju, a ako ih ne nađu, sami ih stvaraju. Nije bilo lako organizirati rad u nižim i višim razredima s tako malim brojem prosvjetnih djelatnika. Evo samo jedan primjer kako je šk. god. 1955./56. radila učiteljica Edita Jembrih: u prijepodnevnoj smjeni predavala je 5. i 6. razredu Povijest, Zemljopis, Ručni rad i slobodne aktivnosti sa 55 učenika, a poslijepodne radila je u kombiniranom odjeljenju 2. i 4. razreda sa 41 učenikom…

Škola je otvorila vrata selu, postala je okupljalište mladeži. Rad s njima događao se navečer uz petrolejsku lampu jer struje još nije bilo u Donjim Mostima. Kulturno-prosvjetni i društveni rad je “na visini”. Radimo i u organizaciji SSRN, ogranak Seljačka sloga – Tečaj CK s omladinom, čak radimo i nedjeljom jer su mladi tada slobodniji.

Pripremamo školske priredbe, a dobivenim smo novcem za tamburaški orkestar nabavili instrumente, koje smo dali raditi u Križevcima kod poznatog majstora Levaka. Orkestar je vodio gospodin Ivan Blažeković (Pičola), tadašnji orguljaš u seoskoj crkvi sv. Benedikta, s kojom, nažalost, nismo smjeli surađivati. To nam je teško palo jer nismo bili ateisti. Počele su s radom grupe učenika prema sklonostima djelatnika: folklorna, dramska, pjevački zbor, ritmika. Nicale su ideje i donosile plod koji nam je bio iznimno drag. Izvanrazredne akcije oduševljavale su učenike: skupljali smo žir koji je otkupljivala Šumarija Bjelovar; skupljali smo puževe poslije obilnijih kiša i prodavali ih Seljačkoj zadruzi; obrađivali smo poprilično veliki školski vrt i voćnjak (pozvani stručnjaci učili su nas cijepiti voćke). Već 1956./57. god. počela je raditi školska kuhinja u koju je stizao sir čak iz Amerike, a svaki dan dovozio se svježi kruh iz poznate pekare Kapela. Bila je tu i naša “desna ruka”, spremačica i podvornica, spretna i marljiva kuharica Milka Cvrtila.

Ne smijem zaboraviti ni nesebičan rad Školskog odbora čiji članovi brinu o životu škole i sela i osjećaju sve poteškoće navedenih prosvjetnih djelatnika. U školi stari trošni stan preuređuju u učionicu, a ostali djelatnici stanuju u selu. Čvrsto smo vjerovali u svoje snage, našu mladost i poletnost i uzdali se da naši ciljevi, dogovori i sloga neće biti uzaludni. Selo, a posebno mladež, bili su često uz nas uz svirku i pjesmu. Bio je tu i naš kolega Ivica Crnjak, žitelj čija je roditeljska kuća bila uz školu pa je kod nas u školi obavio i školsku praksu, a bili su tu i drugi mještani. Kupili smo bicikle da možemo otići u kino u Novigrad ili Kapelu, što ni po neasfaltiranoj cesti nije bio problem. Automobile jedva da smo i vidjeli, tek tjedno pred trgovinom ili velikim mlinom. Autobusna linija D. Mosti – Bjelovar održavala se jednom dnevno. A onda jednog dana, točnije 30.svibnja 1958. godine, radosti ovoga kraja bile su velike. Selo je dobilo struju. Prosvijetlili smo! Tu radost sela i ljudi teško je opisati…

Kolegica Marija Lovroša odlazi jer joj je suprug dobio premještaj u Sirač. Kolegica Marija Došen u međuvremenu se udala i postala Bjelobrk te otišla u Novi Sad, kolega Mirko Novosel otišao je u Kapelu, kolegica Edita Jembrih odlazi u Koprivnicu jer se udala za čovjeka koji nam je u selo donio struju, a ja, Blanka Špoljarić, dobivam nove kolege, bračni par Josipa I Mariju Suknajić.

Bila je to 1960. i peta godina moga učiteljevanja u Donjim Mostima, a i zadnja, jer sam tada bila već na kraju svog studija u Višoj pedagoškoj školi u Zagrebu. Dobila sam radno mjesto u I. Osnovnoj školi, gdje sam dočekala i umirovljenje.

Naučile smo i shvatile još u školi da je upornost prva čovjekova vrlina i da je učitelj dostojan tog imena kada uspije probuditi u svojih učenika, ali i roditelja, duh slobodnog mišljenja i osjećaj osobne odgovornosti. Naučili su nas da život učitelja mora biti učeniku “ogledalo”.

Blanka Špoljarić Marušić

Školska godina 1955. / 56. Donji Mosti i moje prvo radno mjesto nakon završene Učiteljske škole u Križevcima. Moju kolegicu Blanku Špoljarić i mene srdačno su prihvatili divni ljudi iz Donjih Mosti i okolnih sela Poljančana, Gornjih Mosti, Javorovca i Gornjih Zdjelica pa je početna neizvjesnost i trema ubrzo nestala.

Radile smo u šestogodišnjoj školi. Peti i šesti razred išao je prijepodne na nastavu, a niži razredi poslijepodne jer su postojale samo dvije učionice. U kombiniranom odjeljenju 1. i 2. razreda podučavala sam 43 učenika.

Navečer, poslije nastave, uz petrolejku jer nije bilo struje, imali smo druženja s omladinom. Kao i danas i tada je postojala suradnja s roditeljima i stanovnicima. Organizirale smo priredbe. Na njima smo zaradili nešto novca pa smo dale izraditi tambure u Križevcima, a naš orguljaš Ivo Blažeković je uvježbavao djecu sviranju na njima.

Svi važni događaji su se redovito bilježili u Spomenicu škole.

Surađivali smo i sa zadrugom da bi nešto zaradili za školu. Jednom smo sakupili puni koš puževa koji su prenoćili u školskom hodniku. Drugi dan u košu nije bilo ni jednog puža, ali su zidovi i strop bili njima prekriveni.

Mostovljanci su bili darežljivi pa su nam za Božić donijeli meso, sarmu i kolače. Učiteljice službeno nisu smjele slaviti Božić, a upravo tada se pred školom zaustavio auto. Došla je inspekcija. Kolegica i ja smo brzinom munje sva jela sakrile pod krevet i stol je ostao prazan, a inspektori otišli gladni.

Kad je napadao snijeg s učenicima smo uživale u zimskim radostima.

1958. bila je značajna godina za selo, ali i za mene. Dobili smo struju, a ja sam tada upoznala svog sadašnjeg supruga.

Drago mi je što su se učiteljstvom zarazile i moje dvije kćeri pa bi se moglo reći da nam je to obiteljsko zanimanje.

Lijepo je bilo u Mostima. Iako smo bile mlade, ljudi su nas cijenili kao prosvjetne djelatnike. Bilo je to lijepo i važno razdoblje moga života kojeg se rado sjećam i u svojoj 83. godini. Žao mi je što danas ima sve manje seoskih škola i djece u njima.

učiteljica u mirovini Edita Jembrih Lovas

Dudiljnjak

Znam da ne znate što je to, pa ću vam odmah reći. To je prostor na kojemu rastu dudovi, a dudovi su voće koje smo jeli nekad umjesto kivija, banana, papaje i drugih koje vi, današnja djeca, imate.

Uf, bljak! Što je to?- pitao se jedan dječak kad je kraj puta vidio popadale crne dudove i činili su mu se ružnim i nepotrebnim. To je nepravedno prema skromnom dudu koji obilno dijeli svoje plodove na sve strane, a zauzvrat ne traži ništa.

U našem selu bio je jedan takav dudiljnjak. Nekad ga je neki dobri čovjek zasadio jer nije mislio samo na sebe, već i na one koji će doći i proći putem. Bilo je tu bijelih, crnih i ljubičastih plodova, sitnih i krupnih. Počeli bi dozrijevati početkom ljeta, oni prvi krupni, a posljednji, sitniji, dočekali bi i jesenske dane.

A tko se tu sve nije častio i slastio?

Najviše su ih jela djeca, prsti i usne plavili su im se i lijepili. Slađi su bili od bilo kakve slatke žvake ili bombona i djeca nisu morala piti nikakve vitaminske pilule jer su vitamina dobila dosta.

Dudova je preostalo i za guske i patke koje su se došle posladiti poslije kupanja u potoku. Nije bilo mrsko niti kokicama i purama kljucnuti. A uživale su slatke plodove još ovce, koze i druga rogata svojta.

Jedino susjedov pas nije u tome uživao, nego bi s osobitim zadovoljstvom tjerao u bijeg bosonoge dječake. No oni bi lako našli spas popevši se na dud koji bi bio najbliži. Dud je vrlo razgranat i zgodan za penjanje. Po njima su se penjale čak i djevojčice, samo ako ih baka ne spazi. Lišće dudovo hranjivo je za kojekakve leptire i gusjenice. I oni se moraju nečime hraniti. U dudiljnjaku smo doživljavali svakakve zgode i nezgode.

Jednom smo se vraćali iz škole i naišao je čopor seoskih pasa. Svi smo se na brzinu popeli na dudove.

Odmah zatim naišao je jedan općinski službenik.

-Što radite tamo gore sada kada nema dudova?

Mi smo svi šutjeli.

-Zar vi ne znate kako se uljudno pozdravlja?

Nitko opet nije ništa rekao. Nije nam bilo moguće pristojno pozdraviti kad smo bili na granama, a gospodin službenik pod dudom. Jedino se mali Miško osokolio i rekao: -Zašto vi to nas pitate, pa valjda to i sami znate!

A vi se možda pitate zašto ja to uopće pišem.

Eto, zato da ne kažete bljak, fuj, nego ako ikad igdje vidite dud, ili murvu, posladite se. Ako biste imali priliku i posadite je, ona je slatka i zahvalna voćka.

Marija Drobnjak Posavec