.

Ime naselja kroz noviju je povijest doživjelo više preinaka. Zvalo se Sveta Nedelja Labinska, Sveta Nedelja na Labinšćine, tal. Santa Domenica i Santa Domenica d'Albona.

U vrijeme komunističkog brisanja atributa 'svet' iz imena naselja, Sveta Nedelja preimenovana je u Nedešćina.

U osamostaljenoj Republici Hrvatskoj njezin Sabor prilikom uspostave novih jedinica lokalne samouprave 1993. novu općinu i njezino središnje naselje naziva Sveta Nedelja. Tome se usprotivila većina mještana i 1998. kompromisno se općinu naziva Sveta Nedelja, a naselje Nedešćina.

Do izgradnje Raše i brzog razvoja turizma i još ranije pomorstva u Rapcu, po važnosti to je drugo mjesto u nekadašnjoj Općini Labin.

Smještena na važnom putu prema Kršanu, odnosno Rijeci, Pazinu i Trstu, u središtu mjesta već početkom 20. stoljeća obitelj Schira otvorila je hotel Unione, kraj kojeg se zaustavlja i poštanski autobus.

Danas je to obiteljska, najčešće zatvorena, kuća.

S druge strane trga već 1926. godine Sveta Nedelja, zahvaljujući obitelji Martinčić, dobiva benzinsku crpku, što također svjedoči o prometu i živosti u tom mjestu.

Sjeli smo na mjesto gdje se nekad točilo gorivo. Navodno se ispod stepenica još uvijek nalaze rezervoari.

Naselje tada ima više trgovina, gostionica, poštu, pekaru, mlin, brijača, postolara, trafiku, prodavaonicu bicikla pa čak i renta bike ili kako se tada zvalo iznajmljivanje bicikla „na nol“.

Na mjestu današnjeg Spomenika palim borcima nekad je bila dvokatnica koja je srušena za vrijeme Drugog svjetskog rata.

Spomenika palim borcima danas.

Ulica koja prolazi sredinom mjesta, nekada je nosila ime koja je nosila ime talijanskog kralja. U ulici se vidi i zgrada škole, s lijeve strane.

Ulica danas nema imena, a i drugačije izgleda zbog lijepog, starog drvoreda divljih kestena.

Pitku vodu, kada i Labin te Raša, dobiva 1937. godine.

Danas je naš „akvidot“ omiljeno penjalište za učenike i mjesto gdje se osvježe najčešće hodači i biciklisti.

Nedešćina je tada poznata i po sajmu, koji se održava 16. listopada.

Danas je to Dan općine.

Nedešćina danas ima školu, crkvu, Dom za odrasle osobe, poštu, jednu trgovinu i jedan barić. Otkad je pedesetih godina otvorena cesta za Rijeku preko Štrmca i Vozilića, Nedešćina gubi svoje prometno značenje i kroz nju danas prolazi samo školski autobus.

Ljepotu ovoga malog mjesta prepoznaju turisti u brojnim kućama za goste u Nedešćini. Osim seoskim turizmom, ljudi se bave i poljoprivredom, posebno vinogradarstvom. Nedešćina ima i tri vinara koji rado i često otvaraju svoje podrume posjetiteljima.

Nedešćina je malo, za život ugodno, mjesto. To prepoznaju i brojni doseljenici koji ovdje grade kuće. Nema više onu živost i sadržaje kao nekada, ali mislim da se to ne može ni vratiti. Život ljudi je danas sasvim drugačiji.

Dom za odrasle osobe “Sv. Nedjelja” - Nedešćina

Dom za odrasle osobe “Sv. Nedjelja” nalazi se u nekadašnjoj vili Furlani izgrađenoj u drugoj polovici 19. stoljeća za labinsku obitelj Furlani.

Uz vilu je napravljen park u kojem u osebujnom biljnom inventaru posađen i libanonski cedar, paulonija, grčka jela, tisa i platana.

Proglašen je spomenikom parkovne arhitekture davne 1974. godine, ali je s vremenom zapušten pa je izgubio tu titulu.

Danas je to lijep park u kojem u hladovini sjede štićenici Doma. Mi smo se smjestili na starom, srušenom stablu čije je deblo pretvoreno u prelijepu klupu.

Kroz godine, zgrada je nadograđivana i mijenjala je svoju ulogu. Za vrijeme Jugoslavije ta je zgrada najprije postala bolnica za liječenje tuberkuloznih bolesnika.

Zanimljivo je da je, dok je boravio u toj bolnici, Renato Percan iz Trgeta, danas jedan od najpoznatijih istarskih akademskih slikara, upoznao svoju buduću suprugu Reginu koja ga je odvela na studij u Zagreb.

Renato Percan pokopan je na mjesnom groblju u Nedešćini.

Povodom godišnjice smrti u školi u Nedešćini svake godine organizira se prigodni program sjećanja na ovog velikog umjetnika.

Kasnije je zgrada bolnice postala starački dom, a danas je Dom za odrasle osobe „Sveta Nedjelja“ i ambulanta liječnika obiteljske medicine.

Župa Presvetog Trojstva Sveta Nedjelja

(Prema knjizi „Sveta Nedjelja Labinska“ autora Sergija Jelenića, u nakladi „Josip Turčinović“ d.o.o., Pazin i Općine Sveta Nedjelja, Nedešćina.)

Prvotni naziv mjesta je Presveto Trojstvo ili Sveta Trojica i veže se uz stari benediktinski samostan iz 12. st. Crkva tog samostana je bila posvećena Presvetom Trojstvu. Oko ovog benediktinskog samostana je niknulo naselje koje je s vremenom dobilo ime Sveta Nedjelja. Današnja crkva nosi ime crkva Presvetog Trojstva. Današnji teritorij župe Sveta Nedjelja Labinska čine sljedeća naselja: Nedešćina, Beneci, Brčica, Cere, Cerovci, Černjuli, Dubrova, Eržišće, Fažulini, Gorica, Jurazini, Kalafoti, Klapčići, Krnjeli, Matijašići, Načinovići, Podštrmac, Santalezi, Stepančići, Šimunjak, Šoteti, Štrmac, Tagici, Tomažići i Vrećari.

Crkva Presvetog Trojstva je postojala puno prije nego je župa ustanovljena, ne zna se točno kada je izgrađena, ali se spominje već u 12. st., kao i benediktinski samostan. Kada je u 17. st. ustanovljena župa, postojeća je crkva proglašena župnom. Postoji podatak da je stara crkva dijelom porušena 1897. godine te je na istom mjestu započeta gradnja sadašnje crkve sa sakristijom i 25 metara visokim zvonikom.

Crkva je jednobrodna, a na njenim ulaznim vratima postavljena je ploča s natpisom i oznakom godine dogradnje:

SVFFRAGIIS COMVNITATIS BENEFACTOVRUM STIPE AERE SVO SARTA AVCTA MDCCCXCVII

(MOLITVAMA ZAJEDNICE PRILOZIMA DOBROČINITELJA OBNOVLJENA I NADOGRAĐENA 1897.)

O svetkovini Presvetog Trojstva 1964. godine, u oltar su tada ugrađene relikvije svetih mučenika Jurja, Teodora i Dimitrija. Posljednja obnova crkve se dogodila 1995. godine, kada je potpuno preuređeno svetište. Na zidu, gdje je nekad bila slika Krist na križu, postavljen je gipsani kip Krist na križu i uz njega kipovi Majke Božje žalosne i svetog Ivana evanđelista. U Crkvi se još nalaze i dva bočna oltara, a na ulazu je smještena i kamena krstionica.

Zvona iz zvonika crkve su oduzeta za vladavine Italije na ovom području, a danas su vraćena, ali ne župi, nego se čuvaju u Muzeju grada Pazina.

Osim relikvija koje su pohranjene kod oltara, u sakristiji se čuvaju i drugi relikvijari, a među njima se osobito ističe relikvijar Svetog Križa. Taj je relikvijar darovan župi 1943. godine, čija je autentičnost potvrđena 1765., a potom i 1826. godine.

Uz nekadašnju crkvu Svete Trojice se nalazilo staro groblje. Zadnji pokop na tom groblju je bio 1888. godine, a danas je to ograđeni prostor uz crkvu. Od 1888. godine otvoreno je novo groblje nedaleko izvan mjesta. Ondje se i danas nalazi kapelica, ali tu se kapelicu rijetko koristilo za svete mise.

Na zidu kapelice na groblju nalazi se spomen ploča mons. Antunu Lazariću, dugogodišnjem župniku župe Sveta Nedjelja Labinska, koji je u jeku II. svjetskog rata spasio Svetu Nedelju od paljenja, a mještane od strijeljanja. Spomen ploču je postavila Općina Sveta Nedjelja. Naime, na ovom se području vlast više puta mijenjala, a nakon Prvog svjetskog rata, ovdje je vladala Italija. Na prostoru Svete Nedelje bilo je puno vojske, kako talijanskih karabinjera i njemačke vojske, tako i partizana, kojima su se pridružili mnogi mladi mještani. Mons. Antun Lazarić je u vrijeme ratnih strahota, pred njemačkim zapovjedništvom spasio mnoge mlade nevine ljude od strijeljanja, a mjesto od spaljivanja.

Taj je rat na ovom području mnoge obitelji zavio u crno, vladalo je veliko siromaštvo u poslijeratnom dobu pa se velik broj stanovništva iselio. Danas se mali broj tih iseljenika vratio, ali više je onim koji u ljetnim mjesecima posjećuju rodni kraj i djedovinu.

Mnogo je mladića i muževa iz Svete Nedelje, Labinštine i cijele iste dalo svoj doprinos i prinijelo žrtvu u obrani domovine u Domovinskom ratu, ali danas ovdje narod živi u slobodi, čuva i njeguje svoj jezik i običaje, slobodno ispovijedaju svoju pripadnost i vjeru i odgajaju buduće naraštaje.

Općina Sveta Nedelja

Današnja zgrada Općine Sveta Nedelja, njezin stari dio, je bio izgrađen početkom 30-tih godina prošlog stoljeća. Bio je to „Dopolavoro“ u kojem se plesalo.

Proširen je početkom 50- tih godina za potrebe kina i tamo su se održavali kako kažu sudionici ,,najbolji plesnjaci“ na Labinštini subotom navečer. To je bilo mjesto odličnih ,,kreacija“. Kad je kino djelovalo, uvijek je bilo puno. Prvi film je bio domaći ratni film, predstave su se održavale 2-3 puta tjedno. Djeca su se snalazila na razne načine kako bi skupila 10 dinara da idu u kino ( brali su kupine, skupljali staro željezo...

Zatvaranjem kina 70- tih godina 20.stoljeća mladi Nedešćani svojim dobrovoljnim radom otvaraju disko klub koji vremenom i investicijama prerasta u disko klub Big N koji je do rušenja 1995.godine bio centar zabave mladih Labinštine i šire.

Disko klub je bio srušen u terorističkom činu. Dom je djelomično obnovljen uz pomoć Istarske županije.

S obzirom da je tu bio društveni dom mnoge su generacije bile sentimentalno vezane jer su se tu odvijale različite kulturne i sportske aktivnosti. Zgrada općine je bila sinonim za Nedešćinu.

Taj Dom kulture je bio ponos cijele općine, u njega je ugrađeno stotine tisuća sati dobrovoljnog rada članova.

Danas je to moderna zgrada Općine Sveta Nedjelja.

U zgradi se nalazi prekrasna dvorana na prvom katu Doma Poldrugo Valentin. To je multifunkcionalna dvorana s društvenim sadržajima i na raspolaganju žiteljima općine.

,,Bio je program za mlađe i starije. Stariji su mogli piti alkoholna pića, a mlađi samo bezalkoholna. Bilo je zabavno i lijepo.“

,,Moj tata je smio izlaziti u disko u Nedešćini kad je imao dobre ocjene. Družio se sa svojim prijateljima iz razreda“

,,Meni su djed i otac rekli kako bi neki put nakon škole bili kod općine, tamo su se nalazili s prijateljima kad bi se vozili motorom. Često su se ljudi družili kod diska iz cijele okolice. Mlađi od 18 godina nisu smjeli piti alkohol“.

Zabava u disko klubu u Nedešćini

(nastalo u razgovoru s roditeljima učenika 6. razreda)

,,U tom je disku bio program za djecu, održavao se četvrtkom od 18 h do 22 h.. Najčešće su bile predstave. Djeca su voljela dolaziti u disko“

Festivala djeteta iz disco kluba Big N iz Nedešćine, snimljenu 10. veljače 1994.

,,Bio je program za mlađe i starije. Stariji su mogli piti alkoholna pića, a mlađi samo bezalkoholna. Bilo je zabavno i lijepo.“

,,Moj tata je smio izlaziti u disko u Nedešćini kad je imao dobre ocjene. Družio se sa svojim prijateljima iz razreda“

Osnovna škola „Vitomir Širola – Pajo“ Nedešćina

OŠ "Vitomir Širola - Pajo" Nedešćina u svom sastavu ima i područnu osmorazrednu školu u Sv. Martinu. U šk. god. 2023./2024. u školu je upisano 159 učenika u 14 razrednih odjela od toga sedam u nižim razredima ( 4 razredna odjela u matičnoj školi i 2 odjela razredne nastave u PŠ) te osam u višim razredima. Nastava se odvija samo u jutarnjoj smjeni.

Učenici nižih razreda imaju mogućnost uključivanja u produženi boravak kojeg financira lokalna zajednica. Prvi strani jezik u školi je engleski jezik, a kao izborni strani jezik uči se talijanski jezik

Osim stranog jezika u školi su kao izborni predmeti ponuđeni i vjeronauk (katolički i islamski) te informatika.

Ime je dobila po partizanskom zapovijedniku koji je za vrijeme Drugog svjetskog rata osvojio neprijateljski garnizon u Svetoj Nedelji.

Nismo našli podatak kada je školska zgrada ili barem njezin dio sagrađen, ali je zgrada vidljiva na razglednici iz 1937. godine.

Školska zgrada u Nedešćini svečano je otvorena 17.04.1949.

Osnovna škola ”Vitomir Pajo Širola” sa područnim odjeljenjem Plomin osniva se 24.03.1960.

U srpnju 1964. Skupština općine Labin donosi Rješenje o osnivanju Osnovne škole u Nedešćini pod nazivom “Vitomir Pajo Širola” Nedešćina i Rješenje o osnivanju područnih odjeljenja:

PO Šumber (1. - 4. r.), PO Martinski (1. - 8. r.), PO Barbići (1. - 8. r.), PO Plomin (1. - 8. r.)

Spomenice

Proučavali smo spomenice škola koje su djelovale na području općine Sveta Nedelja. Izdvojili smo neke zanimljive podatke. Danas na tom području djeluje Osnovna škola ,,Vitomir Širola - Pajo“ sa svojim Područnom školom Sveti Martin. Najstariji zapisi koje smo proučili su iz uvoda Spomenice iz 1945 godine. U tadašnje spomenice učitelji su zapisivali najvažnije podatke iz života škole pa čak i mjesta; koliko je bilo učenika, koji su učitelji radili, održani izleti, priredbe i značajni događaji iz života škole. Podatke koji smo pronašli su izvrsni dokazi povijesti Svete Nedelje. U okviru općine Sveta Nedelja djelovale su škole: Sveta Nedelja,, Sveti Martin, Šumber, Radovići, Barbići, Štrmac, Marići, Kunj, Veli Golji, Kunj, Letajac, Radovići i Santalezi.

Nekadašnja zgrada danas je dio školske zgrade koja je 1989./1990. dograđuje i adaptira.

Učenici šestog razreda sa svojom razrednicom Suzanom Cvijić Jeremić proučavali su školske spomenice i napisali izvješća o školstvu na području Općine Sveta Nedjelja.

Sveta Nedelja

Sveta Nedelja smjestila se na pola puta između Pule i Rijeke. Kao novonastalo naselje postepeno se razvijala. U početku je imala crkvu, a kasnije nekoliko dućana ,gostionu, pekarnicu i školu. Sveta Nedelja bila je značajna za prometovanje i poštu, no vrlo je malo bilo pismenih ljudi, samo nekoliko. Starosjedilačke obitelji koje su tu živjele od ranije bile su Černjul i Klapčić. Nedaleko naselja nalazi se i groblje te šuma Indrokovica. Zemlja oko Sv. Nedelje bila je kršovita, a nekada je bilo puno više vinograda koji su za vrijeme talijanske okupacije uništeni kako ne bi bili konkurencija talijanskim vinima. Kako žitelji više nisu mogli raditi u vinogradima, mnogi su se zaposlili u istarskim ugljenokopima Raša ili postali moreplovci.

Žitelji su se s godinama obrazovali pa je nepismenost bila sve manja.

Također, imali su narodnu nošnju koja je bila prepoznatljiva. Narodni ples balun kojeg su plesali mještani predstavio je Labin na Svjetskoj olimpijadi 1836. g.

U prvoj polovici 19. stoljeća otvaraju se škole, ali na talijanskom jeziku zbog talijanske okupacije nad Istrom. Prva škola u Sv. Nedelji bila je u naselju Frižolini u obiteljskoj kući gdje je učitelj i živio, a bio je podrijetlom Talijan.

Nakon promjena koje su se dogodila u narednom razdoblju dolazi učitelj iz Zagreba i poučava djecu na hrvatskom jeziku . Međutim u razdoblju od 1918. -1936. ipak se nasilno provodi školovanje na talijanskom jeziku. Mnogo se učitelja izmijenilo u tom razdoblju .

Početkom Drugog svjetskog rata svi europski narodi proživljuju teško razdoblje, pa tako i Jugoslavija . Mnogi ljudi stupaju u vojne redove. Jugoslavenska armija oslobađa 1945 .g. Istru i Primorje . Vraćaju se hrvatski učitelji u Istru i konačno počinje poučavanje djece na hrvatskom jeziku .

Škola se nalazila u privatnoj kući čiji je vlasnik bio Furlani, pa je kuću kupila obitelj Faržolini. To je zgrada koja se nalazi na mjestu današnje trgovine na Placi. Postoji natječaj iz 1887. u časopisu Naša sloga koji govori da se traži učitelj za školu u Svetoj Nedelji da predaje na hrvatskom i talijanskom jeziku. Škola je radila do 1918. na hrvatskom jeziku, te nakon toga na talijanskom jeziku i tako do 1943. Od 1943. do 1945. nije djelovala. Nakon rata skoro je i izgorjela jer je do nje bila zapaljena zgrada talijanskih karabinjera. Nažalost, u požaru je izgorjela arhiva škole s popisom prvih učenika. Nakon rata su postojali područni odjeli u Kunju, Barbićima, Marićima, Šumberu, Radovićima, Martinskom. Do dana s je ostao samo Sv. Martin.

Škola u Nedešćini je obnovljena 1990. kad su dograđene još dvije učionice, knjižnica, kabinet, kuhinja, blagovaonica, kotlovnica i kabinet pedagoga. Prelaskom na jednosmjenski rad koristi se za potrebe škole i jedan općinski prostor ispod pošte.

Sveti Martin

Selo Sveti Martin je malo istarsko selo koje broji oko 30 kuća u kojem žive Hrvati. Ime je dobilo po crkvi sv. Martina koja se nalazi u mjestu. Crkva sv. Martina osnovana je 1632 godine. Do same crkve nalazi se stari dvorac sa crkvicom sv. Marije. Taj dvorac sa posjedom bio je u vlasništvu baruna Lazzarini dok ga vlasnik 1941. godine nije prodao.

Selo se nalazi u okolici Labina od kojeg je udaljena 12 km. Do 1918. godine u selu je postojala privatna škola. U toj privatnoj školi predavala je učiteljica Marija rodom iz Ružića 1943. godine prije kapitulacije Italije. Talijanski učitelji nastojali su djecu odgajati u fašističkom duhu. Škola Sv. Martin morala je prestati s radom 1944. godine zbog čestih provala Nijemaca u selo. Nakon 25 godina pod talijanskim fašizmom 1945. godine počinju se graditi hrvatske škole pa je tako i nastala škola u Sv. Martinu. Djeca su s vremenom savladala hrvatski jezik.

Škola je imala dvije učionice, obuka je bila cjelodnevno ili poludnevno, liječnički pregled djece je bio dva puta godišnje, Na kraju šk. 1951. god. učenici su išli na izlet na more.

Radovići

Labinski Hrvati smatraju se najstarijim Hrvatima u Istri. Selo Radovići pripadalo je Šumberu, gdje su djeca polazila školu koja se zvala ,,Scuola d' Italia Redenta“. Osnovana je za vrijeme okupacije Italije 1935. godine. Prva učiteljica bila je Agnese Ficrentiri iz Venecije.

Školske godine 1945./46. djeca su sa oduševljenjem dočekala novu učiteljicu Perković Mariju jer će učiti materinski jezik. Početak škole bio je težak jer je djece bilo 54, školskih učila nije bilo dok je školskog namještaja bilo vrlo malo. Djeca su morala sjediti po troje u istoj klupi. Disciplina je bila vrlo slaba a postizala se preko roditeljskih sastanaka i pionirskih organizacija. Seljaci iz sela pomagali su učiteljici dok se nije postigao red. U toku školske godine djeca bi oboljela od ospica pa ne bi pohađali školu petnaest dana. Pioniri su u toku školske godine priredili dvije priredbe. ,,Sav narod bio je sretan što se njihov naraštaj odgaja u duhu materinskog jezika.“ Osnovana je i pionirska knjižnica sa ukupno 14 knjiga.

Školska godina 1946./47. započela je postavljanjem učiteljice Štrkanj Marice. Djeca su i dalje učila materinski jezik. Učila još uvijek nije bilo, samo jedna geografska karta dok je djece bilo 66. Disciplina se tijekom ove školske godine malo popravila. Dana 1. svibnja djeca su s učiteljicom išla u Labin gdje je bilo mnoštvo naroda u narodnim nošnjama i gdje se sviralo na narodnim instrumentima. Plesali su se narodni plesovi a posebno se isticao balun. Dana 8. svibnja 1947. svi su svečano proslavili ,,Pionirski dan“ u Svetoj Nedelji. Osnovana je knjižnica sa 22 knjige.

Školska godina 1947./48. započela je dolaskom novog učitelja Željka. Dana 15. listopada 1947. godine oslobođena je Pula. Dana 6. listopada održana je svečana priredba u kojoj su sudjelovale sve škole Sv. Nedelje. U siječnju su djeci pregledani zubi. Učenje se poboljšalo kao i disciplina. Školska učionica i dalje nije bila dovršena, prozori su bili bez stakla. Roditeljski sastanci redovito su se održavali te je osnovana ,,Zajednica doma i škole“. Djeca su uglavnom bila zdrava, dolazili su čisti i uredni . Dana 29. lipnja završila je školska godina što je svečano proslavljeno.

Iz ove spomenice može se zaključiti kako je iz godine u godinu odgoj i obrazovanje djece napredovalo.

Barbići

Školska godina1951/52

Škola je otvorena 1943.

1956.godine je nastava počela 6. rujna. U školi su radili ravnatelj i pet učitelja. Početkom 1957. jedna učiteljica je premještena u Mariće. Škola je imala 126 učenika i osam razreda. Od 1. do 4. su bili kombinirani. Prvi i drugi , treći i četvrti. U nižim razredima je bilo 46, a u višim 80 učenika. Najbolji je bio 4. razred s prosječnom ocjenom 3.98, a najgori 6. razred s prosječnom ocjenom 2.60. Srednja školska ocjena je bila 3.30. U školi je djelovala stolarska grupa. Škola je sa zborom i folklornom skupinom postizala odlične rezultate. Nabavljene su i knjige za knjižnicu. Učenici su posjećivali obližnja postrojenja, željezničku stanicu i poljoprivredno dobro „Raša“. Učenici su napravili meteorološku stanicu na kojoj su iščitavali podatke. Održavali su školski vrt i cvjetnjak. Učenici su skupili novac i otišli na ekskurziju u Zagreb. Od 15 veljače do 10. travnja bio je domaćinski tečaj . Nastava je završila 20. lipnja.

Učenici vole to veliko stablo i rado se po njim igraju. Gledaju kako izgleda u različita godišnja doba, crtaju ga i pričaju o njemu. Nadamo se da će još dugo ukrašavati školsko dvorište.

Legenda o hrastu

Kraj škole u Nedešćini raste veliki, stari hrast. Nitko ne zna koliko ima godina i tko ga je posadio pa ćemo mi o tome izmisliti priču.

Nekad davno u Istri su živjeli divovi. Pomagali su ljudima u različitim poslovima. Jednog dana odlučili su za ljude sagraditi gradove na vrhu brda da bi se lakše obranili od neprijatelja. Među divovima bio je i div Hrast. Bio je velik i snažan. Imao je kovrčavu, raščupanu kosu pokrivenu zelenim šeširom i smeđe odijelo. Hrast je cijeli dan s Učke nosio kamenja i gradio Labin. Jako se umorio. Kad je uvečer odlazio po još kamenja, odlučio se odmoriti na jednoj livadi. Legao je ispod velikog zida i zaspao. Na tu livadu, svake noće dolazile su vile i plesale kolo. Dok su plesale, glasno su se smijale i lepršale krilima. To je probudilo diva i on se dignuo. Vile su se preplašile i pretvorile ga u drvo. Iz nogu mu je izraslo korijenje i uvuklo se duboko u zemlju, tijelo mu je postalo deblo, a glava s kuštravom kosom, široka krošnja. Vile se tu više nisu vraćale, a oko drva su ljudi počeli graditi kuće. Tako je nastala Nedešćina. Prvi stanovnici Nedešćine čuli su od divova da je tu nestao njihov prijatelj Hrast pa su veliko stablo odlučili nazvati po njemu.

Legendu su prikazali u obliku stripa.

Maškare va Nedešćine

Rio di Nedešćina nekad je bila najveselija pusna karavana u Istri. „Vladavina” maškara u Nedešćini trajala je gotovo dva desetljeća, sve do 1988. godine.

Već nekoliko godina, Udruga žena 'Mendula', pod pokroviteljstvom Općine Sveta Nedelja i Turističke zajednice općine Sveta Nedjelja nastoji probuditi nostalgiju i nastaviti nekadašnju maškaranu tradiciju organiziranjem maškarane parade i maskenbala.

Na Pust, 13.2.2024. učenici su se maskirali i otišli na placu uz pjesmu i buku, ali tamo više nije bilo stotine gledatelja, a otkad se zatvorila trgovina „Jedinstva“, ni bombona za maskirane mališane. Ipak, nisu se dali. Zajedno sa štićenicima Doma za odrasle osobe, zapjevali su i zaplesali i tako donijeli dašak nekadašnjeg ugođaja.

U školi se održao maskenbal. Učenici su sudjelovali u veselim, plesnim igrama, a birala se i najoriginalnija maškara. Sve maškarice slatkišima je počastila škola, posebno pobjednike igara i izbora.

U skladu s nekadašnjim običajima, ali primjereno mjestu, pust je naslikan na ploči. Učenici su mu sudili za sve probleme koji ih muče. Glasno su ga okrivili za teške torbe, premalo praznika, za to što ne uče i ne pišu zadaću, za kašnjenje u školu… Na kraju su pusta svečano obrisali.

Učenici naše škole također ne žele zaboraviti običaj koji je godinama veselio žitelje Nedešćine i okolice.

Svi učenici koji sudjeluju u projektu zavičajne nastave IŽ, Pasojte kroz Nedešćinu, su kroz prezentaciju upoznati s pokladnim običajima u Hrvatskoj, a posebno s maškarama u našem kraju.

Terenska nastava - Pazin

U okviru našeg projekta bili smo na terenskoj nastavi u Pazinu.

Učenici 2., 3., 4. i 6. razreda sa svojim učiteljicama posjetili su Državni arhiv i Etnografski muzej i Muzej grada Pazina u Kaštelu.

U Državnom arhivu tražili smo djeliće prošlosti našega kraja i pronašli ga u Matičnoj knjizi vjenčanih iz Župe Sveta Nedjelja. Tamo su zapisani svi vjenčani parovi od 1714. do 1815. godine.

Podaci o našim precima zapisani su i u Matičnoj knjizi rođenih u Župi Labin u kojoj su svećenici upisivali sve podatke koje su znali o djeci rođenoj od 1536. do 1583. godine.

Vidjeli smo još jako zanimljivih i starih knjiga koje su pisane prekrasnim rukopisom tadašnjih pisara , a najstariji je bio zapis iz 1200. godine.

Takvo kulturno blago treba pažljivo čuvati pa smo saznali kako se restauriraju i skladište ovi fascinantni tragovi prošlosti.

U pazinskom kaštelu vidjeli smo kako su živjeli naši stari: kako se oralo, pecalo, kako se tkalo kuhalo, što se oblačilo…

Svidjele su nam se nekadašnje igre i odlučili smo ih obavezno isprobati pa ovaj tjedan kupujemo laštik, a cip-cop već znamo nacrtati.

Na našu Nedešćinu u Kaštelu nas je podsjetilo zvono iz 18. stoljeća koje je dio Zbirke zvona, a nekad je zvonilo u našoj općini i pozivalo seljane na okupljanja.

Radijska emisija

21.03.2024. Mali svijet veliki misli - 1. dio

28.03.2024. Mali svijet velikih misli - 2. dio

Pogledajte graf prosječne temperature po mjesecima. Mjesto mjerenja: Nedešćina, učionica 2. razreda. Mjerenje proveli učenici 2.r. s učiteljicom Andreom Kiršić.

Google Sites

Report abuse