TEŠKO JE KOMENTIRATI UTAKMICU

· Sportski ste novinar, možete li objasniti kako izgleda Vaš radni dan.

Moj radni dan izgleda tako da se budim dosta kasno. Ako je neka utakmica navečer, imam slobodno do dvanaest sati pa tek krećem s pripremom za utakmicu. Priprema za utakmicu traje od pola sata do sat i pol. Ako je neka manje važna i priprema traje manje, pripremam osnovne podatke. Ako je neka utakmica u kojoj igraju najjači klubovi, pripreme traju duže, listam novine, na raznim portalima tražim informacije za prijenos. Zatim odlazim na stadion gdje prenosim utakmicu. Uvijek pokušavam doći dva sata prije kako bih u miru pripremio početak. Prijenos traje otprilike dva sata, a nakon toga imam intervjue s trenerima i igračima.

· Komentirate li samo jedan sport?

Trenutno komentiram nogomet i mali nogomet, a za druge sportove još nisam spreman. Nogomet pratim 24 sata, sedam dana u tjednu, a za druge sportove trebala bi dulja priprema.

·  Je li teško komentirati utakmicu?

Teško je, pogotovo u početku, ali s vremenom se nauči što trebaš govoriti u kojem trenutku. Na početku to jednostavno ne znaš … Kako stječeš iskustvo, tako si sve bolji i sigurniji u sebe, ali neke utakmice ne može spasiti ni najbolji komentator. Osobito utakmice koje završavaju bez golova. Ako je utakmice dobra, onda je naravno i komentatoru puno lakše raditi. Najdraža utakmica koju sam komentirao polufinale je kupa Hajduka i Dinama na Poljudu.

· Jeste li intervjuirali poznate sportaše?

Neprestano radimo intervjue s hrvatskim reprezentativcima, bili smo čak i kod njih u gostima. Neki su nas pozvali i u svoj dom. Lovro Majer, hrvatski igrač koji igra u Bundesligi; trebali bismo ići do Gvardiola u Englesku. Stalno razgovaramo s poznatima, ali to je u početku zapanjujuće. Na to se čovjek navikne jer ih ne gleda kao zvijezde, nego normalne osobe.

· Koji vam je najdraži sportaš?

Najdraži mi je sportaš, a da nije nogometaš, Marin Ćilić ili Ivica Kostelić. Razgovarao sam i s jednim i s drugim. Mislim da je Ivica Kostelić najbolji uzor mladima jer on nije imao nikakve uvjete postati najbolji skijaš. Na kraju je to i postao, osvajao je svjetske olimpijske medalje, svira gitaru, profesor je povijesti i ima troje djece. Nakon karijere nastavlja s brojnim avanturama. Preplovio je Atlantik, skija po planinama koje uopće nisu dostupne normalnim skijašima.

ENGLESKI JEZIK – JEZIK NOGOMETA

· Morate li znati mnogo jezika da biste radili svoj posao?

Ne, bitan je samo engleski jezik, a sve ostalo je dodatan plus. Najbitnije je dobro znati hrvatski standardni jezik jer kad to znaš, sve je puno lakše. Engleski je obavezan, a bilo bi lijepo znati još koji jezik. Znam španjolski jezik, ali mi zapravo rijetko koristi u poslu jer radim za domaće tržište.

· Što Vam je najgore, a što najbolje u Vašem poslu?

I najgore i najbolje je je radno vrijeme. Najbolje mi je zato što ne radim mnogo i imam puno slobodnog vremena. Najgore je zbog toga jer kad radim, većina mojih prijatelja ne radi. To je vikendom kada su svi izlaze, druže se, a ja radim. Radno vrijeme je vrlo zanimljivo i nekad bih se rado mijenjao s ljudima koji rade od ponedjeljka do petka.

PODCAST – NOVI TREND

· Snimate i podcaste. Volite li više njih snimati ili komentirati utakmice?

Volim podjednako, ovisi od tjedna do tjedna kao i od utakmice do utakmice. Ponekad ima teških tema koje ne možeš iskreno prokomentirati jer bi se zamjerio ljudima pa moraš govoriti nešto što zapravo ne misliš. Malo smo društvo, pogotovo nogometni svijet u Hrvatskoj. Moraš zaista paziti što ćeš reći u kojem trenutku. Volim raditi podcast „Utakmice po utakmicu” Nove Tv jer smatram da je opuštenija od klasičnih televizijskih emisija. To je već sadašnjost i budućnost televizije i novinarstva.

ZNANJE JE MOĆ

· Jeste li uopće željeli biti novinar kad ste bili učenik?

Jesam, želio sam biti novinar, no nisam bio opsjednut time da to postanem. Htio sam postati sportski komentator, ali nikad nisam mislio da ću doći do ove razine. Ovo radim sedam godina i nije se lako probiti u novinarstvu jer ima jako malo pozicija za posao, a mnogi ljudi koji misle da to mogu raditi. Da bi se došlo do pozicije sportskog komentatora treba imati jako puno općeg znanja u početku. Ono je bitno u sportskom novinarstvu da treba biti strpljiv jer ništa neće doći preko noći. Stvari se sporo odvijaju u novinarstvu.

Kako uspjeti u novinarstvu

„Strpljivost i mudrost važne su vještine, ne treba se nikome zamjerati u početku, 

ne treba gledati ljude svisoka ili se uobraziti, nego treba ostati ponizan

 i treba čekati svoju priliku dok se ona ne otvori.“

 · Ovo je osnovna školu u koje ste i vi išli. Kakav ste učenik bili?

Bio sam odličan učenik cijelo vrijeme, mali „problemi” nastali su u srednjoj školi. U osnovnoj školi bilo mi je jako lijepo i to mi je jedno razdoblje koje mi je ostalo u dobrom sjećanju.

ŽELIO BIH OBIĆI 150 DRŽAVA

· Mnogo putujete. Koliko država ste obišli?

Obišao sam 102 države od 203 koliko tvrdim da ih ima na svijetu. Negdje piše da ih ima 197, negdje 215. Ne znam hoću li ih jednog dana obići sve, ali bih htio doći do neke brojke od 150.

· Jeste li neke od njih obišli poslovno ili sve plaćate sami?

Bio sam u petnaestak država poslovno, ali sam u svim tim državama bio i turistički. Bio sam na mnogo različitih stadiona i utakmica i počašćen sam što sam imao tu privilegiju putovati s reprezentacijom ili klubovima.

· Kojoj biste se državi rado vratili?

Rado bih se vratio u Brazil i Argentinu. Mislim da Hrvatima veoma odgovara taj način života. U Argentini gdje sve počinje jako kasno, ljudi se bude oko deset ujutro, ručaju tek oko četiri popodne. Općenito, najsličniji su nama od svih naroda na svijetu. Lijepo je u jugoistočnoj Aziji jer tamo izrazito poštuju strane goste.

 · Imate li na putovanju vremena za sebe?

Na poslovnom putovanju imam jako malo vremena za sebe jer živim ritam koji žive nogometaši s kojima putujem. Cijelo vrijeme sam oko njih i snimam što rade jer moram napraviti reportažu. Kad putujem privatno, to je odmor od nogometa, iako idem i na nogometne utakmice.

 · Jesu li Vas putovanja čemu naučila?

Mislim da čovjek najviše uči na putovanjima, pogotovo uči o drugim vjerama, narodima, čovjek postane puno tolerantniji prema drugima Na putovanjima se događaju samo dobre stvari, i kada se dogodi nešto loše, brzo se zaboravi, ali te i očvrsne.

 BITNO JE RADITI POSAO KOJI VOLITE

· Imate li neku dragu uspomenu vezanu uz posao?

Imam, sve su mi uspomene drage i svaki vikend je nova prilika za napredak za dokazivanje. Sportsko je novinarstvo lijep posao. Nema velikog stresa i negative, samo pritisak s kojim se kasnije nauči živjeti.

· Što biste za kraj poručili učenicima?

Slijedite svoje snove, budite dobri učenici. Pametno izaberite u kojem ćete smjeru nakon srednje škole, neka bude posao ili fakultet koji želite, a ne na koji vas tjeraju, budite strpljivi. Sve će na kraju doći na svoje. Važno je raditi posao koji ste željeli raditi, a ne koji morate. 

Vinka Mikloušić, 6. a razred

Danas, kad razgovaramo o prehrani, sve se više susrećemo s pojmovima alergija, intolerancija, ali i s pojmom celijakija. Celijakija je autoimuna bolest koja se javlja kod osoba s genetskom sklonošću – uzrokuje ju konzumacija glutena, a lijek ne postoji. Iz razloga što i sama bolujem od celijakije, željela bih podići svijest ljudi o postojanju ove autoimune bolesti te djeci i mladima koji žive s tim stanjem olakšati svakodnevno funkcioniranje u svim aspektima života. Zdrava prehrana jedan je od načina kojim to možemo ostvariti. To je i razlog ovog intervjua, stoga sam odlučila razgovarati s nutricionistkinjom Janom Vađinom o njezinu poslu i kako nutricionisti te zdrava prehrana mogu poboljšati život svim ljudima, pa i celijakičarima.

ZDRAVA PREHRANA – ZDRAV ČOVJEK

· Možete li se predstaviti u nekoliko rečenica?

Ja sam Jana Vađina, magistrica sam nutricionizma i otvorila sam obrt „Nutrionicu” u Jastrebarskom u kojem održavam radionice zdrave prehrane za djecu i odrasle, a pišem i planove prehrane. Na taj način savjetujem ljude kako se što kvalitetnije hraniti i kako uvesti pravilnu prehranu u svoj život.

· Što je nutricionizam i čime se nutricionisti bave?

Nutricionizam je znanost o prehrani. Bavi se odnosom čovjekova tijela i hrane. Zapravo cijelo vrijeme proučavamo na koji način hrana utječe na ljudski organizam.

 · Zašto ste odabrali to zanimanje?

Cijeli sam život vrlo aktivna. Moja obitelj i ja vodili smo brigu o pravilnoj prehrani od najranije dobi i zapravo sam se negdje u srednjoj školi počela educirati o utjecaju hrane na ljudsko tijelo. Bila sam vrlo aktivna u sportu i plesala sam balet tako da me oduvijek zanimalo na koji način prehranom možemo utjecati na naše tijelo i na naše zdravlje. Na kraju srednje škole odlučila sam upisati studij nutricionizma.

· Radite li samo s djecom ili i s odraslima?

Radim i s djecom i s odraslima. Djeci držim radionice zdrave prehrane, a odraslima većinom pišem planove prehrane i slažem jelovnike. Odnosno, savjetujem ih na koji bi način trebali jesti. Ako osoba ima određenu bolest ili stanje koje se može poboljšati prehranom (visok krvni tak, visoke masnoće…) ili je osoba koja vježba zbog određenih razloga, takvim osobama slažem specifičnu prehranu kako bi mogli ozdraviti ili poboljšati svoje zdravlje.

 NUTRIONICA – MJESTO ZDRAVLJA I ZABAVE

· Što je „Nutrionica” i odakle ideja za njezino otvaranje?

„Nutrionica” je zapravo  moje mjesto. Oduvijek je postojala želja kojom sam htjela pozitivno utjecati na Jastrebarsko i cijelu našu zajednicu. Kako sam i sama Jaskanka, polazila sam ovdje i osnovnu i srednju školu, oduvijek sam željela pozitivno utjecati i dati svoj trag u Jaski. Tako sam htjela na praktičan način, radionicama, ljudima pokazati kako se pravilno hraniti.

· Danas ljudi posvećuju više pažnje zdravoj prehrani. Kako znati hranimo li se zdravo?

To se može vidjeti po generalnom osjećaju zdravlja, na općim krvnim slikama, na izgledu tijela, prema probavi, radu imuniteta, izgledu kože, kose. Tako možemo vidjeti utječe li hrana dobro ili loše na naše tijelo.

Kako bi se čovjek osjećao zdravo, važno je paziti na prehranu i baviti se sportom ili tjelovježbom. Kretati se i brinuti o svojem tijelu. Da bi djeca shvatila važnost zdrave prehrane, moraju i roditelji u tome sudjelovati. I njih trebamo učiti jer djeca gledaju što oni rade. Ako roditelji jedu zdravo i kuhaju zanimljive i zdrave namirnice te ne rade od toga problem, djeca će jesti ono što im se ponudi. Zdrava hrana ne treba biti skupa, važno je hraniti se sezonski i lokalno.

 BEZGLUTENSKA PREHRANA – TREND ILI POTREBA

· Osim što ljudi paze na prehranu, danas je moderno jesti hranu bez glutena. No, postoje razne bolesti i intolerancije povezane s glutenom. Možete li pojasniti razlike u prehrani ljudi koji su alergični na gluten, intolerantni na gluten i prehrane ljudi koji boluju od celijakije?

Više je ljudi koji sami odluče jesti hranu bez glutena, a tek je mali broj onih koji stvarno ne smiju jesti hranu s glutenom. Celijakija je autoimuna bolest kod koje imunološki sustav sam sebe napada. Tako da taj gluten, koji je protein iz žitarica kao što su pšenica, raž, ječam i zob, zapravo smeta toj osobi i tijelo samo počne napadati svoje stanice. Razni simptomi najčešće se vide već u ranijoj dječjoj dobi te se ta osoba mora strogo držati bezglutenske prehrane do kraja života. Na sreću, u današnje vrijeme takva hrana sve je dostupnija.

 · Možete li navesti hranu koja sadrži gluten, a da to ne bismo očekivali?

Gluten možemo pronaći u mnogim začinima, kao npr. soli i papru, a glutena može biti i u domaćim sirevima, sušenom voću i slično. Ono što me iznenadilo, a može sadržavati tragove glutena, suhomesnati su proizvodi, gotovi instant napitci, kandirano voće, juhe iz vrećice, gotovi umaci.

 I DODIR JE VAŽAN

· Što je to križna kontaminacija i kako do nje dolazi?

Kod ljudi s celijakijom hrana mora biti odvojena od hrane koja sadrži gluten, a i sama priprema mora biti posebna. Tijekom kuhanja treba paziti na pribor koji koristimo pri kuhanju. Ponekad može doći gluten u dodir s hranom koja ne sadrži gluten već i tijekom uzgoja. Kod skladištenja i obrade žitarica s glutenom i bez njega u istom prostoru može doći do kontaminacije.

· Kako pomoći osobi oboljeloj od celijakije da sigurno konzumira svoje obroke i druži se s ljudima koji jedu hranu koja sadrži gluten, a da pritom ne dođe do križne kontaminacije?

Osoba mora paziti da sama donese sigurno pripremljenu hranu, mora paziti da hrana ne dođe u kontakt s hranom koja sadrži gluten.

· I za kraj, imate li kakav brz i jednostavan recept za bezglutensku slasticu, juhu ili salatu?

Evo, imam recept za čokoladice od datulja, kikiriki maslaca i čokolade! Datuljama izvadite košticu, napunite ih kikiriki maslacem i prelijete rastopljenom čokoladom.

Za kraj, želite li naći više informacija o celijakiji, alergiji na pšenicu i intoleranciji na gluten ili savjete o životu s celijakijom posjetite internetsku stranicu udruge „Celivita” koja pomaže oboljelima, ali i dijeli savjete svima koji se žele hraniti bez glutena.

Sara Vinšćak, 7. c razred

Školska godina 2023. / 2024. 

POVIJEST CRVENOGA KRIŽA U HRVATSKOJ I NJEGOVE AKTIVNOSTI

Kako ste vi ravnateljica Gradskog društva Crvenog križa u Jastrebarskom, možete li nam ukratko reći što je to Crveni križ?

- Crveni križ najveća je humanitarna organizacija. Hrvatski Crveni križ naša je krovna organizacija s više od 130 gradskih i 100 općinskih društava. Gradsko društvo Crvenog križa Jastrebarsko djeluje na području Grada Jastrebarskog te općina: Pisarovina, Krašić, Klinča Sela i Žumberak.  

Postoji li samo u Hrvatskoj ili djeluje i šire?

- Ideja je krenula davne 1859. godine nakon bitke kod Solferina kada je bankar Henry Dunant na svom poslovnom putu vidio posljedice ratnog sukoba i velik broj ranjenih vojnika kojima nitko nije pomagao. Tada je odlučio na neki način pomoći, iako nije bio doktor i nije znao pružiti prvu pomoć. Nakon povratka u Švicarsku osnovao je pokret koji je nazvao Crveni križ ostavljajući Švicarskoj u nasljeđe početak pokreta. Naime, švicarska zastava bijeli je križ na crvenoj podlozi, a simbol Crvenog križa crveni je križ na bijeloj podlozi.

Jesu li ljudi koji rade za Crveni križ njegovi zaposlenici ili volonteri ?

U Gradskom društvu Crvenog križa Jastrebarsko kolegica Lucija i ja smo zaposlenice, ali mnogo toga što radimo ne bi bilo lako izvedivo da nemamo volontere. Imamo puno dobrih volontera koji sudjeluju u različitim aktivnostima.

ZA VOLONTIRANJE POTREBNA JE SAMO DOBRA VOLJA I ŽELJA

Puno govorite o volontiranju. Što je to zapravo volontiranje?

- Volonter je osoba koja želi kvalitetno iskoristiti svoje slobodno vrijeme. Volonteri  ne djeluju samo u Crvenom križu, nego i u raznim udrugama koje se brinu za druge ljude ili životinje. Volontiranje je kada odvajate svoje slobodno vrijeme za nešto što želite raditi, pomažete nekome, a da za to ne dobivate novac.

Kako ga u Crvenom križu promičete?

- Mi već dugo godina provodimo animaciju u osnovnoj i srednjoj školi držeći predavanja za učenike. Najbolje je kada predavanja drže sami volonteri koji iz vlastitog iskustva pričaju kako im je, zašto žele volontirati, kako to na njih utječe i da se osjećaju bolje pomažući drugima.

Koje sve akcije provodite i na koji način?

- Imamo zajedničke akcije na nivou cijele Hrvatske što je propisano od Hrvatskog Crvenog križa. To su obilježavanja različitih dana, na primjer Tjedan borbe protiv tuberkuloze, Svjetski dan prve pomoći, Dan dobrovoljnih darivatelja krvi Republike Hrvatske, Dan planeta Zemlje, Svjetski dan zdravlja, obilježavanje Dana narcisa, Mjesec borbe protiv ovisnosti, alkoholizma i nikotinizma, Svjetski dan borbe protiv AIDS-a, Međunarodni dan volontera, Međunarodni dan nestalih osoba te sve ostale aktivnosti koje smo sami osmislili i provodimo ih. Tako smo za Svjetski dan starijih osoba imali besplatno mjerenje šećera u krvi i tlaka. Na Svjetski dan dobrovoljnih darivatelja krvi organiziramo dodjele zahvalnica za naše darivatelje koji su dali krv 50, 75, 100, 125 puta i svim ostalim jubilarcima. Na Svjetski dan prve pomoći obilazimo sve prve razrede i educiramo ih.

Tko sve u njima sudjeluje?

- Lucija i ja organiziramo, dogovaramo raspored, što će se provoditi i na koji način. Putem tih prezentacija predlažemo našim volonterima tko se želi uključiti jer nemaju svi iste želje i afinitete. Neki volonteri su malo sramežljivi, neki su malo povučeni pa ne bi baš voljeli predavati pred cijelim razredom. Neki više vole slagati pakete, dolaziti do korisnika i pomoći im.

Tko su vaši volonteri i ima li ih u našem gradu dovoljno?

- Imamo puno volontera kojima svake godine na Međunarodni dan volontera dodjeljujemo zahvalnice za najveći broj sati volontiranja, to su na Ines, Luka, Tena, Dina, Nika, Barbara, Tea, Lana, Lorena, Naomi, Vilim, Dora, Eva i Marija.

Naš grad može biti jako ponosan na svoje volontere i svi su dobrodošli, za sve ćemo naći posla. Naši volonteri su i proaktivni i sami osmišljavaju akcije u svojim sredinama osluškujući potrebe okoline, na primjer u školi.

Na koji način se mi možemo uključiti u akcije?

- Volonteri se mogu prijaviti za volontiranje na našoj mrežnoj stranici: www.crvenikrizjastrebarsko.hr ispunjavajući upitnik. Nakon toga ih kontaktiramo i pozivamo da potpišu Ugovor o volontiranju jer volontiranje nije samo dobra volja već i odgovornost i obaveza. Za maloljetne volontere Ugovor potpisuju roditelji. Nakon toga, u WhatsApp grupi obavještavamo što se sve radi, kada se radi i usklađujemo to s njihovim obavezama.

Moramo li imati neke posebne vještine da bismo bili volonteri Crvenog križa?

- Ne treba ih imati, potrebna je samo dobra volja, a ovdje ćete naknadno steći vještine koje ćemo vas naučiti. Volontirajući možete naučiti nositi se s javnim nastupima, prenositi znanje drugima. Imamo smotru prve pomoći u vrtićima gdje naši mali volonteri drže edukaciju djeci i uče ih kako pružiti prvu pomoć. Da bi to znali, prvo moraju i sami naučiti kroz edukacije koje provodimo za svoje volontere.

CRVENI KRIŽ NE ČINI SAMO JEDNA OSOBA

Radite li Vi u Crvenom križu dobrovoljno ili ste u radnom odnosu?

- Lucija i ja smo u radnom odnosu jer ne možeš raditi ovako odgovoran posao da ne primaš plaću.

Imate li radno vrijeme ili sudjelujete u svim akcijama?

- Sudjelujemo u svim akcijama, ali u skladu s radnim vremenom. Međutim, uvijek su tu i aktivnosti koje provodimo vikendom i poslijepodne. Naš prosječni radni dan započinje provjerom važnijih datuma koji nam slijede, prema tome organiziramo rasporede, suradnje sa školama i stručnim službama. Nakon toga odlazimo na teren gdje brinemo o našim korisnicima.

S obzirom na to da Vam rad u Crvenom križu oduzima puno vremena, utječe li to na Vašu obitelj?

- Obitelj se na to navikne, ali je i uključena u mnoge akcije pa to postaje zajednička aktivnost. Posao u Crvenom križu je ispunjavajući i lijep, a uz podršku obitelji lakše ga je obaviti.

Imate li vremena za hobije?

- Vikendi su većinom ipak posvećeni obitelji, a ono što volim raditi u slobodno vrijeme je planinarenje i boravak u prirodi.

Za kraj, doživljavate li Vi rad u Crvenom križu kao posao ili svojevrstan poziv?

- Smatram da svatko od nas treba voljeti svoj posao i osjetiti taj poziv u sebi. Ono što sam osjetila kao djevojka bio je posao učiteljice koji sam i radila neko vrijeme u osnovnoj školi. Međutim, zbog obiteljske situacije život me odveo u drugom smjeru, ali sam svejedno radom u Crvenom križu uvijek nastojala svoj prvotni poziv utkati u ono što sada radim i nadoknaditi to kroz rad s djecom i edukacije.

Za kraj želim poručiti svim mladim ljudima da ne brinu oko budućnosti, da se razvijaju u smjeru kojim žele ići, možda i promijene smjer u određenom trenutku, ali da uvijek slijede svoje srce i žive život koji će ih ispuniti.

Razgovarao: Vigo Fabijanić

Fotografije: Lovro Pavić

Zašto ste se odlučili kandidirati za gradonačelnika?

- Kad sam se odlučio ući u politiku, nisam znao da ću postati gradonačelnik. Ušao sam u taj javni posao jer sam želio nešto dobro napraviti za naš grad. Dosta godina poslije postao sam gradonačelnik i sada mogu izravno utjecati na to što se događa u gradu.

Koliko mandata imate?

- Ovo je moj treći mandat, što znači da sam gradonačelnik već skoro deset godina. To je i malo i puno jer je priprema nekih projekata trajala je više od deset godina.

Kako izgleda vaš radni dan?

- Moj radni dan jako je dinamičan; jedan je dio uredski dio, a drugi je izvan ureda, npr.  kad moram otići u neko selo, vidjeti neki problem ili otići na neki sastanak ili u neko ministarstvo, otići do neke tvrtke s kojom surađujemo itd. 

Imate li vremena za obitelj i hobije?

- Najviše u tom poslu pati obitelj, to je činjenica. Imam troje djece koje viđam premalo. Hobije imam i nemam vremena za njih. Neki od mojih hobija su: modelarstvo, biciklizam, trčanje i tjelovježba. Ali nemam baš za sve to dovoljno vremena koliko bih trebao imati.

Imate li fiksno radno vrijeme?

- Radim kada god treba.

Imate li mnogo sjednica, sastanka i skupština koje morate obaviti?

- Da. U pravilu svaki tjedan četvrtkom imam sjednicu koja se zove Kolegij gradonačelnika koja se u pravilu održava četvrtkom, osim ako treba neku odluku donijeti ranije. Tako da se gotovo svaki četvrtak u godini održavaju sjednice gdje sjede moji najbliži suradnici: kolege gradonačelnici, zamjenica gradonačelnika, pročelnici i dio gradske službe.  Imamo desetak sjednica Gradskog vijeća godišnje.

Donosite li Vi odluku o nekoj ideji ili to može napraviti i neka ovlaštena osoba?

- Neke odluke može donijeti gradonačelnik sam, neke donosi Gradsko vijeće. Prijedlog proračuna predlaže gradonačelnik, a usvaja ga Gradsko vijeće. Gradsko ga vijeće može promijeniti, odbiti... Ali volim raditi tako da unaprijed sa svim sudionicima raspravim o proračunu jer svatko od njih dolazi iz nekog područja koje ima svoj problem. Tada razgovaramo o tome što negdje treba učiniti, a sve te potrebe nastojimo ugraditi u proračun što je zahtjevno.

Može li gradonačelnik iznijeti ideju ili Vi samo donosite odluku?

- Mogu i iznijeti ideju i prihvatiti ideju. Simpatična ideja djece iz Radničke ulice završila je gradnjom skate parka. Došli su je prezentirati i uključili smo ih u fazu projektiranja. Djeca iz te ulice sjedila su s projektantom i objašnjavali mu što bi željeli. Projektant mora u skladu sa zakonima projektirati projekt, ali u velikoj mjeri prihvaćene su ideje djece. To govori da nije dobro da jedna osoba odlučuje o svemu. Znači da uvijek tu mora biti neki kompromis i da na kraju to potpisuje gradonačelnik, ali o svakoj temi porazgovaram sa suradnicima i donosimo odluke.

Zanima me dio o uređenju našega  grada. Zašto se na mjestima napuštenih kuća ne napravi zelena površina? Na primjer - stara brijačnica kod Fine?

- Ta je kuća privatno vlasništvo, ali kuće koje su stare i možda nisu privatno vlasništvo zaštićene su kao spomenici kulture i o tome ne odlučuje Grad ili gradonačelnik jer u državi postoji određena institucija - Konzervatorski zavod i oni tu kuću smatraju izuzetno važnom i ne daju vlasniku da je sruši, već traže od njega da je obnovi takvu kakva je i ona bi, kad bi se tako obnovila, bila lijepa kuća. Kad ju malo sagledaš, zaista je lijepa kuća i taj vlasnik očito nema dovoljno novca za to pa je zato napuštena. Vjerujem da će doći vrijeme kad će se ona obnoviti, ali mi ne možemo na tuđim stvarima raditi nešto gradsko bez da to platimo, kupimo.

 U Jastrebarskom ima puno starih kuća, kad ih netko kupi uruši ih i želi izgraditi novu kuću, zašto ta nova kuća mora sačuvati oblik stare kuće?

-O tome odlučuje Konzervatorij i cijela ova glavna ulica je pod zaštitom i svaka kuća koja se obnavlja ili gradi u glavnoj ulici, pročelje te kuće mora izgledati kako je izgledalo nekada. O tome ne odlučuje gradonačelnik ili Grad, o tome odlučuje država odnosno Ministarstvo kulture, odnosno ti konzervatori. To je ponekad dobro, a ponekad i nije baš najbolje jer nam onda ulice izgledaju ovako kako izgledaju jer se ljudima ne da graditi takvu kuću nego im je lakše otići dvije ulice dalje, pa sagraditi lijepu i modernu kuću.

 Prelazimo na brigu o djeci. Ima li u vrtićima našeg grada dovoljno mjesta za svu djecu?

- Teoretski da, praktično ne. Sva djeca koja u trenutku kad upisi završavaju, ispunjavaju zahtjeve upisana su, ali tijekom godine pojavljuju se djeca koja tek kasnije stječu uvjete da se upišu u vrtić jer moraju imati jednu godinu. Za taj manji broj djece postoji problem smještaja, ali postoje dadilje koje Grad sufinancira. Ono što sada mogu reći jest da smo prijavili financiranje novog dječjeg vrtića koji bi trebao biti građen uz buduću novu osnovnu školu u Jastrebarskom na Sajmištu. To je velik projekt i taj će vrtić biti za više djece tako da ćemo gradnjom riješiti sve probleme.

Hoće li se graditi veća knjižnica i gdje će se nalaziti?

- Na to ću pitanje odgovoriti s dozom opreza. Znamo da objekt u kojem je knjižnica nije prikladan, ali neće se graditi. Možda će se smjestiti u dvorac kad se obnovi ili u zgradu preko puta njega, a imamo i treću opciju, a to je da bude u „donjem“ vrtiću. Kada se izgradi novi vrtić, donji ćemo vrtić najvjerojatnije "ugasiti" kao vrtić jer će sva djeca iz njega i ona koja se ne mogu upisati, biti u novom vrtiću, a onda bi taj objekt mogao biti jedna jako dobra knjižnica. 

Hoće li se na sajmištu graditi nova škola, kada će izgradnja početi?

- Cilj zašto se ide u izgradnju nove škole jest taj da sva djeca budu na nastavi u jednoj smjeni. U novoj školi trebala bi biti nastava s produženim boravkom. Kad će se škola početi graditi, na to ne mogu odgovoriti jer školu mora izgraditi Zagrebačka županija. U Hrvatskoj osnivači škola su županije, a ne gradovi, osim velikih gradova, a to nije Jastrebarsko. Mi smo onda u situaciji da ne možemo direktno utjecati na to kad će se škola početi graditi. Grad je napravio puno da to ubrza. Donijeli smo plan na temelju kojeg se može dobiti dozvola i darovali zemljište Županiji. Ona priprema prijavu gradnje škole na Nacionalni plan oporavka i otpornosti i kad taj natječaj bude završen, znat ćemo je li Županija dobila sredstva.

Odlučuje li ministarstvo o izgradnji škole?

-Ministarstvo će odlučivati o sredstvima iz europskih fondova, koliko će i tko dobiti novaca, a o gradnji škole odlučuje Županija, ali prema pravilima koje propisuje Ministarstvo. Ima nešto što se zove mreža škola što znači da ne može neki grad sagraditi školu gdje i kako hoće, moraju ispuniti neke uvijete koje propisuje Ministarstvo.

Financira li dio nagradnog izleta na kraju školske godine i Grad?

-Naravno. Svi ovi nagrađeni učenici su prošle godine išli u Istralandiu.

Zanima me podatak o sigurnosti djece. Zašto se na svaki pješački prijelaz ne stavi uspornik?

- Zato što imamo tisuće pješačkih prijelaza i ne znam bismo li mogli izgraditi toliko pješačkih prijelaza. Postoje tri vrste prometnica u gradu: državne, županijske i gradske, recimo glavna cesta je državna i o bilo čemu na toj cesti Grad ne može odlučivati. Oni odlučuju hoće li se postaviti uspornik i u pravilu se na državne ceste ne postavljaju uspornici. Na županijskim je cestama slično, to su glavne ceste od Jastrebarskog do nekog naselja, a sve sporedne ulice gradske su prometnice. Na njima mi odlučujemo što treba raditi. Prošle smo godine oko škole postavili uspornike. Znači tamo gdje je naše i gdje smatramo da je potrebno i gdje građani traže da se stave uspornici, mi ih stavimo.

Tko odlučuje koje će se ulice asfaltirati i kojim redom?

-O tome se odlučuje u Proračunu. U prošloj smo 2023. godini asfaltirali preko pedeset kilometara ulica i cesta. To je jako puno i toliko se nikada nije napravilo u jednoj godini, a čak ni u jednom mandatu. Zadnjih godina to je bilo zato što su bila dostupna određena sredstva uz Europskih fondova koje je Grad uspio povući i napravili smo jako puno. Ima još dosta toga za napraviti, a kojim redoslijedom se radi to je recimo, ako se radi o gradnji novih cesta, onda radimo prije one za koje ishodimo građevinske dozvole jer da negdje izgradimo cestu moramo prvo imati projekt iz kojeg građevinsku dozvolu, otkupiti zemljište i onda tek početi graditi. Ako negdje drugdje imamo već takvo nešto riješeno, onda gradimo prvo ono što je gotovo. Mi stalno projektiramo nove ulice i svake će se godine nešto novo raditi tako da i već ove godine planiramo nove ulice u gradu i u naseljima koje će se graditi. Ne postoji formula kako se određuju prioriteti, to je često kompromis. Jastrebarsko ima pedeset i devet područnih naselja i ako u svakoj godini u svakom naselju napravimo samo jednu cestu, to je pedeset i devet cesta, a mi s našim realnim proračunom možemo napraviti pet do šest cesta godišnje. Znači da u ostalih pedeset i četiri naselja u jednoj godini nećemo napraviti niti jednu cestu. Ograničeni smo u količini novca, a cesta je puno. Sad smo prošle godine jako puno toga napravili tako da sve manje i manje ima tih problema. Ali taj posao nikada neće završiti zato jer se grad širi, izbijaju nove ulice, one koje su asfaltirane prije trideset ili četrdeset godina već i propadaju pa ih treba obnoviti tako da nikad niti jedan gradonačelnik neće završiti taj posao, ali to je tako i to je normalno.

 Zašto se na većini nogostupa ne napravi biciklistička staza?

- U puno ulica koje smo rekonstruirali stavili smo biciklističke staze, ali negdje nemamo mjesta za njih zato što zakoni propisuju koliko biciklistička staza mora biti minimalno široka. Ako imamo ulicu gdje su kuće jako blizu jedna drugoj i imamo kolnik po kojem se vozi te imamo nogostup koji moramo imati da npr. dječja kolica mogu proći, onda u takvim ulicama ne stane biciklistička staza. Neke od takvih ulica smo pretvarali u jednosmjerne, zatim sužujemo kolnik i dodajemo biciklističku stazu, a promet automobilima odvija se jednosmjerno. To smo na primjer napravili u Prigorskoj, Smičiklasovoj i Radićevoj ulici. Te su ulice sad jednosmjerne i zato se tamo biciklistička staza stavlja. Jednog dana cijeli bi grad trebao dobiti biciklističke staze. Neke će ulice postati jednosmjerne zato jer su uske, a onda se stvaraju i nova parkirališta. Razmišljamo o tome kako bi sve to trebalo izgledati, samo što se sve izvodi onako koliko imamo novaca.

Kad se dvorac Erdődy obnovi, što će se u njemu nalaziti? Hoće li biti sadržaja za djecu?

- Glazbena škola bit će jedan od glavnih sadržaja dvorca. Jedan kat bit će namijenjen za nju. Ali Glazbena škola vjerojatno se neće iseliti iz svoje zgrade jer je tamo dvorana s dobrom akustikom za koncerte. Tako da će škola najvjerojatnije raditi na dvije lokacije: učionice, ravnateljica i sve ostalo bit će u dvorcu, a koncertni dio u staroj zgradi. Osim toga, u dvorcu bi trebao biti jedan multimedijski muzej, gore u dvorcu bit će Gradska vijećnica, ugostiteljski objekt u prizemlju, prostor za udruge, suvenirnica i lift.

Je li vam posao gradonačelnika zanimljiv, zašto?

- Posao gradonačelnika nije dosadan jer se uvijek nešto događa, ali živimo s tim poslom. Ne mislim da je to sad neki baš posebno težak ili lagan posao, to je posao kao i svaki drugi. Svaki posao ima nekih lijepih i možda malo manje lijepih trenutaka, ali volim ga raditi. Najviše uživam kad vidim sreću i zadovoljstvo kod ljudi kojima riješimo neki problem.

Imate li kakvu poruku na kraju za mlade građane našeg grada?

- Trebaju čuvati grad, ostati živjeti u našem gradu i ako ih život odvede na drugo mjesto, ne smiju nikada zaboraviti grad u kojem su se rodili i gdje su živjeli te neka se uvijek vrate i učine nešto dobro za njega! Kad bi svatko tako radio, onda bi bilo puno ljepše. Netko od njih naših mladih građana jednom će postati gradonačelnik jer i ja sam bio dijete koje se rodilo u Jastrebarskom.

Razgovarala: Vinka Mikloušić

Fotografije: Magdalena Preprotić

Teme koje ga zanimaju povijesnog su karaktera te su usko vezane za razdoblje Drugog svjetskog rata. Promocija njegovog prvog objavljenog romana naziva „Tajna operacija Spas'' održana je 14. studenoga 2023. godine u prostorijama Društva Naša djeca u Jastrebarskom. Na navedenoj promociji dobrodošlicu je prisutnima poželjela zamjenica gradonačelnika Grada Jastrebarskog te predsjednica Društva Naša djeca Nikolina Ribarić. Priču o nastanku te procesu izdavanja same knjige ispričale su urednica izdavačke kuće „Knjigra“ Verica Zorić te profesorica hrvatskog jezika Edita Jurjević. Profesorica je pričala i o samom radu i svakodnevnoj interakciji s Martinom kao njezinim učenikom. Promociji je prisustvovala Martinova obitelj, djedovi, bake te brojni prijatelji.

 Martine, na tvojoj promociji saznali smo mnogo o tebi i tvojem pisanju što prije nismo znali. Kako si započeo s pisanjem?

- U početku nisam mogao pronaći takvo ratno štivo pa sam odlučio napisati svoje. Prije nisam ništa posebno pisao, osim školskih sastavaka.

Pišeš li stalno ili povremeno?

- Svaki dan pišem. Jedino kada završim poglavlje, onda imam pauzu od nekoliko dana dok ne dobijem  novu ideju.

O čemu pišeš u knjizi i zašto si se odlučio pisati baš o toj temi? 

- Pišem o ratnoj tematici, kako sam i rekao. Nisam mogao pronaći takvo štivo i onda sam odlučio napisati nešto svoje. Odlučio sam pisati o temi Drugog svjetskog rata jer mi je to razdoblje jako zanimljivo. Najviše me zanima hrvatska povijest i Drugi svjetski rat.

Kako pišeš, uz glazbu ili u tišini, rukom ili računalom?

- Pišem u tišini jer mi onda misli bolje rade. Pišem na računalu jer bi bilo teško nekome pročitati ono što sam napisao svojim rukopisom.

Odakle crpiš inspiraciju za pisanje ovog romana? Čitaš li neke druge knjige?

- Teme crpim iz raznih knjiga koje sam čitao i proučavao, filmova koje sam pogledao i koji su povezani s tim ratnim događajima i navedenim razdobljem naše povijesti.

Koliko vremena potrošiš za pisanje romana? Je li tvoj drugi roman u nastavcima, ima li nešto zajedničko s prvim? 

- Treba mi otprilike mjesec dana ili nešto više kako bih napisao jedan roman. Nemam baš nekih hobija pa stignem to tako brzo napisati. Tema mog drugog romana nastavlja se na radnju prvog romana. Nemaju toliko zajedničkih događaja, već ih vežu likovi koji dalje proživljavaju i donose radnju.

Imaš li još nekih tema koje te zanimaju i o njima bi htio pisati, a za sad nisi stigao? Čitaš li knjige neke druge tematike od ove o kojoj pišeš?

- Za sad me zanimaju samo povijest i ovo razdoblje, razdoblje Drugog svjetskog rata. Čitam puno toga, zapravo, što god mi dođe pod ruku.

Vrlo je teško pravilno pisati, osobito dok si učenik petog razreda pa i šestoga. Pomaže li ti netko u pisanju romana?

- Pomaže mi to što puno čitam razne knjige, zapravo sve one knjige koje sam do sada pročitao. Sve te knjige slične su tematike. Gospođa Verica Zorić puno mi je pomogla u izdavanju, ona je odgovorna za prvo izdanje knjige. Ona i moja baka Nada prijateljice su te je baka gospođi Zorić dala tekst moje knjige na čitanje. Njoj se svidjelo što je pročitala pa je u dogovoru s mojom bakom odlučila u cijelosti odraditi pripremu i tiskanje ove moje knjige kao dar meni za 12. rođendan.

Je li ti teško pisati pravilno kao što učimo u školi? Pomaže li ti netko u ispravcima, pisanju rečenica?

- Nije mi teško pisati, sve ide samo od sebe. Prvi put sam imao puno pogrešaka, a drugo izdanje pišem drugačije jer sada znam neke svoje greške. Oko toga mi puno pomažu savjeti gospođe Zorić i profesorice Edite Jurjević.

Jesi li kada postao lik u svojemu romanu, unosiš li sebe i svoje osjećaje, razmišljanja u romanu?

- Do sada sebe još nisam stavio u ulogu lika u romanu. Dok pišem, uopće ne razmišljam o sebi, svojim osjećajima i mislima jer se trudim da svaki lik unutar mojih romana ima svoje razmišljanje i svoju osobnost.

Što tvoja obitelj misli o tvojem pisanju? 

- Imam mamu, tatu i mlađu sestru Vinku. Moja je obitelj jako sretna zbog toga što ja pišem. Ponekad ujutro kada idem pisati, moja se sestra žali kako preglasno pišem, jer to zna biti oko 6 ili 7 sati ujutro. Lakše mi je pisati ujutro jer inače izgubim ideju do kraja dana.

Koja ti je najdraža knjiga koju si ti napisao, a koja ti je najdraža pročitana knjiga?

-Moja prva knjiga mi je i najdraža jer je prva. Najdraža knjiga koju sam pročitao je ,,Životinjska farma“, a napisao ju je George Orwell. Da, htio bi je preporučiti i drugima.

Smatraš li čitanje važnim i što misliš o čitanju svojih vršnjaka? 

- Smatram kako je čitanje jako važno jer uvelike utječe na rad mozga. Mislim da moji vršnjaci premalo čitaju.

Većina tvojih prijatelja iz razreda i ostalih prijatelja s kojima si ranije išao u niže razrede ili na aktivnosti bili su na tvojoj promociji. Pojedini učenici koji do sada nisu puno čitali, a to je rekla i profesorica Jurjević na promociji. Kako se osjećaš kada znaš da si uspio potaknuti i takve učenike na čitanje?

- Jako sam sretan jer sam to uspio. Za neke učenike znam što ih zanima pa ih time potičem na čitanje literature vezane uz teme koje ih zanimaju.

Voliš li  školu i koji su ti najdraži predmeti?

- Da, volim školu. Moji najdraži predmeti su: Povijest, Geografija, Tehnički, Hrvatski jezik i Matematika.

Želiš li za kraj nešto preporučiti svojim čitateljima i onima koji to još nisu postali?

- Želio bih reći da je čitanje važno. Čitajte što vas zanima!

Razgovarala: Sara Vinšćak

Fotografije: Leona Luketić