Embedded Files
Dan sigurnijeg interneta - "Geijmaj sigurno - Zajedno za bolji internet"
Unatoč brojnim pozitivnim stranama videoigara, u javnosti se često govori isključivo o onim negativnima. Pritom je važno da vi, kao roditelji, osobito pripazite na sljedeće:
1 - Ovisnost o videoigrama. Neke osobe u velikoj su opasnosti da postanu potpuno ovisni o videoigrama. Takve osobe zanemaruju sve one aktivnosti koje bi u životu morale biti na prvom mjestu (posao, školske obaveze, izvannastavne aktivnosti, druženje s članovima obitelji i vršnjacima). Stručnjaci upozoravaju da se nekima (odraslima) dogodila toliko snažna ovisnost da više ne odlaze na posao, a neka djeca ne odlaze u školu; neki ne jedu redovito kako ne bi prekidali igranje; neki jedu jako brzo kako bi se ponovno vratili igranju, što je nezdravo i štetno, a neki zaboravljaju da se moraju kretati, vježbati i biti tjelesno aktivni. Intenzivnije igranje videoigara često je povezano sa slabijim školskim uspjehom, slabijim odnosima s roditeljima i prijateljima te zloupotrebom alkohola i droga. Veća je vjerojatnost da će ovisnost o videoigrama razviti dječaci jer češe igraju videoigre od djevojčica i većina je igara prilagođenija interesima dječaka, kao i djeca niskog samopoštovanja te slabijeg školskog uspjeha jer im igranje videoigara služi kao kompenzacijski mehanizam za lošu sliku o sebi (Bilić, Ljubin Golub, 2011). Najvažniji simptomi ovisnosti o videoigrama su nekontrolirana želja, tj. žudnja za igranjem, gubitak kontrole nad ovisničkom aktivnosti i provođenje sve više vremena u igranju; apstinencijski simptomi, tj. osjećaj nemira i razdraženosti kada se ne igra, preokupiranost ovisničkim ponašanjem te zanemarivanje alternativnih zadovoljstava, školskih i kućnih obveza; nemogućnost prestanka igranja videoigara, tj. trajno iskazivanje ovisničkog ponašanja usprkos problemima koje to ponašanje uzrokuje; laganje da bi se prikrila vezanost za videoigre (Young, 2009 prema Bilić, Ljubin Golub, 2011).
1 - Ovisnost o videoigrama. Neke osobe u velikoj su opasnosti da postanu potpuno ovisni o videoigrama. Takve osobe zanemaruju sve one aktivnosti koje bi u životu morale biti na prvom mjestu (posao, školske obaveze, izvannastavne aktivnosti, druženje s članovima obitelji i vršnjacima). Stručnjaci upozoravaju da se nekima (odraslima) dogodila toliko snažna ovisnost da više ne odlaze na posao, a neka djeca ne odlaze u školu; neki ne jedu redovito kako ne bi prekidali igranje; neki jedu jako brzo kako bi se ponovno vratili igranju, što je nezdravo i štetno, a neki zaboravljaju da se moraju kretati, vježbati i biti tjelesno aktivni. Intenzivnije igranje videoigara često je povezano sa slabijim školskim uspjehom, slabijim odnosima s roditeljima i prijateljima te zloupotrebom alkohola i droga. Veća je vjerojatnost da će ovisnost o videoigrama razviti dječaci jer češe igraju videoigre od djevojčica i većina je igara prilagođenija interesima dječaka, kao i djeca niskog samopoštovanja te slabijeg školskog uspjeha jer im igranje videoigara služi kao kompenzacijski mehanizam za lošu sliku o sebi (Bilić, Ljubin Golub, 2011). Najvažniji simptomi ovisnosti o videoigrama su nekontrolirana želja, tj. žudnja za igranjem, gubitak kontrole nad ovisničkom aktivnosti i provođenje sve više vremena u igranju; apstinencijski simptomi, tj. osjećaj nemira i razdraženosti kada se ne igra, preokupiranost ovisničkim ponašanjem te zanemarivanje alternativnih zadovoljstava, školskih i kućnih obveza; nemogućnost prestanka igranja videoigara, tj. trajno iskazivanje ovisničkog ponašanja usprkos problemima koje to ponašanje uzrokuje; laganje da bi se prikrila vezanost za videoigre (Young, 2009 prema Bilić, Ljubin Golub, 2011).
Videoigre ne mogu potpuno zamijeniti fizičke aktivnosti. Stručnjaci su nam dokazali da videoigre (pa i one na spomenutom Wiiju) tijelu ne daju sve ono što treba, nisu prikladan „trening“ za onaj stvaran – na dvorištu, u parku, na igralištu ili u dvorani. Dugotrajno igranje videoigara može dovesti do oštećenja vida, gomilanja kilograma (zbog pretjerane konzumacije nezdravih prehrambenih proizvoda), ali i oštećenja kralježnice zbog vrlo često lošeg načina sjedenja pred računalom. Stoga je vrlo važno nadoknaditi sate uz videoigre stvarnim fizičkim aktivnostima.
Videoigre mogu dovesti do navikavanja na nasilje. Neke su osobe u opasnosti da postanu neosjetljive na nasilje ako je njihova „zabavna“ aktivnost često (a kod nekih i potpuno!) posvećena videoigrama koje su jako nasilne. Zna se da industrija videoigara – da bi privukla pozornost korisnika i kako bi povećala prodaju – ima tendenciju stvaranja priča koje su posebno okrutne, a koje dugoročno mogu oštetiti mentalno zdravlje i učiniti medijske korisnike neosjetljivima na nasilje (pa i na tuđu, stvarnu patnju). Treba istaknuti i da u videoigrama igrači aktivno sudjeluju u medijskom sadržaju i više nisu samo pasivni primatelji kao što su u slučaju gledanja televizije. Stoga stručnjaci upozoravaju na to da su nasilne videoigre štetnije od nasilja na televiziji jer igrači svojim sudjelovanjem, ponavljanjem i dobivanjem nagrada za počinjena nasilna djela postaju podložniji utjecaju nasilja.
Konačno, videoigre nam mogu pružiti pogrešna očekivanja o stvarnom životu. Virtualni svijet nema ništa zajedničkog sa svakodnevnim životom. Virtualni svijet je iskrivljena, nepostojeća i nestvarna slika našega stvarnoga svijeta. Stoga je vrlo važno djeci objasniti razlike između stvarnog i virtualnog svijeta, osobito kada su u pitanju posljedice različitih djela i ponašanja.
Page updated
Google Sites
Report abuse