Stranica je napravljena u svrhu projekta Upoznaj svoje sugrađane u organizaciji Hrvatske udruge školskih knjižničara za šk. god. 2025./2026.

Projekt su u OŠ "Ljudevit Gaj" Krapina provodile učiteljice Antonija Čekolj pa Anamarija Žun i knjižničarka Suzana Pracaić.

• razvijati osjećaj pripadnosti i prepoznatljivosti u hrvatskom i europskom prostoru

• razvijati komunikacijske i socijalne vještine

• razvijati informacijsku i medijsku pismenost

• njegovati zavičajnost

• promicati čitanje iz/radi uživanja

• obogatiti rječnički fond

• poticati kreativnost

• poboljšati digitalnu pismenost korištenjem različitih digitalnih alata

PLAKAT 

POSTER

U Osnovnoj školi „Ljudevit Gaj“ Krapina održan je nadahnut književni susret s pjesnikinjom kajkavskog izričaja Marija Hlebec, i to u sklopu nacionalnog projekta „Upoznaj svoje sugrađane“ te povodom obilježavanja 21. veljače – Međunarodnog dana materinskoga jezika i Mjeseca hrvatskoga jezika (21. veljače – 17. ožujka).

Susret je organizirala školska knjižničarka Suzana, s ciljem promicanja čitanja, zavičajne kulture i jezične baštine, ali i upoznavanja učenika s istaknutim sugrađanima koji svojim radom obogaćuju kulturni život zajednice. 

Program je započeo projekcijom uglazbljene pjesme „Tam ke luč gari“, izvedene na Festivalu kajkavskih popevki u Krapini, čime je stvoreno ozračje topline i ponosa na kajkavsku riječ. Uslijedila je recitacija iste pjesme, a potom i razgovor s gošćom koji su vodile članice medijske skupine: Mila, Karla, Antonija i Tara, koje je pripremila učiteljica Anamarija.

Susretu su prisustvovali učenici četiriju osmih razreda sa svojim učiteljicama Anamarijom, Antonijom, Andrejom i učiteljem Jasminom te pedagoginjom Emom.

KRATKO PREDSTAVLJANJE GOŠĆE

MILA: Gospođa Marija Hlebec rođena je u Zagrebu, a odrasla u Hromcu. Završila je šumarsku školu u Karlovcu, ali živi i radi u Krapini, u Šumariji – tu preko puta škole.

KARLA: Poeziju piše od mladosti, a posebno njeguje naše govorno blago, našu tradiciju i kajkavsku kulturnu baštinu.

ANTONIJA: Sudjelovala je, i sudjeluje na brojnim pjesničkim susretima, recitalima i festivalima te objavljuje pjesme u časopisima i zbornicima, a neke njezine pjesme su i uglazbljene. 

TARA: Osim pisanjem, bavi se fotografijom. Okušala se i kao radijska voditeljica i suurednica radioemisije Kajkavska vura na lokalnoj radio-postaji RHZK. Jedna je od nositeljica kulturne Udruge „Hrvatska žena“.

INTERVJU

BLOK 1 – Djetinjstvo i prvi stihovi

MILA: Kako ste i zašto postali pjesnikinja? Pišete li iz unutarnje potrebe ili vam inspiracija dolazi izvana?  

Sve se događalo potpuno spontano i zapravo nisam bila svjesna tog postajanja pjesnikinjom. Obožavala sam čitati poeziju. Bila sam presretna kada smo u školi obrađivali stihove. Ja nikada nisam imala u planu pisati, ali to se jednostavno tako počelo događati… Inspiracija su mi ljudi, događaji, priroda, ali i osjećaji spram svega što me okružuje.

KARLA: Možete li se sjetiti kada ste napisali svoju prvu pjesmu? Jeste li osjećali strah kad ste počeli pisati? 

Mogu. U srednjoj školi, ako ne računam one pjesme koje smo prije toga u školi dobivali za zadaću. Njih nemam sačuvane i budući su bile po zadatku, nekako ih nisam zapamtila. A ta moja prva pjesma posvećena je gradu Karlovcu u kojem sam tada boravila. Tamo sam išla u srednju školu.

Ne. Nisam osjećala strah.

ANTONIJA: Kako je vaše samopouzdanje utjecalo na pisanje, i kako je pisanje utjecalo na vaše samopouzdanje? Gdje i kada najčešće pišete — u uredu, kod kuće ili u prirodi?  

Ovo je zanimljivo pitanje jer sam kao djevojčica bila povućena, samozatajna i uvijek sam imala tremu kod bilo kakvih nastupa, ili u školi kod nekih izlaganja ili odgovaranja na satu. Kasnije, kako sam sve više pisala, javljala se na recitale, čitala poeziju pred drugima, otvarale su mi se i druge mogućnosti predstavljanja poezije, ali i otvaranja sebe same prema ljudima. Neko sam vrijeme volontirala u radiju, uređujući i vodeći emisije o poeziji. Sve to mi je pomoglo da svoje samopouzdanje dignem na jedan viši nivo…. I danas mi nije teško govoriti pred ljudima u živo, ili u radijskim emisijama. Inspiriraju me priroda i događaji kroz dan, a pišem uglavnom kod kuće,  popodne ili navečer, kada se dnevni dojmovi počnu  slijegati.

TARA: Koliko često pišete? Pišete li u naletu inspiracije ili se često vraćate istoj pjesmi te je prepravljate? 

Nekad stihovi izlete. Zapišem ih, ali uvijek im se volim vratiti s malim odmakom…. Prvi put se zapišu osjećaji, dojmovi, sve ono što se vrzma po glavi, pa se to posloži, možda se promijeni redoslijed, možda koja riječ… uglavnom bavim se smislom pjesme. Kada sam zadovoljna s tim dijelom, tada čitam s naglaskom pa pazim na gramatiku, na pravopis.  Pjesmu treba izbrusiti, izglancati, izbaciti suvišno iz nje…. A to ne možete onog trenutka kada ste ju stvorili, zbog osjećaja koje ste unijeli u svaku zapisanu riječ, to je lakše učiniti s odmakom.

ANTONIJA: Je li vam djetinjstvo izvor inspiracije za pisanje? Po čemu najviše pamtite svoje djetinjstvo?

O, da. Uvijek… Često sam pisala o djetinjstvu. Odrasla sam na selu, uz šumu. Pamtim cvrkut ptica, dane provedene na otvorenom, igre s drugom djecom, na livadama, potoku, u šumi. Kasnije, većernja druženja s prijateljima uz vatru, gitaru, pečenje pecinjaka, kestena, šetnje…. uglavnom, puno smo boravili u prirodi i roditelji su nas morali moliti da dođemo kući u predvečerje….

MILA: Sada će nam učenica 8.c Karla Jurman kazivati pjesmu „HROMEC“ iz zbirke pjesama Tam ke luč gari.  Poslušajmo je.

 BLOK 2 – Kajkavska riječ i zavičaj 

KARLA: Što Vas je potaknulo da počnete stvarati upravo na materinskome govoru? Koliko je važno čuvati kajkavsku riječ i prenositi je na mlađe generacije?

Najprije sam pisala na standardu, a zatim jednog rujna, u vrijeme pripreme cijele Krapine za Tjedan kajkavske kulture, kada su se na radijima puštale kajkavske popevke, koje sam obožavala, grad se uređivao, zvono s Trškog Vrha nas je zvalo  na misu…. Sve je bilo svečano, toplo, 'domače'….. poželjela sam i ja doprinjeti očuvanju našega kaja. Obožavala sam 'KAJ'. Tada sam počela pisati kajkavske stihove i bilježiti kajkavske riječi i njihovo značenje. 

ANTONIJA: Mislite li da djeca danas dovoljno govore i razumiju kajkavski?  Što bismo mi mogli učiniti da ga bolje čuvamo?

Ovdje je prigodno naglasiti da sam KAJ istinski počela cijeniti tek kad sam otišla od kuće, kada sam došla u Karlovac u srednju školu, kao i djeca iz svih drugih krajeva Hrvatske. Svi su oni imali svoj govor….i voljeli su ga. Nisu ga se sramili. Tada sam shvatila da je MOJ KAJ poseban. Lijep. Da se trebam ponositi njime, svakom riječju pa makar je mnogi nisu razumijeli, makar joj se i smijali…. Ako je Dalmatincima i Primorcima sve lipo, zakaj Zagorcima nebi bile liepe, ma gde bili? Od tada sam s radošću govorila kaj i više me nije bilo sram, ako me je netko čuo da govorim kajkavski. Zato, molim vas, djeco, nemojte se sramiti svog govora. To je bogatstvo koje moramo nositi kamo god išli. Naravno, time ne umanjujemo vrijednost hrvatskog književnog jezika. To je službeni jezik i moramo ga znati ispravno govoriti. Ali njegovati svoj KAJ, znači govoriti ga… kada je god to moguće.

BLOK 3 – Zbirka „Tam ke luč gari“

MILA: Vaša prva zbirka nosi naslov „Tam ke luč gari“. Što za Vas znači ta „luč“?

Oduvijek imam rada luči…i nekako mi je lijepo o njima pisati. 

TARA: Mnoge pjesme govore o svjetlu, ognjištu, domu i obitelji. Koja je od tih tema vama najbliža? Imate li pjesmu koja Vam je posebno draga? Molimo Vas da nam pročitate jednu pjesmu po izboru…

Nameću se same po sebi. U jednom trenutku života, kada osoba više nije tako mlada počinje shvaćati vrijednost doma, ognjišta, topline i obitelji. Tako sam i ja postajući svjesna prolaznosti života, željela u pjesmama sačuvati ono kaj volim.

Teško je odabrati najdražu pjesmu…ali, željela bih pročitati: "NAJRAJŠI BI PRED BRIEGE PASTAVILA STRAŽU".  

BLOK 4 – Javni nastupi i uglazbljene pjesme 

MILA: Često sudjelujete na recitalima kajkavskog pjesništva. Kako je to čuti druge kako recitiraju vaše stihove?

Lijepo je čuti svoje stihove u interpretaciji drugih, no, kada se radi o kajkavskim stihovima, zna biti svakako. Naš je kajkavski bogat, u svakom kraju je drugačiji naglasak i lijepo je kada se glumci koji čitaju pjesme na recitalima, dobro pripreme, a to znači da se potrude upoznati govor autora… tada ga mogu ispravno i govoriti.

KARLA: Festival kajkavskih popevki ima dugu tradiciju i jedan je od najvažnijih događaja kajkavske kulture. Prošle godine, 2025., proslavio je svoju 60. obljetnicu – veliki jubilej koji svjedoči koliko je kajkavska riječ važna i živa. Kako ste se Vi osjećali kada ste prvi put čuli svoju pjesmu otpjevanu na pozornici? 

Moji prvi uglazbljeni stihovi pjevani su na "Malom Kaju" 2012. godine. To je bilo nešto novo i uzbudljivo. Tri moja teksta u jednoj večeri. Posebno me veselilo što su to pjevala djeca. Bila sam jako uzbuđena i ponosna. Narednih godina sudjelovala sam na „velikom“ festivalu i sve su me popevke radovale i puno mi znače.  

ANTONIJA: Slušate li vlastite uglazbljene pjesme? Koje emocije ili sjećanja bude u Vama? Koji nastup Vam je ostao u najljepšem sjećanju?

To vam je kao kad date dio sebe, dio svojih misli nekome da ih odjene u novo ruho….obogati ih glazbom i dobijete jedan potpuno novi doživljaj vlastitih misli.  Sa svim suradnicima koji su pisali glazbu, radili aranžmane, a zatim i sa samim izvođačima imala sam lijepu suradnju i konzultirali smo se oko detalja za vrijeme stvaranja glazbenog doživljaja. Svima sam zahvalna na obogaćivanju mojih riječi.

TARA: Vaše su pjesme sudjelovale na brojnim recitalima i natječajima – u Krapini, Mariji Bistrici, Sv. Ivanu Zelini, Varaždinu, Gornjoj Stubici i Zagrebu. Koji Vam je natječaj ostao posebno u sjećanju?  

Dugo mi je trebalo da se odvažim i javno odlučim predstaviti svoje stihove, a nakon što sam se prvi puta javila na Recital kajkavske poezije u Krapini, nekako je spontano krenulo i javljanje na druge recitale, neke od njih ste nabrojali. Teško je izdvojiti jedan natječaj kao poseban. Svaki recital ima svoje posebnosti i raduju prije svega susreti s drugim pjesnicima, razmjena knjiga i iskustava. Tu su i nagrade, koje nama pjesnicima govore da to što radimo, dobro radimo. Kada stručni sud nagradi neku pjesmu, to puno znači i pokazuje nam put kojim valja ići. 

TARA: Sada će nam učenica 8.b, Jelena Krznar kazivati pjesmu „Vrieme curi“.

BLOK 5 – Priroda, fotografija, Udruga Hrvatska žena i poruka mladima

KARLA: Koji je bio vaš najteži trenutak u karijeri i što ste iz njega naučili?  

Ja sam šumarski tehničar i prvih godina nakon zapošljavanja radila sam baš u struci, na terenu, u šumi. Svaki dan, bila kiša, snijeg, vjetar ili sunce. Naučiš živjeti tako i nije to teško ako voliš svoj posao. No, nakon nekoliko godina, odlaskom kolegica iz administracije u mirovinu, u vrijeme kada sam rodila svoje prvo dijete, ponuđeno mi je da preuzmem poslove u administraciji. Bilo mi je teško donijeti odluku jer se nisam školovala za uredske poslove. Volim šumu, a o administraciji ne znam ništa. No, znajući da imam bebu i da ću mu biti bliže, ako budem tu, u uredu, da će mi radno vrijeme biti  od 7 do 15, što nije bio slučaj s terenskim poslovima, prihvatila sam ponudu i od tada radim u uredu. Do sada nisam požalila. Važnije mi je bilo da više vremena mogu provoditi s djecom nego da zaradim veću plaću, koju bi imala da sam ostala taditi na terenskim poslovima. Neke stvari vrijede više od novaca.

ANTONIJA: Dugi niz godina djelujete i u udruzi Hrvatska žena Krapina. Možete li nam reći, što vas je potaknulo na rad u Udruzi?  

Udruga hrvatska žena je dragovoljna, nestranačka i humanitarna udruga domoljubne i katoličke orijentacije koja nastavlja tradiciju “Društva Hrvatska žena” osnovanog 1921. godine, u Zagrebu, te obnovljenog tijekom 1990. godine. Okuplja žene različite dobi i profesija, koje se zauzimaju za mjesto i ulogu žene u obiteljskom, društvenom i političkom, vjerskom i nacionalnom te obrazovnom i kulturnom životu.

TARA: Čime se konkretno bavite u udruzi i koja je njezina glavna svrha? Koje su temeljne vrijednosti udruge?   

Svojim radom nastojimo poticati i razvijati među hrvatskim ženama duhovne vrijednosti, čovječnost, društvenost i ljubav prema svojoj Hrvatskoj domovini te promicati kulturni, zdravstveni i drugi probitak hrvatskog naroda, a posebice hrvatske žene.  U Krapini ostvarujemo suradnju s ustanovama i drugim udrugama, sudjelujući u mnogim kulturnim i vjerskim zbivanjima. Važno je napomenuti da redovito sudjelujemo u humanitarnim aktivnostima prikupljajući novac koji usmjeravamo potrebitima, preko škola ili župnog karitasa. 

MILA: Sudjelovali ste na izložbi „Šuma okom šumara“ i bili nagrađeni za svoje fotografije. Postoji li povezanost između fotografije i poezije? Pomaže li Vam fotografija da drugačije gledate prirodu i svijet oko sebe?

Poezija i fotografija su jako povezane…. i jedna i druga prezentiraju ono što pjesnik ili fotograf vidi, osjeća ili doživljava. Samo svaka na svoj način. 

KARLA: Budući da radite u Šumariji, koliko Vas priroda nadahnjuje u pisanju?

Priroda mi je uvijek neiscrpan izvor nadahnuća i u poeziji i fotografiji. Toliko je toga lijepoga oko nas, samo treba otvoriti oči i srce. Jedno bez drugog ne daje rezultate!  

ANTONIJA: Kako danas, u vremenu brzih poruka i društvenih mreža, sačuvati ljepotu materinskoga jezika? 

Prije svega, ljubavlju za svoje, za svoju domovinu, zavičaj, obitelj…. za kulturu govora. 

Svi mi doma, u ležernoj atmosferi više govorimo kajkavskim govorom, nego u školi, na poslu, ili u obavljanju poslova po raznim ustanovama. I to je u redu. Imamo svoj službeni jezik. Sveprisutni su i strani jezici…. I to je u redu…. Što više jezika znamo, više vrijedimo….Ali, neka nam najvažniji i prvi bude  - materinski! U današnje vrijeme je teško sačuvati i identitet i jezik. Kako bismo sačuvali jezik njime trebamo govoriti, ali i pisati, i pjevati, naravno. Iz tog je razloga i nastao krapinski festival - sačuvati jezik kroz popevku. Da nam kajkavske riječi ne pobegnu, da ne iščeznu.

Obitelj je prvo mjesto gdje se njeguje KAJ, zatim škola i nadalje upravo se raznim kulturnim manifestacijama, kao što su one koje smo danas spominjali (recitali i  festivali za djecu) od malena djeci prenosi ljubav za domaču rieč. To treba njegovati. U školama kroz razne aktivnosti kod djece treba poticati ljubav prema dragoj domačoj riječi. Ja bih voljela da se učini nešto konkretno, da se u školama može više pažnje posvetiti zavičajnoj nastavi,  kroz izborne programe, bilo kako samo da se nešto učini kako bi se djeci davalo do znanja da to vrijedi, da se toga ne smiju sramiti.

TARA: Koji biste savjet dali mladima koji Vas trenutno slušaju? Želite li nam još nešto reći? Imate li kakvu poruku za nas?

Djeco, radujte se životu, prijateljima, školi, stjecanju novih znanja…. Radujte se suncu, kiši, ljetu… svemu što vas okružuje… Radost je svuda oko vas….samo otvorite oči i srce. Razvijajte svoje talente, ostvarujte svoje snove. I budite dobri ljudi! Budite sretni ljudi. 

To je bogatstvo! 

MILA: Za kraj će nas učenica 8.a razreda Vinka Novački počastiti pjesmom „TUJ JE MOJ DOM“.