Djedu sam odmalena govorila kako ćemo zajedno ići na more kada malo porastem. Tako smo jedne godine zaista odlučili otići na putovanje.

Probudio me rano ujutro, spremili smo prtljagu u automobil te krenuli na naše zajedničko putovanje. Put je bio jako dug, no druženje, pjevanje i pričanje s djedom uljepšalo mi je i skratilo vrijeme. Što smo se više približavali našem odredištu, sreća je sve više i više rasla jer smo ostvarili moj san da odem s djedom na more. Stigli smo, automobil se zaustavlja, izlazimo van, iznosimo stvari. Samo nas dvoje – djed i ja. Ne zna tko je imao veći osmijeh na licu tada. Raspremili smo se te krenuli na plažu. Oboje smo se jako veselili plivanju i našem omiljenom čokoladnom sladoledu. Kupali smo se, prskali, jeli sladoled. Oboje smo uživali u trenutku. Poslije sam pomogla djedu da se lijepo odjene kako bismo mogli prošetati gradom i otići na večeru. Oboje smo se sredili te otišli na našu dugoočekivanu večeru jer smo već bili gladni i iscrpljeni od puta i kupanja u moru. Naručili smo omiljene pizze, ali, naravno, djed je morao pojesti moje ostatke jer sam bila sita već nakon dva komada. Platili smo večeru te krenuli u šetnju gradom. Bilo je prelijepo, oboje smo bili bez riječi. Sjeli smo na klupu i promatrali more dok sam ja razmišljala koliko sam vezana uz djeda i koliko mi je drago što s njim mogu provesti vrijeme, i to još na moru. Već je bilo kasno pa smo odlučili vratiti se u apartman. Djed je vrlo brzo zaspao, a ja sam razmišljala kako će mi biti teško kad ode.

Budim se jer čujem vrisak, ali ne u apartmanu, već doma. Shvaćam kako sam sve sanjala. Vidim strinu kako ulazi plačući i jedino što čujem je: „Franka, nemamo više djeda.“ Tad je sve oko mene stalo.

Franka Bukač, 7. razred

Moja sestra mami digla je tlak

kad joj reče da želi vozit; vlak.

Vlakom kroz gradove da putovat; želi,

to nam reče kad smo za stol sjeli.

U školu ide u veliki grad,

misli da je velika faca sad.

Kaže da joj se veliki grad sviđa,

ali da samo nepoznate ljude viđa.

Stalno nam priča da puno uči,

U školi s ocjenama muku muči.

Ispite i testove jedva čeka,

Nada se da će biti petica neka.

S knjigom u ruci puno mora sjedit;,

ali kaže da će joj to jednoga dana vrijedit;.

Za sada samo u vagonu se vozi,

a za četiri godine bit će u glavnoj ulozi.

Nika Matijević, 5. razred

U školi mnogo znanja ima,

a izvan nje samo zabava i igra.

U školi nas čekaju učitelji

puni sreće!

Čekaju da steknemo znanje veće!

U školu moraš ići, a kad odeš,

jedva čekaš da kući dođeš.

Ako ne pratiš pod satom,

jedinica bit će ti za vratom.

Ema Makal, 5. razred

Opet je svanuo taj ponedjeljak! Svi žure i jure, nikoga se ne može uhvatiti ni za glavu ni za rep. Pijetao je već odavno budan, a sada je red i na nas.

Budilice zvone, a mama kaže: „Hajde, požuri u školu!“ Svima se još spava. Brat mi viče da požurim i prigovara da sam u kupaonici već tri sata, a unutra sam tek pet minuta. „Doručak“, vikne mama glasno kako bi je svi čuli. „Gdje su mi čarape?“ upita tata dok brat u rukama drži neke čarape koje baš i ne nalikuju na njegove. „Doručak se već ohladio!“ pomalo nervozno kaže mama. Jaja na oko inače su ukusan doručak, ali ne i ovoga jutra. Slučajno ih je previše začinila paprom, a ni soli nije nedostajalo. Zbog toga su svi kihali, a i vode se puno popilo. Mama jutros kavu nije uspjela popiti kavu. Skuhala ju je, ali se i tu dogodila nezgoda.

Ovog puta umjesto sa šećerom kava je bila sa soli. Napokon je došlo vrijeme za polazak! Mama govori: „Mandice, zakasnit ćeš na autobus!“ Trčim prema stanicu, ali se u tom trenutku sjetim kako nisam ponijela pokus iz Biologije pa odjurim natrag u sobu.

Napokon sam krenula na autobusnu stanicu noseći različite čarape iako nije Svjetski dan osoba s Downovim sindromom. Ipak, u školu sam stigla na vrijeme. Tko bi rekao da se jedno ovakvo zbunjujuće jutro može pretvoriti u jedan sasvim normalan dan?

Mandica Čepelak, 8. razred

– Tata, tata! Ispričaj mi priču. – U redu, ali moraš mi obećati da ćeš me slušati, a ne opet zaspati. – U redu, neću zaspati. Poslušat ću cijelu priču od a do ž. – Dobro možemo početi.

Jednom davno živio je jedan hrabar vitez. On se zvao Luka. Bio najbolji vitez u cijelom kraljevstvu. Jednog dana dobio je zadatak spasiti princezu koja je bila zarobljena duboko u šumi u jednoj prestaroj kuli koju je čuvao zmaj sa sedam glava. On je znao o kojoj je kuli riječ i ne gubeći vrijeme, odmah se spremio i krenuo na daleki put. Prolazio je pokraj litica, vještičjih kuća, čarobnjakovih dvoraca, ali nije mogao pronaći tu prastaru kulu. Baš kad je mislio krenuti kući u svoje kraljevstvo, male ptičice otkrile su lijane iza kojih se krila ta prastara kula. Bila je u užasnom stanju. Krov kule izgledao je kao da će odletjeti, ali to ga nije spriječilo. Ipak mu je zadatak bio pred nosom. Ušao je u kulu i popeo se na drugi kat te vidio zmaja kako spava. Pokušao se prišuljati do vrata, ali je slučajno stao zmaju na rep. Zmaj se probudio, a vitez brzinom munje uletio u sobu u kojoj je bila princeza. Nakon nekoliko vremena zmaj je opet zaspao, a vitez i princeza tiho i polako izašli su iz kule i zaputili se nazad u svoje kraljevstvo. Živjeli su sretno do kraja života.

– Ma, jesi li ti to zaspao?

– Am, em, hm, ups...

Leo Mesić, 5. razred

Jednog dana u školi smo dobili zadatak sudjelovati u natječaju „ Moja priča“. Na natjecanje su se mogli prijaviti oni učenici koji žele sudjelovati. Ja sam, naravno, želio. Najviše na svijetu bih želio pobijediti u natječaju i završiti na našem školskom zidu slavnih. To je zid na koji stavimo fotografije učenika koji su u nečemu postigli neki uspjeh.Ove godine na natječaju tema nije bila zadana. To je bio moj najveći problem. Nisam semogao odlučiti o kojoj temi pisati. Pomoć sam potražio kod svoje obitelji. Svatko od njihimao je neke druge ideje. Mama je predlagala da pišem o svom prijatelju Marinu. Marin živi uMurskom Središću, ide u 6. razred. On nije dječak kao ja. On ne živi sa svojim roditeljima.Marin je udomljen i živi kod moje tete Marine. Najviše se družim s njim dok igramo Fortnite.Ali ja nisam želio pisati o Marinu jer njega ovdje nitko ne pozna. Dok smo raspravljali o temipriče, ja sam se naslonio na smrdljivog martina pa je mama dala prijedlog da pišem o njimajer ih ove godine ima posvuda. Rekao sam mami da ne želim pisati o smrdljivim martinima.Mama je u tom trenu na televiziji vidjela reklamu filma o Batmanu pa je predložila temuBatman u Međuriću. Ja nisam znao što bih napisao o Batmanu u Međuriću pa sam rekao da neželim pisati o tome. Moj je brat predložio da tema moje priče bude osam dana putovanja.Rekao sam da će to biti preopširno. Ne da mi se toliko pisati. Brat je nakon toga ostao bezideja. Tata je rekao da temu moram smisliti sam.Više nismo imali ideja pa je tema kako smišljam temu svoje priče. Nadam se da ću biti nazidu slavnih.

Wigan Milović, 5. razred