Ovaj autor NTC sustava učenja, član Mense i Vijeća za darovitu djecu te i sam otac četvero djece pokrenuo je projekt Vrijeme za NTC putem kojeg pomaže roditeljima prebroditi vrijeme izolacije te kroz igre i aktivnosti provesti što kvalitetnije vrijeme s djecom kod kuće. U intervjuu nam je otkrio što je najvažnije da svaki roditelj shvati, zašto je i dosada poželjna te koliko je socijalno distanciranje opasno za psihičko zdravlje?

Dr. Ranko Rajović definitivno je jedan od najzahvalnijih sugovornika o odgoju djece, stručnjak kojeg javnost obožava, jer su njegovi savjeti jasni, jezgroviti, jednostavni, jednom riječi bez puno mudrovanja. Ovaj autor NTC sustava učenja, član Mense i Vijeća za darovitu djecu te i sam otac četvero djece, zadnjih se dana nalazi u samoizolaciji, jer se vratio iz Crne Gore. No, dane, rekao nam je u intervjuu, provodi radno. Gostovao je putem Skype-a u brojnim televizijskim emisijama u regiji, u kojima je roditeljima savjetima pokušao olakšati ovu, za svih nas, nezahvalnu situaciju. Tada je i sam, priznaje, shvatio kako je ovo razdoblje najteže upravo roditeljima. Zbog njih je odlučio okupiti najbolje NTC stručnjake iz nekoliko država i pokrenuti online projekt Vrijeme za NTC, tako da dane provodi poprilično radno. Iskreno priznaje kako je to i njemu dobrodošlo, jer zbog količine posla nema vremena razmišljati o izolaciji, koronavirusu i svemu što se trenutačno događa. No, najvažnije, roditelji svaki dan zahvaljujući ovom projektu dobiju niz savjeta i aktivnosti koje im puno pomažu u radu s djecom.

Puno puta od psihologa možemo čuti rečenicu kako je svaka teškoća i kriza prilika da nešto naučimo o sebi i ljudima oko sebe? Što će nas po vašem mišljenju naučiti kriza s koronavirusom?

Ovo je potpuno čudna situacija, s kojom se do sada nismo susretali. Ljudi su zatvoreni, većina radi online i imaju radno vrijeme kod kuće, djeca ne idu u školu, rijetko se izlazi, tako da roditelji i djeca provode puno vremena zajedno. Uz to, imamo jako puno mjera opreza kojih se moramo pridržavati. I, naravno, događaju se i problemi kod kuće, poput nervoze ili svađa, a ako ova situacija potraje, toga će, nažalost, biti još više. Roditelji sada moraju naučiti biti strpljivi, suzdržati se u nekim situacijama, a uz puno ljubavi i razumijevanja i to će biti moguće. Od roditelja i njihovog ponašanja ovisi kako će djeca proći kroz ovu krizu. Zato je moj savjet roditeljima neka se educiraju, čitaju korisne savjete, suzdrže se u nekim situacijama, naprave kućne poligone i dozvole djeci igre koje aktiviraju kreativnost. Moj doprinos je projekat Vrijeme za NTC, gdje svaki dan objavljujem savjete za roditelje. Sve je besplatno i dostupno svima (www.ntcucenje.com).

Mnoge obitelji trenutačno provode više zajedničkog vremena nego ikada prije. To je jednima došlo kao blagodat, dok se drugi, htjeli to priznati ili ne, teško nose s tom situacijom, jer im nedostaje njihovo vrijeme, njihovi hobiji i navike. Što biste savjetovali svima; kako ovu situaciju najbolje iskoristiti te koje greške nastojati izbjeći?

Mozak uvijek reagira kad ima novu i nepoznatu situaciju i javlja se jedna vrsta nervoze, koja nije problem ako tu situaciju savladamo, tj. barem je učinimo prihvatljivom. Primjerice, izašli ste kupiti nešto, stojite u redu, a netko iza vas se nakašlje, a nema masku ili vam stoji jako blizu. Istog trenutka mozak reagira instinktivno, jer su nam rekli da je to potencijalna opasnost. Tada može doći do agresivnih reakcija. Nervoza se kao posljedica može javljati i nakon incidenta, jer nas mozak drži na oprezu. Tada primjećujemo sitnice koje nas mogu opteretiti i donosimo ih kući. Roditelji su tu kao filter, moraju dati sve od sebe i postati kreativni, jer se drugačije neće snaći s djecom, posebice onom najmlađom, koja su puna energije. Jako je važno osmisliti raspored dnevnih aktivnosti. Mala djeca neka gledaju edukativne emisije (o prirodi, o životinjama…), oni stariji školski program. Važno je odrediti vrijeme za društvene igre, za čitanje, pa čak i za video igrice ili kompjuter. Važno je da roditelji maloj djeci čitaju slikovnice, bajke, priče. Tu su, naravno i poligoni, jer djeca imaju potrebu za kretanjem, pa im moramo omogućiti da to kretanje bude kroz poligon i s puno kompleksnih pokreta (vrtnja, skakanje, hodanje na petama i sl).

PETRA KURTELA Život bez kemikalija: 'Više nema alergija, a Relja nikada nije izostao iz jaslica!'

Nakon što joj je sin Relja počeo imati…

Bojan Jambrošić: 'Iz ljubavi prema nećacima nastao je moj prvi crtić!' Pogledajte ga!

Animirani film o nestašnoj mački Rozi u cijelosti…

Vaš je stav kako djeca najbolje uče kroz igru. Ona najpoželjnija, nesputana igra u prirodi, sada nam je ograničena. Možete li predložiti neke korisne i djeci zanimljive igre kod kuće? Već ste spomenuli poligone…

Najvažnije su igre s motoričkim i misaonim elementima, a to su poligoni koji moraju biti tako napravljeni da budu izazov, a ne samo da djeca prolaze kroz poligon, jer onda im to dosadi. Tu moramo koristiti neka neurofiziološka otkrića, jer mozak je programiran da uči, svladava prepreke, snađe se… To je osnova preživljavanja (to je zapravo glavna uloga mozga). Na internetu ima puno savjeta kako napraviti dobar poligon, tako da je to dostupno i neću puno objašnjavati. Jedino bih dodao to da je važno postaviti dijelove poligona na kojima dijete mora misliti, primjerice neka, dok prolazi neku prepreku, nabraja divlje životinje ili zemlje koje imaju plavu boju u svojoj zastavi. Tema, naravno, ovisi o uzrastu djeteta.

Na drugom mjestu su igre koje razvijaju matematičko logičko razmišljanje, kreativnost i povezivanje informacija. Djeca su bezgranično kreativna, roditelji će sada o njima otkrivati neke stvari koje možda nisu ni znali, sposobnosti koje će ih iznenaditi. Primjerice, u projektu Vrijeme za NTC, dali smo zadatak djeci da naprave zastavu za svoju državu iz mašte. Prvo su napravili sliku države, a onda od tih elemenata zastavu i dobili smo, zaista, zanimljive crteže. Tako smo dobili zemlju Figuriju, sa suncem kao centralnim oblikom, jer je Figurija zemlja s najvećim brojem sunčanih dana u godini. Ima i nelogičnih primera, kao što je država Šaholend. Djevojčica nam je rekla da je to država u kojoj žive šahovske figure, koje se kreću plešući, a glavno obilježje su muzika i ples 64 dana u mjesecu. Posebno inzistiramo upravo na takvim, nelogičnim pričama, jer one aktiviraju najvažnije regije mozga, a to su asocijativne regije u kojima se nalazi kreativnost i darovitost. I sad samo zamislite, ako netko kaže, ne postoji mjesec koji ima 64 dana, ne mogu šahovske figure plesati, ne postoje kockasti ljudi, kakve su to gluposti…. ne može to, ne može ovo… Tako zapravo manjujemo korištenje asocijativnih regija i kreativnost. Jedan od prioriteta u budućnosti bit će baš to, kreativnost i nove ideje, tako da je krajnje vrijeme da to uključimo u rad s djecom. Možemo već sada iskoristiti vrijeme u kućnoj izolaciji i pokrenuti neke igre koje će aktivirati skrivene potencijale naše djece.

U svojim medijskim istupima često ste isticali kako su različiti ekrani velik problem za razvoj djeteta, a sada smo u situaciji da nam ekrani olakšavaju život; uz pomoć njih komuniciramo s dragim osobama, djeca prate nastavu, zabavljamo se… Kako biste to komentirali?

Istina je da ekrani mogu usporiti razvoj nekih regija mozga. Brojna istraživanja dokazala su kako djeca koja puno gledaju u ekran i manje se kreću, imaju smanjene neke strukture u mozgu (hipokampus i bazalne nervne stanice), tako da im moramo postaviti granicu i smanjiti upotrebu ekrana. To je trenutačno problem, jer nema kretanja. Naime, ako netko gleda u ekran sat ili dva, a poslije ima aktivnosti koje će to kompenzirati (trčanje, skakanje, boravak u prirodi, u parku i na igralištima), onda to nije toliki problem. Međutim, sad nema kretanja, pa s korišnjenjem ekrana moramo biti oprezni, posebno ako ova situacija dulje potraje.

Život kakav su mnogi živjeli prije koronavirusa bio je poprilično užurban za mnoge. U tom modernom “kaosu" i djeca su funkcionirala po nekom strukturiranom rasporedu: u školi su im vrijeme ispunjavali roditelji, nakon nastave izvanškolske aktivnosti, potom su roditelji uvijek bili tu da im slučajno ne bude dosadno… Često govorite o tome da je dosada, ustvari, poželjna. Možete li nam to malo pojasniti?

Dosada je sigurno pokretač kreativnosti, jer tako je i nastala civilizacija. Kada su ljudi pronašli vatru, smanjili su vrijeme žvakanja na 30 minuta dnevno, oslobodili puno vremena i tako stvorili dosadu. Onda su počeli osmišljavati razne stvari, korisne alate, obrađivati zemlju… Većina roditelja iskusila je dosadu u djetinjstvu i nitko im nije pomagao, jer tada su djeca išla na igrališta, igrala se popularnih igara ili osmišljavala nove. Danas to, nažalost, nije tako, jer – čim se dijete požali da mu je dosadno – odmah se uključuje neko pomagalo - TV, laptop ili video igrica. Tako djeca odmah dobiju sve i sad, ne znaju čekati ili se sami se izboriti protiv dosade… To će definitivno imati posljedice, a to su djeca koja sve hoće sad i odmah i koja nemaju toleranciju. U ovoj je situaciji posebno je važno dozvoliti im da se dosađuju i sami riješe taj “problem".

Roditelji, očito, griješe kad stalno tragaju za time kako zabaviti djecu. Posvećenost djeci je poželjna, no do koje mjere?

Nije posao roditelj da sve naprave umjesto djeteta i da ga zabavljaju. Moraju biti usmjereni na djecu i, primjerice, pokrenuti neku igru i kreativnost, čak se i igrati jedno vrijeme s djecom i to je dovoljno. Kasnije neka djeca tu igru igraju sami, a roditelji neka obavljaju neke druge poslove.

I sami ste otac četvero djece, pa možete li i s tog aspekta, a ne isključivo kao stručnjak-psiholog, dati roditeljima nekoliko savjeta - kako odgojiti sretno dijete?

Puno igre, smijeha, radosti, strpljenja, osmišljavanja nekih njima izazovnih aktivnosti… Imam puno takvih primera, ali evo jedan koji pokazuje kako je najlakše djecu potaknuti na igru i dati im da rade nešto korisno. Moj sin Danilo svaki bise dan, čim smo došli iz vrtića, htio igrati. I, naravno, to smo i radili, ali događalo se da sam ponekad imao nešto važno za napraviti ili sam jednostavno želio pogledati neku utakmicu i nisam se mogao igrati. I kao većina roditelja, pokušao sam da utakmicu pogledamo zajedno, ali to je trajalo možda 10 minuta. I onda bi on rekao: "Tata, hoću se igrati da sam ja golman!". I kako sad da se igramo?! Objasnio bih mu da je on sada Gianluigi Buffon i neka stane ispred dvosjeda te, ako primi gol, mora trčati pet krugova po dnevnoj sobi, a ako odbrani da ću ga pohvaliti. I bilo je super: on je branio, primao golove, napravio jedno 100 krugova po sobi na prstima, na petama, skakutao na jednoj nozi… I nakon sat vremena, došao je do mene i rekao: “Tata ne mogu više, idem spavati!".

Koliko je socijalno distanciranje opasno za psihičko zdravlje?

Opet sve ovisi o roditeljima. Djeca su trenutačno uplašena i vide da nešto nije uredu. Moramo im objasniti da je u pitanju koronavirus, ali da se moramo pridržavati nekih pravila. Puno je napisano o tim pravilima, pa ću samo dodati nešto važno. Djeca shvaćaju što se događa, posebno školska djeca, pa se možemo na njih osloniti. Ona hoće pomoći u ovakvim situacijama, instinktivno slijede upute, pomažu… Kada sam djeci u sklopu našeg projekta Vrijeme za NTC dao zadatak da naprave u kakvoj bi državi voljeli živjeti, dobio sam skoro sve radove o ljubavi, razumijevanju i sreći.

Razgovarala: Danijela Petrov

Fotografija: privatni arhiv