Pravim imenom Ljubomil Tito Josip Franjo Babić, Gjalski je rođen 1854. godine na obiteljskom imanju u Gredicama u blizini Zaboka u Hrvatskom zagorju, u staroj vlastelinskoj obitelji.  

jalski se u književnosti javlja pripovijetkama Illustrisimus Battorych i Maričon objavljenima u “Vijencu” 1884. godine, kojima se predstavlja kao autentični pripovjedač novih tema u književnosti. Oslikavajući svijet zagorskih plemenitaša u vremenu njihova zalaska, Gjalski u maniri poetičkog realizma stvara posebnu atmosferu ladanjskog života u kojoj važno mjesto zauzimaju opisi prirode i interijera zagorskih kurija s nizom uvjerljivih likova (U novom dvoru, 1885; Pod starim krovovima, 1886; Na rođenoj grudi, 1890; Iz varmedjinskih dana, 1891; Diljem doma, 1899).

Drugi tematski krug Gjalskog vezan je uz političko-društvenu i kulturnu situaciju tadašnje Hrvatske, koje je Gjalski bio aktivnim sudionikom i u svojim djelima otvorenim kritičarom. Zanimanje za male ljude i njihove tragične živote (Tri pripovijesti bez naslova, 1887; Bijedne priče, 1888), prikaz preobrazbe plemstva tijekom 1870-ih (Životopis jedne ekselencije, 1898) ili kritika političkog života (U noći, 1887) ono je što čini Gjalskoga istinskim kroničarom svoga doba.

Pozivanje modernista na književni rad Gjalskoga vezan je uz tekstove, među kojima su najistaknutiji romani Janko Borislavić (1887) i Radmilović (1894), u kojima se bavi unutarnjim svjetovima svojih junaka koji traže svoje mjesto u društvu dok im je život ugrožen stalnim prijetnjama prirodnih zakona i neumoljivog usuda.

Gjalski je također napisao i tri povijesna romana: Osvit (1892), Za materinsku riječ (1906) i Dolazak Hrvata (1924).