Svjetska prirodna i kulturna baština podrazumijeva prirodna i kulturna dobra međunarodno priznate, izvanredne i univerzalne vrijednosti koja su kao takva podvrgnuta i posebnomu režimu zaštite i očuvanja.
Sam pojam uveden je Konvencijom o zaštiti svjetske prirodne i kulturne baštine, koju su zemlje članice UNESCO-a prihvatile na 17. zasjedanju Opće konferencije te organizacije 1972. u Parizu.
Konvencija o zaštiti svjetske kulturne i prirodne baštine potiče države na praćenje i izvješćivanje o stanju očuvanja područja svjetske baštine. Ovom konvencijom omogućena je pomoć u očuvanju baštine, a države potpisnice dužne su voditi brigu o zaštićenim lokalitetima.