FOTOMORFOZE

Rino Gropuzzo

Tomislav Čop, povjesničar umjetnosti

Rino Gropuzzo renomirani je autor međunarodne karijere koja ga određuje kao eklektika dovoljno smjela da se okuša i dokaže na mnogim područjima fotografske profesije – u raznim oblicima primijenjene, kao i umjetničke fotografije. Izražajnost njegova rada određena je zakonitostima modnog i reklamnog prikazivanja kojima se posvećuje od početaka svog djelovanja. Ovdje predstavljeni radovi poglavito su dekontekstualizirani prikazi (po svojoj originalnoj funkciji) koji (re)imenovanjem dobivaju nova značenja institucionalizirane umjetničke prakse. Djela primijenjene fotografije ili privatne studije i fotografski zapisi autora postaju novi(ji)m predmetima estetsko-umjetničkog vrednovanja. Ova izložba zamišljena je dijelom retrospektivnog, dijelom (pod) tematskog karaktera, kako bi se naglasila slojevitost autorovog pristupa. Predstavljeni radovi, nastali u posljednja četiri desetljeća, ostvarenja su analogne i digitalne fotografije s minimalnim naknadnim tehničkim intervencijama. Njih u svojoj prepoznatljivoj estetiziranosti karakteriziraju izraženi crno-bijeli kontrasti, dramatična osvjetljenja ili pak snažni harmonični kolorit intenzivnih boja.

Figura je tretirana vrlo skulptorski s pročišćenim formama, a vrsno korištenje tehnologije rada (s čestim eksperimentiranjem) rezultira izvrsnim dopadljivim kadrovima jasno definiranih planova i kompozicije. Njegova eklektičnost poostvaruje se i u eksperimentiranju s tehnikama i efektima pri snimanju (npr. eksperimentiranje s ekspozicijom i zamućenje pokreta, infracrvena fotografija...). Jednako se tako očituje u senzibilnosti u uvjetima rada (studiju, arhitekturalnom ambijentu ili prirodi) rezultira snažnim fotografijama, u pravilu izrađenim u većim formatima.

Pokušaj teoretske kontekstualizacije motiva po kojem je Rinov opus najviše istaknut – ženska (erotizirana) tjelesnost može se usidriti u citatu britanskog filozofa Edmunda Burkea koji je u 18. stoljeću među prvima eksplicitno ustvrdio kako je estetsko cijenjenje ljudske ljepote nužno seksualne prirode (a koje uključuje mješavinu ljubavi i požude). On time značajno postulira kako strast nije nekonzistentna s estetskim iskustvom. Ključno oprimjerenje navedenog nalazimo u drugoj polovici 20. stoljeća; razdoblju postmodernizma koje biva obilježeno urušavanjem jasnih granica između popularne i visoke kulture; masmedijskog i umjetničkog; javnog i privatnog. U tom kontekstu promišljanje tjelesnog te seksualnog iskustva kao estetskog postaje legitimno teorijsko i umjetničko pitanje. Postmoderna (umjetnička) fotografija sukladno (masovnoj) kulturi i teoriji tog doba određena je bitno šire. Prema teoretičaru umjetnosti Mišku Šuvakoviću to primjerice znači njeno korištenje kao izražajnog jezika tzv. nove subjektivnosti (uključujući erotski i/ ili konzumeristički diskurs); preuzimanje specifične estetike primijenjene visokoprofesionalno modne i reklamne fotografije te upotreba simboličkih i narativnih modela prikazivanja (preuzetih iz masovnih medija). U tom smislu valja razumjeti djelovanje i fotografiju Rina Gropuzza. Skup vizualnih činjenica od kojih neke nastaju u ranim ‘80-im godinama 20. stoljeća, a koje predstavljaju logičnu posljedicu opisanih fenomena i procesa.

Ukoliko se obrati pažnja na pitanje u kojem su odnosu sadržaj i (vizualna) forma Gropuzzovih prikaza, moguće je zapaziti kako autor osim izražene naklonosti prema estetici iskazuje i svojevrsni pomak u tretiranju motiva ka provokaciji gledatelja s elementima (auto)ironije i humora. Naime, pogrešno bi bilo valorizirati Gropuzzove radove kao estetski vrijedne (isključivo) na temelju ljepote njegovih motiva. Sugerirati je mogućnost postojanja dubljeg simboličkog sadržaja u smislu intertekstualne slojevitosti koja nadilazi puki interes u estetici morfologije ženske figure i provokativnosti radi nje same, dopadljivosti prirodnih motiva itd. Elemente voajerizma, fetišizma, sirovosti u agresiji erotskog moguće je proširiti u višesmislenosti prisutnih simbola. Izbor ovih radova (neočekivano) ukazuje i na mogućnost problematiziranja trošnosti te prolaznosti tijela i ljepote same. Derutna arhitektura; sasušeno lišće i crni veo; blato na koži; jednokratni i krhki baloni (inače simboli potrošačke kulture i zabave (!)); rukavice za čišćenje kao aluzija na propadanje, truljenje i nečisto ili nadalje, naizgledna anoreksija; ožiljci; falusoidni bodljikavi (!) kaktus; anti-konotativno cvijeće i bezlične maske potencijalno su znakovlje mnogih asocijacija. Od plastične kirurgije do (sado)mazohizma. Od medikalizacije tijela do reproduktivne autonomije. Od naturalizirajuće sugestivnosti smrtnosti do objektivizacije... To su oku nevidljive, značenjske zakačke koje mogu zagolicati svakog angažiranog recipijenta neovisno o tome koliko ih je čak sam autor bio (ne)svjestan.

U prikazivanju prirode, pejzaža i florealnih motiva stvarnosti koja nas okružuje također je vidljiv senzibilitet za vizualnim igrama na razmeđu između figuralnog i apstraktnog. Analiza struktura organskih materijala manifestirana u grafizmu i ritmičnosti linija; impresija svijetlom; zaintrigiranost u poigravanju kontrastima kolorita sukladni su iznesenoj analizi. Čini se stoga ovdje dostatnim za zaključiti kako odnos sadržaja i forme u Rinovom opusu nadilazi značenjsku jednodimenzionalnost. Očiti autorski interes za promišljanjem medija fotografije; njenih zakonitosti, jezika vizualnosti te konceptualne zaintrigiranosti; potrebe za kreativnim nadilaženjem klišeja masovnih industrija popularne kulture; zainteresiranost za autentično zahvaćanje nečijeg subjektivnog iskustva tjelesnosti / seksualnosti / senzualnosti / intimnosti upućuju na nemogućnost plošnih, jednosmislenih i pojednostavljenih prikaza te interpretacija civilizacijskih realiteta. Fotomorfoze su to Rina Gropuzza koje su djelovanjem svjetlosti nadišle vlastito postojanje.

PHOTOMORPHOSES

Rino Gropuzzo

Tomislav Čop, Art Historian

Rino Gropuzzo is a renowned artist of an international career that shows him as an eclectic, brave enough to try and prove himself in many areas of photography – from various forms of applied to art photography. His artistic expression is defined by the rules of fashion and advertising industries to which he has been dedicated ever since he took up photography. The works presented here are, mostly, decontextualized representations (by their original function) that by (re)naming have gained new meanings of institutionalized art practice. The artist’s works in the field of applied photography, or private studies and photographic records, become new(er) objects of aesthetic and artistic appreciation. This exhibition is part retrospective, part (sub) thematic in character, intending to emphasize the complexity of the artist’s approach. The exhibited works have been created in the past four decades, using analogue and digital photography with minimal post-editing. In their distinctive aesthetics, they are characterized by strong black and white contrasts, dramatic lighting or strong, harmonious, intense colours.

The figure is treated in a very sculptural manner with refined forms, whereas the skilful use of the technology of work (with frequent experimentation) results in exquisite and appealing frames of clearly defined shots and compositions. His eclecticism is also manifested in experimenting with photography techniques and effects (e.g. experimenting with exposure and motion blur, infrared photography…). It is equally manifested in his sensibility when it comes to working conditions (studio, architectural environment or nature) which results in powerful, usually large-format photographs.

The attempt to theoretically contextualize the most prominent motif in Rino’s work – female (eroticized) physicality, can be rooted in a quote by the British philosopher Edmund Burke who, in the 18th century, was among the first ones to explicitly state that the aesthetic appreciation of human beauty was necessarily sexual in nature (and which includes the mixture of love and lust). He thus significantly postulated that passion is not inconsistent with the aesthetic experience. The key example of this can be found in the second half of the 20th century; the period of postmodernism marked by the collapse of clear boundaries between popular and high culture; mass media and art; public and private. Seeing physical and sexual experience as an aesthetic one in this context becomes a legitimate theoretical and artistic problem. Postmodern (art) photography, in line with the (mass) culture and theory of the time, is defined much broader. According to the art theorist Miško Šuvaković, this means, for example, using it as the expressive language of the so-called new subjectivity (including the erotic and/or consumerist discourse); appropriating the specific aesthetic of applied, high-profile fashion and advertising photography and the use of symbolic and narrative models of representation (taken from the mass media). Rino Gropuzzo’s work and photography should be seen in this context. A set of visual facts, of which some originated in the early 1980s, and which are the logical consequence of the phenomena and processes described.

If one pays attention to the relation between the content and (visual) form of Gropuzzo’s photographs, one would, besides the artist’s obvious preference for aesthetics, also notice a kind of shift in treating motifs towards the provocation of the viewer using the elements of (self-)irony and humour. It would, namely, be wrong to valorise Gropuzzo’s works as aesthetically valuable based (solely) on the beauty of his motifs. There is a suggested possibility of the existence of a deeper symbolic content in the sense of an intertextual layeredness that goes beyond a mere interest in the aesthetics of the morphology of the female figure and provocativeness for its own sake, the likeability of natural motifs, etc. The elements of voyeurism, fetishism, rawness in erotic aggression can be expanded due to the ambiguity of the existing symbols. The selection of these works (unexpectedly) also points to the possibility of problematizing the deterioration and transience of the body and beauty itself. Derelict architecture; dried leaves and black veil; mud on the skin; disposable and fragile balloons (otherwise symbols of consumer culture and entertainment (!)); cleaning gloves as an allusion to deterioration, decay and impurity, or furthermore, apparent anorexia; scars; phallic-like prickly (!) cactus; anti-connotative flowers and faceless masks are potential symbols of numerous associations. From plastic surgery to (sado)masochism. From the medicalization of the body to reproductive autonomy. From the naturalising suggestiveness of mortality to objectification… These are invisible to the eye, conceptual catches that can tease any engaged recipient, regardless of how much the artist himself was (un)aware of them.

When portraying the nature, landscape and floral motifs of the reality around us, he also expresses a sensibility for visual play between the figural and the abstract. The analysis of organic material structures manifested in graphism and rhythmicity of lines; the impression of light; intriguing play with colour contrasts, are all in line with the analysis presented. It seems thus sufficient to conclude here that the relation of content and form in Rino’s oeuvre goes beyond the conceptual one-dimensionality. The artist’s obvious interest in rethinking the medium of photography; its rules, the language of visuality and conceptual interest; the need to creatively overcome the clichés of the popular culture industries; interest in authentically capturing one’s subjective experience of physicality / sexuality / sensuality / intimacy indicate the impossibility of flat, unambiguous and simplified representations and interpretations of civilizational realities. These are Rino Gropuzzo’s Photomorphoses that, by the action of light, have transcended their own existence.

Deplijan.pdf

Page updated

Google Sites

Report abuse