Pregledavajući građu koju sam skenirala u vremenu kada smo tek čuli za pošast koja će ući u udžbenike novih generacija, kada je termin „socijalna distanca“ gotovo zamijenio pozdrave i neverbalnu komunikaciju te kada se povijest Zagreba ponovila nakon 140 godina, među nekim dijapozitivima Tomislava Šole uočila sam skrivenu poveznicu, poveznicu koja se na kraju sama nametnula kao tema.

Ti prizori, zabilježeni fotoaparatom tijekom profesorovih studijskih putovanja, odisali su nekom posebnom, intimnom atmosferom, koja je pružala priliku za osamu, kontemplaciju i otkrivanje tajni okružja. U njima kao da je bio sažet sam duh nekog mjesta. Stoga se uvodna fotografija s prikazom murala s natpisom na francuskom jeziku koji u prijevodu znači „duh mjesta“, obilježje nekog mjesta ili njegov zaštitnik (tzv. genius loci), gotovo sama nametnula i nadjenula ime izložbi.

Duh mjesta bio je lajtmotiv koji je možda bilo lakše uočiti zbog situacije u kojoj se nalazio grad u kojemu sam rođena i u kojemu živim. Gradsku vrevu i užurbanost svakodnevnog života zamijenile su tišina i pustoš. Ulice centra Zagreba na kojima si rijetko sam i koje su često budne i u sitne noćne sate kao da su napustili i golubovi, a spustila su se jata porušenih fragmenata prošlosti.

Večernje šetnje postapokaliptičnom scenografijom dovodile su me u neko pomalo meditativno stanje, ali ipak ne posve lišeno emocija, već prožeto nostalgijom i nekim prigušenim oblikom sjete. Gledajući ono prazno, oštećeno i porušeno „sada“, tjeralo me da se prisjetim onoga „prije“, koliko god ni onda nije bilo idealno. Otkad ga pamtim, ovaj je grad imao duh, a sada odjednom kao da je postao grad duhova. Znam, zvuči kao klišej, ali to je postala i 2020. godina.

Ipak, kako nisam odviše društveno biće, godile su mi prazne ulice jer je to, među ostalim, bila prilika da u miru pozornije promotrim ono što mi je dotad možda promaknulo – zanimljive detalje, baš kao i one kakve sam uočila na odabranim snimkama koje je zabilježio Tomislav Šola. Iako je među njima samo jedna nastala u Zagrebu, upravo me detalji uhvaćeni na njoj podsjećaju na ekspresiju grada zahvaćenog nevoljama.

Na ulicama centra Zagreba nizali su se pilovi. Zapravo, bili su to obični kranovi kojima su se uklanjali nesigurni dijelovi građevina, ali izgledali su poput spomenika podignutih u znak sjećanja na nedavni događaj. Vrijeme često učini da otvorene rane postanu ožiljci, a nekada bude toliko milostivo da ih i izbriše… Ali ostane sjećanje utkano u našu svijest i u tkivo mjesta. Iako su se ulice uskoro opet ispunile ljudima, neki se prizori urežu u pamćenje za cijeli život i pohranimo ih negdje u album svojih uspomena koji se povremeno otvori na nekim stranicama.

Život nije stao za nas tek okrznute okolnostima, ali zbog svih promjena svijet kao da se zatvorio u neku svoju čahuru i svi se pitamo hoće li iz nje izići drukčiji od onoga kakvim ga pamtimo. Putovanja se mnogima vjerojatno doimaju kao lijepi trenutci iz nekoga prošlog života. Ali ja nikada nisam toliko puno putovala kao 2020. godine… Premda nisam napustila svoju radnu sobu, zahvaljujući radu na digitalizaciji dijapozitiva profesora Šole, proputovala sam nekoliko kontinenata i dovoljno za nekoliko života. Bio je to svojevrsni eskapizam unutar statične i sumorne stvarnosti.

Zaokupili su me kadrovi koji podsjećaju na slike u kojima se stapaju realizam, impresionizam i krajolici nastali kistom slikara romantizma, chiaroscuro i tenebrizam koji prizivaju djela baroknih majstora, a u nekima sam prepoznala i natruhe suprematizma i apstrakcije. Ali i onoga nečega što izaziva intuiciju da iza sasvim obične, naizgled ni po čemu nadrealne kulise stoji nešto čudesno, rezervirano za oči najstrpljivijih i nepokolebljivih promatrača. A kada to uoči, tada taj promatrač postaje pripovjedač, makar i samomu sebi, o magičnom duhu mjesta koje mu je pomoglo da spozna i ono dotad neotkriveno u sebi.

Pripovjedač zna da je opipljivo krhko pod pritiskom vremena. Slika katkad ostane jedino svjedočanstvo, a ni ona nije vječna. Šola ističe da je sve nasljeđe nematerijalno, ali samo je neko materijalizirano u opipljivim objektima. Živi li duh mjesta i kada sve ono što osjetimo čulima nestane?

Devet mjeseci nakon potresa koji je ranio Zagreb još teže je nastradala Sisačko-moslavačka županija. Dok ovo pišem u kasnim noćnim satima, genii loci još uvijek tragaju za nestalima pod ruševinama njihovih domova. Očaj i nada stoje bok uz bok. Strepnja ne posustaje.

Kraj 2020., doslovno i metaforički potresne godine, potaknuo me da uvidim koliko je duh nekog mjesta stalna mijena. Dovoljan je tren da sve što smo uzimali zdravo za gotovo postane Pompeji – trag nečega što je bilo, otkinut djelić prostora i vremena. Životi, domovi, spomenici – ono što je činilo neko mjesto – uništeni i pretvoreni u crticu u historiografiji, datum u kalendaru, broj u statistici. Poznati duh mjesta rasplinut u agoniji preobrazbe u neki novi.

Možda se utjeha, barem na trenutak, može pronaći u slikama nekih drugih mjesta na svijetu u kojima bi se mogla osjetiti sigurnost, pa makar znali da je riječ o iluziji. Šećući u mislima zabačenim ulicama, skrivenim zakutcima i pustim prostranstvima što izranjaju iz prošlih vremena, tamo negdje gdje bismo mogli biti izolirani od svega osim od prožimajućeg duha tog mjesta. Uostalom, kako ga bolje upoznati nego tako? A i samoga sebe.