Vladimir Nazor rodio se u Postirama na Braču 30. svibnja 1876. godine, a preminuo u Zagrebu 19.lipnja 1949. godine. Pokopan je na zagrebačkom groblju Mirogoju.

Vladimir Nazor bio je hrvatski političar, pjesnik, prevoditelj i prozaist. Jedan je od najplodnijih hrvatskih pisaca. Napisao je velik broj djela različitih žanrova, od pjesama, novela, epova, putopisa, poema, eseja, dnevničkih zapisa, članaka, igrokaza za djecu i priča. Preveo je velik broj njemačkih i talijanskih pjesnika. Pohađao je pučku školu na otoku Braču, a gimnaziju je završio u Splitu. Studirao je u Grazu i u Zagrebu i to matematiku, fiziku i prirodne znanosti te je diplomirao 1902. godine.

Prvo djelo objavio je 1900. godine pod naslovom “Slavenske legende”. 1904. godine u Zadru je objavio “Knjigu o hrvatskim kraljevima” te je tada počeo pisati “Istarske priče”. 1908. godine objavio je “Velog Jožu”. Po ovom djelu prepoznaje se njegova proza, iako je on spomenuto djelo smatrao neuspjelim. 1916. godine objavio je knjige: “Medvjed Brundo”, “Utva zlatokrila” i “Stoimena”. 1939. godine objavio je “Pastira Lodu” te “Dedeka Kajbumščaka”.

Bio je akademik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (HAZU), od toga od 1919. godine dopisni član, redoviti član od 1940. godine te potvrđeni član od 1947. godine. 22. ožujka 1948. godine postao je redoviti akademik i Srpskoj akademiji znanosti i umjetnosti (SANU) u Odjelu za literaturu i jezik.

1949. godine, na svom posljednjem javnom nastupu čitao je dijelove svoje zbirke “U zavičaju” koja nije bila dovršena.

Najveća državna nagrada u Republici Hrvatskoj zove se njegovim imenom “Nagrada Vladimir Nazor”. Nagrada se dodjeljuje za najveća dostignuća u području glazbe, filma, književnosti, primijenjenih umjetnosti, arhitekture, kazališne umjetnosti i urbanizma.

Osnovna škola u Postirama na Braču nosi njegovo ime, a njemu u čast utemeljila je i 1996. godine “Nazorove dane”, Prosvjetno – kulturnu manifestaciju koja se održava od 120. godišnjice njegova rođenja. Manifestacija se održava svake godine u svibnju.