Literarni natječaj: Najljepša božićna priča

SREDNJA ŠKOLA ZLATAR

Braće Radića 10

49250 Zlatar

049/467-169

ss-zlatar@kr.htnet.hr

Srednja škola Zlatar raspisuje

JAVNI NATJEČAJ "Božićno svjetlo - svjetlo nade"

za najljepšu božićnu kratku priču.

Propozicije natječaja:

- natječaj se raspisuje za dvije kategorije: Kategorija A - učenici SŠ Zlatar i Kategorija B (ostali zainteresirani)

- priče se šalju isključivo na e-mail: kratkapricassz2020@gmail.com

- u naslovu elektronske pošte obvezno treba navesti kategoriju za koju se prijavljuje rad

- prihvaćaju se samo prethodno neobjavljene priče

- svaka autorica/autor može na natječaj poslati jednu kratku priču

- priče duljinom ne smiju prelaziti 6 000 znakova s razmacima (četiri kartice)

- sve autorice/autori trebaju uz kratku priču dostaviti i kratku biografiju

- priče trebaju biti napisane na računalu i spremljene u formatu .doc ili .docx (Arial; veličina slova 12 točaka, prored 1,5)

- prijavom na natječaj sudionici daju suglasnost za javno izvođenje i objavu priče

- natječaj traje od 23. prosinca 2020. do 8. siječnja 2021. (do 23:55)

- naknadno poslane priče neće se razmatrati

- nagrađuju se tri najbolje priče u objema kategorijama

Sastav ocjenjivcačkog povjerenstva:

Martina Sviben, prof. hrvatskog jezika i književnosti;

Ivančica Tomorad, prof. hrvatskog jezika i književnosti

Kristina Belko Krsnik, prof. hrvatskog jezika i književnosti

Marina Rod Kralj, magistra edukacije hrvatskoga jezika i književnosti

Marija Vragović, dipl. psihologinja

Ana Rihtarić, magistra edukacije hrvatskog i njemačkoga jezika i književnosti

Jasna Buljan, profesorica povijesti i engleskog jezika i književnosti

Medijski pokrovitelji natječaja:

Radio Zlatar

Gradska knjižnica Zlatar

Želimo vam ugodne blagdane i lijepu priču!

Povjerenstvo

Rezultati literarnog natječaja (Kategorija A):

1. mjesto: Ema Juras, 3.g: "Božićno svjetlo - svjetlo nade"

2. mjesto: Tea Jagarinec, 2.r: "Najljepši Božić"

3. mjesto: Mateo Mrkoci, 2.r: "Božićna priča"

„Božićno svjetlo – svjetlo nade“

Sjedim u naslonjaču, a pogled mi luta kroz prostranstva predbožićne zimske noći obavijene olujnim vihorom. Bliži se Božić, meni najljepši dio godine. Tijelo mi obuzima toplina vatre s peći i opojan miris čaja od jabuke i cimeta, a oči postaju teške i umorne. Pred njih se vraćaju nikada zaboravljene slike djetinjstva. U njima sam opet morao na put. Po ne znam koji put, baš kada sam pomislio da je sve došlo na svoje i kada sam sam sebi dopustio osjećaj bezbrižnosti. Mislio sam da ću za Božić dobiti psa, a ja sam morao na put. Šutke sam promatrao dobro mi poznati Glas i lice dobronamjernog osmijeha koje mi daje obećanje da će sve biti u redu, da ne moram brinuti i naravno, da će za mene pronaći novi dom, ali da kao i uvijek moram biti „samo“ strpljiv. Kako biti strpljiv kada se u meni istovremeno bore moji stalni neprijatelji: tuga, razočaranje, bol. Kao da do sada nisam bio. Ima li strpljenje granicu? Znam da ima, moje je imalo. Nije više ostalo ni „s“ od strpljenja. Sa samo devet godina morao sam pronaći snage i iščupati to „s“ da mi da snage za daljnju borbu s dobro mi poznatim neprijateljima. Šutke sam promatrao Glas koji mi govori i objašnjava, a riječi su prolazile kroz mene i nisu se zaustavljale. Znaš, objašnjavao je Glas, moramo te smjestiti u novi dom jer je ova obitelj odlučila započeti novi život u dalekoj, egzotičnoj zemlji. Gospodin M je dobio novi posao i gospođa i on se moraju preseliti. Glas je rekao u kojoj, ali ja nisam želio čuti, iskreno nisam se ni trudio. U glavi mi je samo odzvanjala riječ put, a tijelo mi je preplavio osjećaj praznine. Koliko praznine stane u tako maleno tijelo? Gospođa i gospodin M su morali na put, ali naravno bez mene. Dok je Glas govorio oni su samo šutjeli. Na licima im se očitovao pogled izdajnika. Tešku prazninu između riječi prekidali su samo otkucaji sata na zidu. Ja sam bio višak, višak kojega su posudili, a koji bi ih u budućnosti sputavao i ugrožavao njihovu slobodu pa su me jednostavno odlučili vratiti gdje su me i posudili. Kao da sam stvar, a ne dječak koji samo želi psa. Htio sam pitati smije li se dječaka samo posuditi i vratiti, ali nisam mogao izustiti ni riječi. Pa zar nisam bio dobar? I ja bih na put u tu zemlju, a ne na ovaj svoj. Kao da se mene nešto pita. Dok sam tako vikao iznutra niz lice su krenule suze. Kako sam samo mrzio sam sebe tog trenutka. Mrzio sam što sam si dopustio da me preplavi osjećaj bespomoćnosti. Moram biti jak. Ali uzalud, suze su same tekle. Nisu me htjele poslušati. Glas me zagrlio i rekao da uzmem svoje stvari pa da krenemo. I gospođa i gospodin M su me zagrlili i govorili neke riječi, ali ja ih nisam čuo. Nisam ih mogao gledati. Istovremeno sam bio ljut na njih, ali sam ih i žalio. Toliko toga sam imao za reći, ali riječi su zapele i zarobljene osjećajem bespomoćnosti nisu mogle van. Teške noge su se digle i ja sam šutke, pognute glave otišao po stvari. Glas me smjestio u već dobro poznati dom. Za točno godinu dana na sam Božić smješten sam u obitelj koja je imala dvoje djece i psa. Više nisam bio samo posuđeni višak i poznati neprijatelji polako su iščezavali s godinama. Bio sam i ostao dio obitelji. Pripadao sam nekome. Praznine su popunjene.

Budim se iz polusna i razmišljam o tom dječaku dok vani i dalje pada gusti snijeg i prekriva puste ulice. I danas se kao odrastao čovjek često s ponosom sjetim tog trenutka i tog hrabrog, mršavog, tamnokosog dječaka u svojoj malenoj nutrini odraslijeg i od Glasa i od gospođe i gospodina M. Znam da me taj trenutak oblikovao i dao mi snage da pobijedim neprijatelje u sebi i hrabro kročim kroz putove koje je život stavio pred mene.

Ema Juras, 3.g

Najljepši Božić

Konačno je stiglo Belino najdraže doba godine - Badnjak je. Oduvijek se veseli provođenju praznika s obitelji, snijegu, lampicama i svemu što pridonosi božićnomu ugođaju, a posebno stavljanju velike zvijezde na vrh bora. Kao najmlađu između još jednog brata i sestre, uvijek bi joj dopuštali da ona bude ta koja će ju staviti. Ove godine stvari su malo drugačije jer zbog fakulteta živi u iznajmljenoj kućici u Beču, zbog čega je daleko od obitelji. Ipak, fakultetske obaveze su napokon stale i moguće je otputovati kući tijekom blagdana.

Bela je to jedva dočekala. Kupila je avionske karte za Hrvatsku mjesec dana unaprijed i nestrpljivo čekala da dođe dan kada konačno može kući. Na Badnje jutro probudila se uzbuđena i brzo ustala iz kreveta. Žurno je spakirala sve nužne stvari i spremila se za odlazak na aerodrom. Svo je vrijeme zamišljeno pjevušila božićne pjesme i u glavi već gledala obitelj na okupu. Jednoga je trenutka posegnula u džep kako bi pripremila kartu, kad odjednom, osjeti da je nema. Brzo je ispipala ostale džepove, ali nigdje je nije bilo. Uhvatila ju je panika. Nasred hodnika otvorila je kovčeg, no ni u njemu je nije našla. Nije znala koliko je sati, ali u tom trenutku se nije niti sjetila pogledati. Odlučila je što brže otići kući i pogledati nije li se negdje tamo zagubila. Nikad nije toliko brzo trčala kao tada. Pretražila je sve: kauč, ormare. kutije, ladice... No, nakon dugotrajnog prekopavanja stvari, shvatila je da karte nema. Ni sama ne znajući kako ili gdje, izgubila ju je. Pogledala je na sat i shvatila kako je prošlo puno više vremena no što je mislila te da je taj let već otišao bez nje. Nazvala je aerodrom nadajući se da može kupiti kartu za neki drugi let. Na njenu je žalost već sve bilo rasprodano. Bila je razočarana. Javila se roditeljima i rekla da neće moći doći. Nije mogla vjerovati da joj se to događa. Na Badnjak. Kilometrima daleko od najmilijih. Plakala je veoma dugo. Nije ovako zamišljala jedan od najdražih dana u godini. Kada se konačno sabrala, već je bio pao mrak. Nije mogla ni jesti. Odlučila je otići u šetnju i srediti misli. Promatrala je ulice. Posvuda je bilo mnoštvo šarenih lampica, iz kuća su se vidjeli već okićeni borovi. Nije bilo mnogo prolaznika. Ubrzo je počelo i sniježiti. Sve što bi ju inače veselilo sada ju je samo podsjećalo na to kako će ovaj Božić provesti sama. Više nije imala volje ni da stvori barem malo božićnog ugođaja u kući. Ponovo je odlučila nazvati roditelje u nadi da će se vidjeti barem preko videopoziva. Nisu se javljali. To ju je začudilo. Pokušala je još nekoliko puta, ali nitko se nije javljao. Ni brat ni sestra se također nisu javljali. Razočarano je nastavila šetati još neko vrijeme. Bilo je gotovo osam navečer kada je smatrala da je već vrijeme da se vrati u svoju kućicu. Lagano je došetala do nje, kad, na svoje iznenađenje iznutra ugleda svjetlo. Mislila je da je ugasila sve svjetiljke prije nego je izašla. Kad je krenula otvarati vrata, bilo je otključano. Čula je mnogo glasova iznutra i već se uplašila da su to možda provalnici. Nije mogla vjerovati kad je konačno ušla i ugledala cijelu svoju obitelj kako sjedi u njenom dnevnom boravku. Sve ih je izgrlila i nije joj bilo jasno kako ni kada su došli. Objasnili su joj da su oni i inače planirali doći k njoj, samo nisu ništa govorili jer je ona mnogo prije rezervirala avionsku kartu. No, čim je nazvala i rekla što se dogodilo, brzo su se spakirali i krenuli autom kako bi što prije stigli. Iako još uvijek pod dojmom, Bela je bila presretna. Kako nije planirala ostanak u Beču za blagdane, nije imala mnogo božićnih ukrasa, čak ni drvce. No zato su njen brat i sestra bez riječi otišli u auto i nasmiješeno se vratili s borom te hrpom kuglica, lampica i ostalog kako bi se osjećala kao kod kuće. Uključili su božićne pjesme i svi su zajedno krenuli postavljati ukrase. Kada su okitili bor, roditelji su izvadili božićnu zvijezdu. Bela ju je oduševljeno stavila na vrh kao i svake godine.

Ostatak večeri proveli su u razgovoru i pjesmi. Sutradan, na Božić, veselili su se i slavili. Vani je tlo prekrio debeli snježni pokrivač. Sve je bilo kao u bajci. Zaboravili su koliko su uopće daleko od kuće. Bela je bila sigurna - to joj je bio najljepši Božić ikad. Dirnulo ju je što je sve njena obitelj bila spremna učiniti da svi budu na okupu. Shvatila je da dom nije samo neka građevina. Dom je tamo gdje je obitelj.

Tea Jagarinec, 2.r

Božićna priča

Živjela jednom davno velika i sretna obitelj u velikoj prostranoj kući sa svim slugama. Obitelj Helsing je zaista bila ogromna, bijaše sveukupno 13 članova u toj obitelji. Na čelu je obitelji bio otac, zatim majka, baka i djed te 9 braće i sestara. Živjeli su na velikom brdu, a za vrijeme Božića brdo je cijelo pokriveno snijegom i prizor je prelijep.

Naravno, svi su se u obitelji veselili Božiću. Iako su svi samo čekali na poklone koje će dobiti više nego na samo slavlje Božića. Otac je veliki poduzetnik i moglo bi se reći da je među bogatijim ljudima na svijetu, a time i njegova obitelj ima sve što ima i on. Kao mali, otac je uvijek slavio Božić sa svojom obitelji, ali oni nisu bili bogati. Iako je otac kao mali bio siromašan i teško živio, sretan je jer ima obitelj na okupu i ima krov nad glavom. Otac zna vrijednosti Božića i tako zna da ima mnogo obitelji koje jedva preživljavaju. Njegova djeca, koja su rođena u modernom dobu, ne znaju baš pravi osjećaj i vrijednost Božića, oni se više vesele poklonima nego svojoj obitelji i to što su svi na okupu i imaju krov nad glavom. Njegova djeca imaju sve što mogu poželjeti i još idu i u privatnu školu. Iako imaju sve to, rijetko kad se zahvale svom ocu i majci zbog toga što im to sve omogućuju. Otac ne želi da njegova djeca imaju sve jer zna da će postati razmažena, ali njegova žena želi da njezina djeca imaju sve i da nikad nema problema i tuge. Majka je dosta prkosna i voli živjeti takvim stilom kakvim živi, a sve to zahvaljujući njezinom mužu. Došao je Badnjak, gdje veselje počinje, gdje se djeca igraju i vesele s obitelji, ali u velikoj kući obitelji Helsing bilo je nekako tmurno i nezainteresirano. Djeca su stalno na svojim mobitelima i rijetko kad komuniciraju, majka stoji pred ogledalom i gleda se te traži odličnu garderobu koju će odjenuti za Božić, otac je u krevetu i razmišlja o svim njegovim prethodnim Božićima i kako je svaki drugačiji, iako je svaki sljedeći Božić bogat, otac bi se vratio u prošlost i barem na dvije minute ostao mali i slavio Božić sa svojom obitelji, jer je tada bilo stvarno nešto posebno što sada ne osjeća. Baka i djed su jedini veoma veseli i zadovoljni te zajedno u zagrljaju skupa gledaju božićni film. Jedan od sluga je zamolio da ode kući svojoj obitelji jer mu jako nedostaju i želio bi biti pored njih, ali je majka to hladnokrvno odbila i rekla mu neka se vrati na svoje mjesto. Otac je to čuo i bio je jako razočaran time. Nakon što je to čuo, otac je prišao slugi i rekao mu neka njegova obitelj dođe ovdje i svi će zajedno proslaviti Božić. Sluga je zaplakao od sreće i dobrote njegovog gazde. Slugina je obitelj bila siromašna i nije imala ni približno onome što ima obitelj Helsing, ali je isto velika obitelj. Sluga je nakon nekoliko sati dovezao svoju obitelj u veliku kuću svog gazde. Otac ih je dočekao s velikom radosti i veseljem, dok se majka koja je stajala na stepenicama toliko začudila da su joj oči ispale. Sluga ju je vidio, ali se nije obazirao na nju zato što je vidio koliko je njezin muž dobar i osjećajan. Slugina su se djeca razbježala po toj velikoj kući i nemoguće je opisati njihovo veselje i radost. Otac je gledajući ih malo i zaplakao jer vidi koliko je lijepo vidjeti radost u dječjim očima, iako i on ima djecu, nikad nije vidio tako nešto. Otac je pozvao svoju djecu da se igraju s djecom koja su u gostima i da im pokažu svoje igračke, ali čim su ih njegova djeca vidjela nisu bila uopće zainteresirana za nešto takvo. Otac ih je pogledao oštrim pogledom i najstariji je sin popustio i odveo svu djecu u njihovu privatnu igraonicu. Otac se nasmijao. Odrasli su sjedili i razgovarali, osim majke koja je u svojoj sobi bila ljuta muževim potezom, ali je kasnije popustila. Došlo je vrijeme večere i svi su se skupili za jedan veliki stol koji je pun hrane. Svi su zajedno krenuli večerati i pritom su i razgovarali. Obitelj Helsing je shvatila kakvo je dobro učinio njihov otac i kako su razveselili i donijeli radost obitelji koja nema mnogo osim toga što su svi na okupu. Otac je na sve mislio te je i smjestio slugu i obitelj u svoju kuću te im je rekao da ovdje prespavaju. Obitelj mu se toliko zahvaljivala, a otac je rekao da zna kako je to biti siromašan i imati samo obitelj. Došao je Božić. Odrasli su svi zajedno budni od jutra i zajedno su u dnevnom boravku gdje se nalazi veliko prekrasno božićno drvce, a ispod drvca je mnogo poklona na kojima su imena od svakog u ovoj kući, čak i od sluga i kuhara kojeg obitelj Helsing ima. Djeca su se razbistrila i probudila te su svi zajedno trkom skočili iz kreveta i potrčali prema dnevnom boravku. Odrasli su se svi smijali i bili radosni. Djeca su neumoljivo trgala i otvarala poklone. Otac je pripremio iznenađenje obitelji koju je ugostio te je njihovoj djeci kupio najnovije poklone i stvari, dok je svojoj djeci koja su naviknuta na najbolje poklone stavio stare poklone koje su bacili prošle godine ispod kreveta. Nakon što su otvorili poklone, njegova su djeca bila začuđena i zbunjena, dok su ostala djeca bila toliko sretna i radosna te taj dan neće sigurno nikad zaboraviti.

Otac je pozvao sve na okup i objasnio svojoj djeci da Božić nije samo u poklonima, nego u dobroti koju činiš. Tako je otac obradovao jednu obitelj barem za jedan Božić i time napravio jedan prekrasan čin dobrote.

Mateo Mrkoci, 2.r