ivana buljan legati "soba za poglede"

O GLUMICI:

Ivana Buljan Legati rođena 1972. u Zagrebu. Do polaska na fakultet živi u Zadru gde uz osnovnu i srednju školu završava i osnovnu baletsku školu, i četiri godine profesionalno pleše moderni balet.

Godine 1996. je diplomirala na Odseku glume na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu u klasi profesora Matka Sršena. Radila na mnogim dramama klasičnih autora Eshila, Euripida, Sofokla, Šekspira, Joneska, Čehova, Mrožeka, Strindberga, Molijera,Krleže, na lirici Kranjčevića, Šoljana, Slamniga, Dragojevića, Vrkljanove, Eliota, Rilkea, Pasternaka, Cvetajeve, Dantea i mnogih drugih.

Po završetku studija 1996. godine upisuje postdiplomske studije na Odseku za komparativnu književnost Filozofskog fakulteta u Zagrebu.

Magistrirala je 2000. godine na temi iz područja Scenskog govora pod naslovom „Scenska interpretacija Šoljanove lirike“.

Od 1996. godine radi kao asistent, spoljni saradnik na ADU na Odseku glume u klasama profesora Tonka Lonze i Zlatka Crnkovića. Od 2001. godine u stalnom je radnom odnosu na ADU, prvo kao asistent, a od 2010. godine kao vanredna profesorica i pročelnica na katedri za scenski govor. Od 2018. godine je redovna profesorica na Odseku glume, katedri za scenski govor.

O PREDSTAVI:

Glumica Ivana Buljan Legati u ravnopravnoj autorskoj suradnji s redateljicom Marinom Petković Liker hrabro otvara teme unutarnje nesigurnosti preko priče Virginije Woolf, feminističke ikone svekolikih neuroza i osjećaja neadekvatnosti. Pravo otkriće ove izvedbe solistička je izvedba Ivane Buljan Legati. Glumica je laserski pribrana i ljekovito gorka, koliko i nekorumpirana različitim uobičajenim režimima glumačkog zavođenja publike. Samim time, dvostruko je senzualna. Njen glas koji kreće od „plahog“ govora na mikrofon, preko preciznog citiranja britanskog akcenta Virginije Woolf, sve do protesnog vikanja ili rastvaranja zvuka bogatim pokretima ruku i plesnim dionicama, povremeno prožet i jedva zamjetnim signalima pažljivo naciljane ironije, jedan je od najzanimljivijih glumačkih instrumenata naše scene. Boja Legatina glasa možda je najbliža oboi, mjestimice mutnoj i sjetnoj, ali onda opet čistoj upravo u najfinijim titrajima. Jednako su intenzivne i glumičine ruke, koreografski žive i usredotočene na svaki pripovjedni fokus koji „dodiruje“, kiparski osjetljive i aktivne u svemu što izgovara. Redateljica Petković Liker senzibilno surađuje s glumicom tako što pojačava tjeskobu oko nosive teme nad/gledanja, uvrštavajući u predstavu crno-bijele filmske snimke izravnog ženskog pogleda u kameru, baš kao i stalnim preusmjeravanjem pozornosti publike od površnosti slike prema slojevitosti glasa i natrag. Deklarativno, predstava se bavi rastućom panikom zbog promašene toalete jedne večeri u visokom društvu. Suptilno, predstava znalački ulazi u stanje dugotrajno narušenog samopouzdanja, nalazeći oslonce, pa čak i svojevrsnu nasladu patnje, u poetskom jeziku Woolfove.

Nadigravanje vizualnosti ostvaruje se različitim osjetilima: govorenjem i slušanjem, pokretom, dodirom, zvukom valova, glazbom (potpisuju je Ivana Mazurkijević i Damir Martinović Mrle). Čak i skulpturom, jer minimalističku, ali zato u pravoj mjeri „sarkastičnu“ scenografiju potpisuje Zdravka Ivandija Kirigin, izradom starinskog stolca čije su dvije drvene noge damski prekrižene ili ukrasnog šešira koji upravo vrišti obiljem lelujavih leptirića zabodenih u polukrug glavne podloge, pri čemu još i zlatne resice prekrivaju oči glumice. Predstava se smije na račun propisanog ukusa i zabavno ekscesnog neukusa, dozvoljenih i zabranjenih odjevnih kombinacija, robne ritualizacije „elitne“ grupe. Važno je spomenuti da Ivana Buljan Legati na pozornicu donosi i posve osobitu unutarnju disciplinu istraživanja role, srodnu znatno zrelijim umjetnicama teatra, kao što su Helena Buljan ili Mirjana Karanović.

Utoliko je sedamdeset minuta „Sobe za gledanje“ prava učionica glumačkog – ali i građanskog – prihvaćanja i pronicanja iskustva straha od prelaska granice privatno/javno, baš kao i lucidnog pronicanja, sondiranja i konačnog rastvaranja paranoje oko vlastite pokazanosti. „Soba za poglede“ zaslužuje stalne termine igranja i repertoarno mjesto u nekome od naših kazališta, dok bih glumicu Ivanu Buljan Legati voljela susreti u brojnim karakternim rolama: od Medeje i Fedre do beckettovskih i krležijanskih rola. Naša kazališna scena zaslužuje glumice koje svoj posao ne kale smješkanjem po sapunicama i na manekenskim pistama, već u pasioniranom promišljanju kompletnog kaosa ljudskosti. Pod uvjetom da zadrži smjelost ovdje posijane nekonvencionalnosti, Ivana Buljan Legati svakako je na početku izazovne autorske karijere glumačkog „prijestupništva“.

Nataša GOVEDIĆ