Islam je vjera utemeljena na predanosti Božjoj volji, vjera podložnosti Allahu, Najvišoj Istini, izvoru svega stvorenog i Onome kome se sve vraća, jer Bog je Izvor, Stvoritelj, Vladar, Nositelj i Uzdržavatelj sveg svemira. Islam je, također, osvajanje mira (selam) kroz sam čin predanosti Bogu. Islam nije ništa drugo nego život u skladu s Božjom voljom, kako bi stekli mir i harmoniju na ovom i budućem svijetu. Za muslimane vjera nije, tek, dio života već je ona život u svojoj punini i zaokruženosti. To je sve ono što činimo, što mislimo i što osjećamo, kao i odgovor na pitanje odakle dolazimo i gdje idemo. Ona podrazumijeva sve aspekte života ne ispuštajući ništa ispod svoje kontrole. U tradicionalnoj islamskoj perspektivi ništa nije u sferi sekularnog; ništa nije izvan područja uređenog Božjim određenjem.

Istovremeno, islam snažno naglašava vječnu istinu, prisutnu od samog početka, a to je istina Božje jedinosti (tewhida). Prema Kur'anu, čovjek je posvjedočio Božju jedinost i Njegovu apsolutnu vlast čak i prije samog stvaranja materijalnog svijeta. Naime prije nego je stvorio materijalni svijet Bog je stvorio ljudske duše i upitao ih: «Zar Ja nisam Gospodar vaš?» – one su odgovorile: «Jesi mi svjedočimo.» To je centralna istina islama koja je sadržana u islamskom svjedočanstvu (šehadetu). Ovo je učenje toliko temeljno za islam da se navodi kako su kod Boga oprostivi svi grijesi osim poštivanja drugih božanstava (koja su za muslimane lažna i nepostojeća) i nijekanja Boga (širka i kufra).

Ovaj čin koji se dogodio prilikom Božjeg stvaranja ljudskih duša je svojevrsni ugovor između Boga i čovjeka (misaq). Sa svoje strane Bog je čovjeku podario mnoge darove i počasti a najveća je ona da je čovjek Božji namjesnik na zemlji a čovjek se obvezao na priznavanje Boga za Vrhovnog Gospodara i na vječnu zahvalnost na danim mu darovima i počastima. Pošto je čovjek po svojoj prirodi biće sklono zaboravljanju (insan je glagolska imenica koja u arapskom jeziku označava ljudsko biće a izvedena je iz glagola zaboraviti) to ga Bog kao njegov Milostivi Gospodar tijekom čitave povijesti stalno podsjeća na taj ugovor putem svojih poslanika i svojih objava. To podsjećanje je počelo sa prvim čovjekom i ujedno prvim Božjim poslanikom Ademom (Adamom) a završilo sa posljednjim Božjim poslanikom Muhammedom. Svi Božji poslanici i svi oni koji su vjerno slijedili Božje poslanike i Božje objave su zapravo bili muslimani. Ovaj jedinstveni koncept vjerske poruke, kakav je predstavljen u islamu, povlači, dakle, za sobom čitavu povijest čovječanstva.

Islam je na stanovit način vjera koja nije donijela ništa nova već ponovo afirmirala istinu Božje jedinosti (tewhida) koja je uvijek bila prisutna. To je univerzalna praiskonska vjera. Ona predstavlja povratak temeljnom, praiskonskom ugovoru između Boga i čovjeka.

Sa druge tačke gledišta, islam je posljednja vjera. Poslanik islama je pečat poslanika (hatemil-enbija). I četrnaest posljednjih stoljeća i ujedno četrnaest stoljeća islama su dokaz tomu.

Naime, od smrti Poslanika islama do danas nije se pojavila niti jedna nova i potpuno originalna vjerska ideja, ni izbliza slična vjerama koje su prethodile islamu, kao što su judaizam, kršćanstvo, zoroastrizam i dr.

Iskazujući na najpotpuniji, najzaokruženiji i najsavršeniji način doktrinu monoteizma i primjenjujući je na sve aspekte ljudskog života islam je na stanovit način i najviši stupanj poruke monoteizma. Tako u posljednjem stavku (ajetu) Objave, kojega je Poslanik posebno istakao u svome čuvenom Oproštajnom govoru stoji: «Danas sam vam vjeru vašu upotpunio, i blagodat Svoju prema vama ispunio, i da islam vjera vaša bude – Ja sam htio!» Kur'an, V/4.

Prema tome, islam je, s jedne strane, praiskonska vjera, koja oduvijek postoji, vjera koja je u prirodi svega, pa i čovjeka, vjera utemeljena na Božjoj jedinosti, koju su svi poslanici dokazivali tijekom povijesti, a s druge strane to je posljednja vjera, konačni pečat i kopča u dugom poslaničkom lancu a koji su svi vjerovali u jednog Boga. Ovako shvaćanje vjere u islamu izrazito je važno za razumijevanje i samog islama i njegova povijesnog razvoja jer se većina ostalih vjera temelji na osnivaču, vjerovjesniku, stanovitom povijesnom događaju, stanovitom povijesnom narodu i sl.

Tako je s islamskog stajališta vjera u prirodi samog čovjeka, a nije mu nešto slučajno pridruženo. Ona nije niti puki duševni užitak već sam rasion d'etre ljudskog postojanja. I jedino je vjera ta koja ljudski život oplemenjuje dostojanstvom, koja čovjeku omogućuje da živi u punoći zbilje i prirode koju mu je Bog podario i jedina koja određuje krajnji značaj ljudskom životu. Islam vjeru smatra nužnom za ljudski život. Bez nje, čovjek živi ispod svog dostojanstva i tek je dijelom ljudsko biće. Jedino stvarno vjerujući, prihvaćajući izvorni ugovor između Boga i čovjeka, čovjek može u potpunosti ostati vjerna sebi ali i Bogu.

OSNOVNI PLANOVI ISLAMSKE VJERE – IMAN, ISLAM I IHSAN

IMAN – VJEROVANJE

Pod imanom se podrazumijeva vjerovanje u šest temeljnih istina koje se nazivaju Imanskim šartima (uvjetima) a to su:

Vjerovanje u jednoga i jedinoga Boga;

Vjerovanje u Božje meleke (anđele);

Vjerovanje u Božje knjige (objave);

Vjerovanje u Božje poslanike;

Vjerovanje u Sudnji dan i

Vjerovanje u Božje određenje.

ISLAM – BOGOSLUŽJE

Islam, prvenstveno, uz vjerovanja u naprijed navedene istine, podrazumijeva izvršavanja određenih, propisanih, obvezatnih dužnosti koje se nazivaju:

Islamski šarti (dužnosti) a to su:

Izgovaranje kelimei-šehadeta (formulacija kojom se očituju da su muslimani);

Obavljanje pet dnevnih molitvi (namaza);

Post devetog mjeseca hidžretske godine (ramadana);

Obavezno davanje doprinosa na određene vrste imovine (zekata) i

Obavljanje hadždža (posjećivanje jednom u životu Kabe i nekih drugih mjesta u Meki i njenoj okolici), ukoliko su u mogućnosti.

IHSAN – DOBROČINSTVO

Dobročinstvo (ihsan) označava onaj intenzitet i savršenstvo življenja u skladu s najdubljim značenjem načela vjere, koje može započeti tek kada čovjek postane u potpunosti svjestan što znači biti ljudsko biće i svojevoljno prihvaćanje Boga za svoga jedinog gospodara. To je ona krijepost i ljepota duše koja omogućuje čovjeku da živi u savršenom skladu s Božjom voljom, da ga savršeno poštuje, da je stalno svjestan njegove sveprisutnosti i da sve što čini, čini sa sviješću da ga Bog gleda. To se najviše odnosi na sferu plemenitih ljudskih osobina i svakodnevnog postupanja i što uglavnom označavamo moralom ili ćudoređem.