MARSOVAC, film Scotta Ridleya

Za sve ljubitelje znanstvene fantastike nestrpljivo očekivani film Marsovac Scotta Ridleya, koji se u kinima počeo prikazivati početkom listopada 2015., započinje scenom članova istraživačke misije koji prikupljaju uzorke na Marsu. Uskoro se misija Ares 3 suočava sa snažnom olujom koja im se približava nepredviđenom brzinom i intenzitetom. To je ujedno i jedina upečatljiva scena filma koja bi trebala najaviti događaje koji će uslijediti. Zapovjednica misije Lewis (Chastain) odlučuje se za relativno sigurno napuštanje površine Marsa kako bi se njeni članovi, koji su ujedno i posada broda, bez velikih negativnih posljedica sigurno vratili na Zemlju.

Prilikom naglog odlaska, jednog od istraživača Marka Watneya kojeg glumi Matt Damon, pogađa komad nedefiniranog materijala (kasnije saznajemo da je to nekakav metalni dio opreme; antena ili sl.) te ga posada ostavlja na površini Marsa s mišlju da je njihov član misije mrtav i da je nemoguće spasiti ga u nastalim okolnostima pobješnjele pješčane oluje. Vrlo predvidljiv početak filma uvod je u pokušaje spašavanja i borbu pojedinca za preživljavanje u uvjetima negostoljubive geografije.

Dva su paralelna toka radnje filma, a fabula biva narušena stalnim vremenskim i geografskim presijecanjima prikaza događaja na Zemlji i Marsu te film time gubi na dramatičnosti. Sasvim slučajno, jedna od znanstvenica NASA-e na Zemlji otkriva promjene na tlu Marsa i javlja se nada da je Mark Watney ipak živ. Vodeća svemirska agencija NASA koja više nije prvak u svemirskim istraživanjima, kako saznajemo dalje prateći film, prisiljena je riješiti nadolazeće probleme ali to čini vrlo blijedo i gotovo šarlatanski, mada gledatelji očekuju ozbiljniji i znanstveniji pristup. Nastaje neodlučnost, koja u stvarnom životu ne bi bila upitna, ali s negativnom konotacijom, s obzirom da se radi o pojedinačnoj žrtvi koja je suprotstavljena mnoštvu, da li pokušati spasiti napuštenog znanstvenika ili ga proglasiti kolateralcem?! Organizirati skupo i sporo spašavanje ili ne, dilema je koja je prisutna tokom cijelog filma. No, sve se svodi na isplativost same akcije. Interesantna je uključenost Kine u filmu kao jedne od vodećih sila svemirskih istraživanja. Redatelj se ovime nastojao svidjeti široj publici pa i podilaziti samoj Kini s obzirom na njene najave istraživanja planete Mars. Ispostavlja se da je bez sudjelovanja obiju sila nemoguće uspješno okončati sadašnju i buduće misije.

Za to vrijeme biolog (slučajnost?!) Mark Watney suočen s činjenicom da je živ i sam, pokušava preživjeti koristeći dostupne mu resurse u napuštenoj nastambi ekspedicije. Suočen s nedostatkom kisika, vode i hrane i s mišlju da ne može opstati s preostalim zalihama izvjesno očekujući da će ga netko spasiti, pronalazi vrećicu krumpira koja je kao nepatvorena i neprerađena namirnica ostavljena za proslavu Dana zahvalnosti. To je ujedno i aluzija na američku ujedinjenost poštivanja vrijednosti konzumacije tradicionalnog i nepatvorenog obiteljskog jedinstva. Odluči zasaditi jedinu živu biljnu namirnicu i čini to na vrlo gadljiv način koristeći ljudske fekalije kao izvorno gnojivo siromašnom tlu Marsu i time nas redatelj upozorava kako život koji živimo nije sterilan i bajkovit. Mark u tome i uspijeva, uzgojivši količinu koja bi mu trebala dostajati do spašavanja, koristeći znanja koja je usvojio školovanjem i treningom preživljavanja. No, nije sve kako se čini, pokušaji poboljšanja života, veće produktivnosti i kvarova uslijed neprekidnih oluja na Marsu, ne dovode do ciljnog rezultata. Pitanje odlaska postaje neumitno. Na Zemlji djeluju...

Monotoniju filma presijecaju scene ushita u svemirskoj agenciji NASA kakve povremeno gledamo na različitim medijima kao rezultat okončanja ili otkrića u svemirskim istraživanjima ili masovnim scenama na ulicama velikih američkih i svjetskih gradova obogaćenih prikazom ogromnih LED zaslona konotirajući kako su značajne informacije dostupne svima. Jeftinom patetikom i nedostatkom dramatičnosti izuzev nekoliko scena s početka filma i spašavanja u velikom stilu na kraju, sve upućuje da je film proizveden za široku publiku s potrebom da se svidi, a time i donese očekivanu zaradu kroz komercijalizaciju SF-a.

Naglasak na umijeću preživljavanja je djelomično uspio, plitkim i dopadljivim scenama obogaćenima jednostavnim humorom glavnog protagonista, izostala je psihološka komponenta i predodžba emocija straha i neizvjesnosti uzrokovanih osamljenošću i spoznajom da je jedino živo biće u dalekom svemiru. U negostoljubivom svemiru nema mjesta smijehu. Tako ovaj film s blijedim i neuvjerljivim rolama glumaca, neiskorištenošću glumačkog potencijala Matta Damona kojeg je pokazao u filmu Elysium, svrstan u kategoriju hard SF-a, u svojoj ukupnosti daleko je od kategorije za koju se predstavlja.