Priča o mojem Luki

Tog popodneva nisam ni slutila da će banalna nepažnja zauvijek promijeniti moj život. Posjetila sam stare prijatelje u lijepoj kući, u čijem sam susjedstvu provela djetinjstvo. Luka se zabavljao s njihovim psom, mali maltezer je za četverogodišnjaka bio idealno društvo dok smo čavrljali u sjenici u vrtu. Predvečer smo se popeli u kuću na večeru, Luka se na balkonu zabavljao s psom. U jednom sam trenutku pogledala kroz vrata balkona i vidjela Luku kako stoji na trećoj “stepenici” igrajući se bijega od maloga psa. Viknula sam “Luka, pazi”. On se okrene prema meni, izgubi ravnotežu i strmoglavi se na betonsku stazu u dvorištu.

To je bio najstrašniji dan do tada u mojem životu, a slijedili su sve gori i gori. Ne znam je li gori bio strah za njegov život u intenzivnoj njezi, kasnije strah zbog teških posljedica koje je pad ostavio, te konačno osjećaj krivnje za njegovu nesreću.

Ovo pričam ovdje zato, da budu svjesniji svi koji mogu pomoći da se takvo što ne desi nekom drugom: arhitektima i graditeljima, piscima i provoditeljima zakona, vlasnicima kuća i stanova, roditeljima i drugima kome su djeca povjerena ...

Lukina mama