Melanie Joyce: Volim te, mama

Na početku čitanja prisjetili smo se što smo danas slikali na satu likovne kulture. Razgovarali smo o važnosti obilježavanja Majčinog dana i zašto su mame važne.

Kratak sadržaj:

Volim te, mama, jer me obasipaš poljupcima mekim poput sunčevih zraka kada ujutro otvorim snene očice. Volim te, mama, je se sa mnom igraš skrivača, i kada me ugledaš, veselo kažeš: "Tu je moja ljubav!" Volim te, mama, jer na mene ne dižeš glas kada se u igri zaprljam blatom, zato što znaš da je to dio odrastanja. Volim te, mama, jer me tvoj brižni pogled prati tijekom dana, nada mnom bdije te me čuva od opasnosti, a tvoje me ruke spremno podižu kada padnem. Volim te, mama, jer tvoja kosa miriše po livadnom cvijeću, jer je tvoje lice meko poput svile, a dlanovi nježni poput perja. Volim te, mama, jer svojim me zagrljajem utopliš kada vani pada snijeg i sa mnom brojiš bijele pahuljice. Vlim te, mama, jer si strpljiva sa mnom, jer najbolje znaš što je za mene dobro i daješ sve od sebe da mi to osiguraš. Volim te, mama, jer mi svojim primjerom pokazuješ što je ljubav i brižnost kada me ljuljaš u svome toplom krilu. Volim te, mama, jer mi pokazuješ ljepote ovoga svijeta i nježno na uho pjevušiš meni najdraže pjesmice. Volim te, mama, jer ti me znaš najbolje umiriti kada se preplašim mraka, pa se s tobom uvijek osjećam sigurno. Volim te, mama, jer tvoj je topli zagrljaj najmekša postelja u koju liježem noću, a tvoja me ljubav grije i u snovima. 

Volim te, mama, jer si ... moja mama!

Nakon čitanja izradili smo straničnik u obliku srca da naše mame imaju podsjetnik koliko je velika ljubav koju osjećamo. Srca smo izrezali i ukrasili točkicama i crtama. Tako smo i mi povezani s mamama - spaja nas bezbroj događaja i osjećaja.

Paul Czajak: Stablo knjiga

Na početku čitanja Petra nam se predstavila i pokazala knjigu koju će čitati. Knjige su izvor znanja te smo bili spremni slušati i naučiti nešto novo.

Kratak sadržaj:

Arlo se ugnijezdio u grane drveta i otvorio svoju knjigu te uzdahnuo. Počeci su uvijek bili najbolji dio. Mirisali su kao da je sve moguće. Knjiga je pala na glavu gradonačelnika. Arlo se ispričao i rekao da se zanio u knjigu te mu je ispala. Gradonačelnik se ljutio. Mislio je da su knjige opasne te im nije vjerovao. Smatrao je da su knjige kao sjeme koje poraste u ideje, a ideje se pretvore u pitanja. Zato je rekao Arlu da će mu on reći sve što treba znati. Gradonačelnik je prvo prikupio sve knjige iz knjižnice, a onda sve knjige u cijelom gradu. Tada ih je trgao, dok nije ostala samo jedna stranica koja je odletjela na povjetarcu u prolazu. Arlo je jurio za stranicom dok je letjela iznad grada. Podsjećala ga je na maslačkovo sjeme koje leti na želji. Kad je sletjela, blatnjava zemlja progutala je stranicu slovo po slovo, sve dok i ona nije nestala. Arlo je pomislio da je gradonačelnik možda u paravu. Konačno, izabran je za gradonačelnika. Sigurno nešto zna. Ali bez knjiga, Arlo je primijetio promjene kamo god je pogledao. U školi učitelji nisu imali što čitati, pa je vrijeme za priču postalo vrijeme za drijemanje. Bez knjiga recepata, restorani su posluživali suhe žitarice. Nitko nije išao u kazalište jer glumci nisu imali što glumiti. A na mjestu koje je Arlo najviše volio sve su police bile prazne. Arlo je sjedio tamo gdje je nestala posljednja stranica. Nedostajali su mu škrip i krc koje čuješ kada prvi put otvoriš knjigu. Čeznuo je za mirisom i prhkim osjećajem stranica knjige. Najviše od svega, nedostajalo mu je da se izgubi u velikoj pustolovini. Arlo je tužno ispisao jednu riječ u zemlji. Krajevi su bili najgori dio svake knjige. Dok je zurio u riječ, ona je izrasla u ideju. Arlo je sjedio s olovkom i papirom i pustio da ideje poteku. Čitao je svoje priče svakom tko bi prošao, ali nitko nije zastao da ga posluša. Tada je Arlo nešto čuo. Zvuk za koji je mislio da ga više nikad neće čuti: ono poznato krc i škrip. Kad je Arlo potražio izvor zvuka, ugledao je mladicu kako izviruje na mjestu gdje je stranica zakopana. Počela je otvarati listove. Posegnula je za Arlovim riječima, tražeći još. Sa svakom pričom koju je Arlo napisao i pročitao, mladica je rasla. Arlo je napisao knjigu o divu, a stablo je poraslo visoko, istežući se do oblaka. Pisao je o zvijeri koja riga vatru, a grane su postale snažne kao zmajske pandže. Pisao je o čarobnom labudu od papira, a pupoljci tankog papira procvali su u knjige. Kad su knjige sazrele, Arlo se popeo u krošnju knjiga i duboko udahnuo, uživajući u plodovima svoje berbe. Dok je Arlo čitao, jedna njegova prijateljica je zastala ispod stabla i rekla da joj je dosadno. Arlo joj je predložio da čita. Pomogao joj je da se popne na stablo i pokazao joj knjigu. Njih dvoje podijelili su zasjenjeno mjesto. Uskoro su se cijela jata čitača gnijezdila na granama. Knjige su se širile gradom kao pelud na vjetru. Ljudi su opet postali gladni čitanja. Neki su pisali vlastite priče pa su i sami postajali vrtlari priča. Vatrenocrveni javori cvali su slikovnicama, vrbe su plakale poezijom, a voćke su rasle pune kuharica. Kako je drveće raslo, grad je procvao. Gradonačelnik, izgubljen u svojim gradonačelničkim poslovima, nije ni primijetio promjenu. Sve dok mu jedna zrela knjiga nije pala na glavu. Udarao je nogama i ljutio se: "Tko je posadio ovo drveće?" Arlo mu je odgovorio da je to bio baš on - gradonačelnik, jer je poderao knjige, a to je posadilo ideju. Gradonačelnik nije vjerovao. Žalio se da ga već drugi put glava boli zbog knjige te će drveće posjeći. Arlo mu je objasnio da su sada postali grad knjiga i priča te se drveće ne može posjeći. Gradonačelnik je prošao ulicama grada. Uživao je u hrani u jednom od restorana s pet zvjezdica, pogledao predstavu u parku i izgubio se u priči o dječaku koji u banci peca kita. 

" To su sve učinile knjige?" upitao je gradonačelnik zapanjeno. 

"Ne", rekao je Arlo pružajući gradonačelniku svježe ubranu priču. " Knjiga je bila samo sjeme."

Nakon čitanja razgovarali smo o pročitanom i izradili svoje stablo kao podsjetnik na pročitanu knjigu.

Oliver Jeffers: Evo nas, tu smo (Bilješke za život na planetu Zemlji)

Na početku čitanja Dorotea nam se predstavila i pokazala knjigu koju će nam čitati. Objasnila nam je da se za čitanje pripremala tako što je svaki dan čitala glasno i da se susrela s nekim riječima koje se teže izgovaraju. Na početku smo tiho slušali jer smo znali kako Dorotei nije lako sjediti ispred nas i čitati. 

Kratak sadržaj:

O, dobar ti dan!

Dobro došao na naš planet . Zovemo ga Zemlja. To je velika kugla koja lebdi svemirom i na kojoj živimo. Drago nam je što si nas pronašao jer svemir je jako velik. Na Zemlji se može jako puno toga vidjeti i raditi, stoga započnimo kratki obilazak. Naš je planet zapravo sastavljen od dvaju dijelova: kopno (stijene i zemlja) i more (voda). Popričajmo malo o kopnu. To je ono na čemu upravo stojimo. O kopnu nam je puno toga poznato. A tu je i more, prepuno krasota. I o moru dosta toga znamo, ali o njemu ćemo više razgovarati jednom kada naučiš plivati. A tu je, također, nebo. No tu se stvari znaju zakomplicirati... No dobro, idemo dalje. Na našem planetu žive ljudi. Ljudska jedinka jest čovjek. Ti si čovjek - imaš tijelo. Čuvaj svoje tijelo jer većina dijelova meće ponovno izrasti. Za ljude je najvažnije da se sjete jesti, piti i grijati se. Ljudi dolaze u bezbroj oblika, veličina i boja. Možda svi izgledamo drukčije, drukčije se ponašamo i drukčije zvučimo, ali neka te to ne prevari, svi smo mi ljudi. A tu su i životinje. One se javljaju u još više oblika, veličina i boja. Ne znaju govoriti, ali to nije razlog da ne budemo dobri prema njima. Možda ni ti još ne znaš govoriti, premda ti je glava prepuna pitanja. Budi strpljiv, začas ćeš se naučiti služiti riječima. U pravilu, kad iziđe Sunce, dođe dan. To je vrijeme kada sve obavljamo. Ostatak vremena vlada noć i sve je mračno osim Mjeseca pa tada spavamo. (Molim?) Ovdje na Zemlji život ponekad sporo teče. Mnogo je češće, međutim, jako užurban. Stoga mudro koristi vrijeme. Proletjet će u tren oka. Premda smo daleko dogurali, nije nam još posve jasno, stoga ti ostaje mnogo posla. Mnogo toga ćeš otkriti sam. Samo ne zaboravi ostaviti bilješke ostalima. Zemlja izgleda ogromno. Na njoj živi jako mnogo nas zato budi dobar prema svima. Ima dovoljno za sve. Eto, to je planet Zemlja. Dobro je čuvaj, nemamo drugu. A sada, ako te još nešto zanima, slobodno pitaj. Bit ću u blizini. A ako nisam tu, uvijek možeš pitati nekog drugog. Na Zemlji nikada nisi sam. 

Nakon čitanja razgovarali smo o pročitanom i zaključili kako trebamo čuvati ovaj naš planet jer je to jedino mjesto na kojem možemo živjeti. Svaki dan se trebamo truditi i naučiti nešto novo. Prihvaćamo različitosti i gledamo zvjezdano nebo.

Zoran Maljković: Zašto ne volim proljeće

Na početku čitanja Anina mama nam se predstavila i razgovarala s nama o godišnjim dobima. Nabrojali smo joj sva godišnja doba i rekli kako smo trenutno u najzelenijem godišnjem dobu - proljeću. Nismo mogli zamisliti da postoji netko tko ne voli proljeće, a baš tako se zove knjiga koju nam je Anina mama pročitala.

Kratak sadržaj:

O proljeću svi pišu kao o najljepšem godišnjem dobu. Kao sve se budi, vraćaju se ptice, cvatu vjesnici proljeća, otapa se snijeg... Ja proljeće ne volim. Reći ću vam zašto, ali u proljeće me ipak raduje jedna stvar. Istina je da sunce u to vrijeme češće sja i upravo zato mi kosa djevojčice koja mi se sviđa tada izgleda najljepše, a i oči joj nekako postanu još svjetlije i dublje, kao da su drugačije. Mogao bih satima u proljeće gledati u Anicu. Tu završava sve što mi je lijepo u proljeće, a evo i zašto...

Moja je prabaka u domu za starije osobe. Ona ne čuje gotovo ništa, slabo i vidi, ali mi je jako volimo i idemo k njoj svaki vikend. Djed i baka idu obavezno, a mama i tata kada stignu. Kada idu baka i djed, ja moram ići s njima. Inače, moj djed je učitelj u mirovini i stalno ima potrebu sve oko sebe poučavati. Dok reže kruh ispriča kako se kruh spravlja, dok kosi travu priča o nekoj fotosintezi, dok pere auto priča na kojem principu radi motor. Djed voli djecu pa kad idemo u posjet prabaki, on rado povede mog prijatelja Nenada da mi ne bude dosadno i da ima još više djece za poučavanje. A mi znamo što nas onda čeka. Nenad odmah odglumi da mu je zlo, a ja da kasnim s knjigom koju čitam za lektiru pa kao moram čitati tijekom vožnje. Ali ništa nam to ne vrijedi. Čim stignemo do šume, djed zaustavi auto i unatoč našim prosvjedima potjera nas van. Moramo, kaže, nabrati cvijeća za prabaku. Mi to ne volimo iz više razloga: zaprljamo cipele, Nenad se boji vukova, a što je najgore, ne smijemo brati bilo koje cvijeće. Djed ne da da se beru ciklame i visibabe jer su zaštićene zakonom, a kaže da se ne smije brati ni runolist koji ionako ne raste u šumi. Nenadova i moja muka se nastavlja kada dođemo do jedinog cvijeća koje smijemo brati, a to su cicamace. Ne volimo ih jer se moramo penjati na drvo pa zaprljamo hlače, a i ruke dok jedan drugoga pridržavamo. Onda se tako blatni vratimo u auto. Djedu ne smeta što mu sve zaprljamo jer kaže da smo mnogo više naučili o poznavanju prirode nego što će koštati čišćenje. Kad baki predamo cicamace, nekako mi ta muka bude manja kad vidim kako gladi njihovo meko krzno. Ona ne može u šumu, ne može vidjeti cvijeće i sunce. Pomislim da su njoj jedino proljeće ove cicamace koje joj donesem u sobu i koje može osjetiti pod prstima. Pa onda odlučim da više neću ne voljeti proljeće. Jer proljeće nije blatna šuma, prljave hlače i zaštićeno cvijeće. Proljeće može biti i osmijeh na licu moje prabake. 

Nakon čitanja stvarali smo proljetne razglednice koje smo ukrasili naljepnicama, bojama proljeća i cvijećem. Naučili smo da papiriće treba odložiti na za to predviđeno mjesto i za sobom počistiti. I nama je proljeće postalo posebno godišnje doba - doba kada se veselimo i stvaramo...

Hans Christian Andersen: Skakači

Na početku čitanja Karlova mama nam se predstavila i pitala nas jesmo li čuli za pisca Andersena. Kratko nam je predstavila pisca čije smo bajke svi čitali ili ih poznajemo iz prepričavanja.

Kratak sadržaj:

Nekoć davno, poželjeli Buha, Skakavac i Žabac vidjeti tko od njih trojice može skočiti najviše. Pozvaše čitav svijet da posvjedoče tom veličanstvenom prizoru. Njih trojica bijahu doista slavni skakači i nađoše se sada u istoj prostoriji. Kralj obeća onome tko najdalje skoči dati svoju kćer jer bi bilo podlo da ovi momci skaču nizašto. Prvi je bio predstavljen Buha. Bio je on vrlo uglađen gospodin i klanjao se na sve strane jer je u sebi imao plemenite krvi, naviknut družiti se s ljudima, a to je od velika značenja. Potom je došao na red Skakavac. On je bio teži od Buhe, ali jednako lijepih manira i nosio je zelenu odoru koja mu je pripadala po rođenju. Objasnio je da potječe iz drevne egipatske obitelji i da ga u toj zemlji svi iznimno cijene. Doveli su ga s polja i stavili u kuću na tri kata, sagrađenu od karata sa sličicama okrenutim prema unutra. Prozori i vrata kuće bili su izrezani iz tijela Kraljice srca. Objasnio je da svira tako dobro da šesnaest cvrčaka koji sviraju od rane mladosti, a još nikad nisu imali vlastitu kuću od karata, dodatno smršavjelo od zavisti kad su me čuli. I tako su obojica, Buha i Skakavac, objasnili tko su i bili su posve sigurni da su dovoljno dobri da se ožene Kraljevnom. Žabac nije rekao ništa, ali je društvo zaključilo da mnogo razmišlja. Kad ga je Dvorski Pas onjušio, spremno je izvijestio da je Žabac zacijelo iz dobre obitelji. Stari vijećnik koji je za držanje jezika za zubima dobio tri medalje, objavio je kako zna da Žabac ima čarobne moći: prema njegovim se leđima može reći hoće li zima biti oštra ili blaga, a to je više nego se može reći za čovjeka koji piše godišnjak. Stari Kralj je imao svoje mišljenje o tim stvarima, ali nije želio ništa reći. Došlo je vrijeme za skakanje. Prvi je skočio Buha i vinuo se tako visoko da ga nitko nije mogao vidjeti. Stoga su svi mislili da se samo pretvarao što je bilo vrlo podlo. Skakavac je skočio upola niže od Buhe, ali je skočio Kralju ravno u lice pa je Kralj objavio da je to jako nepristojno. Žabac je dugo stajao, zadubljen u misli pa su se ljudi pitali može li uopće skočiti. Dvorski Pas je rekao kako se nada da mu nije pozlilo i ponovo ga onjušio. Hop! Žabac je iznenada skočio u krilo Kraljevne koja je sjedila na obližnjem zlatnom stolcu. Zato je Kralj rekao: Skok mojoj kćeri je najviši skok koji se može postići. Da bi to čovjeku palo na um, potrebna je pamet, a Žabac je dokazao da ima pameti. Bistar je on momak. I tako je Žabac dobio Krajevnu. Buha je rekao da ga nije nimalo briga jer je on skočio najviše i da se u ovome svijetu prava vrijednost rijetko nagrađuje jer ljudi gledaju samo lijep izgled. Buha je zato otišao u inozemstvo boriti se u vojnoj službi u kojoj je poginuo. Skakavac se smjestio u jarku i dugo razmišljao o tome kakav je svijet.  I on je zaključio da je lijep izgled sve. Zatim je zasvirao svoju tužnu pjesmu iz koje je pisac i saznao ovu priču, koja možda i nije istinita iako je ovdje, crno na bijelo, napisana.

Nakon čitanja odgonetavali smo zagonetke i otkrivali što se krije ispod njih. Dobili smo različite slike. Posebno nam je bila zanimljiva igra u kojoj smo pogađali što se krije u kutiji.

Nancy Delvaux, Aline de Petigny: Petra slavi Uskrs

Na početku čitanja Petrova mama nam se predstavila i razgovarala s nama o pisanicama i pitala nas kako slavimo Uskrs u svojim obiteljima. Pričali smo o običajima i načinima kako se ukrašavaju jaja.

Kratak sadržaj:

Na Uskrs kao i svake godine svi su se okupili kod djeda i bake. Petra je sretna i uživa u druženju s rođacima, tetkama i stričevima. Baka je rekla da je dan baš lijep te pozvala djecu da izađu u dvorište i uživaju na suncu te da ne zaborave da je danas Uskrs. Jaja! - povikali su Petra i Matko uglas. Smijući se, djeca otrče u dvorište. Upravo je započeo lov na jaja. Filip je prvi pronašao jedno jaje. Baš je bilo veliko. Petra je u svoju košaru smjestila Krešu - medvjedića. Rekla je da će im on čuvati jaja. Povici djece uskoro su ispunili cijelo dvorište: Evo ga! I ja sam našla jedno! Svi su se dali u potragu za jajima, dobro skrivenim u grmlju, među cvijećem i travom. Petra iznenada otkrije usred dvorišta, pod velikim stablom, razbijeno čokoladno jaje, a do njega ptičicu. Brzo je pozvala ostale: Ptičica je izašla iz razbijenog jajeta. To nije moguće - rekao je Matko zabrinuto - to su jaja od čokolade. Petra je i dalje bila uzbuđena i pokazala na ptičicu pokraj čokoladnog jajeta. Ptičica je pijukala i užurbano mahala krilima. Petra je upozorila da trebaju reći baki kako iz čokoladnih jaja izlaze ptičice. Bila je sigurna da baka to ne zna. Djeca brzo otrče do kuće. Od uzbuđenja su svi govorili u jedan glas i nitko ih ništa nije razumio. Baka ih je pokušala umirit i pitala ih što joj žele reći. Petra je je baki objasnila da su pronašli ptičicu pokraj čokoladnog jajeta, ispod velikog hrasta. tada ih je baka sve pozvala da dođu s njom. Djed je uzeo dugačke ljestve, a djeca krenu za njim. Darku nije bilo jasno što će djedu ljestve za lov na jaja. Djed je ljestve prislonio na hrast i popeo se na njih. Rekao je da vidi gnijezdo s ptičicama i zaključio kako je ptičica pokušala poletjeti prije vremena, pa je ispala iz gnijezda i razbila čokoladno jaje. Petra se zabrinula za ptičicu. Djed je nježno uzeo ptičicu i vratio je u gnijezdo. Vlasta je nastavila tražiti jaja te se lov na jaja nastavio. Svatko o d njih se nadao da će pronaći najviše jaja. Nakon jednosatne potrage za jajima djeca su se okupila, ljušte jaja i jedu ih. Djed ih je podsjetio da ne treba pretjerivati s jajima kako im ne bi bilo zlo te da nešto mogu ostaviti i za sutra. Petra je mudro zaključila kako ipak trebaju pažljivo pogledati svako jaje i paziti je li unutra ostala neka ptičica.

Nakon čitanja smo bojama ukrašavali jaja. Izradili smo zečića od salvete koju smo pokušali pažljivo motati i savijati prema uputama.

Priča o novčiću

Na početku čitanja knjižničarka Monika nam se predstavila i razgovarala s nama o tome što rade arheolozi. Podsjetila nas je na vrijedno nalazište u Pakracu i kako je u našem gradu pronađen novčić kune - novčane valute kojom se nekada plaćalo.

Kratak sadržaj:

Bio jednom jedan stari novčić koji se zvao slavonski banovac. Slavonski banovac bio je malen, ali jako vrijedan novčić. Izrađivao se od srebra, a zbog svoje ljepote bio je nadaleko poznat. Slavonski banovac kovao se baš u našem gradu Pakracu u davnom 13. stoljeću - u prvoj hrvatskoj kovnici novca. Što mislite kako smo to saznali? Pronašli smo jednu staru povelju koju je 1256. godine potpisao kralj Bela IV. U toj povelji pakračka kovnica naziva se camera de Puchruch, ali nije nam pružila odgovor na važno pitanje koje nas i danas muči: gdje se kovnica točno nalazila? Pakrac je u srednjem vijeku bio velika utvrda, grad sagrađen od kamena, s visokim zidinama, sa sedam okruglih kula i jednom najvišom kulom u unutrašnjosti. U utvrdi se nekada nalazila i palača za stanovanje, kapela, a možda i kovnica novca. Kule pakračkog Starog grada bile su visoke i do 30 metara, a utvrda je bila okružena velikim jarkom ispunjenim vodom. U utvrdu ste mogli ući samo preko velikog pokretnog mosta. Povjesničari se do danas nisu uspjeli dogovoriti jesu li za izgradnju utvrde zaslužni vitezovi templari ili vitezovi ivanovci. Vjerujemo kako će nam odgovore na ovo pitanje i sve ostale tajne pružiti naši vrijedni arheolozi koji od 2017. godine istražuju ostatke Starog grada. Pričate li o kovanju banovca s nekim od starih Pakračana, često će vam reći kako se kovnica nalazila u Spahijskom podrumu, zgradi koju i danas možete vidjeti u Pakracu. No, te priče zaista su samo legende jer su se povjesničari složili kako kovnica nije mogla postojati van utvrđenih zidina Starog grada. Još se jedna legenda veže uz Spahijski podrum, a kaže kako od Spahijskog podruma do Čaklovca vodi veliki podzemni tunel. Spahijski podrum uskoro će biti obnovljen i otvoriti svoja vrata svima vama jer će upravo u njemu biti smješteni pakrački muzej i knjižnica! Na slavonskom banovcu po prvi put se pojavljuje lik kune. Zašto baš kuna? Ova životinja ima veliku povijesnu važnost jer je upravo njezino krzno služilo kao sredstvo plaćanja poreza zvanog kunovina ili marturina. Upravo je i današnja službena hrvatska valuta kuna nadahnuta izgledom slavonskog banovca. Danas kovnice u Pakracu više nema, još 1260. godine preseljena je u Zagreb. Ostatke stare utvrde možete vidjeti u središtu grada, a novčić slavonski banovac možete pronaći u Muzeju grada Pakraca gdje se čuva kao dio numizmatičke zbirke. 

Nakon čitanja smo i sami pokušali izraditi svoj novčić po uzoru na hrvatski banovac. Promatrali smo dijelove novčića te izrezivanjem i lijepljenjem napravili svoju kovanicu.

Anna Walker: Cvjetić

Na početku čitanja Filipova mama nam se predstavila.

Kratak sadržaj:

Kada se Mara s obitelji preselila u grad, željela je ponijeti i svoj vrt. Majka joj je obećala da u gradu može imati novi vrt. Među naguranim zgradama nije bilo mjesta za stabla jabuka ni za narcise. Umjesto krivudavih puteljaka i lišćem obraslih skrovišta, Mara je samo naišla na mrzovoljnu mačku. Nedostajala joj  je igra s prijateljima, slušanje cvrkuta ptica i skupljanje stvarčica za staklenku s blagom. Mara je vidjela mnogo kutija. Čeznula je za hvatanjem leptira u vlatima trave pa je nacrtala vlastite leptire, ali ih je kiša sve oprala. Organizirala je piknik, no stablo jabuke se srušilo, a tratinčice nestale. Mara je bila umorna od svih tih kutija. Vidjela je ljude dolje koji su se kretali poput mrava. U daljini je spazila otvoren prostor s drvećem i ljuljačkama. Djevojčica odjuri dolje i krene u potragu za tim prostorom. Skrenula je iza ugla i prešla preko mostića, pa između kuća i ispod uličnih svjetiljki dok nije stigla u park pun kamenčića i praznih stolaca. Mara je u šljunku nacrtala tratinčicu i osluškivala zvukove grada. Čula je šuštanje malene ptice sa stabla jabuke. Ptičica je odletjela, a Mara se požurila za njom u prolistalu šumu. Šuma je bila zatvorena. Mara je uzalud čekala jer ptičica nije izlazila. Dugo je gledala u ulazna vrata, a onda je spazila mali zeleni izdanak biljke koja je virila kroz pukotinu - djelić šume. Mara se uputila kući preskačući kamenčiće i mimo praznih stolaca. Vijugala je ulicama, ispod uličnih svjetiljki i prešla preko mosta. Kod kuće je svoje blago stavila u staklenku na prozorskom okviru. Biljka je sada rasla u Marinu vrtu.

Nakon čitanja, izradili smo svoj mali vrt u staklenkama.

Rachel Williams: Zastani na tren i uživaj u 50 čudesnih prizora iz prirode

Na početku čitanja Francova mama nam se predstavila i pitala što znamo o prirodi. Naglasila je kako smo okruženi čudima u prirodi koje možda ne primjećujemo koliko bi trebali. Rekla je kako ćemo kroz priče saznati različite zanimljivosti o životinjama koje poznajemo, ali ipak ne znamo sve o njima. Pročitala nam je nekoliko priča.

Pčela oprašuje cvijet

Moglo bi se reći da je najvažniji pčelin zadatak da opraši cvijet. Bez oprašivanja biljke se ne bi mogle razmnožavati, a plodovi ne bi mogli rasti. Kada pčela skuplja nektar s cvijeta, dio peludi s prašnika - muškog dijela cvijeta - zalijepi se za dlačice na pčelinjom tijelu. Pčela se služi svojim ticalima kako bi pronašla najslađi cvijet u vrtu. Različite vrste cvijeća privlače različite vrste pčela. Kad sleti na cvijet, pčela zavlači svoje dugo rilce u čašice s nektarom i s uživanjem ga pije. Dok pije, pčela dodiruje prašnike cvijeta, a pelud se lijepi za njezine noge. Pčela odlijeće na drugi cvijet. Čim spusti noge na cvijet tražeći nektar, pelud se otresa o tučak cvijeta. Cvijet je sada oprašen! Spremna da istraži i ostatak vrta, pčela traži svoj idući obrok. I evo, odlijeće u potrazi za novim cvijetom...

Vjeverica zakopava žir ujesen... a zimi ga otkopava

Vjeverica mora odabrati dobar žir - ni prevelik ni premalen. Mora biti gotovo zreo, tako da sasvim dozre za jelo zimi, kada će ga vjeverica pronaći po snažnom mirisu koji otpušta. Vjeverica također mora pronaći savršeno mjesto da ga sakrije - mora biti upečatljivo i dovoljno udaljeno od ostalih gladnih vjeverica. Pamti gdje je zakopala žir i odlazi u potragu za idućom poslasticom. Znanstvenici su promatrali vjeverice i primijetili da zakapaju i otkapaju isti žir pa ga premještaju. Neki vjeruju da im to pomaže da zapamte gdje su ih pohranile, dok drugi smatraju da je to taktika koja im pomaže da zaštite svoje zalihe. Vjeverica može namirisati svoje zalihe čak i 30 cm ispod snijega. Vjeverica uživa u žiru pa odlazi po novi zalogajčić, idući žir ili do zaliha oraščića koje će podijeliti sa svojim bebama kod kuće.

Zvončići preobražavaju šumsko tlo

Najavljujući proljeće, zvončići, ili divlji zumbuli, prekrivaju šumu plavim tepihom, pretvarajući je u novi svijet. Ponekad je potrebno 4-5 godina da bi zvončić narastao iz sjemenke, ali kada konačano procvjeta, pčele i leptiri svoj će prvi nektar popiti baš iz njihova cvijeta. Divlji zumbul je nacionalni simbol Velike Britanije jer tamo raste više od polovine svih zvončića na svijetu. Zato im treba tako dugo da se razviju iz sjemenke do cvijeta, zvončići se smatraju znakom drevnih šuma od kojih se neke stare čak i 400 godina. U kasno proljeće šuma ima plavi sag. Za nekoliko tjedana počet će blijediti kad zvončići uvenu. Ali čak i pod snijegom iduće godine, zvončići se već počinju probijati u svijet. Kada se snijeg otopi pojavit će se prvi izdanci i putovanje se nastavlja.

Bubamara polijeće u svijet

Promatranje bubamare koja se sprema poletjeti je gotovo kao da gledate lansiranje svemirske rakete! Pokreće je par snažnih stražnjih nogu i može postići brzinu od 60 km na sat, udarajući krilima 85 puta u sekundi. Bubamara polijeće polako i oprezno, njezina jarkocrvena tvrda krilca - takozvano - pokrilje - se razdvajaju i otkrivaju par snažnih tankih krila koja će je ponijeti u zrak. Gornja tvrđa krila služe joj i kao štit za mekano tijelo. Jarko crvena krila i crne točke upozoravaju grabežljivce da bi bubamara možda mogla biti otrovna. Skromna bubamara izgleda kao slatka bubica, ali je moćan letač.

Vuk zavijanjem doziva svoj čopor

Pala je noć, ali vuk u ovoj šumi tek se probudio. Zavijanjem od kojeg se ježi koža, vukovi međusobno komuniciraju. Zavijanje može značiti puno toga: poziv na okupljanje čopora; znak kojim vuk čoporu javlja svoju poziciju; ili upozorenje ostalima da se ne približavaju. Suprotno uvriježenom mišljenju, vuk može zavijati bilo koje noći - ne samo kada je pun mjesec! Zavija visoko držeći glavu. Zvuk putuje nadaleko i naširoko dolinom. Iako su vukovi poznati po tome da prelaze velike udaljenosti, njegov čopor odgovara na njegov poziv. Koristeći svoje snažno osjetilo njuha, vuk locira svoj čopor i zajedno s njima odlazi u mrak pronaći hranu.

Nakon čitanja smo riješili listiće s pitanjima i spojili dijelove slike te dobili podsjetnike na sve ono što smo slušali na druženju.

K. Huseinović i A. Petrlik: Jan iz bajke

Na početku čitanja Frankova mama je s nama razgovarala o značenju riječi vršnjaci. Kroz razgovor smo zaključili da su to djeca približno istih godina. 1. a čine učenici koja su otprilike istih godina i međusobno se svaki dan druže u učionici. Za čitanje smo se pripremili tako što smo se opustili slušajući glazbu koja nas je pripremila za čitanje - meditirali smo.

Kratak sadržaj:

Jan je volio čitati knjige i crtati, a najviše je volio crtati oblake. Iza oblaka se skrivao kada je imao problem koji nije znao riješiti. Njegov najveći problem su bili dječaci koji su ga stalno ismijavali. Uništavali su mu stvari i jednostavno mu nisu dali mira. Uz to je bio zaljubljen u Anu koja ga nije primjećivala onako kakao je on to priželjkivao. Zbog svega toga je jedne večeri zaželio biti kraljević u bajci u kojeg bi se zaljubila prelijepa kraljevna Ana. Želja mu se čudom ostvarila: probudio se u bajci, ali na žalost kao žabac kojeg kraljevna nije htjela ni pogledati, a kamoli poljubiti kako bi se pretvorio u kraljevića. Jan je zaključio da ni u bajci nije sve lako. Još ga je i kljucnula jedna ptica pa je zbog toga ptičjeg poljupca postao drveni lutak Pinokio kojim je Manđofoko htio potpaliti vatru da ugrije kazalište. Kada ga je htio ubaciti u kamin, postao je Ivica kojeg je zla vještica htjela ispeći z  ručak. Sestra Marica gurnula je zlu vješticu u pećnicu. Jan je pomislio da je spašen kada se ispred njega pojavio zmaj koji je rigao vatru. Počeo je bježati, ali je zmaj bio brži i još je mogao letjeti. U trenu kada je osjetio vatreni dah zmaja i kada je plamen stigao do Janove ruke na kojoj je već osjetio vrelinu, probudio se u mraku svoje sobe držeći ruku na vrućem radijatoru. Dobro je da je Jan to samo sanjao. Nije lako biti ni u bajci jer se likovi bore sa zmajevima, vukovima, vješticama, i ne mogu alko doći do svoje kraljevne. Bajke nisu život, a ni život nije bajka. Problemi postoje u bajkama, ali i u životu. Jan je zaključio kako treba početi rješavati svoje probleme, jedan po jedan, od najlakšeg do najtežeg. Tada se okrenuo na drugu stranu i zaspao mirnim snom kao iz bajke.

Stop vršnjačkom nasilju!

Max Velthuijs: Zaljubljeni žabac

Na početku čitanja Amadeina mama je s nama razgovarala o ljubavi i pitala nas koje vrste ljubavi postoje. Zaključili smo da možemo biti zaljubljeni, ali isto tako voljeti mnogo toga... Baš nas je zainteresirao zaljubljeni žabac. U koga se zaljubio?

Kratak sadržaj:

Žabac je sjedio na obali rijeke i nije znao je li sretan ili tužan. Cijeli je tjedan hodao okolo kao u snu. Nije znao što mu je. Praščić mu je rekao da ne izgleda dobro i pitao ga što mu je. Žabac nije znao jer se čudno osjećao: smijao bi se i plakao u isti mah. Unutra mu je nešto lupalo. Praščić mu je predložio da ode u krevet jer je pomislio da se prehladio. No žabac je krenuo dalje i došao do Zečeve kuće. Požalio se Zecu da se ne osjeća dobro i pitao ga za savjet jer mu je ponekad vruće, a ponekad hladno. Nakon razmišljanja, Zec je bio siguran da je Žabac zaljubljen. Žapcu je to bilo toliko drago da je silno skočio, ravno kroz vrata pa u zrak. Praščić se uplašio kada je Žabac odjednom pao s neba. Vidio je da je Žapcu bolje te je saznao da je Žabac zaljubljen. Kada je saznao da je Žabac zaljubljen u bijelu Patku, to mu nikako nije bilo jasno jer Žabac ne može biti zaljubljen u patku: Žabac je zelen, a patka bijela. Žabac nije dopustio da ga to smete. Vratio se kući i naslikao divnu sliku, s crvenom, plavom i zelenom bojom. Navečer je je svoju sliku gurnuo pod vrata Patkine kuće. Srce mu je snažno lupalo od uzbuđenja. Patka se jako iznenadila kada je našla sliku jer nije znala tko bi njoj poslao tako krasnu sliku. Sljedećeg dana Žabac je nabrao kiticu krasnog cvijeća. Sramio se predati cvijeće Patki, ostavio je cvijeće na njezinu pragu i pobjegao. Tako je to išlo iz dana u dan. Žabac nije mogao skupiti hrabrosti da progovori. Patki su se sviđali darovi, ali nije znala tko ih šalje. Žabac se mučio tjednima: nije jeo niti spavao jer ga je mučilo kako pokazati Patki da je voli. Zaključio je da mora oboriti svjetski rekord u skoku u vis jer će Patka biti iznenađena pa će tada i ona zavoljeti Žapca. Vježbao je danima, skakao je sve do oblaka. Nijedan žabac nije toliko visoko skočio. Patka se zabrinula zbog njegova skakanja. U petak popodne, u dva sata i trinaest minuta, stvari su krenule po zlu. Žabac je izgubio ravnotežu i pao. Patka mu je požurila u pomoć i odvela ga svojo kući. Tu ga je nježno i s ljubavlju njegovala brinući se za njega. Kada mu je Patka rekla koliko joj je drag, i Žabac se ohrabrio izjaviti Patki ljubav. Od toga dana su se silno voljeli. Žabac i Patka - zeleno i bijelo.

Ljubav ne poznaje granice.

Julia Donaldson: Mjesta ima na metli svima

Na početku čitanja Leonov tata nam je kratko predstavio priču i rekao da nas čeka zanimljivo putovanje. Pitao je djecu jesu li spremna za novu priču. Ovo je bilo prvo čitanje tate iz razreda i jako nam se svidjelo.

Kratak sadržaj:

Bila jednom jedna vještica s dugim šeširom i mačkom, riđe kose i pletenice. Jurile su vjetrovom stazom cereći se i sjedeći na metlinom držalu. U divljem naletu vjetra, vještica je izgubila šešir. Naredila je metli da se spusti dolje, ali nisu našli šešir. Iz grma je izašao pas i donio šešir. Poželio je letjeti na metli. Vještica se složila i rekla kako na metli ima mjesta. Dok su letjeli preko polja i kroz oluju strašnu, vjetar s pletenice otpuhne mašnu. Vještica naredi metli da se spusti i krene u potragu. Mašnu je pronašla zelena ptica i pridružila se ostalima na metli. Letjeli su preko rijeka oko kojih trska buja i vještici ispadne štapić. Ona naredi metli da se spusti dolje i svi krenu u potragu. Štapić je pronašao žabac. Za nagradu ga je vještica primila na metlu te su nastavili svoje putovanje preko mora i dola. Odjednom, metla se slomi na pola te mačka, pas i žabac slete u močvaru gadnu dok je vještica na pola držala u oblak uletjela. Začula je urlik jezovit - zmaj je naumio pojesti vješticu uz čips i čaj. Vještica je pokušala pobjeći, ali nije uspjela - pomoći nije bilo ni od kuda. Prije zalogaja zmaja, pojavila se strašna zvjerka: ljepljiva bijaše, visoka, tamna s perjem i krznom, imala je četiri strašne glave i krila kao u ptice. Glas joj je bio jezovit. Kapalo je i pljuskalo kada je zmaju rekla neka odzuji jer će vješticu pojesti zvijerka. Zmaj se uplašio i povukao. Raširio je svoja krila i nestao na nebu. Vještica je zahvalila ptici, žapcu, mački i psu koji su joj spasili život. Napunila je kazan, a oni su donijeli ljiljan, češer, grančicu i kost. Vještica je čarala nešto i pojavila se čarobna metla...

Za vješticu, mačku i psa

na metli tri stolca, ne manje,

pa gnijezdo još jedno za pticu,

i žapcu tuš za tuširanje...

Ona potapša držalo i zuuuum! evo ih , jure.

Nakon čitanja smo se podijelili u tri grupe i prikazali kako smo doživjeli priču. Glumili smo kao pravi glumci. To je bilo jedno sasvim novo iskustvo jer smo se trebali dogovoriti tko će što raditi i govoriti. Baš je bilo zanimljivo 😊

Bruno Kuman: Zimska priča jednog snjegovića

Na početku čitanja Nicolina mama nam je rekla kako voli križaljke i zagonetke te uputila učenike da pažljivo slušaju priču jer će joj nakon čitanja pomoći odgonetnuti nepoznate riječi i odgovoriti na pitanja. Predstavila je plakat na koji će učenici pisati rješenja.

Kratak sadržaj:

Jednog zimskog dana djeca su napravila lijepog snjegovića koji je na glavi imao crveni lonac, dva komadića ugljena umjesto očiju, mrkvu kao nos i zataknutu brezovu metlu. Dok je padala noć i snijeg, djeca su pošla kućama. Samo je snjegović ostao na snijegu. Tijekom večeri došao kotlokrpa i divio se njegovom crvenom loncu. Uzeo je lonac, a umjesto njega navukao snjegoviću vunenu kapu. Zatim je naišla siromašna stranica koja se obradovala ugljenu i potrpala ga u džepove. Umjesto očiju snjegoviću je ostavila dva različita gumba. Snijeg je padao, a noć bivala sve tamnija. Pokraj snjegovića se stvorila vještica koja mu je uzela brezovu metlu. Umjesto metle, snjegoviću je ostavila buket cvijeća te odletjela smijući se veselo. Buket je uzeo zaljubljeni mladić koji se žurio na sastanak sa svojom dragom. Snjegoviću je ostavio kravatu oko vrata.  Noć je već dobrano odmaknula i studen bivala sve jača. Do snjegovića je došao skitnica koji mu je uzeo toplu kapu, a ostavio stari dotrajali šešir. Snijeg je i dalje padao. Do snjegovića je doskakutao zeko koji se obradovao mrkvi. Uzeo je mrkvu, a umjesto nje stavio grančicu. U hladno jutro snjegović je stajao sa šeširom na glavi, s dva različita gumba umjesto očiju, s grančicom na mjestu nosa i s kravatom oko vrata. Kada su djeca ugledala svog snjegovića, jako su se iznenadila jer je snjegović izgledao potpuno drugačije. Pomislili su da snjegović putovao i svašta vidio, a snjegović se samo smiješio.

Nakon čitanja smo odgovarali na pitanja i tako zajednički popunjavali plakat na kojem su obje verzije snjegovića - snjegović na početku i na kraju priče. Nicolina mama nas je vodila korak po korak kako izrezati pahuljicu. Na kraju smo sve papiriće počistili za sobom 😊

Kadri Lepp: Pripovijest o mišu koji nije imao sanjke

Na početku čitanja saznali smo da je knjigu napisala estonska spisateljica. Djeca su pokušala odrediti gdje se nalazi Estonija uz pomoć zemljovida koji je pripremila Šimunova mama.

Kratak sadržaj:

Jedne mračne i hladne zimske noći, dok su sve životinje spavale dubokim snom, s neba su se počele spuštati snježne pahuljice. Ujutro je čitava šuma bila prekrivena bijelim i čistim snijegom, nalik na bijeli poplun. Mlade životinjice nisu mogle vjerovati svojim očima, navlačile su šapicama svoje roditelje da izađu van. Radovale su se snijegu i bacale snježne torte. Sva djeca su navukla rukavice i kape, uzela sanjke i otrčala na veliko brdo. Samo se malom mišiću nije žurilo. On je bio jedini u čitavoj šumi koji nije imao sanjke. Tužno je gledao najvišu točku na brijegu, a velika suza mu je polagano klizila niz crni nos. Mišić se htio sanjkati s ostalom djecom. Odjednom je primijetio da pored njega netko stoji bila je to stara kornjača. Nije shvaćala zašto se svi toliko raduju i buče. Željela je mir i spavanje. Čula je mišića kako plače i saznala da bi se rado sanjkao, ali nema sanjke. Zatim mu je predložila da se zajedno popnu na brdo, a ona će mu ispuniti želju. Penjala se sporo pa je mišić morao gurati oklop i vući je za noge. Dan se počeo pretvarati u noć kada su su stigli na brijeg. Tada je umorno prošaptala mišu da je okrene na leđa. Mišić se popeo kornjači na trbuh i pogurnuo se šapicama. Oklop stare kornjače je bio jako star i izlizan pa su se niz brijeg sjurili takvom brzinom kakvu još nitko nije vidio.. Snijeg je prštao, a oni su jurili s brežuljka na brežuljak, vrtjeli se i okretali. Mišić je vriskao dok su se kornjači od radosti oči svjetlucale poput zvijezda. Nakon što su se sanjkali kroz šumu, zaustavili su se pred pragom mišićevog doma. Mišić se zahvalio i kao znak zahvalnosti kornjači ponudio vruću juhu. Kada se vratio sa zdjelicom juhe, kornjača je već bila zaspala. Mišić je staroj kornjači donio svoj najtopliji polplun. Vratio se unutra i slatko zaspao sanjajući najsretnije mišje snove. Sve je bilo mirno i tiho dok je snijeg svjetlucao, a životinje spavale. Nitko nije mogao ni pomisliti da ispred mišje rupe spava najsretnija kornjača na svijetu.

Nakon čitanja i razgovora o pročitanom, djeca su rješavala listiće, labirinte i zagonetke. Svi su zahvalili kornjači na dobroti i stvorili zajednicu 1. A na kornjačinim leđima - zalijepili su svoja imena na njezina leđa. Posebno im se svidjela igra u kojoj su pomagali jedni drugima za vrijeme plesa i pomicanja stolaca da nitko ne ostane bez mjesta (verzija igre "Glazbene stolice").