Rachel Bright i Jim Field: Vjeverice svađalice

Na početku čitanja Lilyna mama nam se predstavila i pitala nas znamo li tko su vjeverice. Potaknula nas je da zamislimo kako bi to izgledalo kada bi se vjeverice svađale.

Kratak sadržaj:

U visokoj šumi, gdje još jučer ljeto je bilo na vlasti, studeni zrak za obraze štipa, a lišće već sprema se pasti. Dok rujna jesen u crveni suton ovija dan, pospane šumske zvijeri na zimski se spremaju san. Za to vrijeme, visoko u krošnji, na ljuljački njiše se vjeverica, mladac kojeg cijela šuma zna po imenu Spontani Ivica. Zimnicu već je skupila većina šumskog svijeta jer hrane je bilo u obilju tijekom toploga ljeta. Napunili svoje su smočnice da budu debeli i siti u mjesecima snijega i mraza, kad zima injem sve kiti. Ivica se u to vrijeme zabavljao, živio ovdje i sad, ni za što drugo mario nije, bio je pustolov mlad. Smočnica mu je, stoga, zjapila prazna, a za hladne i duge, zimske dane, u njegovoj duplji u deblu nije bilo ni mrvice hrane. Čekaj malo! Što je sad to? Eno, ondje! Gledaj! Stani! Jedan je samotan češer zapeo visoko na grani! Od radosti u zrak poskoči, osmijeh mu zaigra na licu jer zadnji je češer u šumi posljednja prilika da nabavi zimnicu. No... Ivica nije bio sam. Bila su ondje još dva gladna oka. Da, Spremni Bruno kanio je zgrabiti češer u dva-tri skoka. Premda je marljivim skupio radom planine hrane visoko do neba, Bruno je čvrsto uvjeren bio da još samo mu jedan češerić treba.

"Moram ga dobiti!" reče.

Češera se čeznuo domoći što prije sanjajući sočno sjeme koje u njemu se krije. I baš kad je Ivica u lov na češer pošao, u trk se dao i Bruno da bi do češera došao. Ne gubeći vrijeme, jurnu iz sve snage nalik na dva luda, vjeveričja zvrka. Prašina se diže, leti kora s debla od njihove bezglave jurnjave i trka. Kad su vjeverice dojurile, svaka hitro s jedne strane, češer malčice se zatresao, a zatim je ... pao s grane. Poletješe za njim kao munje, lica ozbiljna i mrka. Tog trenutka počela je za češerom divlja trka.

" Moj je! grmi Ivica u trku.

"Nije! Moj je! vikne Bruno i brže poskoči.

"Odustani! Nemaš šanse! Do češera nećeš doći!"

"Ja sam gladan!" Ivica mu drekne. "Ova hrana ne pripada tebi"

"Češer ide mojoj kući" odgovori Bruno.

"Miči mi se sputa! Prste k sebi!"

Češer je poskočio preko grma, poletio poput ptice, odbio se ravno s nosa uspavane medvjedice. Skakakao je preko stijena, a potom je ... stao. Ljuljao se, zanjihao, a zatim u vodu pao. Vjeverice se za njim bace u rijeku. Struja je bila jaka. Hoće li ikada prestati svađa dvojice naših junaka?

No svaki je od njih uvjeren bio da upravo njemu pobjeda treba pa uopće nisu primijetili pticu koja se obrušila s neba.

Ivica i Bruno, crveni od bijesa, gledali su kako njihov češer odlazi visoko u nebesa.

"Vrati se! Ivica vrisnu.

"To je naš češer, naš veliki trud!"

No svaku su već izgubili nadu i sve je bilo uzalud. I dalje su plovili rijekom, ne znajući što bi sad. Pohlepa ih je dovela do ruba ... i bacila niz vodopad!

Vjeverice našle su se sve do grla u nevolji! Zar je to skupa cijena nadmetanja tko je bolji? Priliku su propustili da sve dijele, kao tim. Zar će im sve mlade nade samo tako nestati u dim?

Nagnječene, u modricama, brzaci ih nose, nikako da stanu. Ivica se ipak, nekim čudom, rukom uhvati za granu. Drugom rukom zgrabi Brunu pa uz mnogo stenjanja i muke na obalu se izvuku čvrsto se držeći za ruke. Tužno gledali su nebo jer ih je pratio peh. Tad se Bruno Ivici okrene i prasne u smijeh.

"Vidi nas kako smo smiješni" Od smijeha na pod je pao.

"Baš sam pohlepan bio!" vikne Bruno, a već se hihotao.

"Od danas je svađe dosta, obojica bila smo u pravu. A sada proslaviti treba što živu smo izvukli glavu!"

Od tog dana sve do danas veliki su prijatelji. Obojici postalo je jasno da sve je ljepše kad se dijeli. Da, Ivica i Bruno dijele sve jer sad dobro znaju da je najbolje na svijetu kad se prijatelji zabavljaju.

Nakon čitanja igrali smo igru pokvarenog telefona. Podijeli smo se u dvije kolone i svaki puta je prvi šaptanjem "slao" riječ sljedećem djetetu u koloni dok nismo došli do kraja. Bilo je smiješno i zabavno kako su se riječi mijenjale na svom putovanju. Poslije smo tražili vjeverice tako što smo izvlačili poklone u kojima su se skrivali bombončići i životinje.

Zoran Pongrašić & Bob Živković: Smrdljivi Martin

Na početku čitanja Ivanov tata nam se predstavio i najavio knjigu koju će čitati. Pitao nas je znamo li kakav je kukac smrdljivi martin i što znamo o njemu.

Kratak sadržaj:

Bio jednom jedan Martin kojeg su svi zvali Smrdljivi. I sve mu je bilo uzalud. I to što se umivao svakog jutra, i prao noge svake večeri, i ribao zube triput dnevno, i prao ruke poslije svake nužde, bilo male - bilo velike. Sve mu je bilo uzalud. Zvali su ga Smrdljivi i točka.

-Smrdljivi Martin! - vikala mu je buba Mira švaba.

-Smrdljivi Martin! - dovikivao je buban Patar mara.

-Smrdljivi Martin! - govorile su mu glista Klara i gusjenica Lara, a s njima i Larina starija sestra leptir Sara. 

Svi su bježali od njega na sve moguće strane. I nitko se s njime nije želio igrati. Ni lanca-probijanca. Ni skrivača. Ni lovice. Ni brojanja vagona. Čak ni trule kobile. Čak ni kad bi Martin rekao da će cijelo vrijeme samo on biti kobila. I zato je bio tužan. Onda je sreo jednog Milovana koji nije odmah pobjegao, pa se Martin razveselio. Toliko se razveselio da nije pomislio kako Milovan nije pobjegao samo zato što je puž. Kako bilo da bilo, Martin i Milovan su se cijelog dana igrali svega i svačega. I lanca probijanca: I skrivača. I brojanja vagona. Pa i trule kobile koja je Milovanu bila najdrža. Jedino se nisu igrali lovice. Kad su se toliko umorili da su se mogli igrati još samo sjedenja, zadihani Martin upita zadihanog Milovana 

- Je li tako da ja uopće ne smrdim? Ali Milovan je šutio. 

- Je li tako da ja uopće ne smrdim? - upitao je Martin još jednom. Ovaj put glasnije.

-Tako je - napokon je progovorio Milovan zvani puž, u stvari puž zvani Milovan, ali je Martinu to nekako čudno zazvučalo. Kao da je bilo izgovoreno kroz nos. Zato je malo bolje i malo iz bližeg pogledao Milovana i ugledao...

-Što ti je to na nosu? - upitao je Martin začuđeno.

A kad je Milovan nakon nekog vremena progovorio, rekao je samo:

-Štipaljka.

-A čemu služi ta štipaljka?

Štipaljka služi protiv smrada! - odgovorio je Milovan pa se zavukao u svoju kućicu, zatvorio sve prozore i dvaput zaključao vrata.

Martin se toliko rastužio da je od te silne tuge naprosto morao glasno zaplakati. 

Otprilike ovako: -Buuuuuuhhuuuuu! Buuuuuuuhhuuuuu!

Plakao je tako i plakao, kad odjednom iza sebe začuje glas:

-Tko to tako lijepo miriše?

Lijepo miriše?! Martinu suze u trenu presušiše, oči mu se osušiše, glava mu se sama od sebe u stranu okrene, a on ugleda jednu bubu sasvim njemu nalik.

-Tko si sad pa ti? - upita je on.

-Ja sam Smrdljiva Martina - reče ona trepnuvši okicama.

-A što si ono malo prije pitala?

-Pitala sam tko to tako lijepo miriše?

-Ti se šališ, zar ne? Ti me zezaš, zar ne? - oprezan je bio Martin.

-Oba puta ne - reče Smrdljiva Martina.

I još reče: -Nikada još nisam takav divan miris osjetila. Da to nisi možda ti?

Martin ušima svojim vjerovati nije mogao. Srećom, oči su ga uvjerile da je ipak dobro čuo. I dok mu je srce počinjalo sve jače i jače lupati, tresti i udarati, uspio je uzviknuti:

-Jesam, jesam! To ja tako lijepo mirišem! Ja, Smrdljivi Martin!

-A imaš li ti prijatelje? - upitala ga je tada Martina.

Martin se zamislio, a onda mu je nešto palo na pamet.

-Imam! - rekao je i pokucao na vrata kućice puža Milovana.

Sutradan su svi imali štipaljke na nosu. I buba Mira švaba, i buban Petar mara, i glista Klara, i gusjenica Lara, i njezina starija sestra leptir Sara. I puž trula kobila Milovan, naravno.

Svi osim Smrdljivog Martina i Smrdljive Martine, koji su jedno drugome mirisali najljepše na svijetu.

Nakon čitanja razgovarali smo o prijateljstvu i kako se mi ponašamo prema onima koje upoznamo, a drukčije se ponašaju i izgledaju. Bilo nam je žao Smrdljivog Martina s kojim se ostale bube nisu htjele igrati, ali kasnije smo zajedno s njim uživali i bili sretni jer je napokon bio prihvaćen. Smrdljivi Martin i Martina su prepoznali koliko su slični te postali pravi i iskreni prijatelji. Crtali smo Smrdljivog Martina kojeg smo sakrili u travu i grmlje kako netko ne bi stao na njega.

Braća Fan: Palo s neba

Na početku čitanja razgovarali smo o danima o tjednu i imenovali koji nam je dan u tjednu najdraži te objasnili zašto. Ponovili smo pravilo o pisanju velikog slova i smišljali imena neobičnom gradu u kojem žive kukci. Podsjetili smo se kako se zovu pojedini kukci, a nekima smo i naučili imena.

Kratak sadržaj:

Jednog je četvrtka to palo s neba. Bubamara se odmarala na listu kad je to sletjelo. 

" Sve sam jako dobro vidjela. Triput je odskočilo, a onda se malo kotrljalo i stalo, " rekla je.

Gusjenica je tvrdila da je odskočilo samo dvaput. Svi su se složili da je to nešto najčarobnije što su ikada vidjeli. 

"Predivno", rekao je Štapićnjak. Bio je sretan da se u vrtu može vidjeti i nešto neobičnije od njega. Žaba je pretpostavila da je to gumeni bombon, ali bila je preteška. Nije joj se svidio okus. Kotrljan je tu stvarcu pokušao zakotrljati, ali bila je preteška. Smrdljivi Martin posumnjao je da je to uopće i palo s neba. Mislio je da je možda izraslo iz zemlje, kao cvijet. Na kraju su upitali mudrog Skakavca.

"Ovo nije zemaljskog podrijetla", zaključio je. "Bit će da je pala zvijezda, komet, ili možda čak mali planet."

Lunin moljac znao je da to nije ni komet, ni zvijezda, ni planet. Bila je to čudesna kukuljica koju je trebalo grijati. Čekao je cijelu noć, ali kukuljica se nije rastvorila. S jutrom je došlo i novo iznenađenje.

"Što god to bilo, mislim da se u svakom slučaju svi možemo složiti da pripada meni", rekao je lukavi Pauk. "Konačno, uletjelo je ravno meni u mrežu."

Nitko se nije sjećao da je ikakva mreža jučer bila ondje. Istini za volju, nitko se nije sjećao ni da nije bila ondje. Pauk je okupio sve prisutne kako bi im iznio svoj plan. Izgradit će velik izložbeni prostor gdje će to Čudo s neba moći svima pokazivati. Gradilo se tjednima, a kad se Čudograd napokon otvorio svi su se složili da je vrijedilo truda. Čak i kad je Pauk objasnio da će svaka ulica stajati jedan list, činilo se da je cijena sasvim u redu. Posjetioci su pristizali odasvud. Čudograd je bio još čudesniji noću, zahvaljujući Krijesnicama koje su unajmljene da obasjavaju izložak. Stvorio se dug red, pa je Pauk mudro povisio cijenu ulaznice. Samo je nekoliko kukaca pritom negodovalo. No kako su redovi bivali sve duži, a cijena ulaznice sve viša... tako su i negodovanja postala sve glasnija. Pauk je požurivao posjetioce da što prije obiđu izložbu.

Čemu sve to negodovanje? Ta pružao im je rijetku priliku da vide Čudo s neba!

Uskoro se Pauk nezamislivo obogatio.

Ali, kamo su svi nestali?

pauk je pretpostavio da su pošli širiti glas o čudesnom Čudogradu. Bit će i novih posjetilaca!

No to je bilo prije Neočekivane katastrofe. Netko petonogo stvorenje ukralo je Čudo i vratilo ga na nebo.

Pauk je ostao sam. Nije bilo nikoga da mu pomogne u obnovi.

U tjednima koji su uslijedili neki su se kukci vratili u vrt. Cvijeće je ponovo izraslo, a druge travke prekrile su porušene mravinjake. Na Pauka nitko nije obraćao pozornost. Kao da Čudograd nikada nije ni postojao. Noć mu je, kao što ponekad biva, odala još jednu tajnu. Pogledao je u nebo i vidio da zvijezde blistaju. Ni od koga nisu skrivale svoj sjaj. Čak ni od sebičnoga Pauka. Odmah je znao što mu je činiti. Na svu sreću, nijedno stvorenje nije strpljivo poput Pauka.

Visoko u cvijeću, pleo je i pleo. 

I dakako, još je drugih Čuda palo s neba.

Svi su se složili da je to nešto najčarobnije što su ikada vidjeli.

Naročito Pauk.

Nakon čitanja tražili smo siguran put šarenom čudu u tražilici. Pronašli smo razlike u Čudogradu (bilo ih je 5). Svi kukci u Čudogradu su zadivljeni klikerom koji je pao s neba. Svi se slažu da je to najčudesnija stvar koju su ikada vidjeli. Bojicama smo stvorili naš kliker.

Helen Ahpornsiri: Godina u prirodi (Putovanje kroz godišnja doba)

Na početku čitanja ravnateljica nam se predstavila i naglasila kako joj je drago što sudjeluje u čitanju jer je to vraća u učionicu i rad s djecom. Razgovarala je s nama o godišnjim dobima te pitala koje godišnje doba najviše volimo i zašto. Dobila je zanimljive odgovore. Knjiga predstavlja sva četiri godišnja doba, a mi smo slušali kratke priče povezane s ljetom

Kratak sadržaj:

Život u prirodi nikada ne miruje. Godinu za godinom, biljke cvjetaju u proljeće i venu u jesen u ciklusu koji je star otkad je svijeta i vijeka.

Ljeto

Kako se bliži najduži dan u godini, sve je toplije i priroda buja. Ptice koje se vraćaju s dalekog puta iz južnih krajeva goste se mnoštvom kukaca. Obitelji rastu, a mladi se polako spremaju otići iz roditeljskog doma. Sve to okružuje predivno šarenilo najrazličitijeg cvijeća - savršen prizor koji privlači vrijedne pčelice.

Na livadi 

Vani na livadi ljeto je u punom jeku - makovi se njišu na povjetarcu a klasje se zlati na suncu. A spretan poljski miš penje se od stabljike do stabljike u potrazi za slasnim ljetnim zalogajima. Pšenica je visoka i snažna, a klas joj je pun zrnevlja. Na kraju ljeta ratari će požeti žitarice, zrna će samljeti u brašno, a stabljike osušiti za slamu. Usred polja, miš jurca gore-dolje. Poljski miševi su spretni penjači, a savitljiv rep im služi kao sigurnosno uže dok trče i skaču. Miševi jedu bobice, sjemenke i ukusne žitarice kao što su pir i kukuruz. Svoja uredna okrugla gnijezda miševi pletu od vlati trave i smještaju ih među biljem i do metra visine kako bi se zaštitili od grabežljivaca.

Lastavice u letu

Čiope i lastavice su ptice selice i slijede ljeto, putujući za njim od jednog do drugog mjesta. Pažljivo biraju kada će stići u neki kraj kako bi najbolje iskoristile toplo vrijeme da se pogoste mnoštvom kukaca. Na početku ljeta nebo je puno lastavica i čiopa dok hvataju mlade kukce. Vrlo su brzi i spretni letači, poniru i okreću se u zraku, a ponekad lete tek nekoliko centimetara iznad zemlje. Kada nisu u zraku, često ih se može vidjeti kako sjede u nizovima na dugim granama ili žicama.

Glasno udvaranje

Za vrućih dana kada vlada omara, čini se da sve vrvi kukcima. Iako ih ne možemo uvijek vidjeti, svakako možemo čuti glasanje zrikavaca i skakavaca u travi i na drveću. Ti dugonogi kukci udvaraju se zvukovima koje proizvode tako što taru noge i krila jedno o drugo. Nisu jedini kukci u potrazi za partnerom. Jelenak provodi čak nekoliko godina kao larva po zemljom, a konačno sazrijeva i izlazi na ljeto - tada mužjaci kreću u potragu za družicom. Jelenka će samo nekoliko tjedana provesti kao odrastao kukac pa nema vremena za gubljenje.

Pokraj vode

Duž bara i jezera je vrlo živo. Trska, cvijeće i trave njišu se na dugim stabljikama, a patke i močvarne ptice skrivaju svoje mlade ptiće među gustim raslinjem. Močvarna trska mnogima pruža sklonište, ali je i dobra kamuflaža za lovce kao što je čaplja. Ona je odlično opremljena za lov u plićaku. Polako korača visoko dižući duge noge, isteže dugi vrat i pozornim žutim očima traži ribu. Čim je spazi, munjevito će je probosti svojim oštrim kljunom kao kopljem, a onda progutati u jednom zalogaju. Ispod površine trska štiti mlade kukce. Larva vilin konjica živi pod vodom i do dvije godine, vrebajući punoglavce, ribe i druge kukce. Za sunčanih dana, može se vidjeti kako starije ličinke izlaze iz vode, odbacuju svoju kožu i pojavljuje se divan kukac vilinskih krila čije se tijelo prelijeva u duginim bojama. vilin konjic mora osušiti krila na suncu kako bi poletio, ali jednom kad se nađe u zraku postaje jedan od najopasnijih grabežljivaca u kraljevstvu kukaca.

Predivno zeleno lišće

Proljetni mladi listovi sada su potpuno narasli, a boja im se produbila do bogate, tamno zelene. Zajedno s granama oblikuju guste krošnje iznad šumskog tla, a kad se kroz njih probije jarko ljetno sunce na tlu se vide mrljaste sjene. Listovi su pluća stabala: kroz njih zrak ulazi i izlazi iz biljke i odvija se fotosinteza - pretvaranje ugljičnog dioksida i vode u energijom bogat šećer, a sve to uz pomoć sunčeve svjetlosti. Za listopadno drveće, ljeto je je doba rasta i vrijeme pohranjivanja energije za zimu.

Cvijeće i pčele

Ljeto je doba cvijeća i kamo god pogledaš vidjet ćeš njihove zamamne boje i čuti zuj pčela koje ih okružuju. Vrtlari ih obožavaju zbog prekrasnih oblika, boja i mirisa, ali još je važnije da zbog toga cvijeće privlači pčele i druge kukce. Cvijeće ovisi o tim malim posjetiteljima koji prenose njegov pelud od biljke do biljke jer tako nastaju nove sjemenke i biljke. U zamjenu za pomoć, kukci se mogu gostiti slatkim cvjetnim nektarom

Ljetne noći

Dok se sumrak pretvara u mrak, pomaljaju se nova lica: noćne životinje izlaze u noćni lov. Vlažna večer savršena je za lov. Gliste ruju zemlju, glodavci jurcaju kroz travu, a zrak je pun krilatih kukaca - sve je spremno za gladne grabežljivce. Jazavci i lisice, čiji su mladi taman dorasli da se mogu brinuti za sebe, pojest će štogod da pronađu, od buba do ptica. Sova koja ih nadlijeće puno je izbirljivija. Ona tiho klizi kroz noćni zrak i pozorno prati hoće li spaziti kojeg miša.

Nakon čitanja izradili smo svoju priču o ljetu tako što smo za svaki dio nacrtali likove koji se pojavljuju te smo je uz pomoć tih crteža mogli prepričati.

Manuel Šumberac: Plavi cvijet

Na početku čitanja Nein tata nam se predstavio i najavio čitanje knjige Plavi cvijet. Svi smo nestrpljivo čekali da čujemo što se to dogodilo s plavim cvijetom i kako je priča završila.

Kratak sadržaj:

Nije oduvijek bilo ovako. Nije on oduvijek bio ovakav. Dora ga je dobila na dar, prije mnogo ljeta. u drvenoj kutijici, zavezana tankim koncem. Mala, mršava stabljika s tek jednim listom. Kutiju je zamijenila. Odabrala je vazu, cvijetu dodijelila ime, lijepo sve uredila, stavila na posebno mjesto i čekala. Rastao je zajedno s ostalima. Drugi list, pa treći, pa peti... Rastao je brzo, pomalo u stranu, pomalo ukrivo. Doru to nije brinulo, vjerovala je u njega. Te je večeri, nakon točno 13 dana, 8 sati, 5 minuta i 58 sekundi, prestao rasti. Taj je mali cvijet jednostavno stao. Zamrznuo se. Ukočio.

- 35,3 centimetra - precizno je izmjerila Dora. Ni milimetra više.

Rekli su joj da će biti: velik, veći, najveći, plav, lijep, ljepši, najljepši. 

A ipak, bio je: ružan, ružniji, najružniji, crn, malen, manji, najmanji.

Rekli su joj i da je ovaj cvijet poseban. Da treba imati strpljenja, da nije najbrži, da mu treba vremena.

Pa koliko mu vremena treba?!

Zašto nije jednostavan?

Zašto nije poput ostalih?! - pitala se Dora.

Ne želim da bude poseban. Ne toliko...

Ostalo Dorino cvijeće bilo je veliko, lijepo i šareno. Točno onakvo kakvo cvijeće treba biti. Osim njega.

Oh, kad bi barem i on bio poput njih, kada bi bar nastavio rasti, kada bi se izravnao, kada bi dobio još poneki list. Ne mora biti plav, neka bude... 

Ma neka bude kakav god, samo da ne bude ovakav. - uzdahne Dora.

Nadala se da je takvo stanje privremeno i prolazno. Da je cvijet samo na tren zastao, odmorio se i da će nastaviti rasti. Pomislila je da mu nešto ne odgovara.

Možda mu ne odgovara mjesto? Možda mu je hladno? Možda je gladan?

Mislila je i mislila... Svašta je Dora mislila. Svašta je i pokušala. Baš svašta. Ali taj mali cvijet nije nastavio rasti. Kao da je odustao. Iščeznuo. Kao da je potpuno uvenuo. Nakon sati promišljanja i premišljanja, pokušaja i neuspjeha, Dora je donijela tešku odluku. Odlučila se riješiti malog cvijeta. Odlučila ga je zamijeniti nečim boljim, nečim ljepšim, nečim većim. Mali, neuspjeli cvijetak otišao je sam. raspao se, pretvorio u prah i prvim vjetrom raspršio posvuda.

I neka je, - promrmlja Dora - i bolje da je otišao.

Dani su prolazili i Dora je postupno zaboravljala na njega. Uvenulog, nakrivljenog, malenog, neuspjelog, ružnog, crnog. Svu svoju energiju usmjerila je na ostale. Tek bi tu i tamo pomislila na njega. Pogledala bi u onu nakrivljenu stabljiku i zamišljala što je sve mogao postati.

Jesam li što krivo napravila? Jesam li gdje pogriješila? Jesam li?... - razmišljala je Dora.

Ipak, nakon nekoliko dana, jednog sasvim običnog jutra, Dora je ugledala nešto neobično.

Prvi list, drugi list, pa treći, pa peti...

Plavi listovi niknuli su posvuda. Mali cvijet ponovno se pojavio. Velik, lijep i plav. Izrastao je pored ostalih. Zapravo, izrastao ih je velik broj. Jaaaaako velik broj!

-Najljepši cvijet ikada. - tihim je glasom šapnula Dora i nježno zagrlila plavi cvijet.

Nakon čitanja izradili smo pomoću kolaž papira cvijet kako smo ga mi zamislili. Bilo je važno pažljivo izrezati latice cvijeta, stabljiku i travu koja je bila neobična jer smo rubove papira rezuckali kako bi stvorili dojam trave koja se izdiže.

Melanie Joyce: Volim te, mama

Na početku čitanja prisjetili smo se što smo danas slikali na satu likovne kulture. Razgovarali smo o važnosti obilježavanja Majčinog dana i zašto su mame važne.

Kratak sadržaj:

Volim te, mama, jer me obasipaš poljupcima mekim poput sunčevih zraka kada ujutro otvorim snene očice. Volim te, mama, je se sa mnom igraš skrivača, i kada me ugledaš, veselo kažeš: "Tu je moja ljubav!" Volim te, mama, jer na mene ne dižeš glas kada se u igri zaprljam blatom, zato što znaš da je to dio odrastanja. Volim te, mama, jer me tvoj brižni pogled prati tijekom dana, nada mnom bdije te me čuva od opasnosti, a tvoje me ruke spremno podižu kada padnem. Volim te, mama, jer tvoja kosa miriše po livadnom cvijeću, jer je tvoje lice meko poput svile, a dlanovi nježni poput perja. Volim te, mama, jer svojim me zagrljajem utopliš kada vani pada snijeg i sa mnom brojiš bijele pahuljice. Vlim te, mama, jer si strpljiva sa mnom, jer najbolje znaš što je za mene dobro i daješ sve od sebe da mi to osiguraš. Volim te, mama, jer mi svojim primjerom pokazuješ što je ljubav i brižnost kada me ljuljaš u svome toplom krilu. Volim te, mama, jer mi pokazuješ ljepote ovoga svijeta i nježno na uho pjevušiš meni najdraže pjesmice. Volim te, mama, jer ti me znaš najbolje umiriti kada se preplašim mraka, pa se s tobom uvijek osjećam sigurno. Volim te, mama, jer tvoj je topli zagrljaj najmekša postelja u koju liježem noću, a tvoja me ljubav grije i u snovima. 

Volim te, mama, jer si ... moja mama!

Nakon čitanja izradili smo straničnik u obliku srca da naše mame imaju podsjetnik koliko je velika ljubav koju osjećamo. Srca smo izrezali i ukrasili točkicama i crtama. Tako smo i mi povezani s mamama - spaja nas bezbroj događaja i osjećaja.

Paul Czajak: Stablo knjiga

Na početku čitanja Petra nam se predstavila i pokazala knjigu koju će čitati. Knjige su izvor znanja te smo bili spremni slušati i naučiti nešto novo.

Kratak sadržaj:

Arlo se ugnijezdio u grane drveta i otvorio svoju knjigu te uzdahnuo. Počeci su uvijek bili najbolji dio. Mirisali su kao da je sve moguće. Knjiga je pala na glavu gradonačelnika. Arlo se ispričao i rekao da se zanio u knjigu te mu je ispala. Gradonačelnik se ljutio. Mislio je da su knjige opasne te im nije vjerovao. Smatrao je da su knjige kao sjeme koje poraste u ideje, a ideje se pretvore u pitanja. Zato je rekao Arlu da će mu on reći sve što treba znati. Gradonačelnik je prvo prikupio sve knjige iz knjižnice, a onda sve knjige u cijelom gradu. Tada ih je trgao, dok nije ostala samo jedna stranica koja je odletjela na povjetarcu u prolazu. Arlo je jurio za stranicom dok je letjela iznad grada. Podsjećala ga je na maslačkovo sjeme koje leti na želji. Kad je sletjela, blatnjava zemlja progutala je stranicu slovo po slovo, sve dok i ona nije nestala. Arlo je pomislio da je gradonačelnik možda u paravu. Konačno, izabran je za gradonačelnika. Sigurno nešto zna. Ali bez knjiga, Arlo je primijetio promjene kamo god je pogledao. U školi učitelji nisu imali što čitati, pa je vrijeme za priču postalo vrijeme za drijemanje. Bez knjiga recepata, restorani su posluživali suhe žitarice. Nitko nije išao u kazalište jer glumci nisu imali što glumiti. A na mjestu koje je Arlo najviše volio sve su police bile prazne. Arlo je sjedio tamo gdje je nestala posljednja stranica. Nedostajali su mu škrip i krc koje čuješ kada prvi put otvoriš knjigu. Čeznuo je za mirisom i prhkim osjećajem stranica knjige. Najviše od svega, nedostajalo mu je da se izgubi u velikoj pustolovini. Arlo je tužno ispisao jednu riječ u zemlji. Krajevi su bili najgori dio svake knjige. Dok je zurio u riječ, ona je izrasla u ideju. Arlo je sjedio s olovkom i papirom i pustio da ideje poteku. Čitao je svoje priče svakom tko bi prošao, ali nitko nije zastao da ga posluša. Tada je Arlo nešto čuo. Zvuk za koji je mislio da ga više nikad neće čuti: ono poznato krc i škrip. Kad je Arlo potražio izvor zvuka, ugledao je mladicu kako izviruje na mjestu gdje je stranica zakopana. Počela je otvarati listove. Posegnula je za Arlovim riječima, tražeći još. Sa svakom pričom koju je Arlo napisao i pročitao, mladica je rasla. Arlo je napisao knjigu o divu, a stablo je poraslo visoko, istežući se do oblaka. Pisao je o zvijeri koja riga vatru, a grane su postale snažne kao zmajske pandže. Pisao je o čarobnom labudu od papira, a pupoljci tankog papira procvali su u knjige. Kad su knjige sazrele, Arlo se popeo u krošnju knjiga i duboko udahnuo, uživajući u plodovima svoje berbe. Dok je Arlo čitao, jedna njegova prijateljica je zastala ispod stabla i rekla da joj je dosadno. Arlo joj je predložio da čita. Pomogao joj je da se popne na stablo i pokazao joj knjigu. Njih dvoje podijelili su zasjenjeno mjesto. Uskoro su se cijela jata čitača gnijezdila na granama. Knjige su se širile gradom kao pelud na vjetru. Ljudi su opet postali gladni čitanja. Neki su pisali vlastite priče pa su i sami postajali vrtlari priča. Vatrenocrveni javori cvali su slikovnicama, vrbe su plakale poezijom, a voćke su rasle pune kuharica. Kako je drveće raslo, grad je procvao. Gradonačelnik, izgubljen u svojim gradonačelničkim poslovima, nije ni primijetio promjenu. Sve dok mu jedna zrela knjiga nije pala na glavu. Udarao je nogama i ljutio se: "Tko je posadio ovo drveće?" Arlo mu je odgovorio da je to bio baš on - gradonačelnik, jer je poderao knjige, a to je posadilo ideju. Gradonačelnik nije vjerovao. Žalio se da ga već drugi put glava boli zbog knjige te će drveće posjeći. Arlo mu je objasnio da su sada postali grad knjiga i priča te se drveće ne može posjeći. Gradonačelnik je prošao ulicama grada. Uživao je u hrani u jednom od restorana s pet zvjezdica, pogledao predstavu u parku i izgubio se u priči o dječaku koji u banci peca kita. 

" To su sve učinile knjige?" upitao je gradonačelnik zapanjeno. 

"Ne", rekao je Arlo pružajući gradonačelniku svježe ubranu priču. " Knjiga je bila samo sjeme."

Nakon čitanja razgovarali smo o pročitanom i izradili svoje stablo kao podsjetnik na pročitanu knjigu.

Oliver Jeffers: Evo nas, tu smo (Bilješke za život na planetu Zemlji)

Na početku čitanja Dorotea nam se predstavila i pokazala knjigu koju će nam čitati. Objasnila nam je da se za čitanje pripremala tako što je svaki dan čitala glasno i da se susrela s nekim riječima koje se teže izgovaraju. Na početku smo tiho slušali jer smo znali kako Dorotei nije lako sjediti ispred nas i čitati. 

Kratak sadržaj:

O, dobar ti dan!

Dobro došao na naš planet . Zovemo ga Zemlja. To je velika kugla koja lebdi svemirom i na kojoj živimo. Drago nam je što si nas pronašao jer svemir je jako velik. Na Zemlji se može jako puno toga vidjeti i raditi, stoga započnimo kratki obilazak. Naš je planet zapravo sastavljen od dvaju dijelova: kopno (stijene i zemlja) i more (voda). Popričajmo malo o kopnu. To je ono na čemu upravo stojimo. O kopnu nam je puno toga poznato. A tu je i more, prepuno krasota. I o moru dosta toga znamo, ali o njemu ćemo više razgovarati jednom kada naučiš plivati. A tu je, također, nebo. No tu se stvari znaju zakomplicirati... No dobro, idemo dalje. Na našem planetu žive ljudi. Ljudska jedinka jest čovjek. Ti si čovjek - imaš tijelo. Čuvaj svoje tijelo jer većina dijelova meće ponovno izrasti. Za ljude je najvažnije da se sjete jesti, piti i grijati se. Ljudi dolaze u bezbroj oblika, veličina i boja. Možda svi izgledamo drukčije, drukčije se ponašamo i drukčije zvučimo, ali neka te to ne prevari, svi smo mi ljudi. A tu su i životinje. One se javljaju u još više oblika, veličina i boja. Ne znaju govoriti, ali to nije razlog da ne budemo dobri prema njima. Možda ni ti još ne znaš govoriti, premda ti je glava prepuna pitanja. Budi strpljiv, začas ćeš se naučiti služiti riječima. U pravilu, kad iziđe Sunce, dođe dan. To je vrijeme kada sve obavljamo. Ostatak vremena vlada noć i sve je mračno osim Mjeseca pa tada spavamo. (Molim?) Ovdje na Zemlji život ponekad sporo teče. Mnogo je češće, međutim, jako užurban. Stoga mudro koristi vrijeme. Proletjet će u tren oka. Premda smo daleko dogurali, nije nam još posve jasno, stoga ti ostaje mnogo posla. Mnogo toga ćeš otkriti sam. Samo ne zaboravi ostaviti bilješke ostalima. Zemlja izgleda ogromno. Na njoj živi jako mnogo nas zato budi dobar prema svima. Ima dovoljno za sve. Eto, to je planet Zemlja. Dobro je čuvaj, nemamo drugu. A sada, ako te još nešto zanima, slobodno pitaj. Bit ću u blizini. A ako nisam tu, uvijek možeš pitati nekog drugog. Na Zemlji nikada nisi sam. 

Nakon čitanja razgovarali smo o pročitanom i zaključili kako trebamo čuvati ovaj naš planet jer je to jedino mjesto na kojem možemo živjeti. Svaki dan se trebamo truditi i naučiti nešto novo. Prihvaćamo različitosti i gledamo zvjezdano nebo.

Zoran Maljković: Zašto ne volim proljeće

Na početku čitanja Anina mama nam se predstavila i razgovarala s nama o godišnjim dobima. Nabrojali smo joj sva godišnja doba i rekli kako smo trenutno u najzelenijem godišnjem dobu - proljeću. Nismo mogli zamisliti da postoji netko tko ne voli proljeće, a baš tako se zove knjiga koju nam je Anina mama pročitala.

Kratak sadržaj:

O proljeću svi pišu kao o najljepšem godišnjem dobu. Kao sve se budi, vraćaju se ptice, cvatu vjesnici proljeća, otapa se snijeg... Ja proljeće ne volim. Reći ću vam zašto, ali u proljeće me ipak raduje jedna stvar. Istina je da sunce u to vrijeme češće sja i upravo zato mi kosa djevojčice koja mi se sviđa tada izgleda najljepše, a i oči joj nekako postanu još svjetlije i dublje, kao da su drugačije. Mogao bih satima u proljeće gledati u Anicu. Tu završava sve što mi je lijepo u proljeće, a evo i zašto...

Moja je prabaka u domu za starije osobe. Ona ne čuje gotovo ništa, slabo i vidi, ali mi je jako volimo i idemo k njoj svaki vikend. Djed i baka idu obavezno, a mama i tata kada stignu. Kada idu baka i djed, ja moram ići s njima. Inače, moj djed je učitelj u mirovini i stalno ima potrebu sve oko sebe poučavati. Dok reže kruh ispriča kako se kruh spravlja, dok kosi travu priča o nekoj fotosintezi, dok pere auto priča na kojem principu radi motor. Djed voli djecu pa kad idemo u posjet prabaki, on rado povede mog prijatelja Nenada da mi ne bude dosadno i da ima još više djece za poučavanje. A mi znamo što nas onda čeka. Nenad odmah odglumi da mu je zlo, a ja da kasnim s knjigom koju čitam za lektiru pa kao moram čitati tijekom vožnje. Ali ništa nam to ne vrijedi. Čim stignemo do šume, djed zaustavi auto i unatoč našim prosvjedima potjera nas van. Moramo, kaže, nabrati cvijeća za prabaku. Mi to ne volimo iz više razloga: zaprljamo cipele, Nenad se boji vukova, a što je najgore, ne smijemo brati bilo koje cvijeće. Djed ne da da se beru ciklame i visibabe jer su zaštićene zakonom, a kaže da se ne smije brati ni runolist koji ionako ne raste u šumi. Nenadova i moja muka se nastavlja kada dođemo do jedinog cvijeća koje smijemo brati, a to su cicamace. Ne volimo ih jer se moramo penjati na drvo pa zaprljamo hlače, a i ruke dok jedan drugoga pridržavamo. Onda se tako blatni vratimo u auto. Djedu ne smeta što mu sve zaprljamo jer kaže da smo mnogo više naučili o poznavanju prirode nego što će koštati čišćenje. Kad baki predamo cicamace, nekako mi ta muka bude manja kad vidim kako gladi njihovo meko krzno. Ona ne može u šumu, ne može vidjeti cvijeće i sunce. Pomislim da su njoj jedino proljeće ove cicamace koje joj donesem u sobu i koje može osjetiti pod prstima. Pa onda odlučim da više neću ne voljeti proljeće. Jer proljeće nije blatna šuma, prljave hlače i zaštićeno cvijeće. Proljeće može biti i osmijeh na licu moje prabake. 

Nakon čitanja stvarali smo proljetne razglednice koje smo ukrasili naljepnicama, bojama proljeća i cvijećem. Naučili smo da papiriće treba odložiti na za to predviđeno mjesto i za sobom počistiti. I nama je proljeće postalo posebno godišnje doba - doba kada se veselimo i stvaramo...

Hans Christian Andersen: Skakači

Na početku čitanja Karlova mama nam se predstavila i pitala nas jesmo li čuli za pisca Andersena. Kratko nam je predstavila pisca čije smo bajke svi čitali ili ih poznajemo iz prepričavanja.

Kratak sadržaj:

Nekoć davno, poželjeli Buha, Skakavac i Žabac vidjeti tko od njih trojice može skočiti najviše. Pozvaše čitav svijet da posvjedoče tom veličanstvenom prizoru. Njih trojica bijahu doista slavni skakači i nađoše se sada u istoj prostoriji. Kralj obeća onome tko najdalje skoči dati svoju kćer jer bi bilo podlo da ovi momci skaču nizašto. Prvi je bio predstavljen Buha. Bio je on vrlo uglađen gospodin i klanjao se na sve strane jer je u sebi imao plemenite krvi, naviknut družiti se s ljudima, a to je od velika značenja. Potom je došao na red Skakavac. On je bio teži od Buhe, ali jednako lijepih manira i nosio je zelenu odoru koja mu je pripadala po rođenju. Objasnio je da potječe iz drevne egipatske obitelji i da ga u toj zemlji svi iznimno cijene. Doveli su ga s polja i stavili u kuću na tri kata, sagrađenu od karata sa sličicama okrenutim prema unutra. Prozori i vrata kuće bili su izrezani iz tijela Kraljice srca. Objasnio je da svira tako dobro da šesnaest cvrčaka koji sviraju od rane mladosti, a još nikad nisu imali vlastitu kuću od karata, dodatno smršavjelo od zavisti kad su me čuli. I tako su obojica, Buha i Skakavac, objasnili tko su i bili su posve sigurni da su dovoljno dobri da se ožene Kraljevnom. Žabac nije rekao ništa, ali je društvo zaključilo da mnogo razmišlja. Kad ga je Dvorski Pas onjušio, spremno je izvijestio da je Žabac zacijelo iz dobre obitelji. Stari vijećnik koji je za držanje jezika za zubima dobio tri medalje, objavio je kako zna da Žabac ima čarobne moći: prema njegovim se leđima može reći hoće li zima biti oštra ili blaga, a to je više nego se može reći za čovjeka koji piše godišnjak. Stari Kralj je imao svoje mišljenje o tim stvarima, ali nije želio ništa reći. Došlo je vrijeme za skakanje. Prvi je skočio Buha i vinuo se tako visoko da ga nitko nije mogao vidjeti. Stoga su svi mislili da se samo pretvarao što je bilo vrlo podlo. Skakavac je skočio upola niže od Buhe, ali je skočio Kralju ravno u lice pa je Kralj objavio da je to jako nepristojno. Žabac je dugo stajao, zadubljen u misli pa su se ljudi pitali može li uopće skočiti. Dvorski Pas je rekao kako se nada da mu nije pozlilo i ponovo ga onjušio. Hop! Žabac je iznenada skočio u krilo Kraljevne koja je sjedila na obližnjem zlatnom stolcu. Zato je Kralj rekao: Skok mojoj kćeri je najviši skok koji se može postići. Da bi to čovjeku palo na um, potrebna je pamet, a Žabac je dokazao da ima pameti. Bistar je on momak. I tako je Žabac dobio Krajevnu. Buha je rekao da ga nije nimalo briga jer je on skočio najviše i da se u ovome svijetu prava vrijednost rijetko nagrađuje jer ljudi gledaju samo lijep izgled. Buha je zato otišao u inozemstvo boriti se u vojnoj službi u kojoj je poginuo. Skakavac se smjestio u jarku i dugo razmišljao o tome kakav je svijet.  I on je zaključio da je lijep izgled sve. Zatim je zasvirao svoju tužnu pjesmu iz koje je pisac i saznao ovu priču, koja možda i nije istinita iako je ovdje, crno na bijelo, napisana.

Nakon čitanja odgonetavali smo zagonetke i otkrivali što se krije ispod njih. Dobili smo različite slike. Posebno nam je bila zanimljiva igra u kojoj smo pogađali što se krije u kutiji.

Nancy Delvaux, Aline de Petigny: Petra slavi Uskrs

Na početku čitanja Petrova mama nam se predstavila i razgovarala s nama o pisanicama i pitala nas kako slavimo Uskrs u svojim obiteljima. Pričali smo o običajima i načinima kako se ukrašavaju jaja.

Kratak sadržaj:

Na Uskrs kao i svake godine svi su se okupili kod djeda i bake. Petra je sretna i uživa u druženju s rođacima, tetkama i stričevima. Baka je rekla da je dan baš lijep te pozvala djecu da izađu u dvorište i uživaju na suncu te da ne zaborave da je danas Uskrs. Jaja! - povikali su Petra i Matko uglas. Smijući se, djeca otrče u dvorište. Upravo je započeo lov na jaja. Filip je prvi pronašao jedno jaje. Baš je bilo veliko. Petra je u svoju košaru smjestila Krešu - medvjedića. Rekla je da će im on čuvati jaja. Povici djece uskoro su ispunili cijelo dvorište: Evo ga! I ja sam našla jedno! Svi su se dali u potragu za jajima, dobro skrivenim u grmlju, među cvijećem i travom. Petra iznenada otkrije usred dvorišta, pod velikim stablom, razbijeno čokoladno jaje, a do njega ptičicu. Brzo je pozvala ostale: Ptičica je izašla iz razbijenog jajeta. To nije moguće - rekao je Matko zabrinuto - to su jaja od čokolade. Petra je i dalje bila uzbuđena i pokazala na ptičicu pokraj čokoladnog jajeta. Ptičica je pijukala i užurbano mahala krilima. Petra je upozorila da trebaju reći baki kako iz čokoladnih jaja izlaze ptičice. Bila je sigurna da baka to ne zna. Djeca brzo otrče do kuće. Od uzbuđenja su svi govorili u jedan glas i nitko ih ništa nije razumio. Baka ih je pokušala umirit i pitala ih što joj žele reći. Petra je je baki objasnila da su pronašli ptičicu pokraj čokoladnog jajeta, ispod velikog hrasta. tada ih je baka sve pozvala da dođu s njom. Djed je uzeo dugačke ljestve, a djeca krenu za njim. Darku nije bilo jasno što će djedu ljestve za lov na jaja. Djed je ljestve prislonio na hrast i popeo se na njih. Rekao je da vidi gnijezdo s ptičicama i zaključio kako je ptičica pokušala poletjeti prije vremena, pa je ispala iz gnijezda i razbila čokoladno jaje. Petra se zabrinula za ptičicu. Djed je nježno uzeo ptičicu i vratio je u gnijezdo. Vlasta je nastavila tražiti jaja te se lov na jaja nastavio. Svatko o d njih se nadao da će pronaći najviše jaja. Nakon jednosatne potrage za jajima djeca su se okupila, ljušte jaja i jedu ih. Djed ih je podsjetio da ne treba pretjerivati s jajima kako im ne bi bilo zlo te da nešto mogu ostaviti i za sutra. Petra je mudro zaključila kako ipak trebaju pažljivo pogledati svako jaje i paziti je li unutra ostala neka ptičica.

Nakon čitanja smo bojama ukrašavali jaja. Izradili smo zečića od salvete koju smo pokušali pažljivo motati i savijati prema uputama.

Priča o novčiću

Na početku čitanja knjižničarka Monika nam se predstavila i razgovarala s nama o tome što rade arheolozi. Podsjetila nas je na vrijedno nalazište u Pakracu i kako je u našem gradu pronađen novčić kune - novčane valute kojom se nekada plaćalo.

Kratak sadržaj:

Bio jednom jedan stari novčić koji se zvao slavonski banovac. Slavonski banovac bio je malen, ali jako vrijedan novčić. Izrađivao se od srebra, a zbog svoje ljepote bio je nadaleko poznat. Slavonski banovac kovao se baš u našem gradu Pakracu u davnom 13. stoljeću - u prvoj hrvatskoj kovnici novca. Što mislite kako smo to saznali? Pronašli smo jednu staru povelju koju je 1256. godine potpisao kralj Bela IV. U toj povelji pakračka kovnica naziva se camera de Puchruch, ali nije nam pružila odgovor na važno pitanje koje nas i danas muči: gdje se kovnica točno nalazila? Pakrac je u srednjem vijeku bio velika utvrda, grad sagrađen od kamena, s visokim zidinama, sa sedam okruglih kula i jednom najvišom kulom u unutrašnjosti. U utvrdi se nekada nalazila i palača za stanovanje, kapela, a možda i kovnica novca. Kule pakračkog Starog grada bile su visoke i do 30 metara, a utvrda je bila okružena velikim jarkom ispunjenim vodom. U utvrdu ste mogli ući samo preko velikog pokretnog mosta. Povjesničari se do danas nisu uspjeli dogovoriti jesu li za izgradnju utvrde zaslužni vitezovi templari ili vitezovi ivanovci. Vjerujemo kako će nam odgovore na ovo pitanje i sve ostale tajne pružiti naši vrijedni arheolozi koji od 2017. godine istražuju ostatke Starog grada. Pričate li o kovanju banovca s nekim od starih Pakračana, često će vam reći kako se kovnica nalazila u Spahijskom podrumu, zgradi koju i danas možete vidjeti u Pakracu. No, te priče zaista su samo legende jer su se povjesničari složili kako kovnica nije mogla postojati van utvrđenih zidina Starog grada. Još se jedna legenda veže uz Spahijski podrum, a kaže kako od Spahijskog podruma do Čaklovca vodi veliki podzemni tunel. Spahijski podrum uskoro će biti obnovljen i otvoriti svoja vrata svima vama jer će upravo u njemu biti smješteni pakrački muzej i knjižnica! Na slavonskom banovcu po prvi put se pojavljuje lik kune. Zašto baš kuna? Ova životinja ima veliku povijesnu važnost jer je upravo njezino krzno služilo kao sredstvo plaćanja poreza zvanog kunovina ili marturina. Upravo je i današnja službena hrvatska valuta kuna nadahnuta izgledom slavonskog banovca. Danas kovnice u Pakracu više nema, još 1260. godine preseljena je u Zagreb. Ostatke stare utvrde možete vidjeti u središtu grada, a novčić slavonski banovac možete pronaći u Muzeju grada Pakraca gdje se čuva kao dio numizmatičke zbirke. 

Nakon čitanja smo i sami pokušali izraditi svoj novčić po uzoru na hrvatski banovac. Promatrali smo dijelove novčića te izrezivanjem i lijepljenjem napravili svoju kovanicu.

Anna Walker: Cvjetić

Na početku čitanja Filipova mama nam se predstavila.

Kratak sadržaj:

Kada se Mara s obitelji preselila u grad, željela je ponijeti i svoj vrt. Majka joj je obećala da u gradu može imati novi vrt. Među naguranim zgradama nije bilo mjesta za stabla jabuka ni za narcise. Umjesto krivudavih puteljaka i lišćem obraslih skrovišta, Mara je samo naišla na mrzovoljnu mačku. Nedostajala joj  je igra s prijateljima, slušanje cvrkuta ptica i skupljanje stvarčica za staklenku s blagom. Mara je vidjela mnogo kutija. Čeznula je za hvatanjem leptira u vlatima trave pa je nacrtala vlastite leptire, ali ih je kiša sve oprala. Organizirala je piknik, no stablo jabuke se srušilo, a tratinčice nestale. Mara je bila umorna od svih tih kutija. Vidjela je ljude dolje koji su se kretali poput mrava. U daljini je spazila otvoren prostor s drvećem i ljuljačkama. Djevojčica odjuri dolje i krene u potragu za tim prostorom. Skrenula je iza ugla i prešla preko mostića, pa između kuća i ispod uličnih svjetiljki dok nije stigla u park pun kamenčića i praznih stolaca. Mara je u šljunku nacrtala tratinčicu i osluškivala zvukove grada. Čula je šuštanje malene ptice sa stabla jabuke. Ptičica je odletjela, a Mara se požurila za njom u prolistalu šumu. Šuma je bila zatvorena. Mara je uzalud čekala jer ptičica nije izlazila. Dugo je gledala u ulazna vrata, a onda je spazila mali zeleni izdanak biljke koja je virila kroz pukotinu - djelić šume. Mara se uputila kući preskačući kamenčiće i mimo praznih stolaca. Vijugala je ulicama, ispod uličnih svjetiljki i prešla preko mosta. Kod kuće je svoje blago stavila u staklenku na prozorskom okviru. Biljka je sada rasla u Marinu vrtu.

Nakon čitanja, izradili smo svoj mali vrt u staklenkama.

Rachel Williams: Zastani na tren i uživaj u 50 čudesnih prizora iz prirode

Na početku čitanja Francova mama nam se predstavila i pitala što znamo o prirodi. Naglasila je kako smo okruženi čudima u prirodi koje možda ne primjećujemo koliko bi trebali. Rekla je kako ćemo kroz priče saznati različite zanimljivosti o životinjama koje poznajemo, ali ipak ne znamo sve o njima. Pročitala nam je nekoliko priča.

Pčela oprašuje cvijet

Moglo bi se reći da je najvažniji pčelin zadatak da opraši cvijet. Bez oprašivanja biljke se ne bi mogle razmnožavati, a plodovi ne bi mogli rasti. Kada pčela skuplja nektar s cvijeta, dio peludi s prašnika - muškog dijela cvijeta - zalijepi se za dlačice na pčelinjom tijelu. Pčela se služi svojim ticalima kako bi pronašla najslađi cvijet u vrtu. Različite vrste cvijeća privlače različite vrste pčela. Kad sleti na cvijet, pčela zavlači svoje dugo rilce u čašice s nektarom i s uživanjem ga pije. Dok pije, pčela dodiruje prašnike cvijeta, a pelud se lijepi za njezine noge. Pčela odlijeće na drugi cvijet. Čim spusti noge na cvijet tražeći nektar, pelud se otresa o tučak cvijeta. Cvijet je sada oprašen! Spremna da istraži i ostatak vrta, pčela traži svoj idući obrok. I evo, odlijeće u potrazi za novim cvijetom...

Vjeverica zakopava žir ujesen... a zimi ga otkopava

Vjeverica mora odabrati dobar žir - ni prevelik ni premalen. Mora biti gotovo zreo, tako da sasvim dozre za jelo zimi, kada će ga vjeverica pronaći po snažnom mirisu koji otpušta. Vjeverica također mora pronaći savršeno mjesto da ga sakrije - mora biti upečatljivo i dovoljno udaljeno od ostalih gladnih vjeverica. Pamti gdje je zakopala žir i odlazi u potragu za idućom poslasticom. Znanstvenici su promatrali vjeverice i primijetili da zakapaju i otkapaju isti žir pa ga premještaju. Neki vjeruju da im to pomaže da zapamte gdje su ih pohranile, dok drugi smatraju da je to taktika koja im pomaže da zaštite svoje zalihe. Vjeverica može namirisati svoje zalihe čak i 30 cm ispod snijega. Vjeverica uživa u žiru pa odlazi po novi zalogajčić, idući žir ili do zaliha oraščića koje će podijeliti sa svojim bebama kod kuće.

Zvončići preobražavaju šumsko tlo

Najavljujući proljeće, zvončići, ili divlji zumbuli, prekrivaju šumu plavim tepihom, pretvarajući je u novi svijet. Ponekad je potrebno 4-5 godina da bi zvončić narastao iz sjemenke, ali kada konačano procvjeta, pčele i leptiri svoj će prvi nektar popiti baš iz njihova cvijeta. Divlji zumbul je nacionalni simbol Velike Britanije jer tamo raste više od polovine svih zvončića na svijetu. Zato im treba tako dugo da se razviju iz sjemenke do cvijeta, zvončići se smatraju znakom drevnih šuma od kojih se neke stare čak i 400 godina. U kasno proljeće šuma ima plavi sag. Za nekoliko tjedana počet će blijediti kad zvončići uvenu. Ali čak i pod snijegom iduće godine, zvončići se već počinju probijati u svijet. Kada se snijeg otopi pojavit će se prvi izdanci i putovanje se nastavlja.

Bubamara polijeće u svijet

Promatranje bubamare koja se sprema poletjeti je gotovo kao da gledate lansiranje svemirske rakete! Pokreće je par snažnih stražnjih nogu i može postići brzinu od 60 km na sat, udarajući krilima 85 puta u sekundi. Bubamara polijeće polako i oprezno, njezina jarkocrvena tvrda krilca - takozvano - pokrilje - se razdvajaju i otkrivaju par snažnih tankih krila koja će je ponijeti u zrak. Gornja tvrđa krila služe joj i kao štit za mekano tijelo. Jarko crvena krila i crne točke upozoravaju grabežljivce da bi bubamara možda mogla biti otrovna. Skromna bubamara izgleda kao slatka bubica, ali je moćan letač.

Vuk zavijanjem doziva svoj čopor

Pala je noć, ali vuk u ovoj šumi tek se probudio. Zavijanjem od kojeg se ježi koža, vukovi međusobno komuniciraju. Zavijanje može značiti puno toga: poziv na okupljanje čopora; znak kojim vuk čoporu javlja svoju poziciju; ili upozorenje ostalima da se ne približavaju. Suprotno uvriježenom mišljenju, vuk može zavijati bilo koje noći - ne samo kada je pun mjesec! Zavija visoko držeći glavu. Zvuk putuje nadaleko i naširoko dolinom. Iako su vukovi poznati po tome da prelaze velike udaljenosti, njegov čopor odgovara na njegov poziv. Koristeći svoje snažno osjetilo njuha, vuk locira svoj čopor i zajedno s njima odlazi u mrak pronaći hranu.

Nakon čitanja smo riješili listiće s pitanjima i spojili dijelove slike te dobili podsjetnike na sve ono što smo slušali na druženju.

K. Huseinović i A. Petrlik: Jan iz bajke

Na početku čitanja Frankova mama je s nama razgovarala o značenju riječi vršnjaci. Kroz razgovor smo zaključili da su to djeca približno istih godina. 1. a čine učenici koja su otprilike istih godina i međusobno se svaki dan druže u učionici. Za čitanje smo se pripremili tako što smo se opustili slušajući glazbu koja nas je pripremila za čitanje - meditirali smo.

Kratak sadržaj:

Jan je volio čitati knjige i crtati, a najviše je volio crtati oblake. Iza oblaka se skrivao kada je imao problem koji nije znao riješiti. Njegov najveći problem su bili dječaci koji su ga stalno ismijavali. Uništavali su mu stvari i jednostavno mu nisu dali mira. Uz to je bio zaljubljen u Anu koja ga nije primjećivala onako kakao je on to priželjkivao. Zbog svega toga je jedne večeri zaželio biti kraljević u bajci u kojeg bi se zaljubila prelijepa kraljevna Ana. Želja mu se čudom ostvarila: probudio se u bajci, ali na žalost kao žabac kojeg kraljevna nije htjela ni pogledati, a kamoli poljubiti kako bi se pretvorio u kraljevića. Jan je zaključio da ni u bajci nije sve lako. Još ga je i kljucnula jedna ptica pa je zbog toga ptičjeg poljupca postao drveni lutak Pinokio kojim je Manđofoko htio potpaliti vatru da ugrije kazalište. Kada ga je htio ubaciti u kamin, postao je Ivica kojeg je zla vještica htjela ispeći z  ručak. Sestra Marica gurnula je zlu vješticu u pećnicu. Jan je pomislio da je spašen kada se ispred njega pojavio zmaj koji je rigao vatru. Počeo je bježati, ali je zmaj bio brži i još je mogao letjeti. U trenu kada je osjetio vatreni dah zmaja i kada je plamen stigao do Janove ruke na kojoj je već osjetio vrelinu, probudio se u mraku svoje sobe držeći ruku na vrućem radijatoru. Dobro je da je Jan to samo sanjao. Nije lako biti ni u bajci jer se likovi bore sa zmajevima, vukovima, vješticama, i ne mogu alko doći do svoje kraljevne. Bajke nisu život, a ni život nije bajka. Problemi postoje u bajkama, ali i u životu. Jan je zaključio kako treba početi rješavati svoje probleme, jedan po jedan, od najlakšeg do najtežeg. Tada se okrenuo na drugu stranu i zaspao mirnim snom kao iz bajke.

Stop vršnjačkom nasilju!

Max Velthuijs: Zaljubljeni žabac

Na početku čitanja Amadeina mama je s nama razgovarala o ljubavi i pitala nas koje vrste ljubavi postoje. Zaključili smo da možemo biti zaljubljeni, ali isto tako voljeti mnogo toga... Baš nas je zainteresirao zaljubljeni žabac. U koga se zaljubio?

Kratak sadržaj:

Žabac je sjedio na obali rijeke i nije znao je li sretan ili tužan. Cijeli je tjedan hodao okolo kao u snu. Nije znao što mu je. Praščić mu je rekao da ne izgleda dobro i pitao ga što mu je. Žabac nije znao jer se čudno osjećao: smijao bi se i plakao u isti mah. Unutra mu je nešto lupalo. Praščić mu je predložio da ode u krevet jer je pomislio da se prehladio. No žabac je krenuo dalje i došao do Zečeve kuće. Požalio se Zecu da se ne osjeća dobro i pitao ga za savjet jer mu je ponekad vruće, a ponekad hladno. Nakon razmišljanja, Zec je bio siguran da je Žabac zaljubljen. Žapcu je to bilo toliko drago da je silno skočio, ravno kroz vrata pa u zrak. Praščić se uplašio kada je Žabac odjednom pao s neba. Vidio je da je Žapcu bolje te je saznao da je Žabac zaljubljen. Kada je saznao da je Žabac zaljubljen u bijelu Patku, to mu nikako nije bilo jasno jer Žabac ne može biti zaljubljen u patku: Žabac je zelen, a patka bijela. Žabac nije dopustio da ga to smete. Vratio se kući i naslikao divnu sliku, s crvenom, plavom i zelenom bojom. Navečer je je svoju sliku gurnuo pod vrata Patkine kuće. Srce mu je snažno lupalo od uzbuđenja. Patka se jako iznenadila kada je našla sliku jer nije znala tko bi njoj poslao tako krasnu sliku. Sljedećeg dana Žabac je nabrao kiticu krasnog cvijeća. Sramio se predati cvijeće Patki, ostavio je cvijeće na njezinu pragu i pobjegao. Tako je to išlo iz dana u dan. Žabac nije mogao skupiti hrabrosti da progovori. Patki su se sviđali darovi, ali nije znala tko ih šalje. Žabac se mučio tjednima: nije jeo niti spavao jer ga je mučilo kako pokazati Patki da je voli. Zaključio je da mora oboriti svjetski rekord u skoku u vis jer će Patka biti iznenađena pa će tada i ona zavoljeti Žapca. Vježbao je danima, skakao je sve do oblaka. Nijedan žabac nije toliko visoko skočio. Patka se zabrinula zbog njegova skakanja. U petak popodne, u dva sata i trinaest minuta, stvari su krenule po zlu. Žabac je izgubio ravnotežu i pao. Patka mu je požurila u pomoć i odvela ga svojo kući. Tu ga je nježno i s ljubavlju njegovala brinući se za njega. Kada mu je Patka rekla koliko joj je drag, i Žabac se ohrabrio izjaviti Patki ljubav. Od toga dana su se silno voljeli. Žabac i Patka - zeleno i bijelo.

Ljubav ne poznaje granice.

Julia Donaldson: Mjesta ima na metli svima

Na početku čitanja Leonov tata nam je kratko predstavio priču i rekao da nas čeka zanimljivo putovanje. Pitao je djecu jesu li spremna za novu priču. Ovo je bilo prvo čitanje tate iz razreda i jako nam se svidjelo.

Kratak sadržaj:

Bila jednom jedna vještica s dugim šeširom i mačkom, riđe kose i pletenice. Jurile su vjetrovom stazom cereći se i sjedeći na metlinom držalu. U divljem naletu vjetra, vještica je izgubila šešir. Naredila je metli da se spusti dolje, ali nisu našli šešir. Iz grma je izašao pas i donio šešir. Poželio je letjeti na metli. Vještica se složila i rekla kako na metli ima mjesta. Dok su letjeli preko polja i kroz oluju strašnu, vjetar s pletenice otpuhne mašnu. Vještica naredi metli da se spusti i krene u potragu. Mašnu je pronašla zelena ptica i pridružila se ostalima na metli. Letjeli su preko rijeka oko kojih trska buja i vještici ispadne štapić. Ona naredi metli da se spusti dolje i svi krenu u potragu. Štapić je pronašao žabac. Za nagradu ga je vještica primila na metlu te su nastavili svoje putovanje preko mora i dola. Odjednom, metla se slomi na pola te mačka, pas i žabac slete u močvaru gadnu dok je vještica na pola držala u oblak uletjela. Začula je urlik jezovit - zmaj je naumio pojesti vješticu uz čips i čaj. Vještica je pokušala pobjeći, ali nije uspjela - pomoći nije bilo ni od kuda. Prije zalogaja zmaja, pojavila se strašna zvjerka: ljepljiva bijaše, visoka, tamna s perjem i krznom, imala je četiri strašne glave i krila kao u ptice. Glas joj je bio jezovit. Kapalo je i pljuskalo kada je zmaju rekla neka odzuji jer će vješticu pojesti zvijerka. Zmaj se uplašio i povukao. Raširio je svoja krila i nestao na nebu. Vještica je zahvalila ptici, žapcu, mački i psu koji su joj spasili život. Napunila je kazan, a oni su donijeli ljiljan, češer, grančicu i kost. Vještica je čarala nešto i pojavila se čarobna metla...

Za vješticu, mačku i psa

na metli tri stolca, ne manje,

pa gnijezdo još jedno za pticu,

i žapcu tuš za tuširanje...

Ona potapša držalo i zuuuum! evo ih , jure.

Nakon čitanja smo se podijelili u tri grupe i prikazali kako smo doživjeli priču. Glumili smo kao pravi glumci. To je bilo jedno sasvim novo iskustvo jer smo se trebali dogovoriti tko će što raditi i govoriti. Baš je bilo zanimljivo 😊

Bruno Kuman: Zimska priča jednog snjegovića

Na početku čitanja Nicolina mama nam je rekla kako voli križaljke i zagonetke te uputila učenike da pažljivo slušaju priču jer će joj nakon čitanja pomoći odgonetnuti nepoznate riječi i odgovoriti na pitanja. Predstavila je plakat na koji će učenici pisati rješenja.

Kratak sadržaj:

Jednog zimskog dana djeca su napravila lijepog snjegovića koji je na glavi imao crveni lonac, dva komadića ugljena umjesto očiju, mrkvu kao nos i zataknutu brezovu metlu. Dok je padala noć i snijeg, djeca su pošla kućama. Samo je snjegović ostao na snijegu. Tijekom večeri došao kotlokrpa i divio se njegovom crvenom loncu. Uzeo je lonac, a umjesto njega navukao snjegoviću vunenu kapu. Zatim je naišla siromašna stranica koja se obradovala ugljenu i potrpala ga u džepove. Umjesto očiju snjegoviću je ostavila dva različita gumba. Snijeg je padao, a noć bivala sve tamnija. Pokraj snjegovića se stvorila vještica koja mu je uzela brezovu metlu. Umjesto metle, snjegoviću je ostavila buket cvijeća te odletjela smijući se veselo. Buket je uzeo zaljubljeni mladić koji se žurio na sastanak sa svojom dragom. Snjegoviću je ostavio kravatu oko vrata.  Noć je već dobrano odmaknula i studen bivala sve jača. Do snjegovića je došao skitnica koji mu je uzeo toplu kapu, a ostavio stari dotrajali šešir. Snijeg je i dalje padao. Do snjegovića je doskakutao zeko koji se obradovao mrkvi. Uzeo je mrkvu, a umjesto nje stavio grančicu. U hladno jutro snjegović je stajao sa šeširom na glavi, s dva različita gumba umjesto očiju, s grančicom na mjestu nosa i s kravatom oko vrata. Kada su djeca ugledala svog snjegovića, jako su se iznenadila jer je snjegović izgledao potpuno drugačije. Pomislili su da snjegović putovao i svašta vidio, a snjegović se samo smiješio.

Nakon čitanja smo odgovarali na pitanja i tako zajednički popunjavali plakat na kojem su obje verzije snjegovića - snjegović na početku i na kraju priče. Nicolina mama nas je vodila korak po korak kako izrezati pahuljicu. Na kraju smo sve papiriće počistili za sobom 😊

Kadri Lepp: Pripovijest o mišu koji nije imao sanjke

Na početku čitanja saznali smo da je knjigu napisala estonska spisateljica. Djeca su pokušala odrediti gdje se nalazi Estonija uz pomoć zemljovida koji je pripremila Šimunova mama.

Kratak sadržaj:

Jedne mračne i hladne zimske noći, dok su sve životinje spavale dubokim snom, s neba su se počele spuštati snježne pahuljice. Ujutro je čitava šuma bila prekrivena bijelim i čistim snijegom, nalik na bijeli poplun. Mlade životinjice nisu mogle vjerovati svojim očima, navlačile su šapicama svoje roditelje da izađu van. Radovale su se snijegu i bacale snježne torte. Sva djeca su navukla rukavice i kape, uzela sanjke i otrčala na veliko brdo. Samo se malom mišiću nije žurilo. On je bio jedini u čitavoj šumi koji nije imao sanjke. Tužno je gledao najvišu točku na brijegu, a velika suza mu je polagano klizila niz crni nos. Mišić se htio sanjkati s ostalom djecom. Odjednom je primijetio da pored njega netko stoji bila je to stara kornjača. Nije shvaćala zašto se svi toliko raduju i buče. Željela je mir i spavanje. Čula je mišića kako plače i saznala da bi se rado sanjkao, ali nema sanjke. Zatim mu je predložila da se zajedno popnu na brdo, a ona će mu ispuniti želju. Penjala se sporo pa je mišić morao gurati oklop i vući je za noge. Dan se počeo pretvarati u noć kada su su stigli na brijeg. Tada je umorno prošaptala mišu da je okrene na leđa. Mišić se popeo kornjači na trbuh i pogurnuo se šapicama. Oklop stare kornjače je bio jako star i izlizan pa su se niz brijeg sjurili takvom brzinom kakvu još nitko nije vidio.. Snijeg je prštao, a oni su jurili s brežuljka na brežuljak, vrtjeli se i okretali. Mišić je vriskao dok su se kornjači od radosti oči svjetlucale poput zvijezda. Nakon što su se sanjkali kroz šumu, zaustavili su se pred pragom mišićevog doma. Mišić se zahvalio i kao znak zahvalnosti kornjači ponudio vruću juhu. Kada se vratio sa zdjelicom juhe, kornjača je već bila zaspala. Mišić je staroj kornjači donio svoj najtopliji polplun. Vratio se unutra i slatko zaspao sanjajući najsretnije mišje snove. Sve je bilo mirno i tiho dok je snijeg svjetlucao, a životinje spavale. Nitko nije mogao ni pomisliti da ispred mišje rupe spava najsretnija kornjača na svijetu.

Nakon čitanja i razgovora o pročitanom, djeca su rješavala listiće, labirinte i zagonetke. Svi su zahvalili kornjači na dobroti i stvorili zajednicu 1. A na kornjačinim leđima - zalijepili su svoja imena na njezina leđa. Posebno im se svidjela igra u kojoj su pomagali jedni drugima za vrijeme plesa i pomicanja stolaca da nitko ne ostane bez mjesta (verzija igre "Glazbene stolice").