Desimir

Ispovijest o uništenju broda “KREMENA”

Brod je od zlotvorskih ruku uništen u noći između 2. na 3. juli 1992g. U mjestu Blace u Hrvatskoj. Službena vlast RH nije nikada uspjela da odkrije počinioce ovog zlodjela, niti je ikada isporučila raport o uništenju plovila, iako je vlasnik broda godinama molijo lokalnu i republičku vlast da mu se izda taj dokumenat.

Desimir Kadijević, proljeće 2002g.

SELO KREMENA I MOJA BIOGRAFIJA

Selo Kremena smješteno je u Neretvanskom kanalu na jugu Dalmatinske obale. Nasuprot Kremene proteže se poluotok Pelješac. Divan je pogled prema jugozapadu sa mjestima Drače, Janjina i Sreser smješteni na poluotoku Pelješcu. Selo Kremena iako maleno podijeljeno je u dva dijela. Donji dijo zove se ”SELO” a gornji dijo zove se ”BRIJEG”. U selu živjeli su vjekovima Hrvati katolici. Njihova prezimena su: Bakić, Bjeliš, Curić (koji su nedavno došli kako se lokalno kaže u rore), Mađor,Šeput i Vodanović. Na brijegu živjeli su vjekovima Srbi pravoslavci. Njihova prezimena su Kadijević i Knežić.Proganjani od Turskog zuluma Kadijevići i Knežići se naseljavaju na ovom području prije odprilike 300 godina. Tu su sagradili svoju crkvu koja se zove Sv.Špiridon. Uz crkvu nalazi se groblje i tu su moji korjeni. Ja sam se u ovom selu rodijo 08.03.1949g. od oca Mije sada pokojnog i majke Mare rođene Knežić sada pokojne. Moje rano djetinjstvo provodim u Kremenoj i tu su mi ostale drage i vrijedne uspomene, iako je život bijo jako skroman i sjeromašan. Upravo sjećajući se na dragocjene uspomene iz mog djetinjstva uputile su me da kasnije u životu (1986g) nadijem ime mom brodu ”KREMENA”.

Motorna jedrilica “KREMENA” na rivi u mjestu Blace i geografska karta Neretvanskog kanala.

Osnovnu školu započeo sam na Rabi. Raba je obližnje selo i tu je bila osnovna škola do šestog razreda i tu školu su pohađala djeca iz svih obližnjih sela. Sredinom 1950-ih godina i koncem tog desetljeća, stanovništvo svih ovih sela se masovno preseljava s mora preko brda na drugu stranu niz dolinu Neretve. Uvjeti života u tadašnje vrijeme su se pokazali boljim i unosnijim radeći zemlju niz dolinu Neretve. Već tada započinje primitivno(jendečenje) pretvaranje prostora iz močvare u obradivu površinu. Moji roditelji su bili jedni od zadnjih koji su definitivno napustili boravak na Kremenoj. Tako sam ja uspijo završiti tri razreda osnovne škole na Rabi. Potom se 1959g. prebacuje moja porodica u današnje mjesto koje se zove Lučina. Osnovnu školu sada nastavljam u selu Mihalj, gdje i završavam osmi razred 1964g. Potom me roditelji šalju u Split u Pomorsku školu nautički smjer. U Splitu boravim u Šumarskom đačkom domu od 1964g.-1968g. Od 1968g.-1970g. nastavljam Pomorsku školu u Dubrovniku gdje je 1970g. završavam. Proveo sam lijepo moju mladost u Splitu, a još ljepše u Dubrovniku. Stekao sam dobre prijatelje i do danas ih zadržao. U Dubrovniku je u to doba cvjetao turizam, te sam susreo i upoznao mnogo stranih državljana i na taj način stekao prijateljstvo širom svijeta. Upravo zbog toga odvodi me životni put u Kraljevinu Dansku 1970g. Mislijo sam tada da će to biti kratka avantura, ali pokazalo se kroz život nešto sasvim drugo. Zaposlijo sam se kao strani radnik u jednoj tvornici, jer me primamijo dobar prihod u odnosu na prihode odakle sam došao. Tu susrećem jedno poznanstvo koje se razvija u ljubav. Susrećem moju današnju suprugu Lissi s kojom sam se kasnije oženijo i dva sina dobijo. Jedan sin je napunijo 27 godina zove se Petar, a mlađi je napunijo 9 godina i zove se Aleksandar. Oba dva sina su rođeni u Kraljevini Danskoj. Nakon sprovedene dvije godine kao radnik u Danskoj počinje me peći savjest, zašto sam završijo ipak dobru pomorsku naobrazbu i roditelji su puno u mene investirali, a ja to danas da ne koristim. Odlučim da se ponovo vratim u zavičaj i odslužim kadetski staž, jer se bez toga nije mogla polagati kako se tada zvalo klasa. Ukrcam se kao kadet koncem 1972g. na Jadransku slobodnu plovidbu u Splitu, te nakon ispunjenog kadetskog staža položim klasu na proljeće 1974g, te steknem zvanje oficira trgovačke mornarice. S obzirom da su plaće bile daleko unosnije u Kraljevini Danskoj i s obzirom da sam već dobro naučijo Danski jezik i znajući da lagano mogu dobiti posao, a ljubav prema mojoj današnjoj ženi nije se ugasila odlučijo sam da se ponovo vrnem u Dansku. Odmah na proljeće 1974g. dobivam posao kao drugi oficir palube na Danskoj trgovačkoj mornarici. U Danskoj branim i položim Kapetanski ispit 1983g. Plovim svim morima svijeta za Danske brodovlasnike pod Danskom, Kuvaitskom, Bahamskom i Panaskom zastavom do aprila mjeseca 1987g. U sebi sam uvijek nosijo san da jednog dana kupim brod/jedrilicu, te da uživam plovidbu po našem Jadranskom moru. Ovaj san sam ostvarijo na ljeto 1986g. U Danskoj kupimo ja i moja supruga od Danske firme Shipman A/S, jedrilicu Elan 31, te da nam se isporuči u Portorožu. Brodu dajemo ime KREMENA upravo iz ljubavi na vrijedne uspomene iz mog ranog djetinjstva na moje rodno selo. Brod je registrovan u Danskoj i bijo je pod Danskom zastavom, te je u skladu sa zakonom bijo smješten u ACY Marini u Splitu i prijavljen s komplet opremom kod Lučke Kapetanije u Splitu. Predhodno smo sagradili našu obiteljsku kuću u selu Lučina odakle sam 1970g. i napustijo moj zavičaj, ali uvijek sa željom da se jednoga dana vratim i tu sagradim naš dom. Ta želja se također ispunila.

M/Y Kremena na poluotoku Pelješac

Svojevoljno napuštam pomorsku karijeru 1987g. i prestajem sa plovidbom. To sam učinijo, jer sam procijenijo da je moja obitelj solidno ekonomski situirana, te da su moji roditelji ostarjeli i osjećao sam potrebu, da budem češće i duže s njima, kao i s mojom ženom i sinom kojem je tada bilo 13 godina. Nakon 15 godina plovidbe osjećao sam potrebu ja s jedne strane kao i moja uža obitelj s druge strane da budemo više zajedno. Nakon prestanka s mojom plovidbom imao sam zaista dosta vremena da budem zajedno s mojim roditeljima, te da im pomožem u poljoprivredi, te isto tako sam imao više vremena da uživam zajedno s mojom ženom i sinom, te da upravo uživamo s našim brodom koji je naravno mukotrpno stečen u mom dugogodišnjem plovljenju morima i oceanima diljem svijeta, odvojeno i daleko od mojih najmilijih.

SUDBINA M/Y KREMENA

Korištenje i uživanje našeg broda teče normalnim tokom od ljeta 1986g., od kada je brod potpuno nov porinut u more u Slovenačkom gradu Portorož. Brod je smješten u spomenutoj međunarodnoj marini ACY u Splitu, te uredno prijavljen s komplet opremom kod Lučkih vlasti u Splitu. Najveći period korištenja broda bijo je u Neretvanskom kanalu, dakle u mom zavičaju, jer me tu vukao lokalni patriotizam, kao i to da budem blizu svojih starih roditelja i blizu naše obiteljske kuće u Lučini koja je udaljena 4 kilometra od ušća male Neretve. Tu u zavičaju sam usidrijo i vezao brod u mjestu Blace na samom ušću male Neretve. Brod je bijo smješten ispred obiteljske kuće mog prijatelja iz osnovne škole Mladana Dragobratovića, naravno uz njegovu saglasnost i nadzor.

M/Y Kremena ispred kuće M. Dragobratovića u mjestu Blace, gdje je i uništenja

Prilikom mog dužeg boravka u Danskoj brod bi bijo prebačen u marinu u Split i tu bi ostao pod njihovim nadzorom, te bi obično jedan put godišnje bijo dizalicom podignut za uobičajeno održavanje. U mjestu Blace sam ja poznavao sve lokalno stanovništvo i od mladosti uvijek bijo sa svima u dobrim odnosima, kao i moji roditelji s generacijom koja pripada njihovoj dobi. Drugim rječima osjećao sam se prijatno i slobodno, te sam imao dosta lijepih trenutaka s mještanima na rivi u Blacu, kao i na mom brodu koji je tu često bijo privezan.

Na nesreću svih nas koji smo rođeni pod tamošnjim nebom, početkom devedesetih dolazi do nacionalne i vjerske mržnje među tamošnjim stanovništvom a posebno među političkim rukovodstvima. S obzirom da sam bijo odgojen tolerantno od mojih roditelja, kao i to da sam se uvijek od djetinjstva družijo sa svima bez obzira na vjersku i nacionalnu pripadnost, te isto tako su činili i moji roditelji, nisam mogao da vjerujem da će se tragedija razviti u onom užasnom pravcu, kao što je to nažalost bijo slučaj. Drugim rječima bijo sam naivan, jer sam vjerovao da će u narodu i njihovim političkim rukovodstvima prevladati zdrav razum. Za vrijeme mog osnovnog školovanja nisam na mojim leđima osjećao nacionalnu i vjersku mržnju. Isto tako nisam to osjećao kad sam napustijo zavičaj i kao omladinac nastavijo školovanje u Splitu i Dubrovniku. Potom sam kao mlad čovjek napustijo rodni kraj i nastanijo se u Kraljevini Danskoj, gdje se zaista vide i osjećaju plodovi vjekovne demokratije, tolerancije, slobodnog razmišljanja i uvaženosti ljudskih prava. Nisam mogao da shvatim da ću u mojoj zreloj dobi doživjeti kršenje elementarnih ljudskih prava i sloboda, te zlostavljanje civilnog stanovništva, kao što je to upravo bijo slučaj koji se dogodijo u državi i među narodima čiji sam i ja sastavni dijo. Bijo sam i ostao ogorčen i razočaran, te sam sve ove ogorčenosti iako daleko od mjesta događanja osjetijo na mojim leđima, prateći bolna i nepravedna događanja koja su zatekla nevino stanovništvo svih nacionalnih projadnosti.

M/Y Kremena Plovidba Neretvanskim kanalom

Proljetnu i ljetnu sezonu 1991g. započeli smo ja i moja supruga Lissi i sin Petar jedrenjem u Neretvanskom kanalu. Nažalost istovremeno su započela tragična događanja u predjelu Like i Slavonije sa gubljenjem ljudskih života. Međunarodna diplomatija je istovremeno pokušala da posreduje među zavađenim narodima države kojoj sam pripadao, ali kako je vrijeme sve više prolazilo izgledi za smirivanje strasti su bili sve manji i manji.

Događanja na terenu te čitajući i slušajući javne medije sve je ličilo na nesrećni rat. Moja supruga koja je Danska državljanka je bila uplašena, te smo odlučili da ona zajedno s našim sinom Petrom odputuje nazad u Dansku. Ja sam ostao doma da budem s mojom 81-godišnjom sada pok. majkom Marom koja je prije dvije godine ostala udovica. Također sam obrađivao nasad mandarina koje sam od mog pok. oca naslijedijo. Pored užasnih događanja na terenu ipak sam u sebi gajio nadu da će se ipak naći nekakvo rješenje koje je bolje za sve narode nego što je rat. Nažalost vrijeme je pokazalo da je moja nada bila uzaludna. U međuvremenu se konstatuje da je moja supruga ostala trudna, što je za nas bilo radosno saznanje. U Danskoj je moja supruga započela sa svojim uobičajenim poslom a sin Petar ponovo započeo sa osnovnom školom, te sam odlučijo, a tako je to bilo i od početka planirano da odputujem u Dansku. Privezao sam i usidrijo brod u Blacu u namjeri da se vratim za par mjeseci da bi ponovo obradijo i obrao plodove mandarina i posjetijo moju majku i ostalu rodbinu, te na ponovnom odlasku za Dansku brod smjestim u marini u Splitu. Odputovao sam sa svojim autom 23.08.1991g. Na rastanku mi je bilo teško da se pozdravim sa mojom majkom, te su mi ovi trenutci ostali u vječnom pamćenju, neznajući da će to biti naš na ovom svijetu vječni rastanak. Majka Mara u tom trenutku je doživljavala svoj treći rat, te mi je na rastanku pustila suzu i rekla slijedeće: ” Sine ja sam dva rata doživjela i dosta zla sam zapamtila. Poslušaj svoju majku i makni brod iz Blaca”. Odgovorijo sam: ”Majko ja sam se u ovom kraju rodijo i nikada se nisam nikom zamjerijo, te nevidim razloga da brod sklanjam, naprotiv mislim da to nebi s moje strane bilo uredu da ja pokažem našim mještanima da u njih nemam povjerenja. Ako se pak dogodi da stradaju naša okolna sela, onda nek strada i moj brod zajedno s njima.” Nažalost pokazalo se da je moja pok. majka Mara bila u pravu za svoju bojaznost koju mi je na našem posljednjem rastanku pripovidjela. Ovaj odlazak iz mog rodnog kraja je bijo dosta bolan, jer sam ipak negdje u sebi osjećao da je ratna tragedija na pomolu, ali kako sam po prirodi vječni optimista nisam mogao da ugasim nadu, da će ipak prevladati razum. Na mom putu za Dansku prolazeći pored Zadra osjetijo sam neprijatnosti samo zbog mog prezimena i nacionalne pripadnosti prilikom kontrole i pretresa od pripadnika ZNG-e. Prenoćijo sam u Rijeci kod mog sada pok. ujaka Sime, te sam 24.08.1991g. napustijo posljednji put moju tadašnju domovinu SFRJ. Od ovog datuma promatrao sam iz Danske bolna događanja i užas koji je zatekao tamošnje područje koje mi je bilo i ostalo drago. Što je vrijeme više prolazilo uvidijo sam da bi moj ponovni dolazak u zavičaj bijo veoma riskantan i opasan, te sam u suglasnosti sa mojom trudnom ženom i sinom odlučijo da ne putujem.

M/Y Kremena na domak mog rodnog sela Kremena, na brežuljku se nazire crkva Sv. Špiridon i groblje mojh pradjedova.

Ratna zbivanja na širem terenu bivše države SFRJ sam pratijo i promatrao s bolom putem raznih medija. Lokalne novosti iz zavičaja sam dobivao od lokalnog stanovništva putem telefona, te kako je vrijeme više odmicalo patnje i zlostavljanje nevinog stanovništva su rasle iz dana u dan. Znajući da se događaju mnoga zlodjela nad nevinim stanovništvom, te rušenje njihove imovine, a specijalno samo zbog toga što su pripadnici Srpske nacionalnosti, a službena lokalna državna vlast nije im mogla u potpunosti spriječiti patnje i stradanja odlučijo sam da im putem Danskih vlasti i humanitarnih organizacija priskočim u pomoć. Obavjestijo sam Dansko ministarstvo za vanjske poslove o rušenjima privatnih kuća, crkvi, kamiona i.t.d. Zakazao sam sastanak s Centrom za ljudska prava u Kopenhagenu, te ih obavijestijo o događanjima za koje sam imao pouzdane izvore, te ih molijo da pomognu, te da se zaustavi teror nad nevinim građanima. Zlostavljane stanovništva i rušenje njihove imovine uzelo je maha na proljeće 1992g. Uvidjevši da se rušenje nastavlja vršijo sam zajedno s mojom ženom pritisak na Ministarstvo vanjskih poslova Danske da nam pomognu, što su oni po njihovim rječima i činili koliko su u datom momentu i u datim situacijama mogli. Početkom maja 1992g. dolazi do pretresa obiteljskih kuća u selu Mihalj, gdje žive moji sunarodnjaci i rodbina Kadijevići i Knežići. Vojna Policija RH obavlja pretres u potrazi za oružjem kod lokalnih seljaka. Tom prilikom pronalazi se metalni sanduk koji sadrži moj alat i moju tehničku i radijo opremu za moj spomenuti brod Kremena. Detalji ovih zbivanja proizlaze iz priloženog pisma poslanog Vojnoj Policiji u Ploče i Ministarstvu Obrane RH u Zagreb koji govore sami za sebe.

Istovremeno dolazi do pretresa mog broda Kremena koji je smješten u mjestu Blace. Na brodu se nije našao nikakav materijal koji bi doveo u sumnju moje učešće u ratu. Isto tako dolazi do pretresa moje obiteljske kuće u Lučini u kojoj boravi moja ostarjela majka Mara. Doživljaji prilikom pretresa po riječima moje pokojne majke su bili veoma neprijatni. Moj metalni sanduk koji je sadržavao razni alat i brodsku tehničku opremu je konfiskovan, te je naknadno vraćen nakon par dana skoro prazan. U sanduku također nije bilo ništa što bi dovelo u sumnju moje učešće u ratu za bilo koju stranu. Istovremeno se privodi moj rođak Arsen Knežić u policijsku postaju u Metković i doživljava neprijatnosti i strah. Njegov otac Vlatko Knežić ostarjeli Neretvanski težak se u selu Mihalj zlostavlja. Sve ove informacije su me nagnale, da vršim pritisak na vlasti Kraljevine Danske da mi pomognu, te da se priskoči u pomoć nevinom stanovništvu, a pogotovu zbog toga, jer se navodno nalazi razlog za zlostavljanje zbog pronađenog inventara mog broda, a tim više jer je brod pod Danskom zastavom, dakle Dansko vlasništvo. Priložena pisma govore sama za sebe o mojim naporima, da se besmisleno zlostavljanje zaustavi. Napokon nakon 3-4 dana stižu posmatrači tadašnje Evropske zajednice u selo Mihalj s kojima sam ja lično bijo u kontaktu telefonom. Nakon toga dolazi do smirivanja situacije i puštanja mog rođaka Arsena Knežića na slobodu. U noći između 2. na 3. juli 1992g., dakle 40 dana nakon ovih događanja izvedenih od strane Vojne Policije RH dolazi do uništenja mog broda Kremena. Iz priloženih pisama vlastima i Ministarstvima RH, te odgovorima od istih, vidljivo je, da dotične institucije nisu voljne, da mi se vrate ili nadoknade oduzeti predmeti. Isto tako vidljivo je, da dotične institucije sistema RH nisu čak voljne da mi se izda dokumenat odnosno raport da se zlodjelo uopće dogodilo. Trag za zlotvorima ili kako ih službena vlast naziva nepoznatim počiniteljima zlodjela je i dalje nakon nepunih 10 godina nepoznat. Meni kao oštećenom je ostavljena utjeha, da se za nepoznatim počiniteljima traga, te da ću biti blagovremeno obaviješten, ali do ovog pisanja nisam o ničemu obaviješten. Istini za volju iz ureda predsjednika RH mi se konačno izražava žaljenje za pretrpljenom štetom, a iz Ministarstva obrane mi se nudi da pođem po ostatak moje imovine u Knin.

Opisani tok događanja, te priložena pisma od mene raznim vlastima i institucijama sistema RH, te odgovori meni od istih, me navodi da po mom zdravu razumu konstatujem: Moja domovina RH ne postupa korektno i odgovorno prema meni kao svom građaninu. Postupanja nisu u skladu sa pravednim, slobodnim i demokratskim pravnim društvom. Opisani nemili doživljaji i nanešena golema šteta nevinom građaninu, bez ikakve odgovornosti i pravne zaštite od strane RH su daleko od poštovanja elementarnih ljudskih prava. Može se postaviti opravdano pitanje. Zašto službena vlast i nadležna Ministarstva RH čine toliko malo, da bi se otkrili zlotvori i odgovarali pred sudom pravde i time zaštitijo nevini građanin i ugled RH ?

Slobodno, objektivno i istinsko novinarstvo može u velikoj mjeri da doprinese na odgovoru spomenutog pitanja i objelodavanju opisanog zlodjela.

Desimir Kadijević

Opalvej 47, 3650 Ølstykke – Danmark, Tel. +45 47179422, E-mail: deso@kadijevic.dk