Božije djelovanje i ljudska odgovornost

Božije djelovanje i ljudska odgovornost

Aleksandar Trajkovski

Jedno od veoma važnih pitanja za život svakog čovjeka jeste pitanje njegovih duhovnih mogućnosti i odgovornosti. Drugo je pitanje Božijeg djelovanja u životu čovjeka. I treće je pitanje odnosa između Božijeg djelovanja i ljudske odgovornosti.

Trebalo bi biti jasno da čovjek bez Boga ne može ništa učiniti (bilo u materijalnoj, bilo u duhovnoj sferi života). S druge strane znamo da je čovjek odgovoran za svoj život i svoje djelovanje. Od njega se očekuje da donosi ispravne odluke i da radi i trudi se u materijalnom i duhovnom životu.

Postoje dvije krajnosti u koje ljudi upadaju razmišljajući o ovim fenomenima. Mnogi znaju da bez Boga ne mogu ništa učiniti. Oni se tada prestaju truditi i zalagati i svu svoju odgovornost prebacuju na Boga. "Zašto da se trudim i radim kada ionako ne mogu ništa učiniti. Ako mi Bog odluči pomoći, On će to učiniti i bez mog rada i truda." Drugi opet kažu da je Bog rekao: "Pomozi sam sebi pa ću ti i ja pomoći". Oni tada vode i upravljaju svoj život kao da sve sami i bez Boga mogu uraditi. Obje ove krajnosti su pogrešne i postoji biblijska sredina, ali ona nije proizvoljna, nego jasno definirana Svetim Pismom. Ovo su pitanja na kojima su se teolozi bavili stoljećima.

1. Božije djelovanje i ljudska odgovornost u spasenju čovjeka

U ovom dijelu propovijedi razmislit ćemo o Božijem djelu spasenju čovjeka i o ljudskoj odgovornosti u spasenju.

Može li čovjek spasiti sam sebe, ili ga Bog spasava? Je li odgovoran da se pokaje, obrati i vjeruje u Krista, ili ga Bog spašava bez vjere i obraćenja? Jesu li vjera i obraćenje čovjekova odgovornost ili su dar Božiji?

Božije djelo

Biblija je vrlo jasna po pitanju spasenja, ono je u potpunosti Božije djelo. Spasitelj je Isus Krist, a ne čovjek. U spasenju nema kooperacije između Boga i čovjeka.

Zašto? Biblija jasno uči da su svi ljudi grešnici. Oni su grešnici i po rođenju i po opredjeljenju. Plaća grijeha jeste smrt, i to trostruka. Ne postoji nikakva mogućnost da se čovjek može opravdati ili iskupiti za svoj grijeh. Božji Zakon zahtjeva smrt, a Zakon se mora zadovoljiti.

Međutim, sam Bog je odlučio da spasi čovjeka, te je poslao svog Jedinorođenog sina da umre na križu umjesto nas. Ovo jasno pokazuje da je spasenje Božije, a ne ljudsko djelo. Bog je otvorio put spasenja.

Sredstva: Osim što je Bog providio put spasenja, On je obezbjedio i sredstva kojima će ljude dovesti na taj put. Dao je Zakon na temelju kojeg će ljudi moći jasno vidjeti svoju grešnost i potrebu za Spasiteljem. Zatim je poslao propovjednike koji će propovijedati Evanđelje spasenja i pozivati ljude na pokajanje i vjeru. Poslao je i Svetog Duha koji će uvjeravati ljude o njihovoj grešnosti. Bog je dakle sve pripremio.

Ljudska odgovornost

Postoji li neka ljudska odgovornost u primanju spasenja, ili čovjek treba jednostavno čekati da Bog učini nešto u njegovom životu?

Kada Bog nudi čovjeku spasenje koje je pripremio, On ne zaobilazi čovjekov um i čovjekovu volju. Da bi se čovjek spasio, potrebno je da čuje i razumije Evanđelje te da odgovori pokajanjem i vjerom. Ova činjenica je veoma bitna. Pavao je jasan:

"A kako da povjeruju u onoga koga nisu čuli? Kako pak da čuju bez propovjednika?" (Rim 10:14)

Znači, da bi povjerovali, moraju čuti i razumjeti. Ovdje vidimo djelovanje na čovjekov um.

Osim što poruka Evanđelja djeluje na čovjekov um, ona ne zaobilazi ni čovjekovu volju. Sljedeći tekstovi to jasno pokazuju:

"Bog poručuje ljudima da se svi i svagdje obrate." (Dj 17:30) Ili: "Pokajte se dakle i obratite da se izbrišu grijesi vaši" (Dj 3:19 Duda-Fućak) Ili: "vjeruj u Gospodina Isusa i spasit ćeš se" (Dj 16:31).

Ovo zahtjeva odgovor čovjekove volje.

Iako je spasenje u potpunosti Božije djelo, Bog ga ne primjenjuje na čovjeka zaobilazeći njegov um i volju. Odgovor uma i volje jeste pokajanje, odnosno obraćenje i vjera u Krista. Čovjek je odgovoran da se pokaje i obrati te da se pouzda u Krista kao svoga Gospodara, Spasitelja i Učitelja, i ništa manje od toga. Bog neće za nas vjerovati, niti će nas spasiti bez vjere i pokajanja. Vjera nije djelo kojim zaslužujemo spasenje, nego je ruka koja prima spasenje.[1] A Bog je pripravio i spasenje i sredstva pomoću kojih grešnik prima spasenje.

Ali, imamo problem. Biblija jasno kaže da je čovjek u stanju potpune pokvarenosti i neće da se pokaje i povjeruje u Boga. Više voli tamu nego svijetlo. Oni koje zovemo arminijancima i drugi koje zovemo pelagijancima, vjeruju da svaki čovjek, bilo sam po sebi ili po Božijoj milosti, ima snagu volje da se okrene od grijeha k Bogu. Jedan od tekstova koji citiraju kako bi to dokazali je i sljedeći:

37 "Jeruzaleme, Jeruzaleme, koji ubijaš proroke i kamenuješ one što su tebi poslani! Koliko li puta htjedoh okupiti djecu tvoju kao što kvočka okuplja piliće pod krila, i ne htjedoste. (Mt 23:37)

"Eto vidite – vele – ljudi imaju slobodnu volju. Mogli su izabrati da poslušaju ili ne poslušaju." Hmmm. Jasno je da su imali slobodnu volju i da su mogli izabrati. Ali ja ovdje vidim jedan problem. Da li ga vi vidite? Njihov izbor je bio negativan. Izabrali su odbaciti Krista. "Vi ne htjedoste" – kaže Isus. Ovaj tekst potvrđuje da je čovjekova volja zarobljena. On bira ono što želi, ali uvijek bira pogrešno.

Dakle, spasenje je Božije djelo. Čovjekov odgovor treba da bude pokajanje i vjera. "Ali vi ne htjedoste." Šta ćemo sada? Bog odlučuje da će sam nekima dati pokajanje i vjeru. Biblija na mnogo mjesta jasno kaže da su pokajanje i vjera Božiji dar. Da, vjera je čovjekova dužnost, ali čovjek neće da vjeruje. Zato sam Bog ljudima otvara srca da bi povjerovali. Pogledajmo tekst:

14 Slušala je tako i neka bogobojazna žena imenom Lidija, prodavacica grimiza iz grada Tijatire. Gospodin joj otvori srce, te ona prihvati što je Pavao govorio. (Dj 16:14)

Njena dužnost je bila da otvori srce i povjeruju Pavlu. Ali tekst kaže: "Gospodin joj otvori srce." Iako su pokajanje i vjera čovjekova dužnost, ipak su prvenstveno dar Božiji.

Tako, kada govorimo o čovjekovoj ulozi u spasenju, vidimo da je Bog sve uradio i od čovjeka traži da se pokaje i vjeruje. To je čovjekova odgovornost. Ali čovjek se ne kaje. Tada ponovo na scenu stupa Bog i otvara srca izabranih kako bi se mogli pokajati i vjerovati. Zato kažemo da je spasenja čovjeka u potpunosti, od A do Ž, Božije djelo.

Teolozi često kažu da je čovjek pasivan prilikom primanja spasenja. Nije pasivan u smislu da ništa ne radi. Aktivno se odupire Bogu, a trebao bi se kajati. Pasivan je u smislu da ne vjeruje i ne kaje se dok mu sam Bog ne otvori srce. To zovemo posebnim pozivom ili nanovo rođenjem u najužem smislu. Ali nakon toga čovjek itekako postaje aktivan.

Ilustracija. S čim da usporedimo spasenje grešnika? Da li s čovjekom koji je pao s broda u more, koji ne zna plivati i počinje da se utapa, ali još uvijek nije potonuo. Živ je, mlati rukama i zove upomoć. Kada mu oni s broda dobace konopac, on se hvata za njega i uspijeva se izbaviti. Tako možemo reći da su ga spasili oni s broda, ali i on je djelimično doprinijeo svome spasenju jer se uhvatio za konopac. Je li to slika biblijskog spasenja? Nije.

Biblijsko spasenje je slično čovjeku koji je pao s broda u more. Budući da nije znao plivati, počeo je da se utapa, bacili su mu konopac, ali ga nije primio, na kraju se utopio. Oni s broda ga zovu, ali on ih više ne čuje. I dalje mu bacaju konopac, ali on ga ne vidi. Njegovo srce je prestalo da kuca. On više ne diše. Spasilac s broda silazi u more i izvlači ga. Ispumpava vodu iz njega i vrši masažu srca. Srce počinje kucati i čovjek počinje disati. On je spašen. Ničim nije doprinijeo svom spasenju. Bio je potpuno pasivan. U trenutku oživljavanja srca čovjek počinje da diše i postaje aktivan. To je slika Božije i čovjekove u loge u spasenju.

Da li naše srce kuca zato da bi bilo živo, ili kuca zato što je živo? Da li dišemo zato da bismo bili živi, ili dišemo zato što smo živi? Da li vjerujemo zato da bi naše srce bilo promijenjeno, ili vjerujemo zato što nam je srce promijenjeno? "Gospodin joj otvori srce i ona se prikloni Pavlovim riječima."

Vidjeli smo, dakle, da je čovjekova dužnost da se kaje i vjeruje u Krista, ali on tu dužnost ne vrši. Zbog toga je itekako kriv. To što Bog ipak nekima otvara srce i daruje vjeru, nipošto ne umanjuje odgovornosti onih koji odbijaju da se pokore.

Praktična važnost ovih istina

Znanje ovih istina je veoma bitno za naš praktičan život. Čovjek često želi biti pasivan i još Boga okrivljavati i držati odgovornim. Međutim biblijska istina je da Bog čini, nudi i daje, ali je čovjek taj koji odbija. "Svojima dođe, ali njegovi ga ne primiše". Ili "Cijeli dan pružah ruke nepokornom i buntovnom narodu". Ili "Koliko puta htjedoh da vas skupim pod svoja krila kao što kvočka skuplja piliće, ali vi ne htjedoste."

Dakle, oni koji svoju nevjeru i grijeh opravdavaju riječima: "Nije me Bog izabrao" ili "Bog ništa ne čini u mom životu" nipošto nemaju dobar izgovor, i to im treba biti jasno. Bog je dao, ali ti si onaj koji nećeš da primiš. Nije do Boga, nego do tebe.[2] Ako ideš u pakao, sam si zato kriv. To što će na kraju Bog ipak nekima otvoriti srce i spasiti ih, nipošto nije izgovor za one koji neće da se pokaju i vjeruju.

Jedan mladić je dolazio kod nas u crkvu par godina i nisam vidio nikakve promjene u njegovom životu. Pitao sam ga u vezi toga. Njegov odgovor je bio da on dolazi već par godina, ali ništa se ne dešava. Nije smatrao da je njegova dužnost i odgovornost da se obrati, nego je odgovornost prebacivao na Boga. Neki bi teolozi pohvalili njegovu teologiju. I dan danas se nije dogodila nikakva pozitivna promjena u njegovom životu. Davno je prestao dolaziti u crkvu i godinama je bio ovisnik o heroinu. Njegova dužnost je da se pokaje i obrati, a ne da odgovornost prebacuje na Boga. To svakako treba biti jasno i njemu i svima drugima, jer Bog zapovijeda svima i svagdje da se obrate.

Ima i onih koji idu u drugu krajnost. Misle da su svojom snagom i pobožnošću uspjeli nešto postići. Ne uviđaju dubino svoje pokvarenosti i veličinu Božijeg milosrđa.

I za one koji propovijedaju važno je da znaju ove istine kako bi ih mogli ispravno navješćivati.

U teologiji postoje neki pravci koje zajednički možemo nazvati "hiperkalvinizam". Njihova tendencija je umanjivati ljudsku odgovornost. Čak se ide do te mjere da se u potpunosti negira potreba evangelizacije.[3]

2. Božije djelovanje i ljudska odgovornost u posvećenju

Definicija posvećenja

Prije nego što počnemo razmatranje Božije uloge i čovjekove odgovornosti u posvećenju, potrebno je da objasnim sam pojam posvećenje.

Pojmovi svetosti i posvećenja nose u sebi ideju odvojenja od nečega za nešto.[4] Oni mogu imati formalni i moralni smisao. Npr. neke stvari mogu biti posvećene. To jednostavno znači da su one odvojene za posebnu upotrebu ili svrhu. Neko može reći: "Sine, ovaj sam novac posvetio da ti kupim kompjuter!" Ovo možemo reći i na drugi način: "Ovaj sam novac odvojio da ti kupim kompjuter." Novac smo odvojili za kupovinu kompjutera. Novac se nije moralno promijenio, nego se promijenila njegova namjena. "Nećemo ići na more, nego ćemo kupiti kompjuter."

Kao što novac može biti posvećen, tako mogu biti posvećene i osobe, tj. mi sami. Kada govorimo o posvećenju osoba, onda riječ posvećenje ne koristimo samo u formalnom, nego i u moralnom smislu (osim u nekim slučajevima).

Biblija kaže da nas Bog posvećuje za sebe. To znači da nas on odvaja od prijašnjeg načina života, od službe grijehu i sotoni, za službu Bogu (Rim 6:22). Mi smo posvećeni, a to podrazumijeva da smo odvojeni od grijeha za Boga.

Ovo nije samo formalno posvećenje, nego podrazumijeva i moralnu promjenu. Jer da bi nas Bog odvojio od života u grijehu, On nas mora nanovo roditi, mora nam dati Duha Svetoga. Onaj koji je posvećen za Boga, nije samo formalno odvojen, nego i moralno promijenjen. Duh Sveti je u vjerniku slomio silu grijeha i on više nije rob grijeha, nego sluga pravednosti (Rim 6:17, 18). Zato vjernik ne može nikada biti samo formalno ili položajno posvećen, bez da je duhovno promijenjen.

Vidjeli smo dakle, da je posvećenje odvojenje od službe grijehu za službu Bogu. Ono može imati tri aspekta: prošli, sadašnji i budući. Možemo primijetiti da se za vjernike nekada kaže da su posvećeni (prošlo vrijeme), a nekada ih se potiče da se posvećuju (sadašnje vrijeme).

Svi vjernicu su posvećeni u trenutku svoga obraćenja. Oni su tada odvojeni od grijeha za Boga. To je, svakako, prošlo vrijeme. Međutim, to što se dogodilo u prošlosti trebamo živjeti u sadašnjosti. Za službu Bogu smo odvojeni u prošlosti, ali trebamo služiti u sadašnjosti. Grijehu smo umrli u prošlosti, ali mu se trebamo odupirati u sadašnjosti. Ono što nam se dogodilo u prošlosti jeste osnova za naše posvećenje u sadašnjosti.

I zato kada se spominje posvećenje, mnogi misle na ovo sadašnje posvećenje, odnosno sadašnji aspekt posvećenja. Osim toga postoji i buduće stanje vjernika. Tada će biti iskorijenjen svaki grijeh i to će biti potpuno posvećenje.

Sadašnji aspekt posvećenja možemo nazvati i duhovni rast ili suobličavanje s likom Isusa Krista koje u nama proizvodi Duh Sveti koristeći za to određena sredstva.[5] Budući da je posvećenje odvojenje od službe grijehu za službu Bogu, i da smo mi dužni da koristimo sredstva koje je Bog pripremio, možemo reći i da je posvećenje naš svakodnevni život u kojem se milošću Božijom odupiremo grijehu (tijelu, sotoni i svijetu) i pokoravamo Bogu.

Posvećenje je Božije djelo

Je li posvećenje Božije ili ljudsko djelo? Da li je vjernik pasivan ili je aktivan učesnik u posvećenju?

Ono što moramo znati je da je posvećenje u potpunosti Božije djelo, ali ne u tom smislu ili na taj način da negira čovjekovu odgovornost i trud.

Jasno nam je da je spasenje u potpunosti Božije djelo. Jasno nam je da je to djelo i temelj našeg posvećenja. Oproštenje grijeha, opravdanje, posinjenje i posvećenje primili smo samo po Kristu i Njegovom dijelu na križu. Kada smo se obratili primili smo Duha Svetoga, i to je temelj našeg posvećenja.

A šta je sa našim sadašnjim posvećenjem? Da li je i to Kristovo djelo ili naše djelo? Biblija vrlo jasno posao posvećenja pripisuje Trojedinom Bogu (Ocu, Sinu i Duhu Svetom). Npr:

"A sam Bog, izvor mira, neka vas potpuno posveti! I neka se cijelo vaše biće – duh, duša i tijelo – sačuva besprijekorno za dolazak Gospodina našega Isusa Krista!" (1 Sol 5:23)

Ko, prema ovom tekstu, posvećuje? Sam Bog. On je onaj koji nas je spasio, dao nam Duha i proizvodi u nama htjenje i djelovanje da mu se možemo svidjeti. Postoje i drugi tekstovi koji govore da je posvećenje Božije djelo.

Naša odgovornost

Sada se upitajmo o našoj odgovornosti u posvećenju. Kada smo gledali pitanje spasenja, vidjeli smo da je ono u potpunosti Božije djelo, ali to djelo uključuje čovjekovu odgovornost da se pokaje i vjeruje u Krista. Kakva je naša odgovornost u posvećenju, odnosno da li je uopće ima?

Budući da prilikom primjene spasenja Bog nije zaobilazio naš um i volju, On to ne čini niti prilikom posvećenja. Dakle, i u posvećenju Bog koristi naš um i našu volju.

Biblija obiluje tekstovima koji vjerniku objašnjavaju nauk Evanđelja i potiču njegovu volju na odupiranje grijehu i poslušnost Bogu. Međutim, da bi uopće mogao koristiti naš um i volju On je morao promijeniti naše srce i osloboditi nas od ropstva grijehu tako što nam je oprostio grijehe i dao nam Duha Svetoga. Zato Pavao može reći sljedeće:

Jer ako po tijelu živite, umrijeti vam je, ako li pak Duhom usmrćujete tjelesna djela, živjet ćete. Svi koje vodi Duh Božji sinovi su Božji. (Rim 8:13,14)

Pogledajmo šta tekst kaže. Ko treba da usmrćuje tjelesna djela, Duh ili mi? Mi, ali Duhom. Nije dakle odgovornost Duha da u nama usmrćuje tjelesna djela, nego da nam da novu prirodu i snagu da mi to možemo učiniti. Odupiranje grijehu je naša odgovornost.

Sredstva

Posvećenje je, dakle, Božije djelo u kojem mi nismo bez odgovornosti. Da bismo mogli ispuniti našu odgovornost i našu ulogu u posvećenju Bog nam je dao i sredstva pomoću kojih to trebamo i moramo činiti.

Prvo i osnovno sredstvo je dakle Duh Sveti, jer Duhom usmrćujemo tjelesna djela.

Drugo sredstvo je riječ Božija. David se pitao: "Kako će mladić čistim sačuvati put svoj?" Odgovor je znao "Čuvajući riječi tvoje." (Ps 119:9). On je znao da riječ Božiju treba čitati, razmišljati o njoj, vjerovati joj,[6] pamtiti je, vršiti je. Kada Pavao u poslanici Kološanima govori o posvećenju on kaže: "Neka riječ Kristova obilno stanuje u vama." (Kol 3:16)

Treće sredstvo je crkva. Bog je dao crkvu kao sredstvo koje će nam pomoći u posvećenju. Ona nam na razne načine pomaže u posvećenju. U crkvi se ohrabrujemo na vjeru, ljubav i dobra djela. U crkvi se opominjemo ukoliko zastranimo. U crkvi dobivamo pouku koja informira naš um i srce. U crkvi razvijamo darove za službu. Sve ove (i druge) stvari su veoma važne za proces posvećenja. Zato Božija riječ kaže: "Ne ostavljajmo, kako neki običavaju, svoga vlastitog sastanka, već se sokolimo međusobno, i ovo to više što vidite da se približuje Dan." (Heb 10:25)

Četvrto sredstvo je molitva. U molitvi ustrajte i u njoj bdijte sa zahvaljivanjem. Molitva je naše duhovno oružje. "Bdijete i molite da ne padnete u napast", govorio je Gospodin. Ili "Ne uvedi nas u napast, nego izbavi od Zloga." Molimo svako za sebe i molimo zajedno kao crkva.

Naša je dakle dužnost da se odupremo grijehu i koristimo sredstva koja nam je Bog providio. Neki misle da je ovo tjelesno i u ljudskoj snazi i žele da Bog u njima sve sam radi. Ovakvi pokazuju veliko ne poznavanje Pisma ni sile Božije. Drugi zanemaruju Božije djelo i misle da mogu sve sami. I ovo je jednako velika zabluda.

Zaključak

Dakle, kada nas Bog spašava i posvećuje On upotrebljava i sredstva (On daje sredstva) koja mi možemo i trebamo koristiti. Spasenje je Božije djelo, vjera i pokajanje su Božiji dar, ali i ljudska odgovornost.

Bog je sve pripremio da bi čovjek mogao vjerovati i da bi imao u šta vjerovati. Bez Boga čovjek ne bi mogao ni vjerovati. Međutim, budući da je sve dao i omogućio, Bog čovjeka drži odgovornim da se pokaje i vjeruje. Čovjek po vjeri (koja je dar Božiji) prima spasenje, oproštenje grijeha, pomirenje, posinjenje i posvećenje. To je osnova za njegov praktičan život i sadašnje posvećenje.

Posvećenje je Božije djelo, djelo Božije milosti, ali je čovjekova odgovornost da koristi sredstva milosti.

Ponekad se i vjernik može osjećati kao da ga grijeh nadvladava i nema snage da se odupre. Zato svaki vjernik treba da zna istinu: Prvo, Božije djelo (djelo Oca Sina i Duha Svetoga) je da je sila grijeha nad nama slomljena i da smo u Duhu, a ne u tijelu. Ali treba znati i drugo, da je taj isti Bog providio sredstva koja moramo koristiti da bismo živjeli pobjedonosan život.

Mnogi žaloste Duha Svetoga, zanemaruju čitanje i poslušnost Riječi Božijoj, uvijek imaju dobar izgovor da ne dođu u crkvu ili na kućne grupe. Takav se ne treba čuditi što se ne osjeća dobro i što se osjeća pobijeđen od grijeha, svijeta i sotone. Nepromišljeno je odbacio sredstva kroz koja mu Bog daje milost i silu. Bog nam je dao razum i volju i On to želi koristiti u procesu našeg posvećenja.

Bog je sve učinio i bez Njega ne možemo ništa učiniti, ali mnoge stvari izvršava kroz određena sredstva. Biblija kaže da nas je obdario svime što je potrebno za život i pobožnost. Ali u daljnjem tekstu nas odmah potiče da uložimo svaki trud u izvršavanju Božije volje. Dobro je da taj tekst i pročitamo za kraj: (2 Pt 1:3-8)

Samo Bog i samo milost, ali milost koja ne zaobilazi naš um i našu volju. Milost koja koristi sredstva da postigne cilj.

Svojim dobrovoljnim prilozima možete omogućiti proširenje i unapređenje naše službe te pomoći da mnogi budu evangelizirani i poučeni. Broj računa ovdje.

[1] U NZ su vjera i djela prikazuju kao suprotnosti: Ef 2:8,9; Rim 4:5; Rim 3:27; Rim 4:13; Rim 4:16; Rim 10:5-8; Gal 3:5; Gal 3:11; Gal 5:2-5;

[2] Između kalvinista i arminijanaca se vode velike rasprave o preciznom definiranju naravi Božije suverenosti i ljudske odgovornosti. Koju god poziciju zauzeli moramo paziti da održimo zdrav biblijski naglasak. Klasični kalvinizam iako pravi razliku između vanjskog (općeg) i unutrašnjeg (djelotvornog) poziva, te naglašava potpunu pokvarenost i nemogućnost te bezuslovni izbor, ipak ima zdrav biblijski balans između Božijeg djelovanja i ljudske odgovornosti.

[3] Vidi Phill Johnson, A Primer on Hyper-Calvinism, <http://www.spurgeon.org/~phil/articles/hypercal.htm>, 1.11.2007.

[4] Grč. Hagiasmos, hagios.

[5] Teško je dati sveobuhvatnu definiciju koja uzima u obzir prošli i budući aspekt posvećenja i koja neće biti preglomazna za korištenje u propovijedi.

[6] U Bibliji je vjera prikazana kao sredstvo pobjede.