Aleksandar Trajkovski

17I dok je izlazio na put, dotrči netko, klekne preda nj pa ga upita: "Učitelju dobri, što mi je činiti da baštinim život vječni?" 18 Isus mu reče: "Što me zoveš dobrim? Nitko nije dobar doli Bog jedini! 19 Zapovijedi znadeš: Ne ubij! Ne čini preljuba! Ne ukradi! Ne svjedoči lažno! Ne otmi! Poštuj oca svoga i majku!" 20 On mu odgovori: "Učitelju, sve sam to čuvao od svoje mladosti." 21 Isus ga nato pogleda, zavoli ga i rekne mu: "Jedno ti nedostaje! Idi i što imaš, prodaj i podaj siromasima pa ćeš imati blago na nebu. A onda dođi i idi za mnom." 22 On se na tu riječ smrkne i ode žalostan jer imaše velik imetak. 23 Isus zaokruži pogledom pa će svojim učenicima: "Kako li će teško imućnici u kraljevstvo Božje!" 24 Učenici ostadoše zapanjeni tim njegovim riječima. Zato im Isus ponovi: "Djeco, kako je teško u kraljevstvo Božje! 25 Lakše je devi kroz ušice iglene nego bogatašu u kraljevstvo Božje." (Marko 10:17-31)

Razgovor između Isusa i bogatog mladića jeste veoma zanimljiv. Međutim, možda nam izgleda i malo čudan. Može nam se na prvi pogled učiniti da Isus bogatom mladiću nudi život vječni kao nagradu za djela Zakona ili dobra djela. Neki mogu pomisliti i to da svaki koji želi slijediti Isusa treba prodati sve što ima pa Ga onda slijediti. Ovaj tekst se koristi i za naučavanje protiv Isusovog božanstva. Kako, dakle, shvatiti ovaj odlomak i kakve pouke iz njega izvući?

Tekst nije direktno iznošenje nauke Evanđelja, nego prikaz jednog razgovora između dvojice ljudi. Zato će nam trebati malo više vještine prilikom tumačenja teksta.

1. Bogati mladić

Ko je on?

Već znamo da je mladić imao veliko bogatstvo. Luka navodi da je bio starješina (Lk 18:18). Tekst ne kaže čega starješina, moguće starješina sinagoge ili čak član Velikog vijeća (ista riječ se upotrebljava za Nikodema). Još znamo da je bio mlad. Sve u svemu imao je "sve".

Njegov pristup

Marko bilježi da je on dotrčao do Isusa. U kakvoj li je bio žurbi? Dalje piše da je kleknuo pred njim. Ovo pokazuje da je imao veoma visoko mišljenje o Isusu. Nije mala stvar da bogati starješina klekne pred jednim učiteljem, pogotovo tako kontraverznim kakav je bio Isus, i to još javno. (Sjetimo se da je Nikodem Isusu došao noću.)

Njegovo pitanje

Njegovo pitanje upućeno Isusu jeste značajno. Zanima ga šta dobro treba činiti da baštini život vječni. Iako je bio bogat, ugledan i mlad ipak mu to ne donosi potpuno zadovoljstvo. Osjeća da mu još nešto fali. On se s pravom interesira za vječnost. Njegovo pitanje otkriva i kakvu je imao ideju o ulasku u vječni život: "Šta trebam činiti?" Kao da se život vječni dobiva djelima. "Koje dobro djelo trebam učiniti da zaslužim život vječni?" Ovo je sasvim uobičajeno mišljenje koje vlada u svijetu. Ovo krivovjerje je bilo rašireno i u Židova onoga vremena. Mislili su kako je Bog dao Zakon da bi se čovjek mogao opravdati i spasiti djelima Zakona. Bogataševo pitanje otkriva takvo shvaćanje. Ali svejedno on pita i traži vječni život.

2. Isusov odgovor

Koliko god nam je čudan postupak ovog mladića i njegov pristup Isusu, još čudniji izgleda Isusov odgovor.

Samo Bog je dobar

Prije nego što odgovara na njegovo pitanje, Isus njemu postavlja pitanje: "Zašto me pitaš o onome što je dobro? - odgovori mu. - Samo je jedan Dobri."

Jehovini Svjedoci će citirati ovaj tekst da pokažu kako Isus nije Bog. Evo, zar sam Isus nije rekao kako je samo jedan dobri, a to je Bog? Zar to ne znači da Isus ovdje sebe razlikuje od Boga?

Daleko od toga. Iz Biblije znamo da Isus jeste Bog i da jeste dobar. Pisac poslanice Hebrejima citira Pismo koje za Krista kaže: "Prijestolje tvoje, Bože, postoji vječno." (Heb 1:8) Sasvim je jasno da je Isus Bog.

Budući da je Bog, On zasigurno jeste i dobar. Biblija vrlo jasno govori da je Isus bezgrešan. On sam je izazvao farizeje da mu dokažu grijeh ako ga ima. Apostol Pavao jasno kaže da On ne učini grijeha.

Zašto onda Isus mladiću postavlja ovakvo pitanje? Već sam spomenuo da je ovaj mladić bio legalista, mislio je da čovjek može biti dovoljno dobar te svojim djelima zaslužiti život vječni. Vjerojatno nije znao niti vjerovao da je Isus Bog, nego samo čovjek, a ipak na naziva dobrim.

Tako Isus ovim pitanjem ne negira svoje božanstvo i svoju dobrotu, nego negira ljudsku dobrotu, jer je Bog jedini koji je dobar, a ne čovjek. Ovo pitanje je imalo za svrhu navesti mladog čovjeka da shvati kako on sam nije dobar, niti ijedan čovjek može biti dovoljno dobar da zasluži vječni život.

Vrši zapovijedi

Nakon što mu je postavio pitanje koje mu je trebalo pokazat da nije i ne može biti dobar, Isus ga sada suočava s Božijim zapovijedima. "Ako hoćeš ući u život vrši zapovijedi."

Šta li znače ove riječi? Zar Novi Zavjet ne uči da se vječni život ne dobiva djelima Zakona, nego vjerom u Krista? Pavao je kategoričan kada izjavljuje: "Jer nikoga neće opravdati pred njim vršenje Zakona. Zakon uistinu služi samo točnoj spoznaji grijeha (Rim 3:20). Kako onda Isus može reći ovakve riječi?

Iz Isusovog pitanja smo mogli vidjeti da je Isusov jezik pomalo zagonetan. Ako čitamo Evanđelja naići ćemo na sličnu zagonetnost u nekim Isusovim izjavama. Npr. "Srušite ovaj hram i ja ću ga podići u tri dana." Farizeji su mislili da govori o Božijem hramu sagrađenom od kamenja, a On je govorio o svom tijelu. Ima i drugih sličnih primjera.[1]

Zašto, dakle, Isus govori ovom čovjeku da vrši zapovijedi, ako želi ući u život kada znamo da se vječni život prima vjerom, a ne djelima Zakona? Svrha Zakona nije da bi se neko spasio njegovim držanjem. Svrha Zakona jeste tačna spoznaja grijeha. Zakon čovjeku pokazuje da je grešnik, i to veliki.

U poslanici Galaćanima Pavao piše da je Zakon dan radi prekršaja (Gal 3:19). To znači da Zakon jasno definira grijeh i pokazuje kako je grijeh kršenje Božijeg zakona. Zakon, dakle, ima za svrhu da čovjeka uvjeri u njegovu grešnost, ali mu ne daje spasenje. Zakon je kao ogledalo koje čovjeku pokazuje da se nije dobro umio i počešljao i da mu treba češalj i voda. Ogledalo nije češalj niti voda, nego pokazuje da nam treba češalj i voda. Tako i Zakon nije spasenje, nego pokazuje da nam treba spasenje, a spasenje jeste samo i jedino po vjeri u Krista i nikako drugačije.

Problem Židova onog vremena, kao i danas, je bio u tome što su mislili da je Zakon put spasenja, a nisu shvatili kako je Zakon dan da ih uputi na put spasenja.

Isus čovjeku citira Zakon da vidi shvaća li on uopće pravu ulogu Zakona, odnosno shvaća li svoju grešnost, jer samo onaj koji shvati svoju grešnost i osudu, može shvatiti potrebu za križem Isusa Krista. Ako ne shvaćamo svoju grešnost, ne možemo shvatiti ni potrebu Kristove smrti umjesto nas. Ako ne shvaćamo da smo grešni, Krist nam neće trebati.

Ovaj mladi čovjek nije shvatio svoju grešnost, nego je mislio da je dobar i da mu treba još samo neko posebno dobro djelo za ulazak u život. Mladićev odgovor je bio da je on sve to vršio od svoje mladosti. On je bio super u svojim očima, pravi samopravednik. Nikada ne bi priznao kako je za život vječni potrebna Kristova smrt.

Njegov odgovor Isusu je trebao biti: "Ma ja pokušavam vršiti Zakon, ali primijetim kako često pogriješim i vidim da se ne mogu spasiti vršenjem Zakona. Mene Zakon ne proglašava pravednim, nego me osuđuje." Ovo bi bio pravi odgovor koji bi pokazao da je čovjek spreman učiti o milosti. Međutim, ovaj čovjek nije mogao primiti milost jer nije shvatio ili priznavao svoju grešnost. Zato su carinici i bludnici prihvatili milost prije farizeja jer su bili svjesniji svoje grešnosti.

Ovdje bi bilo dobro da svaki od nas razmisli o sebi. Da li shvaćamo svoju grešnost? Shvaćamo li da smo zaslužili smrt i da se ne možemo spasiti bez Kristove prolivene krvi? Vjerujemo li da je Krist naše spasenje morao osigurati svojom krvlju? Ovom našem mladiću to nikako nije moglo u glavu ući. Za njega nije bilo nikakve nade. Ignorirao je svjedočanstvo Božijeg zakona koji mu je svjedočio da je grešnik i pod osudom Zakona. Ne može primiti milost, jer njemu milost ne treba. On je predobar u svojim očima. Bio je, čini se, uvjeren da govori istinu, kao i mnogi Židovi i farizeji onoga vremena. Imao je revnost, imao je žar, ali ne sa ispravnim razumijevanjem. Sam apostol Pavao je dao svjedočanstvo o Židovima onog vremena:

"Uistinu svjedočim za njih da revnuju za Boga, ali ne s ispravnim razumijevanjem. Ne poznajući Božje pravednosti i nastojeći uspostaviti svoju vlastitu, nisu se podvrgli Božjoj pravednosti. Jer Krist je svrha i svršetak Zakona d se opravda svatko tko vjeruje" (Rim 10:2-4).

Dakle, mladi bogataš se ne da uvjeriti u svoju grešnost i potrebu za Kristovom krvlju i posljedica toga je da se ne može spasiti. Kako pomoći ovom prevarenom i umišljenom čovjeku?

Prodaj sve što imaš

Isus je volio ovog čovjeka i želio je da se spasi, ali spasenje nema bez Kristove krvi, a bogataš ne priznaje da mu je ona potrebna. Isus mu nastavlja objašnjavati Evanđelje iako zna da ovaj čovjek nije plodno tlo.

Mnogi će se upitati kakvo je ovo Evanđelje: "Prodaj što imaš i podaj novac siromasima. Pa će imati blago na nebu! Onda dođi i slijedi me."

Evanđelje je osoba i djelo Isusa Krista. On je Sin Božiji koji je umro na križu za naše grijehe, odnosno umjesto nas. On je prolio svoju krv da nas otkupi od prokletstva, od grijeha i da nas kupi za sebe. To je Evanđelje.

Čovjek koji želi prihvatiti to Evanđelje mora vjerovati da je grešnik i vjerovati u Kristovo djelo. Čovjek koji prihvaća Evanđelje, sebe u vjeri predaje Kristu kao svom Gospodaru i Spasitelju. On sav svoj život i sve svoje predaje Kristu. Zašto trebamo predati sebe i sve svoje Kristu? Zato što je On svoju krv na križu prolio da nas kupi za sebe. I ako mi prihvaćamo Njegov križ i Njegovu krv, prihvaćamo i to da On bude Gospodar našeg života i sve naše imovine. Jednostavno ne možemo biti spašeni ako ne prihvaćamo da Krist bude Gospodar našega života. Ako ne prihvaćamo Njegovu vlast odbacujemo i Njegovu krv bez koje nema oproštenja grijeha.

Da bi čovjek moga predati sebe Kristu kao Gospodaru, Spasitelju i Učitelju on mora shvatiti strahotu situacije u kojoj se nalazi bez Krista. Ako čovjek razumije izgubljenost situacije u kojoj se nalazi onda će rado sebe predati u ruke Isusa Krista. On će biti kao onaj čovjek koji je našao zakopano blago u nekom polju, te radostan otišao i prodao sve što ima i kupio ono polje.

Da li bi neki bogataš koji umire od neizlječive bolesti bio spreman dati sve imanje da ozdravi? Ovaj naš bogataš nije mogao shvatiti veličinu svoje bolesti i zato nije mogao prihvatiti da Isus bude Gospodar njegovog života i imanja. Dati svoj život i svoje imanje Kristu znači odreći se svega, ali ne znači sve izgubiti, jer onaj koji daje Kristu ustvari ulaže u svoju budućnost. Zar Isus nije rekao čovjeku: "Imat ćeš blago na nebu"? Međutim, čovjeku je bilo važno šta ima na zemlji i zato se on udaljio žalostan. Novac mu je bio važniji od vječnog spasenja. Novac mu je bio važniji od Božije riječi. Njegov bog je bio novac. Ko je naš Bog? Šta je naš bog?

Dodatna napomena: Budući da je Isus od bogataša tražio da proda sve što ima i podjeli siromasima, ne znači da to isto traži i od nas. Kako znamo? Pa kada gledamo druge Isusove učenike vidimo da nisu dobili istu zapovijed. Zapovijed zajednička za sve nas je da sve predamo Isusu, On će s našim životima i imovinom raspolagati kako hoće. Nekad će je dati siromasima. Nekada će je dati u službu propovijedanja Evanđelja. Bit svega je dopustiti Isusu da upravlja.

3. Praktične pouke

Mnogo je pouka koje možemo naučiti iz ovog odlomka. Jedna je kako evangelizirati. Predsjednik jednog američkog teološkog fakulteta je rekao da bi Isus pao iz predmeta osobne evangelizacije na sve i jednom fakultetu koji on poznaje. Bogataš je bio super prilika da ga učlanimo u crkvu. Bio je moralan, obrazovan i bogat. Mogao je doprinijeti radu crkve na mnogo načina. A evo, Isus ga otjera. Da mu je rekao: "Primi Isusa u svoje srce," ili "Izmoli molitvu obraćenja", bogataš bi to vjerovatno uradio. Svi bi se radovali misleći da se čovjek spasio, a ustvari se ne bi spasio. Zašto? Jer nije htio da ga Krist spasi, nego je htio da se spasi sam. Nije se htio podložiti Božijoj pravednosti, nego je htio uspostaviti svoju vlastitu. Nije shvatio strahotu pozicije u kojoj se nalazi i nije se htio predati Kristu u ruke.

I zato prije nego što predložimo nekome da primi Krista i moli molitvu obraćenja, trebali bismo biti sigurni da čovjek zna o čemu se tu radi. Trebamo vidjeti da li čovjek razumije svoju grešnost i nemogućnost da se sam spasi. Trebamo vidjeti da li čovjek razumije ko je Krist i šta je učinio na križu? Ako ne, onda ga trebamo poučiti. Tek kada razumije i povjeruje da je to tako, može zazvati ime Gospodnje.

Ima ljudi koji dobro znaju šta piše u Bibliji. Možda su čak završili i neke teološke fakultete i mi mislimo da oni znaju i razumiju. Naš bogataš je vrlo dobro znao Bibliju, jer smo rekli da je bio nadstojnik sinagoge ili član Velikog vijeća, međutim on nije imao ispravno razumijevanje onoga što je čitao. Vidjeli smo da nije razumio svoju grešnost i nije shvatio potrebu za Kristovom žrtvom. Možda je bio i doktor teologije, ali osnovne stvari nije razumio.

Tako, ako želimo ljudima pomoći i uputiti ih na put spasenja ne trebamo samo mi pričati. Navijemo se kao gramofoni i niko nas ne može prekinuti i mislimo da će to spasiti ljude. Trebamo govoriti, ali trebamo i slušati i postavljati pitanja da otkrijemo razumije li čovjek one bitne stvari koje mora da razumije. Kroz taj dijalog mi ćemo naučiti gdje se čovjek nalazi i koliko razumije Evanđelje, te ćemo biti u mogućnosti da mu kažemo upravo ono što treba čuti. Ovo pravilo vrijedi i u savjetovanju i poučavanju, a ne samo u evangelizaciji.

Na kraju je bitno i da se zapitamo za svoje živote. Jesmo li se mi spasili svojim djelima ili Kristovom krvlju? Ako smo se spasili djelima onda se nismo ni spasili, jer se po djelima niko ne može spasiti. Da li smo dozvolili da Isus upravlja našim životima? Jesmo li Mu dozvolili da upravlja našom imovinom?

© Aleksandar Trajkovski

[1] Isus ovdje ili koristi ironiju, ili misli na drugu svrhu Zakona, a to je da vršenjem Zakona imamo kvalitetan zemaljski život.