Jaganjac Božiji

Lekcija 5

1. Isusova žrtva je za grijeh

2. Isusova žrtva je neophodna

3. Isusova žrtva je savršena

4. Isusova žrtva je zamjenska

5. Isusova žrtva je otkupna

6. Isusova žrtva je pomirna

7. Isusova žrtva je savezna

8. Isusova žrtva je za vjernike

9. Zaključak

U prethodnom poglavlju vidjeli smo Isusa kao Velikog svećenika, ali nismo detaljno analizirali žrtvu koju je On kao Veliki svećenik prinio, a prinio je samog sebe. Zanima nas šta sve Biblija naučava o naravi i značaju Isusove žrtve. Pogledajmo zanimljiv tekst iz Evanđelja po Ivanu:

(29) Sutradan Ivan ugleda Isusa gdje dolazi k njemu pa reče: "Evo Jaganjca Božjega koji odnosi grijeh svijeta!" (Iv 1:29) 

Zašto Ivan Isusa naziva Jaganjcem Božijim i kako On odnosi grijeh svijeta?

1. Isusova žrtva je za grijeh

Korištenje naziva Jaganjac Božiji u kontekstu odnošenja grijeha jasno ukazuje na to da Ivan ima na umu starozavjetni žrtveni sistem. Već površno čitanje Starog Zavjeta otkriva da su se životinjske žrtve prinosile kako bi se postiglo oproštenje grijeha. Pažljivijim čitanjem otkrivamo da je čitav žrtveni sistem upućivao na Krista i Njegov žrtvu koja se imala prinijeti. Dakle, Isus se naziva Jaganjcem jer Ga starozavjetni sistem navješćuje kroz žrtve koje su se prinosile za grijehe.

Čini se da je 'Janje Božje' ustvari žrtveno janje i upućuje na više od jedne specifične žrtve. Moj zaključak jest da je Ivan izrazom namjeravao izraziti svoje uvjerenje da se u Isusu Kristu ispunilo sve što je nagoviješteno u svim žrtvama. Pojam je žrtveni, ali se ne odnosi na neku posebnu žrtvu iz Zakona. Ideja je da je Isus prinio savršenu žrtvu koja je u potpunosti uklonila grijeh svijeta. On je potpuno utjelovljenje sve istine na koju je ukazivao žrtveni sistem.[1]

2.    Isusova žrtva je neophodna

Postavlja se pitanje zašto je bilo potrebno da Isus prinese samog sebe kao žrtvu kad su već postojale starozavjetne žrtve koje su se prinosile za grijehe? Biblija nam daje jasan odgovor:

(1) Budući da Zakon ima tek sjenu budućih dobara, a ne sam lik zbiljnosti, on uistinu žrtvama koje se - iz godine u godinu iste - neprestano prinose ne može nikada usavršiti one što pristupaju.  (2)  Ta ne bi li se prestale prinositi kad bogoslužnici, jednom očišćeni, ne bi više imali nikakve svijesti grijeha?  (3)  Ali po njima se iz godine u godinu podsjeća na grijehe.  (4)  Jer krv bikova i jaraca nikako ne može odnijeti grijeha. (Heb 10:1-4) 

Starozavjetne žrtve su sjena, slika Kristove žrtve. One ne mogu usavršiti vjernike tj. omogućiti im slobodan i trajan pristup Bogu, jer ustvari ne mogu odnijeti grijehe. I sam starozavjetni sistem nam to jasno otkriva time što je u hramu postojala prostorija koja se nazivala Svetinja nad svetinjama, koja je bila zastrta zastorom i u koju niko od vjernika nije smio ući osim Velikog svećenika jednom godišnje. Ako, dakle, niko ne može ući u prostoriju u kojoj je simbolično prikazano Božije prijestolje, to znači da niko nije dovoljno čist da pristupi Bogu, odnosno da prinesene žrtve nipošto nisu efikasne da pripreme vjernike za pristup Bogu (Heb 9:1-10). Za to je bila neophodna žrtva koja to može ostvariti. To je Kristova žrtva koja je simbolizirana starozavjetnim sistemom. To je savršena žrtva koja može usavršiti odnosno očistiti vjernike od grijeha kako bi mogli pristupiti u Svetinju nad svetinjama. I tako, kada je Krist umro na križu, zastor se poderao, što je simboliziralo da je prinesena prava žrtva koja omogućava slobodan pristup Bogu.

(19)  Imamo dakle, braćo, slobodan ulaz u Svetinju po krvi Isusovoj – (20)  put nov i živ što nam ga On otvori kroz zavjesu, to jest svoje tijelo; (Heb 10:19-20) 

3.    Isusova žrtva je savršena

Ivan ne kaže da je Krist samo Jaganjac, nego Jaganjac Božiji. To može značiti da pripada Bogu ili da je od Boga. Bog je Onaj koji Ga je pribavio kako bi ostvario oproštenje grijeha.[2] Jer jaganjci koji su pribavljali ljudi nipošto nisu bili adekvatni. Bili su samo slika Krista koji je imao doći.

Jedna karakteristika koju su sve starozavjetne žrtve morale imati je savršenstvo. To znači da nisu smjele imati nikakvu manu na sebi. Ne žrtvuj Jahvi, Bogu svome, ni vola ni ovna koji bi na sebi imao manu ili kakvo zlo, jer bi to bilo ružno pred Jahvom, Bogom tvojim (Pnz 17:1). Budući da su žrtve morale biti bez mane, a upućivale su na žrtvu Isusa Krista, znači da je i sama Njegova žrtva morala biti bez mane. Ne samo da je On morao biti bez fizičke nego i bez duhovne mane, morao je biti bezgrešan, i to ne samo kao žrtva nego i kao svećenik (Lz 21:17).

Biblija na mnogo mjesta svjedoči o Kristovoj bezgrešnosti. Navest ću nekoliko biblijskih tekstova koji to potvrđuju:

(18) Doista, i Krist jednom za grijehe umrije, pravedan za nepravedne, da vas privede k Bogu – ubijen doduše u tijelu, ali oživljen u duhu. (1 Pt 3:18)

(21)  Ta na to ste pozvani jer i Krist je trpio za vas i ostavio vam primjer da idete stopama njegovim.  (22)  On koji grijeha ne učini nit mu usta prijevaru izustiše. (1 Pt 2:21-22) 

(21) Njega koji ne okusi grijeha Bog za nas grijehom učini da mi budemo pravednost Božja u njemu. (2 Kor 5:21)

Nekoliko je razloga zbog kojih je Krist morao biti savršen i bez mane. Glavni razlog je zamjenska narav Njegovog djela. O tome će biti riječi u daljnjem tekstu i u poglavlju o opravdanju.

4. Isusova žrtva je zamjenska

Da bismo ispravno razumjeli Evanđelje, moramo ispravno razumjeti narav Kristove žrtve, a jedna od glavnih osobina žrtve je da je ona zamjenska. Šta znači kada kažemo da je zamjenska? Znači da je prinesena umjesto onih koji su sagriješili. Oni su trebali biti kažnjeni, ali Krist na sebe preuzima njihovu krivicu i ispašta kaznu umjesto njih. To također znači da je Krist morao biti savršeno pravedan i bez mane, jer inače ne bi mogao biti kažnjen umjesto drugih.

Nekoliko činjenica nam otkriva zamjensku narav žrtve. Prvo, to je narav starozavjetnih žrtava koje simboliziraju Krista. Čitajući o njima, često nailazimo na jedan zanimljiv fenomen. Oni koji prinose žrtvu, prije klanja žrtvi na glavu polažu ruke.

(10)  "Dovedi zatim junca pred Šator sastanka, pa neka Aron i njegovi sinovi stave ruke juncu na glavu.  (11)  Onda pred Jahvom, na ulazu u Šator sastanka, junca zakolji. (Izl 29:10-11) 

(1)  Jahve reče Mojsiju:  (2)  "Ovako kaži Izraelcima: 'Ako se tko nehotice ogriješi o bilo koju Jahvinu zapovijed te učini što je zabranjeno činiti:  (3)  Bude li to pomazanjem posvećeni svećenik koji pogriješi i navuče tako krivnju na narod, onda za grijeh koji učini neka prinese Jahvi jedno grlo krupne stoke, jednoga junca bez mane, kao žrtvu okajnicu.  (4)  Neka junca dovede pred Jahvu do ulaza u Šator sastanka; neka juncu na glavu položi svoju ruku i onda junca zakolje pred Jahvom. (Lz 4:1-4)

O čemu se ovdje radi? Šta predstavlja ovo polaganje ruku? Na sreću, Biblija nas ne ostavlja da nagađamo. U Levitskom zakonu piše ovako:

(20)  Kad svrši obred pomirenja Svetišta, Šatora sastanka i žrtvenika, neka primakne jarca živoga.  (21)  Neka mu na glavu Aron stavi obje svoje ruke i nad njim ispovjedi sve krivnje Izraelaca, sve njihove prijestupe i sve njihove grijehe. Položivši ih tako jarcu na glavu, neka ga pošalje u pustinju s jednim prikladnim čovjekom.  (22)  Tako će jarac na sebi odnijeti sve njihove krivnje u pusti kraj. (Lz 16:20-22)

Vidimo da se kroz obred polaganja ruku na glavu životinje krivnja simbolično skida sa onih koji su sagriješili i prenosi na životinju koja nije kriva.[3] Sa sigurnošću možemo zaključiti da je značenje isto i u drugim slučajevima gdje vidimo polaganje ruku na žrtvu. Prema tome, jasno vidimo da se radi o zamjeni: nevina životinja umire umjesto onih koji su krivi. To je smisao žrtve. Tako bez svake sumnje možemo zaključiti da je Kristova žrtva zamjenska. Bezgrešnom Sinu Božijem pripisuje se naša krivica za koju On na križu plaća kaznu.

Drugi dokaz zamjenske naravi Kristove žrtve je u njenom opisu i samim riječima koje se koriste kada se o njoj govori. Izaija veli ovako: Za naše grijehe probodoše njega, za opačine naše njega satriješe. Na njega pade kazna – radi našeg mira, njegove nas rane iscijeliše (Iz 53:5). Kaže da je Kristova žrtva za naše grijehe, da je On satrven za opačine naše, da je na Njega pala kazna radi našeg mira. Jasno je da se radi o zamjeni, jer nije On sagriješio i učinio opačinu i zaslužio kaznu, nego smo to mi, ali kazna pada na Njega. Izaija nastavlja dalje i kaže sljedeće:

(10)  Al' se Jahvi svidje da ga pritisne bolima. Žrtvuje li život svoj za naknadnicu,[4] vidjet će potomstvo, produžit' sebi dane i Jahvina će se volja po njemu ispuniti.  (11)  Zbog patnje duše svoje vidjet će svjetlost i nasititi se spoznajom njezinom. Sluga moj pravedni opravdat će mnoge i krivicu njihovu na sebe uzeti.  (12)  Zato ću mu mnoštvo dati u baštinu i s mogućnicima plijen će dijeliti, jer sam se ponudio na smrt i među zlikovce bio ubrojen, da grijehe mnogih ponese na sebi i da se zauzme za zločince. (Iz 53:10-12) 

Isus krivicu drugih uzima na sebe, grijehe mnogih odnosi na sebi. Dakle, bez svake sumnje, radi se o uračunavanju krivice onih koji su sagriješili Onome koji nije sagriješio, odnosno o kažnjavanju Njega umjesto njih, kao što smo vidjeli i kod žrtvenog sistema.

Osim toga, kada govori o Kristovoj žrtvi, Novi Zavjet koristi riječ anti koja znači umjesto (Mk 10:45).[5] Riječ huper u nekim tekstovima koji označavaju Kristovu žrtvu također znači umjesto.[6] Npr. 2 Kor 5:14.

Ove činjenice su jako važne jer mnogi negiraju zamjensku narav Kristove žrtve ili na neki način umanjuju značaj istina koje smo vidjeli. Time se negira samo Evanđelje. Zato je važno da ove istine razumijemo i čvrsto držimo.

Dakle, Isus nas ne spasava time što je došao na svijet, što je bio dobar i pozitivan primjer, što je liječio bolesne, hranio gladne ili učio mase; nego time što je živio potpuno pravedno i kao takav umro na križu umjesto nas. On je svojom smrću na križu platio naš grijeh, našu krivicu i kaznu. Sam sebe je prinio kao žrtvu umjesto nas. Da nije umro na križu, mi ne bismo imali Spasitelja. Tek na križu je rekao: „Svršeno je!”

5. Isusova žrtva je otkupna

Kada govorimo o Kristovoj žrtvi na križu, onda moramo znati da riječ zamjena nije dovoljna da objasni značaj Njegove žrtve. Sljedeća važna riječ je otkupljenje. Ne samo da je Kristova žrtva zamjenska (umjesto nas) nego je i otkupna, ona je cijena koja je plaćena za naše oslobođenje. Stari i Novi Zavjet koriste nekoliko različitih riječi da prikažu ovu doktrinu.[7] Otkupljenje obično označava oslobođenje zarobljenika iz ropstva plaćanjem otkupnine koju plaća otkupitelj.[8] Novi Zavjet o otkupljenju govori kao o oslobođenju tj. otkupljenju od prokletstva Zakona (Gal 3:13), od bezakonja (Tit 2:14), od grijeha (Otk 1:5), od ispraznog načina života (1 Pt 1:18) itd. Kada govorimo o otkupnini koju je Krist platio da nas otkupi iz ropstva i posljedica grijeha, onda moramo reći da to nije samo cijena koja je plaćena za naše oslobođenje nego cijena kojom nas Krist kupuje za sebe. Dakle, onaj koji je otkupljen Kristovom krvlju jeste oslobođen, ali i kupljen, u potpunosti pripada Kristu, Njegovo je vlasništvo. On sebe dade za nas da nas otkupi od svakoga bezakonja i očisti sebi Narod izabrani koji revnuje oko dobrih djela. (Tit 2:14)[9]

Postavlja se pitanje kome je Krist platio cijenu kojim nas je kupio? Neki zamišljaju da je cijena plaćena Sotoni. Ali takvog bizarnog učenja nema u Bibliji. Istina je da nas Isus oslobađa od Sotone, ali on nema nikakvog prava da zahtjeva bilo kakvu plaću. Cijena koja je plaćena, plaćena je s obzirom na Božiji zakon koji zahtjeva smrt onog koji je sagriješio. A znamo da Krist plaća kaznu umjesto grešnika. Pojam otkupnine, dakle, također govori o zamjeni, jer otkupnina je dana umjesto onoga koji se otkupljuje.

Isus nas spasava i tako što nas je otkupio od kazne zakona, od grijeha i posljedica grijeha, i kupio za sebe.

6. Isusova žrtva je pomirna

(1)  Dječice moja, ovo vam pišem da ne griješite. Ako tko i sagriješi, zagovornika imamo kod Oca - Isusa Krista, Pravednika.  (2)  On je pomirnica za grijeha naše, i ne samo naše, nego i svega svijeta. (1 Iv 2:1-2)

Isusova žrtva je zamjenska i otkupna, ali to nije sve, ona je također i umirna i pomirna. Njome se odvraća ili umiruje Božiji gnjev koji je posljedica grijeha, i uspostavlja mir između Boga i čovjeka. Međutim, mnogi se suprotstavljaju biblijskom učenju o Božijem gnjevu kojeg treba umiriti. Wayne Grudem to objašnjava ovako:

Mnogi teolozi izvan evanđeoskog kršćanstva oštro su se usprotivili ideji da je Isus podnio Božji gnjev protiv grijeha. Njihova temeljna pretpostavka je da, budući da je Bog Bog ljubavi, ne bi bilo u skladu s njegovim karakterom pokazati gnjev prema ljudskim bićima koja je stvorio i kojima je on Otac pun ljubavi. Nažalost, neki istaknuti evanđeoski teolozi također su zastupali to stajalište.[10]

Takvo mudrovanje je potpuno neodrživo u svjetlu biblijskih činjenica. Biblija savršeno jasno naučava da se zbog grijeha Božiji gnjev izljeva na sve ljude jer su svi sagriješili (Rim 1:18). Izljeva se u sadašnjosti, izlit će se u budućnosti (Rim 2:5; 5:9) i izlijevat će se u vječnosti u mjestu koje zovemo pakao (Rim 2:5, 8; 5:9 ). Apostol Ivan je ovako napisao: Tko vjeruje u Sina, ima vječni život; a tko neće da vjeruje u Sina, neće vidjeti života; gnjev Božji ostaje na njemu. (Iv 3:36). Gnjev Božiji je nad njim sada, bit će u budućnosti i bit će zauvijek.

Kako izbjeći gnjev?[11] Kako se pomiriti s Bogom? Nismo ostavljeni da nagađamo. Pismo nam jasno kaže kako: Njega je Bog izložio da krvlju svojom bude Pomirilište po vjeri (Rim 3:25). Riječ Pomirilište u Novom Zavjetu još se koristi u Hebrejima 9:5. Kada smo razmatrali Kristovu svećeničku službu, vidjeli smo da su starozavjetni Veliki svećenici, koji su bili slika Krista, jednom godišnje vršili obred pomirenja. Taj se obred vršio u Svetinji nad svetinjama i na mjestu koje se zove Pomirilište. Ono se nalazilo na Kovčegu saveza u kojem su bile ploče Zakona. Na Pomirilištu su bili kerubini koji su bili okrenuti jedan prema drugome i gledali su u Pomirilište. Bog je bio iznad Pomirilišta i otamo je govorio s Mojsijem. Obred pomirenja se vršio tako što je svećenik prinosio kad čiji dim bi prekrio Pomirilište te bi isto škropio krvlju žrtve.

(2) Jahve reče Mojsiju: "Kaži svome bratu Aronu da ne ulazi u svako doba u Svetište iza zavjese, pred Pomirilište koje se nalazi na Kovčegu, da ne pogine. Jer ja ću se pojavljivati nad Pomirilištem u oblaku. (Lz 16:2) 

(11)  Zatim neka Aron prinese junca za žrtvu okajnicu za svoj grijeh; i obavi obred pomirenja za se i za svoj dom: i neka zakolje toga junca za žrtvu okajnicu za svoj grijeh.  (12)  Potom neka uzme kadionik pun užarena ugljevlja sa žrtvenika ispred Jahve i dvije pune pregršti miomirisnoga tamjana u prah smrvljenoga. Neka to unese iza zavjese.  (13)  Sad neka stavi tamjan na vatru pred Jahvom da oblak od tamjana zastre Pomirilište što je na Svjedočanstvu. Tako neće poginuti.  (14)  Poslije toga neka uzme krvi od junca i svojim prstom poškropi istočnu stranu Pomirilišta; a ispred Pomirilišta neka svojim prstom poškropi sedam puta tom krvlju.  (15)  Neka potom zakolje jarca za žrtvu okajnicu za grijeh naroda; neka unese njegovu krv za zavjesu te s njegovom krvi učini kako je učinio s krvlju od junca: neka njome poškropi po Pomirilištu i pred njim.  (16)  Tako će obaviti obred pomirenja nad Svetištem zbog nečistoća Izraelaca, zbog njihovih prijestupa i svih njihovih grijeha. A tako neka učini i za Šator sastanka što se među njima nalazi, sred njihovih nečistoća. (Lz 16:11-16) 

Svetinja nad svetinjama je mjesto gdje se simbolično nalazi Božije prijestolje. Bog prebiva nad kerubinima i Kovčegom saveza. U Kovčegu je Zakon odnosno savez koji su Izraelci prekršili. Zbog toga dolazi do Božije srdžbe koju je potrebno umiriti i ponovo uspostaviti valjan odnos s Bogom. Gnjev se umiruje dimom i krvlju životinjske žrtve. Ovo je sve slika onoga što je Krist učinio i ostvario svojom svećeničkom službom i žrtvom na križu jednom zauvijek.[12] Tako je svima koji povjeruju u Njega omogućeno oproštenje grijeha, umirenje Božije srdžbe nad njim i pomirenje s Bogom.

(19) Jer svidjelo se Bogu u njemu nastaniti svu Puninu (20) i po njemu – uspostavivši mir krvlju križa njegova – izmiriti sa sobom sve, bilo na zemlji, bilo na nebesima. (21) I vas, nekoć po zlim djelima udaljene i neprijateljski raspoložene, (22) sada u ljudskom tijelu Kristovu, po smrti, sa sobom izmiri da vas k sebi privede svete, bez mane i besprigovorne. (Kol 1:19-22)

7. Isusova žrtva je savezna

Na temelju Kristove žrtve uspostavlja se Novi savez. Biblija Krista naziva Posrednikom boljeg saveza: Ovako mu pak dopalo uzvišenije bogosluženje koliko je Posrednik boljega Saveza, koji je uzakonjen na boljim obećanjima (Heb 8:6). Njegovu krv naziva krvlju saveza. Ovo je krv moja, krv Saveza koja se za mnoge prolijeva na otpuštenje grijeha (Mt 26:28). Dakle, Njegova žrtva je temelj Novog saveza i izvor svih blagoslova Novog saveza, što uključuje oproštenje, opravdanje, posinjenje, posvećenje i proslavljenje. (Pročitati Heb 9:11-28.) 

8.    Isusova žrtva je za vjernike

Izraelski Veliki svećenik je obavljao obred pomirenja za Izrael, a za koga je Krist? Ivan kaže da je On Jaganjac Božiji koji odnosi grijeh svijeta. Da li to znači da je Kristova žrtva pomiruje grijehe svakog pojedinca na svijetu? Neki će reći – da. Biblija kaže – ne. Jer, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni (Iv 3:16). Isus je jasan, samo oni koji vjeruju imaju blagoslov križa. Tako možemo reći da je Isus, vršeći djelo pomirenja, na umu imao one koji će vjerovati, te je samo za njih umro i time im omogućio i osigurao spasenje.[13] Spasenje je u tom slučaju u potpunosti Božije djelo.

Neki će obrnuti i reći da je Isus umro za svakog pojedinca bez razlike, a da se blagoslov Njegove žrtve primjenjuje na one koji povjeruju. Zvuči slično, ali je veoma različito. Jer ako je Krist umro za sve jednako, ni za koga posebno, onda je On svima omogućio, a nikome osigurao spasenje. A ako spasenje nikome nije osigurano, onda niko i neće biti spašen, jer bi u tom slučaju ono djelimično zavisilo i od nas. Tako bi zasluge za naše spasenje djelimično pripale i nama.

Ja se slažem da je Krist svojom žrtvom na križu svima otvorio vrata spasenja, ali isto tako tvrdim da je nekima spasenje osigurao. Te neke Biblija naziva izabranima. To su oni koje je Otac dao Sinu. Oni će sigurno doći Kristu u vjeri i On će ih uskrsnuti u posljednji dan.[14]

(37)  Svi koje mi daje Otac doći će k meni, i onoga tko dođe k meni neću izbaciti;  (38)  jer siđoh s neba ne da vršim svoju volju, nego volju onoga koji me posla.  (39)  A ovo je volja onoga koji me posla: da nikoga od onih koje mi je dao ne izgubim, nego da ih uskrisim u posljednji dan. (Iv 6:37-39) 

9. Zaključak

Kada sagledamo sve činjenice koje smo do sada vidjeli, možemo zaključiti da je Kristova žrtva rješenje za sve naše duhovne probleme. Učinili smo grijeh, Kristova žrtva je savršena žrtva za grijeh. Zbog svojih grijeha smo zaslužili Božiju kaznu, Isusova žrtva je zamjenska. On plaća kaznu umjesto nas. Pod osudom smo Zakona i u ropstvu grijeha, Isusova žrtva nas oslobađa. Nad nama je gnjev Božiji i potrebno nam je izmirenje s Bogom, Isusova žrtva umiruje gnjev i izmiruje nas s Bogom. Trebamo li bilo koji drugi blagoslov? Isusova žrtva nam to omogućava. Blagoslovljeni smo svakim duhovnim blagoslovom u nebesima u Kristu. Kroz Njegovu žrtvu na križu omogućeno nam je oproštenje grijeha, opravdanje i pomirenje s Bogom, oslobođenje od ropstva grijehu, posinjenje, posvećenje i proslavljenje. Krist nas je otkupio od grijeha i kupio za sebe da bismo Mu služili. To je spasenje. Ovdje moramo zastati i upitati se nekoliko pitanja.

Prvo, ako je Isus umro za grijehe, a mi kažemo da nismo grešni, ili bar da nismo toliko grešni da bi nas Bog bacio u pakao, onda slijedi da nam Isus ne treba, odnosno da nam ne treba Njegova žrtva na križu. Ako je tako, onda za nas Krist i Njegova žrtva nemaju nikakvog smisla.

Drugo, ako je Isus platio kaznu umjesto nas odnosno ispaštao umjesto nas, ima li ikakvog smisla da mi sami ispaštamo za naše grijehe? Pogledajte šta je očito: za naše grijehe možemo ispaštati ili mi ili Krist. Ako kažemo da Kristovo ispaštanje nije dovoljno, onda ustvari preziremo Isusa i Njegovu žrtvu na križu. A ako je Isusovo ispaštanje dovoljno (a itekako je dovoljno, i to ne samo za nas, nego za sve ljude koji su ikada živjeli i koji će ikada živjeti), onda slijedi da možemo biti potpuno slobodni od krivice, kazne i vlasti grijeha. Zar to nije velika radost za sve one koji uviđaju svoju grešnost i potrebu za oproštenjem?

Treće, ako je Isus prolio svoju krv da nas njome kupi za sebe, možemo li toj cijeni dodavati svoja djela i zasluge (ili djela i zasluge nekog drugog)? Zar ćemo reći: „Isuse ti si platio cijenu za naš otkup, ali nije to dovoljno, evo, i mi ćemo dodati nešto svojih dobrih djela i žrtvovanja.” Zar se neko smije usuditi takvo što reći svemogućem Bogu? Isus je platio savršenu cijenu i ta cijena je dovoljna da otkupi sve one koje On želi otkupiti. Zar da naša djela uspoređujemo s Kristovim?

U ostatku knjige razmotrit ćemo posljedice Kristovog djela.

Idi na šestu lekciju: Dubina čovjekove pokvarenosti

[1] Leon Morris, The Apostolic Preaching of the Cross, 3. izdanje, Grand Rapids, Eerdmans, 1965, 143. (Moj slobodan prevod.)

[2] Isto, 129.

[3] Pripisivanje ili uračunavanje je detaljno objašnjeno u poglavlju o opravdanju.

[4] Žrtva za grijeh. Čiji grijeh? Sigurno ne Njegov (jer On je savršeno pravedan), nego naš.

[5] „Oznaka koja ukazuje na to da je jedna osoba ili stvar zamijenjena ili će biti zamijenjena drugom, namjesto, umjesto.“ William Arndt i drugi., A Greek-English Lexicon of the New Testament and Other Early Christian Literature, Chicago, University of Chicago Press, 2000, 87.

[6] Vidi Charles Ryrie, Basic Theology, 331, 332. Zatim Mario Kushner: „Koristi li se prijedlog ὑπὲρ za izražavanje ideje zamjene u Novom Zavjetu i koja je razlika između njega i prijedloga ἀντὶ?“ Biblijski pogledi, vol 20, No 1-2, 2012, str. 13-21. (https://hrcak.srce.hr/file/168154)

[7] Vidi Charles Ryrie, Basic Theology, 334,335.

[8] Vidi John Murray, Redemption Accomplished and Applied, 42, 43 i dalje.

[9] Vidi i Otk 5:9, 1 Kor 6:20.

[10] Wayne Grudem, Systematic Theology, Grand Rapids, Zondervan Academic, 2020, 713.

[11] Vidi Morris, The Apostolic Preaching of the Cross, 153. i dalje.

[12] Što nam potvrđuje Poslanica Hebrejima 13:11,12.

[13] Jer sigurno je da je On znao koji će vjerovati, ali ne samo to nego je i dao koji će vjerovati.

[14] Ova doktrina će postati jasnija kada proučimo čovjekovu pokvarenost, bezuslovni izbor i posebni poziv. Za detaljno objašnjenje doktrine o ograničenom pomirenju vidi moju knjigu: Pet tačaka kalvinizma.