Dubina čovjekove pokvarenosti

Lekcija 6

1. Izvorni (istočni) grijeh

2.  Izvorna krivica

3.  Izvorna pokvarenost

4.  Potpuna pokvarenost

5.  Potpuna nemogućnost

6.  Odbijanje doktrine o potpunoj nemogućnosti

7.  Odbijanje doktrine o potpunoj pokvarenosti

8.  Zaključak

Da bismo razumjeli biblijsko učenje o spasenju, moramo razumjeti čovjekovu potrebu za spasenjem. Ona proizlazi iz naravi čovjekove grešnosti. Pojmovi kojima se bavimo u ovom poglavlju su izvorni grijeh, izvorna krivica i izvorna pokvarenost (koja se sastoji od potpune pokvarenosti i potpune nemogućnosti).

1.    Izvorni (istočni) grijeh[1]

Istočni grijeh možemo definirati kao: „Grešno stanje u kojem se ljudi rađaju. U teologiji je označeno kao peccatum originale, i u prevodu znači: izvorni grijeh.“[2] Vidimo da se pojam izvorni grijeh ne odnosi na sam Adamov grijeh, nego na grješno stanje u kojem se rađa svaki čovjek a koje je posljedica Adamovog grijeha. Zato Wayne Grudem ne koristi tradicionalni izraz izvorni grijeh, nego naslijeđeni grijeh. Smatra da se izraz izvorni grijeh može lako pogrešno razumjeti kao da se odnosi na Adamov prvi grijeh, a ne na grijeh koji je naš, kao rezultat Adamovog pada.[3] Prema Berkhofu izvorni grijeh se zove izvorni zbog tri stvari:

„(1) Zato što potječe iz izvornog korijena ljudske rase; (2) jer je prisutan u životu svakog pojedinca od vremena njegova rođenja, i stoga se ne može smatrati rezultatom oponašanja; i (3) jer je to unutarnji korijen svih stvarnih grijeha koji prljaju život čovjeka.“[4]

On dalje upozorava da izvorni grijeh ne shvatimo tako kao da on pripada izvornoj čovjekovoj prirodi, tj. da je Bog čovjeka stvorio grešnim.

Prema uobičajenom shvaćanju reformirane teologije izvorni grijeh se sastoji u dvije stvari: od izvorne krivice i izvorne zagađenosti ili pokvarenosti.

2.    Izvorna krivica

Krivica je stanje koje zaslužuje osudu ili stanje (biće) podložno kazni zbog prekršaja zakona ili moralnog zahtjeva. Krivica izražava odnos koji grijeh ima prema pravdi, ili zakonskoj kazni.[5] Izvorna krivica označava učenje da Bog sve ljude smatra krivima zbog Adamovog grijeha. Teolozi (vjerujem s pravom) tvrde da je Adam u Edenskom vrtu sagriješio ne samo kao otac ljudske rase nego i kao savezni predstavnik. Naime Bog je sa Adamom u vrtu uspostavio savez (savez djela) koji je Adam trebao ispuniti tako što neće jesti sa drveta spoznaje dobra i zla. Ukoliko bi Adam ispunio uvjete saveza, imao bi potpuno pravo na vječni život. U ovom blagoslovu bi učestvovali svi njegovi potomci. Naravno, Adam je sagriješio, i zbog toga što je bio savezni predstavnik rase, njegova je neposlušnost utjecala na sve njegove potomke. U svojoj pravednosti Bog je uračunao (imputirao)[6] krivicu prvog grijeha, učinjenog po saveznom predstavniku, na sve koji su savezno povezani sa njim. Zato se svi Adamovi potomci rađaju ne samo kao grešnici nego i kao krivci.[7] Dakle, stanje u kojem se čovjek rađa uključuje i krivicu. Za potvrdu ovih tvrdnji navodi se činjenica da je smrt, koja je bila kazna za Adamov grijeh, prešla i na sve ljude, iako svi nisu sagriješili prekršajem sličnim Adamovom.[8]

3.    Izvorna pokvarenost

Osim krivice, koju Bog pripisuje grešnicima zbog Adamovog grijeha, čovjek nasljeđuje i grešnu prirodu. David tvrdi da se čovjek rađa kao Grešnik (Ps 51:7) ili da su bezbošci na krivom putu od rođenja (Ps 58:4). Izvorna pokvarenost uključuje dvije stvari: odsutnost izvorne pravednosti i prisutnost pozitivnog zla.[9] Izvorna pokvarenost obično se promatra kroz dva pojma: potpuna pokvarenost i potpuna nemogućnost.

4. Potpuna pokvarenost[10]

Istinski kršćani vjeruju da je svaki čovjek grešan. Biblija nam sasvim jasno kaže da su svi sagriješili i lišeni su slave Božije. Nema pravednog niti samo jednog. Kada je Adam sagriješio, grijeh je prešao na sve ljude.[11] Svi se rađamo grešni. Od samog začeća smo grešni. Svi koji poznaju Bibliju znaju za ove činjenice. Međutim, kada bismo vjernike upitali da nam objasne kolika je dubina čovjekove grešnosti, kolika je ustvari njegova pokvarenost, dobili bismo različite odgovore. Pa zapitajmo se: Koliko su grešnici ustvari grešni? Kolika je dubina naše pokvarenosti?

Ko imalo poznaje teologiju zna da teolozi koriste izraz potpuna pokvarenost da označe čovjekovo grešno stanje. Izraz ne znači da je svaki čovjek toliko loš da ne bi mogao biti gori (vidi 2 Tim 3:13), nego da je čitavo njegovo biće zahvaćeno grijehom. Tijelo i duša, volja i um, i sve drugo što čovjek ima i jeste, sve je zaraženo grijehom.[12] Na to mislimo kada kažemo da je čovjek potpuno pokvaren.

Jednom prilikom kod nas su navratili gosti iz Amerike. Na stolu je bila zdjela domaćih, neprskanih jabuka. Kada bi Amerikanac uzeo jabuku i vidio da na njoj ima nešto crno, crvavo ili malo trulo, on bi odbacio čitavu jabuku. Mi to nikada ne radimo. Odrežemo ili odgrizemo ono što je crvavo i ostatak jabuke pojedemo. Zašto? Zato što je većina jabuke zdrava, pokvaren je samo jedan manji dio. Jabuka je pokvarena, ali nije potpuno. Međutim, znalo se desiti da uzmemo jabuku koja izgleda prilično zdrava, ali kad je presiječemo, vidimo da je pokvarenost zahvatila čitav plod. Niti jedan komadić se ne može izdvojiti i iskoristiti. Eto takav je čovjek. Izvana možemo izgledati prilično dobro, ali Biblija nam otkriva da u nama nema ništa zdravo. Čitavo naše biće je zaraženo grijehom. I kako vrijeme prolazi, trulež postaje sve veća. Čovječanstvo je kao korpa jabuka koje je trulež u potpunosti zahvatila. Neke ipak još uvijek sliče na jabuke, a neke je trulež skroz uništila.

5. Potpuna nemogućnost

Zbog toga što je čovjek grešan, što je u stanju potpune pokvarenosti, on je u stanju potpune nemogućnosti. Kažemo da je u takvom stanju jer Biblija uči da postoje neke stvari koje sam po sebi ne može učiniti. Ne može se svidjeti Bogu (Rim 8:8), ne može ugoditi Bogu (Heb 11:6), ne može spoznati duhovne stvari (1 Kor 2:14), ne može čuti Božiju Riječ duhovnim ušima (Iv 8:43, 47), ne može vidjeti svjetlo Radosne vijesti duhovnim očima (Iv 12:40, 2 Kor 4:4), ne može se osloboditi ropstva grijehu (Iv 8:34), ne može se otkupiti (Ps 49:8-9), ne može vidjeti kraljevstvo niti ući u njega (Iv 3), ne može se pokoriti Božijem zakonu (Rim 8:7-8), ne može vjerovati u Krista (Iv 12:38-40),[13] ne može doći Kristu (Iv 6:44), ne može priznati Krista kao Gospodina (1 Kor 12:3), bez Krista ne može učiniti ništa (Iv 15:5). 

(5) Ja sam trs, vi loze. Tko ostaje u meni i ja u njemu, taj donosi mnogo roda. Uistinu, bez mene ne možete učiniti ništa. (Iv 15:5)

Šta može čovjek bez Krista? Ništa. U stanju je potpune nemogućnosti. Tekst prvenstveno govori o duhovnim stvarnostima.

6. Odbijanje doktrine o potpunoj nemogućnosti

Čini se da mnogi ne razumiju i zato odbacuju ovu doktrinu. Često čitaju gore navedene tekstove, ali ne shvaćaju njihovu ozbiljnost niti shvaćaju dubinu čovjekove grešnosti, pokvarenosti i nemogućnosti. Zašto? Spomenut ću tri stvari.

Prvo, neki nesvjesno odbacuju ove istine. Npr. Biblija jasno kaže da se neobraćen čovjek ne može pokoriti Božijem zakonu niti se može svidjeti Bogu:

(5) Da, oni koji žive po tijelu, teže za onim što je tjelesno; a koji po Duhu, za onim što je Duhovo: (6) težnja je tijela smrt, a težnja Duha život i mir. (7) Jer težnja je tijela protivna Bogu: zakonu se Božjemu ne podvrgava, a i ne može. (8) Oni pak koji su u tijelu, ne mogu se Bogu svidjeti. (Rim 8:5-8) 

Dakle, oni koji su u tijelu, tj. oni koji nisu obraćeni, ne mogu se svidjeti Bogu niti se mogu pokoriti Božijem zakonu. A koliko ste puta čuli, a možda i sami rekli ili pomislili, da Bog ne bi dao zakon koji ljudi ne mogu izvršiti? A evo ovdje jasno piše da je Bog dao Zakon koji nevjernici ne mogu izvršiti. U sedmom poglavlju Pavao kaže ovako: Doista znam da dobro ne prebiva u meni, to jest u mojem tijelu. Uistinu: htjeti mi ide, ali ne i činiti dobro (Rim 7:18).  Ako pažljivo promotrimo tekst i kontekst, vidimo da Pavao ustvari kaže: „Ja se slažem da je Zakon Božiji dobar, volio bih ga vršiti, ali ne mogu, u stanju sam potpune nemogućnosti.” Dakle, Bog jeste dao Zakon, ali ga nevjernik ne može izvršiti. To je ono što Biblija kaže.[14]

Drugo, neki ne prihvaćaju biblijsko učenje o potpunoj nemogućnosti jer misle kako nije pravedno da Bog ljude drži odgovornim za nešto što ionako ne mogu učiniti. Ovdje je problem da ne razumiju narav čovjekove nemogućnosti. Teolozi ovu nemogućnost nazivaju moralnom nemogućnošću. Kada kažemo da je čovjek u stanju nemogućnosti, ne mislimo da je on fizički onesposobljen da ispuni Zakon, ili da ugodi Bogu, ili da se pokaje. Kao npr. da je rođen s jako niskim koeficijentom inteligencije pa ne može razumjeti ono što Bog od njega traži. Za takvu vrstu nemogućnosti nije kriv i odgovoran. Njegova nemogućnost je moralna, i za nju je itekako kriv. Dakle, čovjek je u stanju potpune nemogućnosti ne zato što je fizički hendikepiran, nego što je moralno pokvaren. Sama njegova nemogućnost je grešna.

Promotrit ćemo neke tekstove i razmisliti o moralnoj naravi čovjekove nemogućnosti. Pavao kaže: Jer težnja je tijela protivna Bogu: zakonu se Božjemu ne podvrgava, a i ne može. (Rim 8:7)  Šarić to ovako prevodi: Jer mudrost tijela neprijateljstvo je Bogu, jer se ne pokorava zakonu Božjemu, a niti može. (Rim 8:7 Šarić) Vidimo da Pavao nemogućnost i nepokornost označava kao neprijateljstvo prema Bogu. Neprijateljstvo je moralni, ne fizički problem. Evo šta Isus kaže:

(19) A ovo je taj sud: Svjetlost je došla na svijet, ali ljudi su više ljubili tamu nego svjetlost jer djela im bijahu zla. (20) Uistinu, tko god čini zlo, mrzi svjetlost i ne dolazi k svjetlosti da se ne razotkriju djela njegova; (Iv 3:19-20) 

Gospodin u tekstu prije navedenog tvrdi da su ljudi u stanju potpune nemogućnosti, ne mogu vidjeti kraljevstvo niti ući u njega. A u devetnaestom i dvadesetom retku otkriva jedan od razloga zašto je to tako. Ne zato što nemaju mozga, nego zato što nemaju ljubavi za istinu. Toliko vole tamu da ne mogu doći na svijetlo. U stanju su nemogućnosti da dođu na svijetlo (da dođu Kristu) jer više vole grijeh. To ne znači da oni nimalo ne vole svjetlo (Krista), da nimalo ne vole istinu, da nimalo ne vole ono što je dobro. Pavao u Rimljanima 7 kaže da se s veseljem slaže s Božijim Zakonom, voli Božiji zakon, ali više voli tamu. Zato ne može ispuniti Zakon. Čovjekova nemogućnost je moralni problem.[15]

Apostol Ivan, u Ivanu 12:37-43, govori o tome kako ljudi nisu mogli vjerovati u Krista iako je činio mnoga čudesa. Na kraju kaže da su neki povjerovali[16] ali to nisu javno priznavali, jer im je više bilo do slave ljudske, nego do slave Božije. Šarić prevodi ovako: ...čast kod ljudi vrijedila im je više, negoli čast kod Boga (Iv 12:43, Šarić). Drugim riječima, više su voljeli tamu nego svjetlost (usp. Iv 5:44). Iz iskustva znamo da se mnogi kojima propovijedamo Evanđelje slažu sa svime što govorimo, ali odbijaju da se pokore Kristu. Nerijetko nam otkriju i razlog zašto je to tako: ne mogu se odreći ljubavnice ili bilo kojeg drugog grijeha koji vole više nego Krista.

Pravedno je, dakle, da Bog ljude drži odgovornima za grijeh čak i ako nisu u mogućnosti da ugode Bogu, jer njihova nemogućnost nije fizički, nego moralni problem. Drugim riječima, nemogućnost nipošto nije dobar izgovor za grijeh.

Treći problem koji ljudi imaju s biblijskom doktrinom o potpunoj nemogućnosti je ovaj: ne shvaćaju kako to nevjernik ne može izvršiti Božiji Zakon kad iz iskustva znamo da nevjernici vrše neke Božije zapovijedi. Npr. ima nevjernika koji nikada nisu prevarili ženu ili učinili preljub. Drugim riječima izvršili su Božiju zapovijed koja kaže: „Ne učini preljuba.” Mnogi su nahranili gladnog, ili pomogli onome koji je u nevolji. Kako onda Pavao može reći da se ne mogu pokoriti Božijem zakonu? Ko ovako razmišlja pokazuje da ne poznaje Bibliju niti Božiji zakon. Čak i da smo izvršili neke Božije zapovijedi i učinili mnoge stvari koje su dobre u očima ljudi, nismo ugodili Bogu niti smo se pokorili Božjem zakonu. Kako? Zašto? Treba reći nekoliko stvari. Prvo, vršenjem jedne zapovijedi ne izvršavamo Božiji zakon. Da bismo izvršili Božiji zakon, moramo izvršiti sve zapovijedi. Jakov je to ovako objasnio:

(10) Ta tko sav Zakon uščuva, a u jednome samo posrne, postao je krivac svega. (11) Jer tko reče: Ne čini preljuba, reče i: Ne ubij. Ako dakle i ne činiš preljuba, a ubiješ, postao si prijestupnik Zakona. (Jk 2:10-11) 

„Ja nisam nikog ubio” – kažu neki. „Nisam nikog silovao” – vele. I misle da su time ugodili Bogu. Spominju ono što nisu učinili, a prešućuju stotine drugih grijeha koje su učinili. Drugo, to što si ti izvršio neku Božiju zapovijed i učinio nešto dobro nipošto ne znači da si ugodio Bogu, jer Biblija kaže da je bez vjere nemoguće ugoditi Bogu. Tvoje djelo nije dovoljno dobro.

Dakle, nevjernik nipošto ne može ispuniti Božiji Zakon niti može ugoditi Bogu. Koliko god dobra učinio, nikada nije dosta. I koliko god dobro nešto učinio (u očima ljudi), nikad nije dovoljno dobro (u očima Božijim). Nevjernik je zasigurno u stanju potpune nemogućnosti.

„Ko se onda može spasiti?” – pitali su učenici Isusa (Mt 19:25). A šta im je Isus odgovorio? „Ljudima je nemoguće” (u stanju su potpune nemogućnosti). Ljudi su u tako jadnom i bijednom moralnom stanju da se nipošto ne mogu spasiti niti kako doprinijeti svom spasenju. Ljudima je nemoguće, ALI Bogu je sve moguće. Koga Bog spasi, taj će biti spašen. Koga Sin oslobodi, taj će biti slobodan. Samo onaj koji shvati da je grešan, da je u stanju potpune nemogućnosti da se spasi ili nekako doprinese svome spasenju, može biti spašen. Samo takav čovjek može povjerovati u Krista spasonosnom vjerom.

7. Odbijanje doktrine o potpunoj pokvarenosti

Postoje neki teolozi koji prihvaćaju doktrinu o potpunoj nemogućnosti ali odbacuju doktrinu o potpunoj pokvarenosti.[17] I bez obzira što sam iz Biblije pokazao i dokazao da je čovjek u stanju potpune pokvarenosti, mnogi još uvijek vrte glavom u nevjerici. Imaju bolje mišljenje o čovjeku. Ako je toliko pokvaren, zašto onda Biblija mnoge naziva pravednicima? Ako je toliko pokvaren, zašto onda poznajemo mnogo dobrih i poštenih ljudi, čak i među nevjernicima?

Ja ću odgovoriti na drugo pitanje, a vi sami odgovorite na prvo. Dakle, ako je čovjek tako pokvaren, zašto onda poznajemo toliko dobrih i poštenih ljudi čak i među nevjernicima?

Prvo, doktrina o potpunoj pokvarenosti ne kaže da su svi ljudi jednako loši i zli. Svi smo loši, svi smo pokvareni, ali neki od nas još uvijek sliče na ljude, dok su se drugi već pretvorili u zvijeri.

Drugo, Biblija nam daje jasan odgovor na pitanje zašto neki od ljudi još uvijek sliče na ljude i nisu se pretvorili u zvijeri. Odgovor je: zbog Božije milosti. Da bismo ovo razumjeli, pogledajmo jedan starozavjetni primjer, primjer kralja Davida.

David

Jednom prilikom David je, još prije nego što je postao kralj, bježao od Izraelskog kralja Šaula i skrivao se u pustinji. U toj pustinji je čovjek koji se zvao Nabal imao imanje. Bio je bogat i imao je mnogo stoke. Jedan dan je pravio pravu kraljevsku feštu. David je čuo za to i poslao ljude da ga pozdrave i zatraže dar. Nabal je bio drzak i otjerao je ljude. Ne samo da je bio jako drzak nego i jako glup. Ako ništa drugo, nije uzeo u obzir činjenicu da David sa sobom ima šest stotina junaka. Nabal se drsko suprotstavio boljem i jačem od sebe. Kada je David čuo da je Nabal otjerao njegove ljude, pripasao je mač i sa sobom poveo četiri stotine ljudi. Čvrsto je odlučio da će ubiti ne samo Nabala nego i čitavu njegovu obitelj, sve njegove ljude i svu stoku. Ali šta se dešava? Bog ga sprečava da učini takvo zlo. Kada je Nabalova žena čula šta se desilo, znala je da im slijedi smrt. Budući da je bila pametna, a ne glupa kao Nabal, odmah je spremila darove, natovarila na magarce i krenula u susret Davidu.

(23) Kad je Abigajila ugledala Davida, brzo sjaha s magarca i pade pred Davida ničice, poklonivši se do zemlje. (24) Bacivši mu se tako pred noge, reče: "Gospodaru, neka na mene padne krivica! Dopusti da službenica tvoja progovori tvojim ušima i udostoj se poslušati riječi službenice svoje! (25) Neka moj gospodar ne gleda na toga opakog čovjeka, na Nabala, jer on s pravom nosi svoje ime: zove se Luda i ludost je s njim. A ja, službenica tvoja, nisam vidjela momaka koje je poslao moj gospodar. (26) Zato sada, gospodaru, živoga mi Jahve, i tako živ bio ti, i tako ti Jahve koji te očuvao da ne svališ na se krvnu krivicu i da ne pribaviš sebi pravdu svojom rukom: neka prođu kao Nabal tvoji neprijatelji i oni koji snuju zlo mome gospodaru!  (27) A ovaj dar, što ga evo tvoja službenica nosi svome gospodaru, neka se dade momcima koji idu za mojim gospodarom na njegovim putovima. (1 Sam 25:23-27) 

Šta kaže Abigajla? Kaže: „Jahve koji te očuvao da ne svališ na se krvnu krivicu.” Vidimo li šta ovdje piše? David je čvrsto u srcu odlučio da pobije ljude, Jahve ga je očuvao, spriječio da učini zlo. Kako ga je očuvao? Poslao je Abigajlu s darovima. David je imao potencijal da postane veliki zlikovac i ubojica, ali Jahve ga je spriječio.

Jesmo li mi svjesni šta ove riječi mogu značiti? Ove riječi mogu značiti i znače da svi mi, zbog pokvarenosti koja je u nama, imamo potencijal da učinimo svaki grijeh i svako zlo koje se čini pod suncem. A zašto ne činimo? Ne zato što smo dobri, nego što nam je Bog milostiv, što nas je spriječio da učinimo razne grijehe i zla. Bog to čini na razne načine i kroz razna sredstva. Jedan je svakako i policija.

U Bibliji imamo i druge primjere ljudi koje je Bog sprječavao da učine zlo. Bileam, Abimelak (Post 20:6), Šaul (njega je Bog spriječio da ubije Davida). Ali ovo se odnosi i na sve druge ljude pa i na nas danas. Evo još nekoliko tekstova koji o tome govore:

(3) Na usta mi, Jahve, stražu postavi i stražare na vrata usana mojih! (4) Ne daj da mi se srce zlu prikloni, da bezbožno počinim djela opaka; i u društvu zlotvora da ne blagujem poslastica njihovih! (Ps 141:3-4)

David kaže Bogu: „Ne daj da bezbožno počinim djela opaka.” On ne kaže: „Ja sam dovoljno jak i dobar, neću učiniti djela opaka”, nego moli Boga da ga očuva. Ovo govori David koji je shvatio i razumio dubinu svoje grešnosti i pokvarenosti. On je znao da ga samo Bog može zaštiti da ne postane opaki bezbožnik i zlikovac. Znaš li ti?

Pavao

Pogledajmo i riječi apostola Pavla: Doista znam da dobro ne prebiva u meni, to jest u mojem tijelu. Uistinu: htjeti mi ide, ali ne i činiti dobro. (Rim 7:18) Šta to Pavao kaže? Nama u meni, u mom tijelu, o onom što sam sam po sebi, odvojeno od milosti Božije, nema u meni nikakvog dobra. Dalje kaže ovako: Jadan li sam ja čovjek! Tko će me istrgnuti iz ovoga tijela smrtonosnoga? (Rim 7:24) Je li Pavao razumio Bibliju? Je li razumio teologiju? Je li razumio dubinu čovjekove pokvarenosti? Pavao je razumio i zato kaže: „Jadan li sam ja čovjek.” U 1 Korinćanima kaže ovako: Ali milošću Božjom jesam što jesam i njegova milost prema meni ne bijaše zaludna; štoviše, trudio sam se više nego svi oni – ali ne ja, nego milost Božja sa mnom. (1 Kor 15:10) Drugim riječima, sam po sebi sam nula. Ako sam nešto dobro uradio i postigao, to je samo i jedino zbog milost Božije.

Prisjetimo se šta je bilo pitanje: Ako je čovjek tako pokvaren, zašto onda poznajemo toliko dobrih i poštenih ljudi, čak i među nevjernicima? Odgovor je dvostruk. Prvo, nismo mi uopće dobri, nego nismo zli onoliko koliko možemo biti zli, jer nas sam Bog sprečava da učinimo svako zlo za koje imamo potencijal. Drugo, Bog je posebnu milost iskazao onima koji vjeruju tako što je na nadnaravan način promijenio njihovo srce i odgaja ih da žive sveto pravedno i pobožno. Dakle, milost Božija, i u životima nevjernika (u određenoj mjeri) i u životima vjernika (u posebnoj mjeri), sprečava da se zlo u nama pokaže u svoj svojoj sili.

Ali Bog ljude ne sprečava uvijek. Davida je spriječio jednom, ali nije drugi put. Bileama je spriječio jednom, ali nije drugi put. Kad se Božija milost povuče i kada Bog ljude preda njihovom pokvarenom shvaćanju, sramotnim strastima, nečistoći, svemu onom što oni jesu u svojoj pokvarenosti, onda jasno možemo vidjeti dubinu čovjekove pokvarenosti. (To nam Riječ Božija objašnjava u Rimljanima 1:24, 26, 28.) Tada vidimo idolopoklonstvo, blud, preljub, homoseksualizam, laži, prevare, krađe, otimanje, tlačenje, ubojstva, ratove i svako drugo zlo i nepravdu. Tada se čovjekova pokvarenost pokaže u svoj svojoj ružnoći.

8. Zaključak

Vjerujem da sada bolje razumijemo biblijsko učenje o čovjekovoj pokvarenosti i nemogućnosti. Zašto su ove doktrine toliko važne? To su temeljne doktrine, i ako ih ne razumijemo, onda ne razumijemo pravu narav Božije milosti i Evanđelja Isusa Krista. Ove doktrine su suštinski važne za spasenje jer nas uče da spasenje ne tražimo u sebi, nego u Kristu, da se za spasenje potpuno pouzdamo u Njega. Važne su i za posvećenje jer je za pravilno posvećenje također neophodno da se potpuno pouzdamo u Krista, a ne u svoju mudrost, inteligenciju, razum, sposobnosti ili dobrotu. U procesu posvećenja treba da koristimo sredstva milosti i uložimo sav rad i trud, ali svejedno naš život u potpunosti mora biti oslonjen na Krista, jer bez Njega ne možemo učiniti ništa. Samo onaj koji se za spasenje i u posvećenju potpuno oslanja na Gospodina jeste duhovno budan i zdrav. A to može činiti samo onaj koji shvaća da je sam po sebi ništa.

Za kraj ću navesti primjer čovjeka koji nije razumio biblijske doktrine o čovjekovoj potpunoj pokvarenosti i nemogućnosti. Taj čovjek je apostol Petar. Kada mu je Isus rekao da će se sablazniti i zatajiti Ga, Petar je rekao da će on radije umrijeti nego Ga zatajiti (Mt 26:31-35). Mislio je da je dobar, da u sebi ima snagu i moć da ostane vjeran Gospodinu. Nije ozbiljno uzeo Isusovo upozorenje koje kaže: Bdijte i molite da ne padnete u napast! Duh je, istina, voljan, no tijelo je slabo (Mt 26:41). Petar je morao duboko pasti da bi naučio koliko je slab i nemoćan.

S druge strane apostol Pavao je znao koliko je slab. Zato se u potpunosti oslanjao na Gospodina. Korinćanima je napisao ovako:

(12) Tko dakle misli da stoji, neka pazi da ne padne. (13) Nije vas zahvatila druga kušnja osim ljudske. Ta vjeran je Bog: neće pustiti da budete kušani preko svojih sila, nego će s kušnjom dati i ishod da možete izdržati. (1 Kor 10:12-13)

A Juda veli ovako:

(24) Onomu koji vas može očuvati od pada i besprijekorne postaviti pred svoju Slavu u klicanju – (25) jedinomu Bogu, Spasitelju našemu, po Isusu Kristu, Gospodinu našemu: slava, veličanstvo, vlast i moć i prije svakoga vijeka, i sada, i u sve vijeke. Amen. (Jud 1:24-25) 

Samo onaj koji uvidi svoju pokvarenost, nemogućnost i ništavnost, svo svoje pouzdanje će staviti u Krista. On će bdjeti i moliti da ne padne u napast. Molit će Onoga koji ga jedini može očuvati od pada i besprijekornog postaviti u svoju slavu u klicanju.

Idi na sedmu lekciju: Bezuslovni izbor i dvostruko predodređenje 

Idi na Sadržaj

[1] Dio teksta koji slijedi preuzet je iz moje brošure „Dva Adama“.

[2] Louis Berkhof, Systematic Theology, Eerdmans, Grand Rapids, 1996, 244.

[3] Wayne Grudem, Systematic Theology, Grand Rapids, Zondervan, 1994, 494, fusnota 8.

[4] Berkhof, Systematic Theology, 244.

[5] Berkhof, Systematic Theology, 232.

[6] U hrvatskom jeziku riječ imputacija poprima drugačiji smisao i odnosi se na neopravdano ili nepravedno pripisivanje krivice. Imputirati (lat. imputare: uračunati, upisati), neopravdano ili bezrazložno pripisati, upisati u grijeh, okriviti; sumnjičiti, podmetnuti. („imputirati“, Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 9.2.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/imputirati>.)

[7] Vidi Berkhof, Systematic Theology, 242. Osim federalnog ili saveznog tumačenja postoji i realistično, odnosno seminalno, odnosno augustijansko shvaćanje imputacije grijeha, vidi Berkhof, 241, Charles Ryrie, Basic Theology, 258.

[8] Vidi Rim 5:12-19; Ef 2:3; 1 Kor 15:22.

[9] Berkhof, Systematic Theology, 246.

[10] Tekst koji slijedi preuzet je iz moje knjige Pet tačaka kalvinizma (https://sites.google.com/site/izvorivjere/tekstovi-1/pet-tacaka-kalvinizma-knjiga/dubina-covjekove-pokvarenosti-1).

[11] Treba istaći da čovjek nije oduvijek grešan. Sve što je Bog stvorio bilo je veoma dobro, pa tako i čovjek. Adamov grijeh ima strašne posljedice po čitav ljudski rod.

[12] Vidi Žan Kalvin, Nauk hrišćanske vere, 64.

[13] Tekst govori o sudu, sudskom otvrdnuću, kada Bog sa svoje strane povlači milost i zatvara vrata. Za objašnjenje vidi naredno poglavlje.

[14] Mnogi kalvinisti smatraju da se tekst odnosi na unutrašnju borbu vjernika. Mislim da nisu upravu. Vidi moju propovijed „Jadan čovjek“. Dostupno na YouTubeu: https://youtu.be/HmfNct6P1BI

[15] Za nemogućnost možemo reći i da je prirodna jer je nakon pada postala dio čovjekove prirode. Vidi Charles Hodge, Systematic Theology, vol 2, 264, 265. Zatim Kalvin, Nauk hrišćanske vere, 64.

[16] Ivan koristi aorist da označi kako njihova vjera nije bila istinska, trajna, spasonosna, nego samo izvanjska.

[17] Vidi Robert Reymond, Systematic Theology, el. izdanje, s.v. „Total depravity”. Neki potpunu pokvarenost izjednačavaju s potpunom nemogučnošću.