Bezuslovni izbor i dvostruko predodređenje

Lekcija 7 

5. Bezuslovni izbor i dvostruko predodređenje[1]

1.     Neispravno tumačenje

2.     Ispravno tumačenje

3.     Dvostruko predodređenje

Značenje

Problem?

Dva dijela doktrine

4.     Zašto Bog nije odlučio da spasi sve?

5.     Zašto ljudi idu u pakao: zato što nisu izabrani i pozvani, ili zato što su sagriješili?

6.     Šta da rade oni koji žele doći k Bogu a ne mogu jer nisu izabrani?

7.     Može li Bog biti bolji?

8.     Zaključak

U prethodnom poglavlju vidjeli smo u kakvom stanju se nalazi čovjek. On je pred Bogom grešan, kriv, u stanju potpune pokvarenosti i nemogućnosti. Ko se onda može spasiti? Isus je dao jasan i nedvosmislen odgovor: „Ljudima je nemoguće, ali je Bogu sve moguće.” Dakle, Bog je taj koji spašava čovjeka. Ali kojeg? Kako?

1. Neispravno tumačenje

Jednom prilikom, prije nekih dvadeset i više godina, dok sam još bio mladi vjernik, imali smo kod nas u stanu biblijski studij. Na studiju je bio prisutan i mladi američki misionar. Ne sjećam se o čemu smo sve govorili ali sjećam se jednog zanimljivog detalja. Počeo sam objašnjavati doktrine o Božijem izboru i čovjekovoj slobodnoj volji. Biblija, naime, kaže da je Bog prije postanka svijeta izabrao ili predodredio one koje će spasiti. Isto tako Biblija poziva ljude da izaberu spasenje, da se pokaju i vjeruju. Postavlja se pitanje kako ove obje stvari mogu biti istinite? Kako to da nas je Bog izabrao prije postanka svijeta a istovremeno smo mi ti koji izabiremo da budemo spašeni? Moj odgovor je bio da nas je Bog izabrao po predznanju, a moja definicija predznanja bila je da je Bog unaprijed znao koji će to ljudi povjerovati i ustrajati u vjeri, i zato ih je izabrao. To je jedan od načina kako arminijanci objašnjavaju doktrinu o izboru (dakle, ja sam bio arminijanac). Kada je američki misionar čuo moje objašnjenje, uzviknuo je: „Ne, nije tako!” Bio sam jako iznenađen njegovom reakcijom. Mislio sam da nije razumio šta sam rekao. Onda sam ponovo pokušao pojasniti ono što sam već rekao. Da bih potvrdio svoje tumačenje, citirao sam tekst iz Prve Petrove poslanice.

(1) Petar, apostol Isusa Krista: putnicima Raseljeništva u Pontu, Galaciji, Kapadociji, Aziji i Bitiniji, (2) po predznanju Boga Oca, posvećenjem Duha izabranima da budu poslušni te poškropljeni krvlju Isusa Krista. Punina vam milosti i mira! (1 Pet 1:1-2)

Vidimo da Petar vjernike naziva izabranima. Kaže da ih je Bog izabrao. Isto tako kaže da su izabrani po predznanju Boga Oca. „Dakle – objašnjavam ja misionaru – Bog nas je izabrao jer je unaprijed znao da ćemo povjerovati.” Misionar je u mene blijedo gledao, ali ne sjećam se da je išta odgovorio. Šteta što nije odgovorio i poučio me koliko je moje tumačenje pogrešno. Pogrešno iz mnogo razloga, ali zbog vremena ću navesti samo neke.

Prvo, to je negiranje biblijskog učenja o Božijem izboru. Tekst kaže da nas je Bog izabrao, a ja sam tumačio da smo izabrali sami sebe. Jer ako kažemo da nas je Bog izabrao tako što je unaprijed znao da ćemo povjerovati i ustrajati, mi ustvari kažemo da je Bog samo znao da ćemo povjerovati i ustrajati, a da smo mi ti koji smo izabrali sami sebe. Tako oni koji ovako naučavaju samo kažu da vjeruju u doktrinu o Božijem izboru, a u stvarnosti je odbacuju.[2] 

Drugo, to je potpuno izvrtanje onoga što tekst kaže, jer govori upravo suprotno onome što sam ja naučavao. Kaže da nas je Bog izabrao da budemo poslušni, odnosno da se pokorimo, odnosno da povjerujemo (i budemo poškropljeni krvlju Krista, da budemo spašeni), a ja sam tvrdio da nas je Bog izabrao zato što je vidio da ćemo povjerovati i pokoriti se. Potpuno naopako.

Treće, moje tumačenje ne samo da je bilo negiranje doktrine o Božijem izboru i izvrtanje teksta nego i učitavanje u tekst. Jer tekst kaže da je Bog izabrao po predznanju, ne objašnjava šta je to što je Bog unaprijed znao. Ne kaže da je unaprijed znao da će neki povjerovati. To je učitavanje u tekst. I to je jako pogrešno. (Pogotovo što tekst tvrdi upravo suprotno.)

Šta onda znači riječ predznanje, ako ne da je Bog unaprijed znao da ćemo povjerovati i pokoriti se i ustrajati? Pavao u Poslanici Rimljanima u osmom poglavlju govori o predznanju u kontekstu predodređenja, i kaže ovako:

(28) Znamo pak da Bog u svemu na dobro surađuje s onima koji ga ljube, s onima koji su odlukom njegovom pozvani. (29) Jer koje predvidje, te i predodredi da budu suobličeni slici Sina njegova te da on bude prvorođenac među mnogom braćom. (30) Koje pak predodredi, te i pozva; koje pozva, te i opravda; koje opravda, te i proslavi. (Rim 8:28-30) 

Riječ predvidje možemo prevesti i sa predzna. Tekst nam jasno kaže šta je to Bog unaprijed znao. „Jer koje predvidje (predzna), te i predodredi.” Bog unaprijed znao ljude!!! Drugim riječima, Bog je predodredio one koje je od prije znao, koje je poznavao. Neko će reći da je Bog poznavao sve ljude. I to je istina. Ali je isto tako istina da će Isus nekima reći: Nikad vas nisam poznavao! Nosite se od mene, vi bezakonici! (Mt 7:23) Slijedi da riječ poznavati označava puno više nego što se na prvi pogled čini. Označava poseban odnos ili posebnu ljubav koju Bog ima za neke ljude od prije postanka svijeta. Evo šta Pavao kaže:

A ljubi li tko Boga, Bog ga poznaje (1 Kor 8:3).

Ipak čvrsti temelj Božji stoji – pod ovim je pečatom: Poznaje Gospodin one koji su njegovi i neka se kloni zloće tko god imenuje ime Gospodnje (2 Ti 2:19). 

Dakle, riječ predznanje ne govori o tome da je Bog unaprijed znao hoće li neko povjerovati (iako je i to istina), nego da je od prije na poseban način poznavao one koje je izabrao, da ih je ljubio prije postanka svijeta.[3]

Četvrto, (zašto je moje arminijansko tumačenje predodređenja bilo pogrešno) kada bi uvjet za Božiji izbor bila naša vjera, onda niko ne bi bio izabran. Zašto? Zato što bi Bog vidio da niko neće vjerovati i da niko neće ustrajati u vjeri. Čovjek vjeruje samo zato što mu Bog daje da vjeruje. Ustrajava samo zato što mu Bog daje da ustraje.

2. Ispravno tumačenje

Dakle, moje tumačenje Božijeg izbora je bilo potpuno pogrešno. Kakvo je onda tumačenje ispravno? Ispravno je da Bog ljude izabire za spasenje (posinjenje, posvećenje i proslavljenje) zato što je On svojom slobodnom voljom odlučio koga će spasiti, a koga neće. U Efežanima Pavao piše ovako:

(3) Blagoslovljen Bog i Otac Gospodina našega Isusa Krista, on koji nas blagoslovi svakim blagoslovom duhovnim u nebesima, u Kristu. (4) Tako: u njemu nas sebi izabra prije postanka svijeta da budemo sveti i bez mane pred njim; (5) u ljubavi nas predodredi za posinstvo, za sebe, po Isusu Kristu, dobrohotnošću svoje volje, (6) na hvalu Slave svoje milosti. Njome nas zamilova u Ljubljenome (Ef 1:3-6) 

(11) U njemu, u kome i nama – predodređenima po naumu Onoga koji sve izvodi po odluci svoje volje – u dio pade ... (Ef 1:11)

Zašto je dakle Bog predodredio one koje je predodredio? Zato što je to bila Njegova volja. Izbor je odluka Božije, a ne naše volje.

„Dobro – reći će neko – ali još mi nije jasno kako Biblija može tvrditi da je izbor odluka Božije volje, a istovremeno pozivati ljude da se pokaju i vjeruju?” Arminijanci ove doktrine pokušavaju pomiriti tako što odbacuju doktrinu o bezuslovnom izboru, odnosno o Božijem izboru. (ustima priznaju, ali u stvarnosti odbacuju). S druge strane hiper-kalvinisti (lažni kalvinisti) odbacuju doktrinu o čovjekovoj odgovornosti. Nije baš najbolje biti arminijanac. Puno je gore biti hiper-kalvinista. Predlažem da ne budemo niti arminijanaci niti hiper-kalvinisti. Predlažem da vjerujemo sve što Biblija naučava: i Božiji bezuslovni izbor i čovjekovu potpunu odgovornost. Kako te obje stvari mogu biti istinite? To ćemo teško razumjeti, ali s vremenom možemo napredovati u razumijevanju. 

Božiji izbor i poziv su velika tajna. Zašto je Bog neke izabrao, a neke nije? Odgovor reformiranih teologa je: zbog nama nepoznatih razloga. Ovo se u teologiji naziva bezuslovni izbor. Riječ bezuslovni ne znači da Bog nije imao svoje razloge zbog kojih je neke izabrao, nego da mi te razloge ne znamo. Razlog ne može biti naša dobrota, jer je nemamo; niti može biti to da je Bog unaprijed znao da ćemo povjerovati, jer smo vidjeli da smo povjerovali samo zato što je Bog učinio da povjerujemo. Evo jednog primjera Božijeg izbora i kako je to povezano s posebnim pozivom i nanovo rođenjem.  

(1) Pitam dakle: Zar je Bog odbacio narod svoj? Nipošto? Ta i ja sam Izraelac, iz potomstva Abrahamova, plemena Benjaminova. (2) Nije Bog odbacio naroda svojega koga predvidje. Ili zar ne znate što veli Pismo, ono o Iliji – kako se tuži Bogu na Izraela: (3) Gospode, proroke tvoje pobiše, žrtvenike tvoje porušiše; ja ostadoh sam i još mi o glavi rade. (4) Pa što mu veli Božji glas? Ostavih sebi sedam tisuća ljudi koji ne prignuše koljena pred Baalom. (5) Tako dakle i u sadašnje vrijeme postoji Ostatak po milosnom izboru. (6) Ako pak po milosti, nije po djelima; inače milost nije više milost! (Rim 11:1-6)

Pogledajte o čemu se ovdje radi. Bog je izabrao izraelski narod za svoj narod. Dao im je Zakon. Dao im je proroke da ih opominju i zovu na obraćenje. Ali šta se desilo? Oni nisu marili za Boga. Proroke su pobili a žrtvenike porušili. I šta Bog kaže? „Ostavih sebi sedam tisuća ljudi koji ne prignuše koljena pred Balom.” Neki nepažljiv čitatelj bi možda ovako pomislio: „Evo, sav Božiji narod je zastranio, samo sedam tisuća ljudi je ostalo vjerno Bogu. Zato ih je Bog spasio i zato ih voli i naziva svojima.” Međutim, ako tekst pogledamo samo malo pažljivije, vidjet ćemo da to nije tako. Pogledajte samo 5. i 6. redak:

(5) Tako dakle i u sadašnje vrijeme postoji Ostatak po milosnom izboru. (6)  Ako pak po milosti, nije po djelima; inače milost nije više milost! (Rim 11:5-6)

Drugim riječima, Pavao kaže ovako: Sav narod je zastranio, i zastranilo bi i onih sedam tisuća ljudi da ih Bog nije izabrao i sačuvao da ne zastrane. To što oni nisu prignuli koljena pred Balom nije uzrok, nego posljedica Božijeg izbora. Bog ih je izabrao, pozvao posebnim pozivom, nanovo rodio i tako ih osnažio da bi ostali čvrsti i da se ne bi poklonili pred Balom. Pogledajmo još jedan tekst (s umetnutim komentarom).

Znamo pak da Bog u svemu na dobro surađuje s onima koji ga ljube, (ko su oni koji Boga ljube? Tekst dalje kaže) s onima koji su odlukom njegovom pozvani (Oni koji Boga ljube su oni koje je već prije pozvao posebnim pozivom i nanovo rodio). Jer koje predvidje, te i predodredi da budu suobličeni slici Sina njegova (predodređeni su da budu suobličeni, ne obratno) te da on bude prvorođenac među mnogom braćom. Koje pak predodredi, te i pozva; koje pozva, te i opravda; koje opravda, te i proslavi. (Rim 8:28-30)

Bog na onima koje je izabrao želi pokazati bogatstvo svoje milosti i ljubavi. Na drugima, koji su više voljeli tamu i grijeh, želi pokazati svoju pravednost i gnjev. Bog nikada nikom nije bio dužan ništa, a kamoli spasenje.

3. Dvostruko predodređenje

Značenje

Sada dolazimo do doktrine o dvostrukom predodređenju. Ona se sastoji od doktrina o izboru i odbacivanju ili prepuštanju. Biblijska doktrina o izboru kaže ovako: Svi ljudi su sagriješili i okrenuli leđa Bogu. Ne čine dobro, ne traže Boga, ne mare za Boga. Bog ih poziva na pokajanje i obraćenje ali oni i dalje ne mare. I šta se onda dešava? Bog ipak odlučuje da će neke od njih spasiti (i to je odlučio prije postanka svijeta). To je doktrina o izboru. A kako da ih spasi kad oni neće da se pokaju i vjeruju? To objašnjava doktrina o neodoljivoj milosti. Bog će ih pozvati posebnim, učinkovitim pozivom. Otvorit će im srce kako bi se oni ipak pokajali. On će im dati vjeru i snagu da ustraju u vjeri.

Doktrina o bezuslovnom izboru kaže da je Bog odlučio da će spasiti samo neke, ne sve. Drugim riječima Bog je neke ljude izabrao za spasenje, a druge je odlučio prepustiti njihovim grijesima i kazniti vječnom propašću. Ovo je dvostruko predodređenje: Bog je jedne predodredio za raj, a druge za pakao. (Jedne je izabrao, druge je prepustio ili propustio ili odbacio.) [4]

Problem?

Ova biblijska nauka je za mnoge problem. Zašto? Ljudima je problem prihvatiti da je Bog neke odredio za spasenje, a druge za propast. Arminijanci žele predodrediti sami sebe a univerzalisti žele da se svi spase. Problem je i u tome što ljudi potpuno krivo shvaćaju doktrinu o dvostrukom predodređenju. Mnogi to shvaćaju na način da je Bog predodredio ko će u raj i ko u pakao, a da to nema nikakve veze s čovjekovom voljom ili izborom. Ovo je potpuno pogrešno tumačenje. Doktrina o dvostrukom predodređenju itekako ima veze s čovjekovim voljom i izborom.

Digresija. Često ćete čuti da ljudi kritiziraju naše vjerovanje ili kalvinizam ili reformiranu teologiju. I nije problem da kritiziraju ono što vjerujemo, ako misle da znaju bolje. Problem je što ljudi potpuno pogrešno predstave ono što vjerujemo, i onda kritiziraju svoju izmišljenu teologiju tvrdeći da je to ono što mi naučavamo. To je pogrešno i grešno. To je davanje lažnog svjedočanstva i ocrnjivanje. Bog to mrzi. Prema tome, nije problem ako neko želi kritizirati ono što mi vjerujemo, ali neka onda dobro nauči šta vjerujemo.

Vratimo se onda na doktrinu o dvostrukom predodređenju. Doktrina kaže da je Bog, prije postanka svijeta, predodredio ko će u raj, a ko u pakao. Ali isto tako kaže da ljudi sami biraju hoće li u raj ili u pakao (odnosno hoće li se pokoriti i vjerovati ili neće).

Dva dijela doktrine

Vidjeli smo da se doktrina o predodređenju sastoji iz dva dijela. Prvi dio je predodređenje za spasenje a drugi predodređenje za pakao (izbor i propuštanje odnosno odbacivanje). Da bismo ovo ispravno razumjeli, moramo razumjeti da ova dva dijela nisu ista ili simetrična. Božija odluka o predodređenju za spasenje je potpuno drugačije naravi od Božije odluke o predodređenju za pakao. Predodređenje za spasenje se zasniva na Božijoj milosti. Bog zbog svoje ljubavi i milosti izabire da će spasiti neke koji nisu zaslužili spasenje. Predodređenje za propast se zasniva na Božijoj pravednosti. Bog zbog svoje pravednosti izabire da će osuditi one koji su zaslužili kaznu. (Usp. Rim 9:22-24.)

Oni koji će biti u raju, bit će tamo iako to ničim nisu zaslužili. Oni koji će biti u paklu, bit će tamo jer su to zaslužili. [5]

Provedbe Božijih odluka o izboru i odbacivanju se izvršavaju na različite načine. U spasavanju izabranih Bog djeluje aktivno, a u životima prokletih pasivno. Ovi termini aktivno i pasivno nisu najsretniji izbor, zato moram objasniti šta mislim. Bog aktivno djeluje u životima izabranih tako što im mijenja srce i daje vjeru i ustrajnost. U životima prokletih djeluje pasivno, nije On taj koji im daje nevjeru. Oni su već u stanju nevjere. Bog je u tom smislu pasivan. Prepušta ih njihovom izboru, njihovom grijehu. On nije pasivan u tom smislu da ništa ne radi, pasivan je u smislu da nije uzročnik njihovog grijeha. Pogledajmo zanimljiv tekst:

(9) Evo doista riječi obećanja: U ovo ću doba doći i Sara će imati sina. (10) Ali ne samo to! I Rebeka je s jednim, s Izakom, ocem našim, zanijela. (11) Pa kad još blizanci ne bijahu rođeni niti učiniše što dobro ili zlo – da bi trajnom ostala odluka Božja o izabranju: (12) ne po djelima, nego po onome tko poziva – rečeno joj je: Stariji će služiti mlađemu, (13) kako je pisano: Jakova sam zavolio, a Ezav mi omrznu. (14) Što ćemo dakle reći? Možda da u Boga ima nepravde? Nipošto! (15) Ta Mojsiju veli: Smilovat ću se komu hoću da se smilujem; sažalit ću se nad kim hoću da se sažalim. (16) Nije dakle do onoga koji hoće ni do onoga koji trči, nego do Boga koji se smiluje. (17) Jer Pismo veli faraonu: Zato te upravo podigoh da na tebi pokažem svoju moć i da se razglasi ime moje po svoj zemlji. 18 Tako dakle: smiluje se komu hoće, a otvrdnjuje koga hoće. (Rim 9:9-18) 

Tekst nam kaže da se Bog smiluje kome hoće, a otvrdnjuje koga hoće. Ovo se odnosi na dvostruko predodređenje, na Božije odluke u vječnosti i Njegovo djelovanje u sadašnjosti. Lažni kalvinisti su ovo „otvrdnjuje koga hoće” pogrešno shvatili i protumačili kao da Bog u ljudska srca daje nevjeru, kao što vjernicima daje vjeru. Rekao sam da to nije istina. Izbor i propuštanje nisu simetrični. U slučaju vjernika Bog je aktivan, a u slučaju nevjernika pasivan. Bog ljude otvrdnjuje pasivno.

Kako to može biti? Prije sam govorio da su svi ljudi grešni, ali da tu svoju grešnost ne ispoljavaju u onoj mjeri u kojoj bi mogli. Zašto? Zato što nas Bog obuzdava na razne načine. Mi svi, sami po sebi, imamo tvrda srca. Ali Bog nas omekšava i obuzdava. E sad, ako Bog želi da nas otvrdne, kao što je otvrdnuo faraona, šta treba učiniti? Sve što treba učiniti je povući se od nas, prepustiti nas našim grijesima. I onda ćemo i mi otvrdnuti kao faraon ili Izraelci u pustinji ili narodi koje su iskorijenili Izraelci. Dakle, Bog, da bi nas otvrdnuo, ne treba biti aktivan, nego pasivan. On nije odgovoran za grijeh i nevjeru, čovjek jeste. Jakov je ovako napisao:

(13) Neka nitko u napasti ne rekne: "Bog me napastuje." Ta Bog ne može biti napastovan na zlo, i ne napastuje nikoga. (14) Nego svakoga napastuje njegova požuda koja ga privlači i mami. (Jk 1:13-14)

Jakov je jasan: Bog nikog ne napastuje, ne navodi na grijeh. Na grijeh nas navodi naša požuda. Tvrditi da Bog ljude otvrdnjuje tako što im daje nevjeru jeste bogohulno. Bog ljude otvrdnjuje tako što od njih povlači svoju milost i prepušta ih (predaje) njihovom grijehu i djelotvornoj zabludi.

(24) Zato ih je Bog po pohotama srdaca njihovih predao nečistoći te sami obeščašćuju svoja tijela, (25) oni što su Istinu – Boga zamijenili lažju, častili i štovali stvorenje umjesto Stvoritelja, koji je blagoslovljen u vjekove. Amen. (26) Stoga ih je Bog predao sramotnim strastima: njihove žene zamijeniše naravno općenje protunaravnim, (27) a tako su i muškarci napustili naravno općenje sa ženom i raspalili se pohotom jedni za drugima te muškarci s muškarcima sramotno čine i sami na sebi primaju zasluženu plaću svoga zastranjenja. (28) I kako nisu smatrali vrijednim držati se spoznaje Boga, predade ih Bog nevaljanu umu te čine što ne dolikuje, (Rim 1:24-28) 

Tri puta u tekstu Pavao kaže da je Bog ljude predao onome što žele, predao ih je njihovom grijehu i posljedicama grijeha. To je način na koji Bog otvrdnjuje ljude, jer ih je odlučio osuditi na vječnu propast zbog njihovih grijeha. 

4. Zašto Bog nije odlučio da spasi sve?

Zašto Bog nije izabrao da spasi sve ljude? Zar sama Biblija ne kaže kako Bog želi da se svi ljudi spase?

(3) To je dobro i ugodno pred Spasiteljem našim Bogom, (4) koji hoće da se svi ljudi spase i dođu do spoznanja istine. (1 Ti 2:3-4) 

Tekst kaže kako Bog hoće da se svi ljudi spase. Bolji prevod kaže: „Koji želi da se svi ljudi spase.” Ako Bog želi da se svi ljudi spase, zašto nije sve izabrao? Ovo pitanje će arminijanci postaviti kalvinistima. A kalvinisti arminijancima mogu postaviti ovo pitanje: Ako Bog želi da se svi ljudi spase, zašto onda ne spasi sve? Šta bi bio odgovor arminijanaca? Bog želi da se svi spase, ali mu je važnija ljudska slobodna volja. Veoma čudan odgovor. Pitam se da li bi ijedan arminijanac pustio svoje dijete da istrči na prometnu saobraćajnicu ili da stavlja eksere u utičnicu pod izgovorom da mu je važnija njegova slobodna volja nego život? Odgovor kalvinista i same Biblije je: Bog želi da se svi ljudi spase, ali Mu je važnija Njegova slava. Riječ Božija kaže ovako:

(18) Tako dakle kojemu hoće, smiluje se, a koga hoće, učini otvrdnutim, (19) Reći ćeš mi dakle: "Što onda još kori? Jer tko se može protiviti volji njegovoj? (20) O čovječe, tko si ti, da pregovaraš Bogu Zar da rukotvorina govori majstoru svojemu: "Što si me tako načinio?" (21) Ili zar lončar nema vlasti nad glinom, da od iste tvari načini jednu posudu za čast, a drugu za sramotu 'S (22) Što dakle ako je Bog posude gnjeva, što su pripravljene za propast, podnio s mnogom strpljivošću, da pokaže na njima gnjev svoj i objavi silu svoju? (23) I ako na posudama milosrđa, Što ih je predodredio za slavu, hoće da pokaže bogatstvo milosti svoje? (Rim 9:18-23, Šarić) 

Zašto je dakle Bog odlučio da ne spasi sve, da spasi samo neke, a druge osudi u paklu? Biblija je jasna: Bog je izabrao da spasi neke kako bi na njima pokazao svoju milost. Druge je odlučio kazniti u paklu kako bi na njima pokazao svoj gnjev i silu. Jeste li ikada razmišljali o ovome? Neki pitaju: Zašto je Bog dopustio da čovjek padne u grijeh? Da Bog nije dopustio grijeh, nikada ne bismo upoznali Božiju osobinu koja se zove milost. Živjeli bismo s Bogom u vječnosti a ne bismo znali da je milostiv. Da Bog nije dopustio grijeh, nikada ne bismo upoznali Božiju osobinu koja se zove gnjev, niti bismo upoznali Njegovu pravednost. I zato nam Biblija jasno kaže da kroz dvostruko predodređenje Bog želi objaviti i svoju milost i svoj gnjev. Kome se ovaj odgovor ne sviđa, ne sviđa mu se ono što Biblija jasno naučava.

5. Zašto ljudi idu u pakao: zato što nisu izabrani i pozvani, ili zato što su sagriješili?

Mnogi su zbunjeni i pitaju se: Zašto ljudi idu u pakao: zato što su sagriješili, što nisu vjerovali, ili što nisu izabrani? Zlonamjerni ili slabo informirani pelagijanci će nas optužiti da naučavamo kako ljudi idu u pakao zato što nisu izabrani (ili barem da se naše učenje nekako svodi na to). Ali nije istina. Niti takvo što naučavamo niti se naše učenje svodi na to. A zašto onda ljudi idu u pakao? Zato što su sagriješili i što nisu vjerovali.

U teologiji postoji doktrina koja se zove infralapsarianizam. Da bismo razumjeli o čemu se radi, pogledajmo sljedeću tabelu (vidi tabelu 1). Vidimo četiri stupca koji predstavljaju četiri doktrine. U prvom stupcu je prikazan supralapsarianizam, u drugom infralapsarianizam, u trećem amiraldizam i u četvrtom arminijanizam. Ne dajte se zbuniti ovim stranim riječima jer suštinu ove tabele je veoma lako shvatiti (kažem suštinu, jer u dubinu nećemo ulaziti). Tabela predstavlja logički redoslijed Božijih odredbi ili odluka koje su donesene prije postanka svijeta. U svakom stupcu vidimo različit redoslijed odredbi. Posebno nas zanimaju dvije: o izboru i padu. Vidimo da izbor nekad prethodi a nekad slijedi pad.

Šta je to supralapsarianizam a šta infralapsarianizam? Riječ lapsus, kao u sintagmi lapsus lingue, označava pogrešku ili pad. U našem slučaju čovjekov pad u grijeh. Supra znači iznad a infra ispod. Supralapsarianizam tvrdi da Božija odredba o izboru logički prethodi odredbu o padu, dok infralapsarianizam tvrdi da odredba o izboru logički slijedi odredbu o padu.

Šta to znači? Ako pogledmo infralapsarianizam i postavimo pitanje: Zašto ljudi idu u pakao, zato što su sagriješili ili što nisu izabrani? Odgovor je očigledan. Odredba o izboru je ispod odredbe o padu. To znači da ljudi idu u pakao prvenstveno zato što su sagriješili, a ne zato što nisu izabrani. Izbor odnosno ne izbor (ili odbacivanje) je tek sekundarni uzrok njihove propasti. Većina onih koji naučavaju supralapsarianizam ne vjeruju ništa drugačije, ali to nije jasno iz njihove šeme. Tako treba biti jasno da Biblija naučava doktrine o izboru i predodređenju, ali one nisu glavni razlog propasti grešnika, grijeh je glavni razlog.

6. Šta da rade oni koji žele doći k Bogu a ne mogu jer nisu izabrani?

Ovakvo pitanje može postaviti samo neko ko ne poznaje dovoljno Bibliju i biblijsku antropologiju i hamartiologiju. Zašto? Zato što onaj koji poznaje Bibliju zna da niko ne želi doći Bogu. Biblija to kristalno jasno kaže:

(10) kao što je pisano: Nema pravedna ni jednoga,  (11)  nema razumna, nema ga tko bi Boga tražio.  (12)  Svi skrenuše, svi se zajedno pokvariše, nitko da čini dobro - nijednoga nema (Rim 3:10-12).

Prema tome, pitanje: Šta da rade one koji žele doći k Bogu a ne mogu jer nisu izabrani, nema nikakvog smisla za one koji poznaju Bibliju.

7. Može li Bog biti bolji?

Nedavno mi jedan brat postavi ovo pitanje: Može li Bog biti bolji? Moj automatski odgovor je bio: Ne može, Bog je savršeno dobar, bolji od najboljeg ne može biti. Međutim, mladić je nešto drugo imao na umu. Pitanje je bilo postavljeno u kontekstu biblijskog učenja o izboru i posebnom pozivu. Drugim riječima pitanje bi bilo ovako: Zar ne bi Bog bio bolji kada bi izabrao i spasio sve? Zanimljivo pitanje, zar ne?

Odgovor je sljedeći: Bog koji izabire i spasava sve nije Bog Biblije. Postoje oni koji vjeruju u univerzalizam (da će svi biti spašeni), ali takvo učenje nema nikakve veze s Biblijom. Onaj koji vjeruje Bibliji, vjeruje da će samo neki biti spašeni. Isus zapravo kaže da je uzak put koji vodi u život i malo je onih koji ga nalaze. Širok put vodi u propast i mnogo je onih koji idu njime. Zašto Bog ne spasi više? Zašto ne spasi sve? Da li bi bio bolji ako spasi sve?

Bog ne može biti bolji jer je savršen i savršeno dobar. Iz toga možda slijedi i to da je dobro što neće spasiti sve? Je li dobar sudac koji kriminalca osudi na robiju? Naravno da je dobar, ako je to kriminalac zaslužio. Zašto onda ne bi bio dobar Bog koji grešnika osudi na zasluženu vječnu kaznu? I zašto bi bio bolji ako ga oslobodi?

Ali neki će ipak tvrditi da bi bio bolji ako spasi više. Ali onda imamo problem. Bog postaje nemoćan da spasi više. Tako imamo Boga koji je dobar, ali nije moćan. Niko ne želi Boga koji je nemoćan. Kako riješiti ovaj problem? Rješenje traže u slobodnoj volji. Bog kao želi spasiti sve, ali neće preko ljudske slobodne volje.

Ali opet imamo problem. U Bibliji ne postoji takva slobodna volja protiv koje ni Bog ne može ili neće ništa. Naprotiv, Bog djeluje protiv ljudske slobodne volje, kvari im planove i lomi drsku silu. Problem je i to što spasiti nekoga protiv njegove slobodne volje nije zlo, nego dobro djelo. A ne spasiti ga može biti itekako zlo. Dok sam bio tinejdžer, imao sam grupu prijatelja s kojoj sam se družio. Jednom je jedan od njih počeo da govori kako će se ubiti. I kad bismo sjeli i popili po čašicu, on bi išao prema prozoru da se baci s njega. Naravno, lišili smo ga slobodne volje, nismo mu dali da se baci. Je li to dobro? Ako je dobro, onda je pitanje kako može biti dobro to što Bog navodno neće da spasi ljude protiv njihove slobodne volje? 

8. Zaključak

U ovoj lekciji naučili smo šta je to dvostruko predodređenje. Ono se sastoji od Božijeg izbora nekih grešnika za spasenje i odbacivanja drugih koji su određeni za pakao. Prve Bog nije izabrao zato što je unaprijed vidio da će povjerovati, nego što je unaprijed odlučio da će im dati vjeru. Druge je odlučio kazniti zbog njihovih grijeha. Ova doktrina ne negira ljudsku slobodu izbora. Bog je ljudima dao slobodu da izaberu, i oni su izabrali grijeh. Ali unatoč tome što svi biraju grijeh, Bog je ipak odlučio neke spasiti dajući im pokajanje i vjeru. Izabrane Bog spasava aktivno, proklete otvrdnjuje pasivno. Da li je Bog nepravedan što je odlučio spasiti samo neke, a ne sve? Nipošto!!! Bog bi bio potpuno pravedan da nije nikog spasio. To što je neke spasio, pokazuje Njegovu milost. To što je druge osudio, pokazuje Njegovu pravednost, gnjev i moć. To je Bog Biblije. Vjerujete li u takvog Boga ili sebi pravite bogove po svojoj mašti? 

(16) Ne izabraste vi mene, nego ja izabrah vas i postavih vas da idete i rod donosite i rod vaš da ostane te vam Otac dadne što ga god zaištete u moje ime. (Iv 15:16)

(3) Blagoslovljen Bog i Otac Gospodina našega Isusa Krista, on koji nas blagoslovi svakim blagoslovom duhovnim u nebesima, u Kristu. (4) Tako: u njemu nas sebi izabra prije postanka svijeta da budemo sveti i bez mane pred njim; (5) u ljubavi nas predodredi za posinstvo, za sebe, po Isusu Kristu, dobrohotnošću svoje volje, (6) na hvalu Slave svoje milosti. Njome nas zamilova u Ljubljenome (Ef 1:3-6) 

(5) Tako dakle i u sadašnje vrijeme postoji Ostatak po milosnom izboru. (6) Ako pak po milosti, nije po djelima; inače milost nije više milost! (7) Što dakle? Što Izrael ište, to nije postigao, ali izabrani postigoše. Ostali pak otvrdnuše, (Rim 11:5-7) 

[1] Lekcija je preuzeta iz moje knjige Pet tačaka kalvinizma, https://sites.google.com/site/izvorivjere/tekstovi-1/pet-tacaka-kalvinizma-knjiga

[2] Vidi Iv 15:19, Iv 15:16.

[3] Za detaljnu analizu i tumačenje pojma vidi: S. M. Baugh, The Meaning of Foreknowledge u  Thomas Schreiner i Bruce A.Ware, (urednici) Still Sovereign, Contemporary Perspectives on Election, Foreknowledge, & Grace, Grand Rapids, Baker, ebook, 2012.

[4] Razlika, dakle, između pojmova izbor i predodređenje je u tome što se riječ predodređenje odnosi i na izbor za spasenje i na odbacivanje za propast. Nekada se riječi koriste kao sinonimi, a nekada izbor označava biranje osoba, a predodređenje svrhu za koju su izabrani (v. Stephen Etches, Sustavna teologija, 294, 295.).

[5] „Kad tvrdimo da niko ne propada ako to nije zaslužio i da je bezuzročna blagodat (bezuslovna milost, op. ur.) Boga to što su neki oslobođeni prokletstva, to je dovoljno da održi Božju slavu...” (Kalvin, Nauk hrišćanske vere, 376.)