Uvod: Pogrešna meta
„Da li se bojite da će vaš posao preuzeti AI?“ To je pitanje koje dominira naslovnicama, panel diskusijama i pauzama za kafu u korporacijama širom sveta. Postoji taj kolektivni drhtaj pred nepoznatim – pred algoritmom koji ne spava, ne traži povišicu i ne pravi greške u kucanju. Ali, dok mi kolektivno hipnotisano gledamo u svetleće ekrane, očekujući digitalnu apokalipsu, iza naših leđa se odvija mnogo starija i opasnija igra.
Pazite, možda će političari i njihove nerazumne odluke biti kobnije i brže od tog preuzimanja! Dok veštačka inteligencija preti da nas učini zamenjivim, loša politika preti da nas učini nebitnim. U trci ka dnu, ljudska glupost i pohlepa na pozicijama moći i dalje su brže od bilo kog procesora.
Predvidljivost mašine naspram haosa čoveka
Osnovna razlika između AI modela i političkog lidera je u predvidljivosti. Veštačka inteligencija, ma koliko napredna bila, operiše unutar parametara logike, verovatnoće i podataka. Ona je, u svojoj suštini, racionalna. Ako AI preuzme nečiji posao, to je zato što je pronađen efikasniji način da se taj posao obavi. To je hladan, ali logičan ekonomski proces – evolucija alata.
S druge strane, političke odluke često prkose svakoj logici. Jedan potpis na loš zakon, jedna ishitrena izjava koja sruši berzu, ili jedna odluka o uvođenju sankcija (ili izazivanju istih) može da uništi ne hiljade, već milione radnih mesta preko noći. AI može da automatizuje radnika u fabrici tokom deset godina tranzicije; političar može da zatvori tu istu fabriku jednim lošim trgovinskim sporazumom u roku od 24 sata.
Gde je onda stvarna opasnost? U kodu koji optimizuje resurse, ili u umu koji resurse troši na populizam i kratkoročne glasove?
Brzina uništenja
Tehnološka nezaposlenost je proces. Ona je spora plima. Društva imaju vremena (teoretski) da se prilagode, da reformišu obrazovanje, da uvedu univerzalni dohodak. To je problem koji se može rešavati jer mu vidimo putanju.
Politička katastrofa je cunami. Inflacija koja pojede ušteđevinu, rat koji izbije zbog povređenog ega lidera, korupcija koja izjeda temelje zdravstva i školstva – to su udarci koji ne daju vremena za adaptaciju. Strahujemo da će robot pisati bolju poeziju od nas, a ne primećujemo da ljudi od krvi i mesa donose odluke zbog kojih nećemo imati struje da uključimo taj kompjuter.
Paradoks je u tome što se plašimo inteligencije mašine, a zapravo stradamo od nedostatka inteligencije (i empatije) ljudi na vlasti. Algoritam ne zna za mržnju, zavist ili potrebu da ostane na vlasti po svaku cenu. On nema "partijske drugove" koje treba zaposliti. Njegova "okrutnost" je matematička, dok je politička okrutnost često sasvim lična i iracionalna.
Alat u rukama neodgovornih
Najveća ironija leži u spoju ova dva sveta. Opasnost nije u tome što će AI postati svestan i zao – to je scenario iz holivudskih filmova. Stvarna distopija nastaje kada moćni alati veštačke inteligencije padnu u ruke onih istih političara na koje upozoravamo.
Kada se AI koristi ne za optimizaciju saobraćaja ili lečenje raka, već za nadzor stanovništva, manipulaciju izborima putem botova, ili kreiranje lažnih vesti (deepfakes) radi diskreditacije protivnika, tada tehnologija postaje oružje. Ali, ko povlači okidač? Nije algoritam taj koji odlučuje da guši slobodu govora. To je čovek.
Političari koji ne razumeju tehnologiju donose zakone o njoj. Ili još gore – političari koji je savršeno razumeju, koriste je da zacementiraju svoju moć. Dok se mi plašimo da ćemo postati višak na tržištu rada, oni rade na tome da postanemo samo podatak u njihovoj bazi glasača, predvidljivi i laki za manipulaciju.
Zaključak: Povratak odgovornosti
Lako je kriviti tehnologiju. Ona je novo, strano telo u našem društvu. Lakše je reći "kompjuter mi je uzeo posao" nego "moj predstavnik u parlamentu je uništio ekonomiju moje zemlje lošim upravljanjem poslednjih dvadeset godina".
AI je ogledalo. Ono samo ubrzava i pojačava ono što već jesmo. Ako je društvo nepravedno, AI će tu nepravdu učiniti efikasnijom. Ako su političari korumpirani, tehnologija će im dati nove načine da sakriju tragove.
Dakle, da odgovorim na pitanje: Ne, ne treba da se plašite da će AI preuzeti vaš posao. To je izazov, da, ali savladiv. Treba da se plašite onih koji, bez ikakvog algoritma i veštačke pameti, svojom prirodnom glupošću ili zlom namerom mogu da učine da taj posao postane besmislen, plata bezvredna, a budućnost neizvesna.
Dokle god je ljudska greška na poziciji moći opasnija od mašinske preciznosti, naš najveći neprijatelj nije u silicijumu, već u foteljama.