Branko Miljus deca Kozare

Branko Miljuš

Kao slikar i grafičar izdvaja se talentom i originalnošću svoga izraza, energijom i poetskom suštinom svoje forme.

Suštinski, njegova sanjarska umjetnost više potvrđuje, a negira samo koliko je potrebno da se sagradi nov maštoviti svijet oblika.

Pozitivan stav prema umjetnosti i životu stalno je prisutan u njegovom originalnom slikarskom i grafičkom ciklusu i predstavlja značajan momenat u stvaranju naše najmlađe umjetničke generacije.

Pokrenuo je najtananije strune svježine i nadahnuća, progovorio jezikom velike djece.

Sa njim je naše slikarstvo dobilo originalnog i maštovitog umjetnika, velikih mogućnosti i neobične nadarenosti.

Slikar snažnog likovnog osjećaja i talenta, i u grafici je izgradio posebnu oblast, nesumnjivo originalnu — samo su kratki inserti iz njegove umjetničke biografije.

Rođen je 1936. u Dragotinji pod Kozarom. Kao najmlađi sin Ilije Miljuša, željezničara, u djetinjstvu je osluškivao kloparanje vozova što su i njega, u mašti, odnosila u nepoznate daljine. Ali, kad poče rat, učestaše eksplozije i ljudi digoše prugu, opusti mala stanica i škola izgorje, a ustaše su kupile po Prijedoru željezničare i strijeljale.

U toku ofanzive, u ljeto 1942, Miljuši su se povukli u Kozaru. I dok je majka, u zbjegu pod Mrakovicom, privijala uza se maloga Branka i nešto stariju Nevenku, otac je, kao iskusni majstor, podizao partizanske barake u šumi, magacine za hranu i skladišta za ranjene borce.

Iz obruča oko Kozare Miljuši nisu mogli da se probiju. U povlačenju nazad, pod pljuskom granata, ranjen je i mali Branko. Otac mu je privio bokvice na ranu, i nosio ga u naručju, sve dok mu ustaše nisu pokazale mjesto u koloni koju su tjerali u logor, a dijete je ostalo sa majkom. Kraj rata Ilija je dočekao u jednom od njemačkih logora u Norveškoj.

Na putu kroz ustaške logore, stalno suočavana sa novom opasnošću i neposrednom smrću koja je kosila Kozarčane u Cerovljanima i Jasenovcu, majka je samo strahovala da je ne odvoje od djece. Da li pukim slučajem ili njenom snalažljivošću — to se nije desilo. Iz logorske kaljuge u Garešnici, kada im je snaga bila na izmaku, izvukla ih je i sklonila jedna slavonska porodica.

Kad se dobro oporavio, Branko je počeo da pjevuši i pjesmicu naučenu na Kozari.

Partizanski bacač mina ustašama glavu snima.

Tek 1943. majka je uspjela da dođe u vezu sa starijim sinom Milanom koji se odranije nalazio u Beogradu i radio u „Ikarusu“. Poslije mnogo raznih muka, neizvjesnosti i straha, uspjela je da sa oboje djece stigne do Zemuna i prebaci parobrodom, ilegalno, jedno po jedno, na drugu obalu, u Beograd.

Sa Krajišnicima iz oslobođenog Beograda otišao je i Milan u {219} brigadu. Poginuo je na proboju sremskog fronta, kada je mali Branko već pohađao osnovnu školu, u razredu Miladina Zarića, onog poznatog učitelja koji je svojom hrabrošću i vještinom spasao Savski most koji su Nijemci, bježeći iz Beograda, namjeravali da dignu u vazduh.

Iz šestog razreda Druge muške gimnazije Branko je konkursom otišao na Akademiju za likovne umjetnosti koju je uspješno završio 1958. godine u klasi Nedeljka Gvozdenovića. Kod toga umjetnika, i na odsjeku grafike Boška Karanovića, završio je dvogodišnje postdiplomske studije. Na specijalizaciji u Parizu proveo je jednu godinu...

Za 18 godina umjetničkog stvaranja Miljuš je postigao toliko da je njegovo ime upoznao najširi krug ljubitelja umjetnosti kod nas i u svijetu.

Priroda je njegova opsesija, a čovjek sa problemima egzistencije i stalnom nadom koju nosi u sebi — osnovni su motivi njegovih djela. Svoje snove i optimizam utkao je u sve cikluse stvaralaštva, u usnule forme i sjetne djevojke, u puževe i bukete cvijeća, u kocke i predjele, školjke i spirale, kao linije stalnog kretanja i obnavljanja.

Iz njegovih grafika, bez obzira kako se one zovu — Svjedok rata ili Oplakivanje, Igra čekanja ili Pad Ikara, Ptičiji grad ili Drvo života — uvijek zrače boje radosti. Miljuš je zaljubljen u život i onda kada mu slike govore o njegovim tužnim stranama. Takve slike ii grafike u boji — „Krvava Kozara“, „U spomen heroju Kluzu“, „Strijeljani željezničari“, „Djeca logoraši“, „Strelište“ i „Krvave stepenice“ — posvetio je sjećanju na svoje djetinjstvo.

Branko Miljuš je najmlađi umjetnik koji je nagrađen na Oktobarskom salonu. Takav je dobio i nagradu „Politike“. U konkurenciji afirmisanih slikara i grafičara dobitnik je 20 raznovrsnih nagrada, koje drugi dobijaju kasnije, u zrelijem dobu svoga života i stvaralaštva.

Pred ljubitelje likovne umjetnosti u zemlji i inostranstvu izišao je sa 40 samostalnih i 300 kolektivnih izložbi (55 međunarodnih, 130 jugoslovenskih u inostranstvu i 120 reprezentativnih u zemlji).

Bogatstvom svoga kolorita — plavog, žutog ii crvenog — on pozdravlja svijet koji voli.

Slike su njegove praznično raspoloženje.

Pozdrav svijetu koji voli: Branko Miljuš, rođen 3 marta 1936. u Dragotinji kod Prijedora, slikar i profesor na Akademiji za likovne umjetnosti, živi i radi u Beogradu.

Branko Miljuš: Pad Ikara.